solitudine
ILUZIJA
Pozvonit će ti jutro
Na vrata dražesnog kaveza
Kojeg zoveš svojim mjestom pod suncem
Otvorit ćeš vrata
Srdačno i toplo
Zamagljena od sna
I već rastvaraš prozore
Samoprozvane sobe
Prisvojenog doma obrubljenog zidovima
Bijelim i propusnim za suze
Spremna si
Usne su ti predivno crvene
Netko ti je ukrao sve staloženosti
I kosa ti je ono što ti nisi
Vičeš.
Pokvario se gramofon.
Prisiljena si skladati svoju pjesmu
Od žumora vode u slavini
I one u utrobi.
Podne je i prekrasna si
Bilježiš koje si boje
Od trenutka i mirisa marelica
Tapkaš po oblacima.
A doći će večer
Ljetnikovaca bez ljubavi
I šetnji bez dvoje
Zagledat ćeš se u zelenosti
Šume i praznine svoje.
Ruke su za dodire
Dodirnula si mramor
Ili je to lice tvoje.
Dvije su rijeke crnila
Krenule niz padine jagodica
Bože, je li moguće da si opet jednom
Provela dan u iluziji?
Evo me začas
Noć ti ostavlja poruku na maramici
Otireš slova, sol i grimize
Nevjerojatna od boli.
