solitudine
Kad mi zatrebaš
U srcu osjetim palucanja
Nadražene zore
Pretpostavljam.
Znam, teško me je razumijeti
Ja sam bio onaj koji je otišao.
Nebeske pruge i odricanja modrine
Zaustavio sam u našem poljupcu.
Bilo je upravo nestvarno.
Ruke su ti drhtale
Kao usred zime i hladnoće
A bilo je to od mene
Zbog nas, vjerujem.
Onda smo se uzeli za ruke
Ususret večernjim svojstvenim nostalgijama.
Već si mi tada nedostajala.
Kad mi zatrebaš
Samo prizovem tu sliku
Kako sam se ogledao u tebi
Kako si se u meni prepoznala.
Danas, i nisam tako sam.
Imam svojih prijatelja iz nutrine.
Osjetim te
Ali to više nisi ti.
to su samo tvoje usne
ostale na mojima
i ruke koje ne diram više.
