solitudine
..s.a.nj.a.š...
Sanjaš
Poljupce utisnute u usta
I uleknute zagrljaje
Osjećaj prostranstva
U metru između tebe i mojih stotinu lica
Pa se lijepo napraviš za mene
Onda kada znaš da ćemo se sresti
Nasmiješena si
Rođena pod sretnom
najnemogućom zvijezdom
i ako me ikad ostaviš
bit ću pokisla ptica na grani drva svog
jer si sretna u laži i ja s tobom
Sanjam
Sanjam da je to java
To što mi prilaziš
Umanjena za jedan obistinjeni dodir
Izmaknuta mome dahu
Prikritom u sjeni goropadnog grla.
U kičmi te osjećam.
Penješ se po stepenicama moje samilosti
Prema tvojim očima.
Protreseš tanku mrežu moga odstojanja
Prije nego te gotovo ugušim pogledima
Jer gledao bih te dok se ne naužijem
Tvoje nestvarnosti.
U borama na čelu smjestili su se
Svi tvoji nepozdravi.
Svaka soba već odavno zna
Da tu nismo se sreli.
Hodnici nam vrište u leđa
Propeti pod svodom tuđih skrivanja
- izuzetaka neba
Ako oduzmem sve što nije moje
Vidim
Sanjaš.
Ruke nedovoljne za dotaknuća
Na mjestima koja dotad
Nisu znala postojati.
Znam da sanjam.
I zbog toga, ako me ostaviš
Ništa se promijeniti neće.
(poezija za umirovljenike)
