solitudine
U tuzi sobe.
Najzad opet
U zrcalima tražim lica.
Sjećanja čupam iz napuhanih jastuka
kao tvrdoglave mrve kruha
na nekom stolu bez susreta
zaglavljene među željama.
Plave im okrajke milujem prstima.
Volim kako niz dlan
Proturim misli.
Osjećam im kičmu
I zglobove od svile
Mekane i neosvojive
Kao val.
Najzad opet
Okrenem se tebi.
Negdje tamo
Ispred života
Živimo.
Neka je kuća i neko je drveće
Koje šušti imena naših nazivanja
Zovemo se slike
U sobi tuge
U hodniku mimoilaženja
- Lijepa umjetnost
Neumjesna i mrtva.
Da si istina
Lagao bih te.
Da si boja
Preselio bih spektar u crno i sivo
Jer ne zaslužujem svijet
Kakav bi mogla biti za mene.
U svakom kutu sobe
Iščezavaš.
Na svakom zidu
Ne vidim tvoje tijelo kako pleše.
Samo se suza tvoja
Obješena i plava
Još klati neprikosnoveno
I glasno
Kao val.
U sobi tuge
Ja sam nenazvan i prazan.
Sat koji ne kuca
Vrijeme koje ne teče.
U prozorima nalazim poglede
Spremio sam ih od sebe
Da ih spasim.
U sobi tuge
U krevetu od neljubavi
Volim i mrzim jednako snažno
Neki svijet koji si za mene
A nisi.
trong>trong>
