solitudine
Nespretna...
Poslije svakojakih saznanja
O ustima tvojim
O nutrini koja usisava me
Kao da sam otkinuta suza
Sa stabla navodnjenog hrasta
U očima
Saznajem i to
Da sam usamljen grab
Na rubu šume tihe
Kao pas bez povodca
Kao rijeka koja nema tok
U noćima
Razaznajem ti obraze
Po nebu dok se pružaju
Po asfaltima još ičitavam
Poruke tvoje u zjenicama
Na ulicama
Iščekujem priznanje
Da si me možda poželjela
Da prozborimo koju
Nespretnu riječ
Uhvaćeni u laži
Da dobro je
I da je vrijeme pogodno
Za prebivanje
Ma puštam sve to nizvodno
Kasnije od potoka
Umivam se na izvoru svoje samosti.
Nije šteta
Jedna duša manje, to nije grijeh
Nedostajat ću vremenu
Što me znalo nekad, usred dana
Usrećiti zastajanjem
Onako kako si ti znala zastati
Kad bih te dozvao mislima
Sa druge strane sobe
Pa bismo se poljubili
Nehajnim dodirima….
