solitudine
Za ulice bez imena
Potegnuo sam malo od purpura i bijele
Anđeli su to koji okružuju me
U liku mjeseca
U liku kipova na trgovima
U svakom onome koga više ne prepoznajem
Pišem knjige za ulice bez imena.
Svevremenosti sakupljam u pergamente.
Pokoju želju uvaljam u prašinu metafore
Sasvim zgodno kamufliram se.
Gdje sam tu ja?
U pozamašnostima misli dok te uvlačim u se
Pa te iz ponora svojih opet izbijam na svjetlo
Sve sam tu gdje nema me
Gdje odavno me više ne prepoznaju.
Za ulice bez imena
Za krovove bez boja
Za svaki list koji ostane nenapadnut
Pa se, pod teretom omaški sudbine
Povije sasvim skromno i neprimjetno
Pišem i ostavljam se dana
Lišavam se sjene što me naziva čovjekom
Radije bi da sam pokraj tebe
I da se zajedno
Manje bolno
Više ne prepoznajemo.
