solitudine
Susreti....
Nazvat ćeš me
Iz hotelske sobe u Parizu
Sit tornjeva i uzbrdica
Po kojima lažni ljubavnici posrću
Popio si dobru kavu
Ne znaš koliko je sati ovdje
Kod mene u stanu kojemu ne znam točan broj
Ali večer je bila fina
Bila sam vani
Kraj rijeke.
Ispričat ćeš mi o vampirima
I vješticama koje nisi susreo
Opisat ćeš mi poljupce
Sa strankinjama
Na emocijom nabijenim cestama
Koje nisi okusio
I ja ću čuti kako ti se trepavice pomiču
Kao vlakovi na pruzi
Koja nema odredište.
Nešto poput sudbine.
I poduzet ćeš najbrži let
Da bi prekoračio oblake
Ususret avanturizmu
Koji je navodno u tebi
Usamljen si..
Poslije čekanja i nehajnog dodira ruke
Na aeodromu na kojem se
Samo lažni ljubavnici opraštaju
Ispričat ćeš mi kako si mi lagao
O kavi i strankinjama i svakoj vještici
Svaki svoj odgovor: dobro sam!
Povući ćeš kao što se more povlači pred mjesecom.
Pred tim istim mjesecom
Priznat ćeš
Da si ponekad znao
U gomili lica zapaziti moje
I da si tada jednako tečno i lako
Lagao sebi da nisam ta.
