MATIJEVIĆI I NERETVA
01.05.2011., nedjelja
ŠTO TO U STVARI SLAVIMO?
|
Danas je 01. svibnja - međunarodni praznik rada - dan spomena na radničke demonstracije u Chicagu 1. svibnja 1886. kada je policija u sukobima s radnicima ubila oko 200 ljudi,a 8 ih je kasnije osuđeno na smrt. Radnici su tih dana, tjedana, mjeseci tražili 8-satno radno vrijeme. Valja napomenuti da je 01. svibnja pogrešno smatran kominističkim praznikom, što on zapravo nije bio, već su ga tadašnji kapitalisti nastojali prokazat kao takvim da bi spriječili radnike u ostvarivanju svojih prava, a komunisti su pokušavali iskoristiti taj praznik za obračun s kapitalizmom. Da se prisjetimo tih kobnih svibnjskih dana 1886. godine u Chicagu. Nakon što sve legalne metode borbe za dobivanje osmosatnog radnog vremena nisu pomogle, američki radnici su se odlučili na radikalnije metode te je 250.000 radnika krenulo u štrajk, koji je imao svoje središte u Chicagu. S druge strane državne su se institucije spremale za borbu s radnicima kupujući naoružanje za policiju. "Chicagocommercial club" je financirao s 2.000 dolara (tada velika svota) nabavu strojnica za Nacionalnu gardu Illinoisa koje su se trebale upotrijebiti protiv štrajkača. Dana 3. svibnja 1886. godine policija je počela pucati na radnike u ''McCormic Ripper Works Factory'' i tom prilikom su ubijena četiri radnika, a velik broj radnika je ranjen. Čelnici sindikata su sljedeći dan sazvali masovni prosvjed u Hymarket Squeru kako bi protestirali protiv brutalnosti. Prosvjed je prošao bez incidenta, ali kada je na red došao i posljednji govornik ostalo je tek nekoliko stotina štrajkača. Tada je 180 policajaca došlo i naredilo im da se raziđu. Kada je govornik sišao s platforme, bačena je bomba na policiju i tom prilikom je ubijen jedan policajac, a ranjeno 70. Policija je odgovorila pucnjavom, ubivši jednog, a ranivši mnoge druge. Iako nikada nije točno utvrđeno tko je bacio bombu, nagađa se da su to napravili anarhisti. Ovaj incident je poslužio kao izgovor za napad na ljevicu i radnički pokret. 125 godina kasnije u jednoj državi na Balkanu (zapadnom kako bi naglasili neki), radnik se i dalje bori za 8-satno radno vrijeme jer je ono zagarantirano u pravilu samo državnim službenicima i namještenicima. Privatnici svoje radnike i dalje drže po 9-12 sati na poslu, a plaća ako stigne - stigne. Državne institucije ne brinu peviše o tome da li se poštuju prava radnika jer je lakše zatvoriti oči nego ih držati otvorenima i raditi. Mjere politike su takve da su usmjerene na zaštitu poslodavca (pardon - ne poslodavca već kapitala!), a ne radnika, a bilo kakav spomen Crkve o potrebi zaštite dostojanstva radnika i osnovnih ljudskih vrijednosti, proglašava se "petljanjem Crkve u politiku". 334.000 nezaposlenih vapi za ostvarenjem svog sna - mjesečne zarade utemeljene na radu, a tisuće onih koji su poharali tu istu državu na (zapadnom) Balkanu se i dalje voze u svojim nezakonito stečenim skupocjenim vozilima i jahtama, vilama, odmaraju u "stečenim" vilama i stanovima diljem te lijepe zemlje. Zašto je to tako? Pa upravo zato što su se radnici nisu snašli, a moćnici su se "snašli". Radnici nisu imali svoje vođe, a moćnici nisu imali svoje vođe. Radnici nisu bili spremni izaći na ulice, a moćnici su bili spremni platiti one koji bi ih mlatili da su izašli na ulice. Sjećam se jedne "zgode" kad je jedan radnik jednog malog lokalnog poduzeća 24. 12. 1996. na Badnjak nazvao jednog svog direktor, koji je digao s banke njihove plaće, ali im te plaće nije htio dati, već ih stavio u džep: "jel ručate"; na što mu direktor odgovorio: "jesam"; a radnik će na to "Eto vidite, Vi ručate, a mi ne znamo hoćemo li sutra za Božić moći ručati jer ste uzeli naše plaće". Direktor mu je na to odgovorio "Nećete ni za Uskrs!" i poklopi radniku slušalicu. Srećom ti radnici su ipak ručali za Uskrs 1997 i svake iduće godine do danas, ali deseci tisuća radnika nisu imali tu sreću ni tada, a ni ove godine, računati na dostojne ručkove. Danas, u lijepoj državi na zapadnom Balkanu radnici srećom ne ginu na ulici, ali na nesreću se ih je manje. I zato ja danas 01. svibanj 2011. čestitam svim onima koji su pošteno zaradili svoj kruh i onima koji su pošteno radili, a nisu ga uspjeli zaraditi! |
