solitudine
Ponekad
Ponekad još
Stisnem pramenove zlatokosne samoće
Među prstima
Ponekad se još izgubim u sjenama
Ponekad mi još zafališ
Onda kada nad grad nadviju se oblaci
Predskazanje skorašnje
Još mokrije tuge
Neću dotaknuti staklo
Da ne zamrljam obrise tvoga lica
Bili smo nas dvoje
Bili smo dva usamljena hrasta
U gaju šumovitoga svijeta
Skroviti pod teretom vlastitog lišća
Nagomilane smo jeseni štedjeli u sebi
Ponekad
Još čujem te krošnje kako progovaraju
Pa napišem pjesme
Naduvan od prejakog momenta
U kojem je sve što želim od tebe
Sve što imati ne mogu
Nosiš izlizane traperice
Oči su ti zelene
Mirišeš na livade prosijane karamelom
Uvijek se smiješiš kad me vidiš
Ponekad
Zamislim
Možda i ti sjetiš se
Jer su snovi bili stvarni
Još je stvarnije to što osjećam
Ponekad tek
Zatomim sve u sebi
Ponekad
Procuri sva ta zgusnuta samoća
Pa smo ona i ja
Skoro kao prijatelji…
