solitudine
Teško je, gotovo da se raspadnem
Od mirisa karamele
Od okusa nikad prožvakanih dana
Kad sam bio dijete
A nisam bio mali
Od tutnjave Ničega
Od udarca Svega
Od Pomalo samoće
I Premalo sunca pod kožom
Teško je, gotovo da se odsječem
Od zvuka crkvenih zvona
U nedjeljama koje su žuljale
Pod rebrima.
Mada naučio sam
Par milimetara ispod srca
Stvarati svoj dom.
U njemu pečemo kolače
Igramo se pogađanja riječi
Koje ne završavaju plačem
I tamo sam čovjek
Bez krvi
I volim što imam
Kičmu od nadanja i sutra
Od kojih se smijem.
Tamo te volim bez gubljenja
Jer otpuštaš pletenice u zrak
Pomislim, radi mene.
I ne libiš se opozvati vjetar
Da, ti si ta koja šušti
U mojoj glavi.
Teško je, gotovo da ustuknem
Pred kućom svojih hladnosti
Kroz vrata vidim kako propušta zima
Gotovo kao da sam opet mali
i ne igramo se lovice
i ne daješ mi ruku kada bojiš se.
