solitudine
Pijanistica
Zidovi se obrušavaju na lice
Njeno lice koje odavna šuti
U samo njoj znanoj zlatnoj tišini
Dok soba šušti
Dok se strop klati kao sumorno podne
U zjenici zaostaje sila
Kojom će prijeći preko taktova klavira
Ona je pijanistica
Ona ruši dvorane i obrubljuje rubove
U sanducima svi smo
I ne pjevamo više
I dok se zatajno ušulja nota
Poprečno preko usana
Dijagonalno u želudac
Osjeća kako je obuzima soba
Ona ista koju želi uništiti jednom suzom
Ona je pijanistica
Ona svira muziku nepojma
U daljini iza svih gradova
Na otoku usamljenog djetinjstva
U prašumi sjećanja
Na obali gotovog uzmaknuća.
Zidovi se stropoštavaju
U njene praznine kojih više nema
U oči joj se slijevaju adrese
Svega onog što ne smije voljeti
Pijanistica
U kabaretima bez imena
U krilu stranog čovjeka
Koji miriše na znoj
Iznad svačijih usijanih glava
Još lebdi pjesma
O njemu koji nije tu
I nije patetika, i nije tuga….
