solitudine
Zaleđe sna
Vjetrasto i nikako te dozvah
Posrebrenom tišinom i svitanjem
Pozdravio sam kolodvore.
U povećim sam izronima
Gutao suze
Smješeći se sveudilj
Nepoznatim razlozima
Jer vrijeme me ne poznajea
Moja su sanjarenja odveć daleka
Da bi ih prepoznala
Da bi im se približila
I ne znam što me više boli
To što nikad neće biti
Ili to što sam tako odlučio za nas
I zamijenio jastuke za asfalte
I čežnje sve strpao u podne od kiše
Kada sjedim bez sebe i mira
I brojim kišu po duši.
Bezrazložno i dokučivo te dozvah
Mada sam zapećaćen za emociju
Sentimente sam pokrio
Debelim slojevima radosti
I onda si me pogledala
I onda sam progledao.
