solitudine
solitudine
Bez srca
Usputno te volim
Ne poznavši čuvstva
ta kamen sam
Jednog proljeća koje odlazi u cvat
Onaj sam
Onaj dio rečenice koji prešutiš
Kad se nađeš da pričaš o sebi
Da, taj sam
Svaki taj kojem ime strano je
Bez duše
Onaj kojeg se ne čuje.
Samoća između nas razgovorljiva je
Zvat ću te Solitudine
Jer ne znam kako bi inače postojala.
marljivo i s trudom
Želim ali ne ide
BEZ LJUBAvi te VOLIM.
Oljušten sa grane bezimene breze
Pokraj koje staneš i ne gledaš me
Spušten sa krova izribane kiše
Onaj sam, onaj posljednji.
Ispod kamena
Utisak je tvog lica
I kako bi inače postojala
Da te ne volim bez voljenja
Solitudine
Bila bi statua uznemirene noći
Bez tame
Bila bi baš poput tog i onog
Koji svaku zoru propusti.
