solitudine
Na obalama…
Past ću ako ne progovoriš
iz slike
što gužvam je u ruci
Među ljepljivim prstima otapam tvoje misli
Želeći pretočiti te u sebe
Pretvorbom boja
Kao da te opet stvorim
Na dlanu
Moja si kao da moja si oduvijek.
a
Bezrazložno ljutinama mrsim valove
Mora uzdužno pobacam na strane
U inat svakoj kapi vode
Što ju uvečer ljeti
Zamijenim za suzu
Ne mogu te vratiti
Dok ne vratim se
Noćas sam neproničnost tvojih udova
Investirao u zvijezdin sjaj
Bože, koliko sam bezvremenja proveo
U tišini koja me je ubijala
Jer sam te trebao
Trebala si mi.
Past ću ako ne progovoriš
Opet jednom u svoje zdence
A ti si kao kovanica
U ruci djeteta
Što zvekne po meni sa željom
A ostat će na dnu
Neostvarena.
