solitudine
Poezija za umirovljenike
Oprezan sam s podnevima
Zafališ..
Kroz otvoren prozor
Želja mi upada u riječ
Nakošene ruke spotičem o džepove
Da bih progurao laž
Da ne trebaš mi
I ne puštaš me
Gotovo da sam dane poredao u nizu
Kao vojnike na povratku kući
Gdje ih usamljene žene
Više ne priželjkuju
Bol je bila prejaka
Zatucane misli
Preslagujem na policama
Odlučujem
Od sada više ne nedostaješ.
U naslovima knjiga
Iščitavam poruke neba
Što mi to suton predskazuje?
Nedostižnosti
Prazne ceste
Krive registarske tablice
Ne pričamo
I ne tresu mi se ruke od nervoze
Ne puštaš me
Rado bih bez tebe proveo vrijeme
Da ne udišem te i da ne boliš
Znam da nemam
A pjesma si.
Ne puštaš me
Opjevao sam sve zidove u kući
I sva sam vrata odškrinuo
U treperenju lampe
Nastaješ.
Gromkim mukom u podnevima
Zafališ..
Nikada ti priznao nisam
Da s tobom nijedna kava
Nije istog okusa
I ljudi se ne smiju jednako
Kada s tobom prolebdim kroz grad
Ne puštaš me tada
A gotovo da nam se ruke
Više ne dodiruju.
