Ispovjesti osupnutog uma

30.09.2004., četvrtak

Ččnem ti ć

U ovom gradu je popularno biti nepismen! Nema drugog objašnjenja činjenice, da iako najveći dio "pućanstva" nema nikakvih problema s izgovorom, jednom kada to treba i napisati nužno sljedi pitanje "jel se bačva (izgovoreno dobro) piše s tvrdim ili mekim ć"! S obzirom da su šanse za točan odgovor nekome ko to zbilja ne zna 50:50, a omjer netočnih odgovora na to retoričko pitanje u pravilu puno veći od toga, očito je da prvo treba znati koji od tih prozvanih hijeroglifa ide na to mjesto, da bi se tako konzistentno moglo stavljati onaj drugi! Sama tvrdnja da u abecedi postoji nešto što se zove tvrdo ć i meko ć, govori od kud vjetar puše.

Inače ovo je igra za sve uzraste. Svojevremeno ju je moja profesorica tada već hrvatskog našla zgodno za igrati na svom satu. I naravno dokazala je da je ne samo glupa, nego se treba kloniti i igara na sreću. Ako je meni s mojih tada desetak i kusur godina bilo jasno da u toj njezinoj dilemi dileme nema, onda je to moralo biti jasno i nekom ko se hvali da je skoro dva fakulteta završio. I moj omiljeni profesor Branko Horvatinović, je pod povijest našao shodno uvrstiti priču o tome kako je dobijao jedinice na hrvatsko-srpskom, jer nije razlikovao č i ć. Ne bi čovjek nikad rekao iz njegovog govora naravno. Kad se još uzme u obzir da ta bolest pogađa samo jednu, u zemljopisnim okvirima zanemarivo malu točku na karti, dok su svi oko nje naizgled cjepljeni, onda je jedini zaključak da se radi o tradiciji prenošenoj s koljena na koljeno. Koju oni koji u njoj sudjeluju u stvari pominju s velikim ponosom. A ne s nekom uznemirenošću svojom govornom manom. To se "nosi" i dok je tome tako džaba su svi programi obrazovanja.

Neki dan sam klikajući po hrpi linkova koje mi je ispljunuo google, naišao na stranice firme koja uvaljuje stakalca za 85 tisuća kuna, a ne može si priuštiti web dizajnera koji nudi ubacivanje ć na stranice uz nadoplatu. Ili barem nekog ko će njegova sranja ispraviti u notepad-u. Što se govornih delikata tiče, oni su u pravilu rezervirani za korištenje nečega što bi valjda trebalo biti meko š i stavljanja đ tamo gdje mu nije mjesto. A ne za veliku misteriju koje "ć" negdje ide. Tako da mi je pomalo teško složiti se s idejama da bi trebalo koristiti c koje bi svako tumačio kako mu drago, kao rješenje tog velikog problema. Židovi su lijepo demonstrirali što se dešava kad nepismenom puku daš pismo koje je podložno interpretaciji. Zaboravili su kako se izgovara ime božje, a ne da svako zna jel' negdje ide č ili ć.

Srodno toj priči zvuči i nepoznavanje glasovnih promjena, koje je također vrlo popularno, ali ono se uglavnom može pripisati vulgaris, a ne popularnoj nepismenosti. Kao i nepoznavanje padeži, koje istina nije toliki problem s ove strane Drine. Ono što međutim savršeno paše uz priču o kvačicama je drugi problem koji je Saanjaa u komentaru na tekst ispod ovog spomenula: e, je, ije. Prvobitno umjetno nametan u tuđmanskom kao metoda nekakve virtualne diferencijacije od srpskog, zlosretni ije na svakom mogućem i nemogućem mjestu je definitivno pustio korjene. Ovo možda nekom zvuči kao nategnuta teza, ali taj neko onda nije vidio friško štampani "Razlikovni riječnik hrvatskog i srpskog" po školskim knjižnicama devedeset i kusur neke. Tako su se relativno nedavno po cjelom gradu, a vjerovatno i šire (nisam provjeravao) mogli naći jumbo plakati koji su reklamirali jedan okus šugave aromatizirane vode dosjetkom Zagrizi u griješnu jabuku. Savršeno piće za one koji bi se najrađe vozili cijestom prijeko bijelih brijegova. Umjetno aromatizirano u ekscesivnim količinama. Ako je nekom promakao taj biser dat ću mu jedan hint: anedutS.

No dobro, nisu svi trendovi tako negativni. Od nedavno se osim sveprisutnog sira i tu i tamo prisutnog mesa, u gradu Zagrebu može nabaviti i burek s jabukama, te onaj s krumpirom. Dobro ova zadnja kombinacija mi ne zvuči previše impresivno, ali nisam probao pa možda griješim ( ali ako i griješim, onda sam eventualno grešan draga moja Blanka & Co.). Istina nisu se još pojavile egzotičnije kombinacije poput višanja, no i proširivanje asortimana za sto posto je korak u pravom smjeru. Barem ako se i u ovom novom okusu ne nalaze griješne jabuke.

- 21:10 - Komentari (7) - Isprintaj - #

29.09.2004., srijeda

Već sam barem na nekoliko mjesta na blogu vidio pitanja u stilu "Koj se vi kurac kurčite s tim engleskim". E pa za one koji nisu dovoljno upućeni u lokalno stanje, usfalilo nam rvackog komšije. Meni je recimo više pun kurac raznih tijekova, sklopnika, dretvi, kazala, osjetilnika, svornjaka, nastavanja i druge pičke materine u tom stilu! Takva sranja eventualno imaju šanse izaći iz mojih usta za dobru lovu. Stoga nije ni čudo da kad nam ponestane materinjeg jezika, pribjegnemo nekom kojeg banana-birokrati ne mijenjaju svake tri minute jer im se jedino tako može dići. Usvajanje engleskih termina je tim više razumljivo kad se uzme u obzir da ako recimo želim pročitati neku beletristiku, u algoritmu ću je naći za trećinu cijene prijevoda i to bez velike misterije na koji je to točno jezik ovo izdanje prevođeno. Ako mi treba stručna literatura tu već razlika nije osjetna, ali mi ne treba rvacki informatički riječnik, da si prevodim rvacke riječi na engleski, s obzirom da je to jedini način za dovođenje u formu koja ima veze s mozgom. Doduše otkad je propao Znak, većina naslova je i tako na srpskom, ali kako je stručno štivo u pravilu osjetljivo na prijevod, a isti mi i tako ne treba onda čemu, makar i bio nešto jeftiniji. Da JEFTINIJI ta logika da nasereš nešto što ni pas s maslom ne bi progutao, pa onda to još naplaćuješ skuplje od originala, postoji izgleda samo u Hrvatskoj!

Dakle opcije su govoriti lokalnim dijalektom, govoriti tuđmanski, govoriti ono što se nekad učilo pod nazivom hrvatsko-srpski, a danas se tvrdi da je bilo samo srpski iako ja u Srbiji tako nešto ni približno čuo nijesam ili zajebati cijelu tu priču i barem s vremena na vrijeme upotrijebiti english ili neki drugi jezik koji nije i neće biti ničija zajebancija. Što se samog engleskog tiče on je poprilično elegantna solucija, s ogromnim fondom riječi, uz to kao što neki primjećuju svjetski standard, tako da su razno razne kovanice kojima se nabacuje kao rvackim u pravilu i tako samo nedonoščad tuđeg pokušaja prijevoda, uz upotrebljavanje riječnika njegove babe iz Pušče Donje. Kao sintetički jezik je dostupan i onima kojima gramatika nije jača strana i što se govora tiče jedina začkoljice su nešto nepravilnih glagola i par imenica koje tvore množinu na svoju ruku. Ništa što malo bubanja ne bi rješilo! I s naštrebanom konjugacijom glagola biti, konstrukcija je zatvorena. Simple, powerfull and efficient. Kud ćeš više od toga. Naravno s pisane strane tu je taj spelling, ali golemu većinu niko ne tjera da piše nešto bez spell checker-a. Imate ga u svom piratiziranom MS office-u, zašto ga ne upotrebljavate samo bog zna.

U stvari jedina prava mana engleskog i nema direktne veze s njim. To je glupi američki običaj pravljenja kratica za sve i svašta. To bi valjda trebalo služiti pojašnjavanju termina, ali u realnosti se stvaraju nazivi previše dugi da bi ih neko išao pamtiti, a kamoli izgovarati, pa se svedu na par besmislenih slova od kojih nikome ništa nije jasno. Tako dok se vozikaju okolo po Iraku in their little tanks, gledaju okolo uz pomoć svog FLIR-a i donose teške odluke hoće li na metu za koju će poslje utvrditi da je bila civilna pucati APFSDS-T ili HEAT granatama ( englezi će ovu drugu vrstu zamijeniti s HESH ), po potrebi će i odozgo spustiti koji GBU, npr. ako se puca na nekoj svadbi. Najvjerovatnije uz pomoć LANTIRN pod-a, pod budnim okom AWACS-a i/ili JSTAR-a, a i testiranje JDAM ili JSOW payload-a nije isključeno. Nažalost nemaju prilike igrati se sa AIM-120 AMRAAM, ali takav je život. Ni MOAB koji inače ne stoji za ono što se priča po selu nije vidio upotrebu. Ali je donio još jednu glupu kraticu za koju niko ne zna što znači, pa je pušteno mašti na volju.

To naravno ne staje na vojnoj tehnici. Svi vi ovog časa upotrebljavate TCP/IP i HTTP protokole. Većina u okruženju za koje bi trebala vrijediti MS-ova bajka pod vrlo smislenim nazivom WYSIWYG. Većina ima procesore koji podržavaju MMX i neku formu SSE, za ovaj prvi se usput tvrdi da i nije kratica, već je valjda oznaka smišljena zbog svoje neobične ljepote i načina na koji klizi s jezika. Ako pojedete koju griotu to bi prema aktualnom rvackom zakonu uzrokovalo DUI, iz čega je zbog prakse američke policije u sve češćim filmovima o crncima skovano DWB, kao prekršaj koji oni najčešće počine. Nekima treba AA, većini prije ili kasnije ustreba AAA i tako je u svim sferama. Zlatno pravilo je izgleda barem tri riječi koje će dati što besmisleniju kombinaciju slova.

No dobro to je jedna mana, koja kao što rekoh nema direktne veze sa samim jezikom. Kud bi stigli da počnemo nabrajati one u rvackom. Od kojih ni najmanje zanemariva nije ona da nikad ne znate kako će se sutra "od stoljeća sedmog" izgovarati ono o čemu ste danas pričali!

- 00:25 - Komentari (4) - Isprintaj - #

27.09.2004., ponedjeljak

Demode o modi

Praćenje modnih trendova je izgleda jedan od preduvjeta da bi se uvrstilo među cool people. Iz nekog razloga je bitno znati je li trenutačno crna crna, ili je možda ljubičasta nova crna. Koje boje se nose po ljetu, koje po zimi, a koje trećeg tjedna jeseni prije podne. To je navodno izraz nečije originalnosti i stila. Što je zanimljiva teza s obzirom da ono što se trenutačno smatra stilom dolazi kao input s modnih pista, preneseno fashion tv-om i časopisima čija je jedina namjena govoriti ljudima što je trenutačno njihov stil. Naravno ono što je trenutačno hot, iduće sezone će biti not, jer zašto bi itko kupovao novu kolekciju, ako će ona biti ista kao stara. Ponavljanje jednostavno nema financijskog smisla. Pogotovo kad postoje tako divni i efikasni mehanizmi uvjeravanja potrošača u genijalnost i alternativnost main stream dizajnera. Ma u stvari šta njihovu, čitatelji su u stvari znali i sami da je to in. Gotovo pa i prije nego su vidjeli slike. A ta genijalnost je zbilja impresivna, pogotovo što se ženske mode tiče.

Tako osim krzna po kojem leti drvlje i kamenje, iako većini ne bi smetala pokoja bunda u ormaru kad bi si je mogli priuštiti, u pravilu možemo vidjeti i npr. odjeću od obojane medicinske gaze, često i s izrezom dovoljno velikim da materijal nije ni bitan. Ovo se smatra velikim dokazom dizajnerove genijalnosti, kao da je on izmislio gole sise manekenke, koje se tu u stvari prodaju. Dobro on joj ih je eventualno kupio, kad je pustivši je iz kaveza nakon antirutine vještice iz Ivice i Marice, zaključio da joj nedostaje i ponešto što je još uvijek prisiljen trpiti na njenom kosturu. Ali to ga ne čini umjetnikom ništa više nego što ga keširanje par miliona na aukciji slika čini Picasso-m.
Tu su i haljine koje ne trpe nošenje donjeg rublja. Što ima svojih čari, ali tipično ne u očima ciljane publike. Nasumično prišivanje komada materijala, koje također djeluje kao da je došlo iz priče o prnjama zle vještice, idijotske konstrukcije za nošenje na glavama i hrpa drugih stvari koje djeluju kao da će se raspasti ako ispadne jedna pribadača, a čija praktična vrijednost bi zalazila u negativno kad bi tako nešto bilo fizikalno moguće.

Muška scena prema tome djeluje poprilično pitomo. Vjerovatno zbog njene tradicionalno manje sklonosti gutanju tuđih sranja. Postojali su istina pokušaji da se uvedu npr. muške haljine. Vjerovatno nastale kao produkt podsvjesne želje dizajnera da obuče svog dečka u tako nešto i osjeća se zbog toga manje homoseksualcem. Ali nisu zaživjele među masama. Možda ako plate dovoljno Beckham-u da to postane dio "njegovog" originalnog "metroseksualnog" stila i bude nešto od toga. Kad sam već kod Beckham-a koji je također dio mašinerije za prodavanje mode, njegova spremnost da se za lovu prepusti u ruke stilistima i frizerima i tako razvije "vlastiti" stil se iz nekog razloga svrstava pod hrabrost. Pa sad možda i jest hrabrost kad to napravi anonimac iz kvarta i takav uđe u birc koji je okupljište lokalnih skinheads-a. Ako to ponovi nakon izlaska iz bolnice, čak se može nazvati i beskompromisnim sljeđenjem životnih principa. Ali kad Beckham da, da mu nalakiraju nokte i smuljaju nekakvu frizuricu i takav ode na neko mondeno mjestašce, okružen gorilama od tjelohranitelja i ulizicama koje i u snu mogu čuti zveckanje njegove love, a sve to pod budnim okom kamera onih koji su to od početka željeli prodavati kao novi stil, onda to nema neke veze s hrabrošću. Nema čak veze ni s nekakvim ekstremizmom. S obzirom da se u blizini vrlo vjerovatno nalazi tip u štiklicama i haljini, s full make-up-om i kosom do polovine leđa svezanom u punđu. Ali on se ne zove David Beckham, a boss-ovi modnog bussiness-a, barem zasada takve stvari vole vidjeti samo u svojim hotelskim sobama, a ne i u svojim kolekcijama. Pa je on freak a ne heroj novog doba.

Neki trendovi naravno ostaju i duže vrijeme. U pravilu oni pozitivni kao nošenje opanaka. Istina nešto stiliziranih, sa špicem u većoj ili manjoj mjeri zapeglanim prema naprijed, ali s još uvjek nepogrešivim pedigreom. Drže se na top listama nošenih već godinama. Baš me zanima da li mad i svojoj dragoj govori da mu ne ulazi u kuću u opancima, kad već prema njima ima averzije silne? Ili je i on hrabar samo kao Beckham? Što se ostalih tiče... ko zna. Možda će ovog proljeća fuksija biti nova plava, a skaj opet biti nova koža.U svakom slučaju ljudi u trendu mogu očekivati još jedno bacanje prošlogodišnje garderobe i trošenje smiješnih cifara na novu, ako žele slijediti originalnu ideju koju će nekako dobiti baš u vrijeme pretstavljanja novih kolekcija.

- 22:53 - Komentari (6) - Isprintaj - #

24.09.2004., petak

U raljama knjige

Nakon jednog jutra, u kojem me moje raspoloženje potaklo da ovdje stavim veselu stvarčicu pod nazivom It's a sin i iskomentiram svaki post na jednom almost cool blogu, koji inače uopće ne doživljam i pri punoj svijesti sam izjavljivao da mi ga ne pada napamet čitati, javile su se po običaju potpuno off topic rasprave koje su počele optužbom da plagiram mad-a, neinventivan kakav već jesam, a završile pitanjem ko je taj koji prosuđuje prave spisateljske talente. Nije pitanje tko? Nego što! A odgovor je naravno emocija.

Onaj osjećaj koji te tjera da okreneš sljedeću stranicu u pola tri ujutro i nije te briga što se u pola sedam moraš dizati. Onaj pramen magije, upleten u packajuća slova jeftinog paper back izdanja iz Algoritma, koji ti drži oči prikovane za stranicu. Kad ti nije potrebno zamišljati nikakve sličice, jer one su već tu. Urezane nepogrešivim potezima autorovog pera iza završetaka tvog očnog živca. To je ljubav prema pisanoj riječi, koju u tebi budi ta napola osušena tinta na hrapavom žućkastom papiru. To je duša i srce teksta koje razgovara s tvojim vlastitim otvarajući i obogaćujući ga. Nema tog filma koji to uspije prepisati. Unatoč svim prenapuhanim zvjezdicama koje u njemu stažiraju, odrađujući svoje milione. I kremi moderne tehnike istisnutoj iz procesorskih farmi.

To je nešto što mogu imati razvikani mainstream pisci poput J. K. Rowling ili Lois McMaster Bujold. Unatoč tome što pišu o balavom čarobnjaku ili šizofreničnom patuljku koji drži svemir za muda. Nabacajući se još pritom i izlizanim šablonama, da dobri momci uvjek pobjeđuju. A ne moraju imati likovi koji se raspišu o smislu smisla. I tu mu im ne mogu pomoći svi Tagore-i, Platon-i i Nietzsche-i ovog svijeta. To nema ni Leb, ni Drito, a posve sigurno nema ni mad! U stvari od svih ovih s cool liste koje sam vidio, što je istina samo manji dio, jedino Zrinka pokazuje naznake takvog talenta. Iako je to pomalo teško zaključiti iz ovakve forme.

"Na početku bijaše riječ", glasi fraza koja kruži okolo. Neki smatraju da je ona bila om, drugi su poprilično uvjereni da bi ona mogla biti class, trećima je to samo poštapalica. Ali u svakom slučaju nju nikakve črčkarije i CSS neće i ne mogu nadoknaditi! Jer ona je najbliže što možemo doći misli! Najbliže što možemo doći samoj našoj biti! Znaš ti dobro što čini spisateljski talent! To je njegova sposobnost da dopre do tvog srca, a ne samo do tvoje glave!

- 10:38 - Komentari (26) - Isprintaj - #

23.09.2004., četvrtak

Politika kao žanr?

Najpoželjnija karakteristika suvremenog političara je vjerovatno da bude dobar glumac. Za razliku od njegovih kolega koje smatramo profesionalcima, on istina smije imati scenarij u većini slučajeva kad iznosi "svoje" stavove. Tako da nije neophodno da ih nauči napamet do prve pretstave. Ali prije ili kasnije mu se desi da se nađe u situaciji gdje mora improvizirati i to je prva situacija u kojoj mu dobro dođe glumački talent. Tako će se npr. Jadranka Kosor izvesti spretan manevar čiji su sastavni elementi "nemam sada relevantne materijale" i "poslat ću vam pisani odgovor". Ali nemaju svi njezin talent. Mesić će možda u takvoj situaciji izvaliti "čut ćete to tada", Račan će otezati u nedogled u nadi da će sugovornik zaboraviti što je to u stvari pitao, dok on dođe do polovice izlaganja, Sanader će kako to i pristoji jednom "europskom" političaru pribjeći osobnim uvredama i iznošenjem krivnji i zasluga "od stoljeća sedmog". Što su sve raširena, ali ne tako spretna i sretna rješenja, kao ona koja bi vješt u improvizator mogao ubaciti. Čak i kad imaju materijale sastavljene mukotrpnim radom profesionalaca (što u pravilu nije karakteristika regionalnih političara, ali se prakticira kad je prisutno ozbiljno biračko tijelo), konačan efekt opet i te kako ovisi o njihovoj uvjerljivoj interpretaciji uloge.

Prvi koji su počeli ozbiljno razmišljati o tome da amatere zamjene profesionalnim glumcima, su izgleda američki republikanci. Unatoč raširenoj percepciji da su konzervativni do nazadnosti i zbog ponašanja nekih svojih članova na glasu kao jednostavno glupi. Počelo je kad su snimili dva velika hita 1981 i 1985 s Ronald-om Regan-om u glavnoj ulozi. Kritika ga i danas obožava, što je tim impresivnije kad se zna da republikanski predsjednici na sebi automatski nose stigmu raznih Bush-eva i Nixona. Unatoč tome on je s performance-om kojim je dokazao da zaslužuje oskara, uspio osati zapamćen kao čovjek koji je uništio komunizam i predsjednik koji je znao prodati senatu "svoj" proračun. Istina neki zlobnici se nabacuju tvrdnjama da je bio sklon manijakalnom naoružavanju, kršenju antibalističkog sporazuma, prodaji oružja Iranu, razvijanju istih ovih terorističkih mreža protiv kojih njegov nasljednik danas vodi križarski rat. Ali on je uspio skrenuti pozornost sa svega toga na svoj nastup pod svjetlom jedinog reflektora, dok se sve ostalo odvijalo u okolnoj tami.

Ti prigovori se i tako njega nisu ticali pretjerano. Jer kao što se vidi imena u glavnim ulogama se mijenjaju, ali film ostaje isti. Danas se možda podržava hunta u Pakistanu, a ne ona u Nikaragvi, ali princip je isti sve su ostalo nijanse. On svoju ulogu nije pisao, ali ju je očigledno odigrao maestralno. Nije nažalost dobio pravog nasljednika. Istina Arnold je dospio do mjesta guvernera Kalifornije, ali on nikad nije bio karakterni glumac, tako da više zasluga za to ima razvikani imidž, nego kvalitetno obavljen posao s njegove strane.

Ali u svakom slučaju to nije loša ideja. Kada bi se za političare uveo casting kao u ostalim granama sedme umjetnosti i uloge im se dodjeljivalo na osnovu pokazanog talenta, to bi u svakom slučaju značilo veliki korak naprijed za forme zabavnog programa u kojim oni učestvuju. Vjerovatno bi sabornica konačno prestala podsjećati na mali odmor u osnovnoj školi, a mi dobili kvalitetnu pretstavu prije dizanja ručica po partijskoj direktivi. U svakom slučaju kad bi se tamo našao neko sa sposobnošću da i zapamti pokoju liniju, možda ne bi morao pribjegavati osobnim uvredama, "stoci krupnog zuba", "čut ćete to tada" i sličnim konstrukcijama da se popuni vremenski okvir. A sve tu uz interpretaciju inspiriranu izbacivačem u seoskom disku. O potrebi za nekim drugim kvalifikacijama ekipe koja je tu primarno za poziranje pred kamerama je i tako suvišno govoriti. Hoćemo li jednog dana uz komičare, dramske ili akcijske glumce imati i one koji se specijaliziraju za političke uloge? Princip bi bio isti, promjenila bi se eventualno izvedba.

- 00:32 - Komentari (10) - Isprintaj - #

21.09.2004., utorak

(Twenty seconds and counting...
T minus fifteen seconds, guidance is okay)

[?]

When I look back upon my life
It's always with a sense of shame
I've always been the one to blame
For everything I long to do
No matter when or where or who
Has one thing in common, too

It's a, it's a, it's a, it's a sin
It's a sin
Everything I've ever done
Everything I ever do
Every place I've ever been
Everywhere I'm going to
It's a sin

At school they taught me how to be
So pure in thought and word and deed
They didn't quite succeed
For everything I long to do
No matter when or where or who
Has one thing in common, too

It's a, it's a, it's a, it's a sin
It's a sin
Everything I've ever done
Everything I ever do
Every place I've ever been
Everywhere I'm going to
It's a sin

Father, forgive me, I tried not to do i
tTurned over a new leaf, then tore right through it
Whatever you taught me, I didn't believe it
Father, you fought me, 'cause I didn't care
And I still don't understand

So I look back upon my life
Forever with a sense of shame
I've always been the one to blame
For everything I long to do
No matter when or where or who
Has one thing in common, too

It's a, it's a, it's a, it's a sin
It's a sin
Everything I've ever done
Everything I ever do
Every place I've ever been
Everywhere I'm going to - it's a sin
It's a, it's a, it's a, it's a sin
It's a, it's a, it's a, it's a sin

(Confiteor Deo omnipotenti vobis fratres, quia peccavi nimis cogitatione,
verbo, opere et omissione, mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa)

- 01:44 - Komentari (15) - Isprintaj - #

20.09.2004., ponedjeljak

Oh glory day, oh proud day

Današnji dan će u analima povjesti posve sigurno ostati zapisan velikim slovima. Jednog dana ćemo s ponosom moći pričati unucima, kako je Hrvatska 20. 09. 2004 prestala samo uvoziti vjerovatno ponajveću ljigu u aktualnoj TV produkciji i počela redovito emitirati svoju vlastitu. Neće nama više niko nabijati komplekse, nekakvim Temptation island-om ili Survival-om. Imamo mi sada vlastite debile koje možemo gledati kako češu jaja pred kamerama. Dobro oni to još rade za neku potencijalnu lovu, pa imaju kakvo takvo opravdanje. Ali kako opravdati ove kauč-intelektualce, koji su spremni vegetirati pred ekranima zureći u njih, jer je to tak' zanimljivo, kad neko puši za stolom i nadvikuje se s gomilom kretena oko sebe. Možda i jeste ako se prije toga naliješ kao majka, pa onda sam učestvuješ u deranju. Ali koja je poanta gledati nekog drugog kako to radi. Obično se tu povlače neke vojaerske sklonosti kao objašnjenja. Tako sam tražeći sliku za post naravno naletio na jednu uz odlomak posvećen prvom tuširanju. Nesumnjivo će mnogi sliniti nad takvim kadrovima, u nadi da ako budu dobri, možda na trenutak ugledaju i štrumfove. Šteta samo što im niko nije rekao, da na netu mogu naći takvih scena koliko im srce želi. S tom razlikom što će u njima posve sigurno vidjeti sve što im srce želi. Ali ovo je na televiziji. Zamisli ti to, pa još "pravi život".

Kad sam već kod interneta, ja sam zadnjih 6-7 godina živio u uvjerenju da je scena u kojoj par ircera dolazi u kompjuterski lab, otvaraju svoju grupu i onda ircaju međusobno, krunski dokaz ljudske gluposti i idiotske primjene interneta (rekoh idiotske, ne bolesne). Ali sad kad gledam ove pompozne najave o mogućnosti praćenja big bullshit-a 24 sata dnevno preko neta, prisiljen sam zapitati se jesam li zaista bio u pravu ili može to još i gore! Izgleda da ni sapunice više nisu dovoljno glupe, da bi se njihov prosječni gledatelj mogao osjećati inteligentno uz njih. Već je bilo potrebno naći jednako stručne glumce i pustiti ih da bauljaju okolo bez scenarija, da bi publici proletjelo tu i tamo kroz glavu "gle nisam ja ipak najveći idiot", dok blene u ekran kao tele u šarena vrata.

I na naslovnici bloga se naravno odmah našla bombastična vjest o otvaranju big bullshit bloga, uz srdačnu reklamu, preporuku i zaključak "U svakom slučaju, čeka nas razdoblje mahnitog voajerizma i slasnog tračanja". E još kad bi to radili negdje gdje vas nelobotomizirani, ne bi morali trpiti... Ali čemu gajiti lažne nade. TV program se naravno primarno i proizvodi po principu "isto sranje novo pakovanje". Kako smo mi najpametnija nacija na svijetu, nećemo dopustiti da nas zavedu nevažne stvari poput pakiranja. Stoga kod nas prolazi i "isto sranje, staro pakovanje". Glavno da je sranje i sigurno će biti veliki hit.

- 18:13 - Komentari (2) - Isprintaj - #

19.09.2004., nedjelja

NATO

Predsjednik nam je jučer na proslavi dana ratne mornarice dao izjavu, koja zaslužuje da bude pomenuta i u žestokoj konkurenciji bisera hrvatskih političara. Naime na pitanje kako će on reagirati ako Sanaderova vlada udovolji Bush-ovom zahtjevu za angažman Hrvatske u Iraku, lik odgovara "to ćete tada čuti". Dobro razumijem ja njega, u svjetlu njegove druge brilijantne izjave, da je ulazak u NATO u hrvatskom nacionalnom interesu, uopće nije upitno što bi smo to mogli čuti. S druge strane, s izborima za vratom on smatra da nije počeljno razbijati iluzije hrvatskog puka, izjavama da ne samo da nije moguće dobiti nešto za ništa ( inače omiljena koncepcija, među istim ), nego da u ovom slučaju treba za ništa i dati nešto. Pa stoga čemu se inkriminirati izjavama, kad se može pribjeći stavljanju pred gotov čin i inače omiljenoj stilkoj figuri hrvatske politike. Pogotovo u periodima kad je predvođena HDZ-om.

Kao opravdanje teze da je ulazak u NATO hrvatski nacionalni interes, servira se naravno demagogija o tome kako nikad nije vođen rat na teritoriju zemlje članice. A Hrvatska je eto baš nedavno vodila takav rat. Dobro dijelom i izvan svoje teritorije, ali taj dio je unmentionable! Zbog katastrofalnih posljedica ne! Ne spominje se od koga bi nas to točno NATO trebao braniti. Valjda misle da se odgovor podrazumjeva? Pa u principu se i podrazumjeva. Kada se uzme karta regije i vidi da od naših susjeda jedino SCG i BiH tek trebaju postati članice NATO-a, posve je jasno od koga će nas to NATO braniti. A samo NATO nas može braniti od NATO-a. Taj princip je u malom poduzetništvu poznat kao plaćanje zaštite i u svjetlu nove uloge NATO-a za 21 stoljeće je i te kako dobar razlog da neko smatra ulazak u NATO svojim nacionalnim interesom.

Svoju novu politiku, "s nama ili protiv nas", je NATO vrlo životopisno demonstrirao, pod krinkom "humanitarnog" bombardiranja kosova i okolice. Deklariravši se istovremeno kao instrument represije, u rukama svojih vodećih članica. Nakon što je presedan kojem su svi klicali napravljen, usljedilo je seljenje u Azijski teatar. Afganistan! A zatim Irak, gdje su istina nastupili ponešto razjedinjeno, jer se gazde nisu mogle dogovoriti o podjeli plijena. Ali to nije nešto čime se njihovi pioni trebaju zamarati. Sporazum je postignut naknadno i sad je na ostalima da rade, ne pričaju. Navala na članstvo nakon raspada Varšavskog pakta stoga nije ništa čudno.

Pravo pitanje je: od koga ćemo mi braniti NATO? Za početak naravno od zločestih Iračkih gerilaca i afganistanskih terorista, koji prijete hrvatskom načinu življenja. No osim tih low risk scenarija, tu je još niz ne tako bezopasnih kandidata. Za prvu ruku tu je naravno Iran. Istina eventualna peace keeping akcija tu vjerovatno ovisi o tome imaju li oni uistinu nuklearno naoružanje ili te tvrdnje samo služe kao uvertira. Ali s obzirom da u svakom slučaju nemaju ICBM, pitanje je koliko će to biti bitno kad NATO ustroji svoje kohorte i dobije mogućnost djelovanja bez sudjelovanja vlastitih legija na terenu. Zatim je tu naravno Sjeverna Koreja, koju istina po uzoru na Irak prvo treba razoružati, ali nakon toga Hrvati mogu na miru srediti tih milion vojnika, indoktriniranih od pelena. Kad su već ratnici kakve svijet ne pamti. Zatim vojna diktatura u Pakistanu, s kojom su istina gazde trenutačno slizane, pa tepaju generalu Musharafu "predsjednik". Ali kao što je na Sadamovom slučaju demonstrirano, to nije nikakva garancija protiv noža u leđa! Moguć je naravno i ulazak na afrički teatar, ako se to pokaže profitabilno. Ali to nije toliko vjerovatno, dok se interesi mogu štititi preko banana režima, kakvima je pokriven kontinent.

I na kraju tu je pandorina kutija. Tajvan!. Pretpostavimo da se na njegovom čelu nađe debil koji će proglasiti nezavisnost. I da se na američkom čelu nađe debil, koji će zbog oslobađanja Tajvana od neizbježne okupaciju ući u sukob s Kinom. Tj. da budemo realni. Pretpostavimo da se na američkom čelu nađe debil, koji će tajvanskom debilu reći da podržava njegov zahtjev za nezavisnošću. Jer mu treba povod za sukob s Kinom. I eto nas u trenutku na spisku meta baslističkih projektila. Nije baš vjerovatan scenarij? Možda, ali ako misle ulaziti u sukob s Kinom, amerikanci to moraju obaviti uskoro. Za dvadeset godina će biti kasno!

U svakom slučaju u međuvremenu možemo iskoristiti proračunski suficit za kupovanje rashodovane krame. Tako se nedavno u paketu s "NATO naš spas" govorima, mogla čuti i tvrdnja da je hrvatski prioritet "malo, ali moderno zrakoplovstvo". Pa dobro, amerikanci uvijek vole kad neko podijeli trošak ovih učestalih bombardiranja s njima. Ali kako objasniti da se u kontekst s modernim zrakoplovstvom, u pravilu trpa nabavka F16A/B, američke nacionalne garde. Koji ne samo da s Block 50/52 F16C/D verzijama koje su sada u upotrebi nemaju pretjerane veze. Već je to općenito čudan izbor, za zemlju koja tvrdi da ima europske pretenzije. U doba kada se Eurofighter konačno odljepio od zemlje, kad su Rafal ili čak SU-30 barem opcija, kad su u lakoj kategoriji Mirage i Grippen sasvim uhodani to je malko čudna varijanta. Čak i da uzmemo u obzir činjenicu da su američki gazde očigledno ispostavili račun, ATF je pred vratima, stoga čemu to. Naravno to nije bilo pitanje koje je došlo iz glupih novinarskih usta, već se nabacivalo s time zašto ne F/A18. E pa zato drage profesionalno pametne glavice, što se ni amerikanci ne smatraju dovoljno bogatim za korištenje mornaričkih lovaca gdje to nije neophodno. S obzirom da njihova konstrukcija košta solidan broj inače nepotrebnih miliončića više, da bi izdržali operacije s nosača.

Neki se javljaju s idejama o referendumu o ulasku u NATO. S obzirom da se takvi referendumi ponavljaju dok se ne naštima željeni rezultat, to bi naravno bio samo gubitak vremena i gomile novaca. A u ostalom "srljati kao guske u maglu" je stara hrvatska tradicija. Pa čemu to onda mijenjati, kad već tradiciju cijenimo iznad svega?

- 12:13 - Komentari (4) - Isprintaj - #

17.09.2004., petak

T-mater

Prije par dana se pročula sretna vijest: T je stigao! Čovjeka se ne može ne veseliti kad čuje, da su one stotine miliona kuna, potrošene na reorganizaciju i rebranding prilikom prelaska na narandžasto sivu temu prije dvije-tri godine, bačene u vjetar. Dobro ovim otpuštanjima o kojima se šuška i prebacivanjem poslova na vanjske izvođače, će uštedjeti ponešto u budućnosti, pa će se uz te silne milijarde profita koje i sada imaju pokriti nekako. Ali možda bi bolje bilo da su ih dali radnicima da ih zapiju, pa da ih se sjećaju u boljem svjetlu, nakon što sad dobiju nogu.

Neki elementi koji se još nisu uspjeli riješili parola samoupravnog socijalizma, su čak krenuli dizati buku oko tih otpuštanja. Ne znam koji je njihov problem, s obzirom da je to normalna stvar, u sistemu za koji se ogromna većina pametnih ljudi, kojima naša zemlja obiluje, odlučila devedesetih kada se on nudio pod trgovačkim imenom blagostanje. Istina to se obično radi kada tvrtka posluje s gubitcima, ali kako će se stimulirati profit ovisi isključivo o onome koji drži 51% vlasničkog udjela. Pa kad je već MMF uvjetovao dobivanje novog standby aranžmana, prodajom hrvatskih telekomunikacija. A mi to nismo mogli odbiti, jer smo se valjda željeli priključiti nizu uspješnih projekata poput Argentine. Onda su takvi izljevi zbilja suvišni. Ako ništa drugo, možda sada konačno pojedinci koji su npr. kupovanje hrvatskog navodili kao prednost HTmobile-a ispred vip-a, razmisle jedanput prije nego što zinu

Kao uvertira tih velikih promjena, krenula je reklamna kampanja za ADSL, kojoj su zaštitni znaci baba pod haubom i nekakav arhitekt koji nabraja za što ga sve upotrebljava, a u očima mu piše skidam sličice. Oni bi im navodno trebali omogućiti da stignu do brojke od dvadeset tisuća pretplatnika, time što će objasniti širokom krugu potencijalnih korisnika što je to ADSL. Meni je bilo dovoljno jasno što je to, poprilično prije nego se HT uopće odlučio ponuditi probnu uslugu. Također mi je jasno kada mi neko pokušava prodavati muda za bubrege. To se npr. dešava kad ista tvrtka koja u Njemačkoj ne ide ispod 1,5Mbit/s i to daje za 25 eura flatrate-a, a meni nudi ovakav novi i "povoljniji" cjenik. Istina neki će izračunati da im se nakon toliko i toliko GB prometa to isplati, jer je tih 512MB još uvjek skuplje s dialup-om, jednom kada se rješe razlike u pretplati. Ali to samo pokazuje da je dialup sve ove godine bezobrazno preskup. A ne da je ADSL toliko povoljan. Stoga je ono što neinformiranom treba prvo objasniti, činjenica da kod HT-a ta kratica izgleda znači Another Decoy for Suckers and Loosers!

Na konferenciji za novinare, na kojoj je dostavljena sretna vijest o rebrandingu je istina Ivana Šoljan najavila nove tarifne modele, od kojih će jedan čak biti "nešto poput flatrate-a". Baš me zanima koliko će biti nešto poput cifre, koja će se vezati uz tu priču. Ali ono u što sam posve siguran, je da kad bi postojalo nešto poput konkurencije, ja bih nešto poput otišao kod njih. Čisto na račun svih ovih godina, koje nas nešto poput državno nametnutog monopolista, na nečem poput slobodnog tržišta, nešto poput zajebava!

Prije par tjedana su konačno i u moje selo došli dobri ljudi koji traže zainteresirane za kabelsku televiziju. Naravno ne radi se o DCM-u koji jedini ima implementiranu infrastukturu za kabelski internet, na zadovoljavajućoj razini. Nego o novoosnovanoj firmi, koja tako nešto za sada ima samo kao plan na reklamnoj brošuri. Iskustva s drugim operaterima na našem tržištu, istina pokazuju da će oni tako nešto vjerovatno i implementirati prije nego na vrbi rodi grožđe. Jedino je pitanje koliko. U svakom slučaju kažu da je u nadi spas. Ne bih znao, ali kažu i da je day dreaming odlična vježba za mozak. "U svakom slučaju ne može da škodi. A ako ne škodi onda je i dobro." Ili kako je to već išlo?

- 13:45 - Komentari (6) - Isprintaj - #

16.09.2004., četvrtak

Ta divna stvorenja

Imam frenda iz srednje, koji zaslužuje počasni doktorat za neverbalnu komunikaciju. Tipičan susret počinje gledanjem negdje preko mog ramena, dok izmjenjujemo uvodne rečenice. Dobro to i nije toliko unikatna osobina. Mnogi to rade. Desi se i meni tokom dužih razgovora, pa vratim pogled kad se uhvatim, ali to je za njega tek početak. Vrlo brzo počinje gledati preko svog ramena, pružajući mi odličan pogled na svoj ušni kanal. Napravi to usred rečenice, uopće ne prekidajući misao, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Onda valjda skuži da mu je naporno tako, pa zarotira i tijelo, pružajući sugovorniku puni profil. Prva asocijacija je naravno, mora da mu je jako dosadno, ali ne žuri se njemu nikud, rastegnu se u pravilu ti naši razgovori s nogu, na sasvim pristojne periode. A on se u svoju pozu namjesti vrlo brzo i onda nastavlja nesmetano pričati. Palo mi je na pamet da to možda ima neke veze sa mnom, ali vidio sam ga da tako razgovara i s drugima, dakle to mu je jednostavno stil. Oni koji samo centrifugiraju očima i razgibavaju vrat dok pričaju s nekim, su prema njemu samo najobičniji amateri.

Da malo smirim čitateljice s napadima režanja, evo i par primjera tipično muškog ponašanja, kad umisle da su dobili mišiće. Koji ne bodu u oči ništa manje od te zlosretne majice preko "dupeta". Prvo, osnovno i najraširenije je svakako pokazivanje podlaktica. Može se vidjeti među svim dobnim skupinama i na svim lokacijama. Tipični simptomi su: dođe negdje, sjedne, prva stvar koju napravi, počinje zavrtati rukave. Popratna pojava je križanje ruku na prsima nakon toga. Kad to neko krene raditi preda mnom, ja ga obično pitam jel' mu vruće. To mi tipično zaradi blijed, teleći pogled, uz par sekundi koje mu trebaju dok ne skuži da ga zajebavam, onda još malo dok ne shvati da na to nema dobar odgovor, pa obično dobijem samo jedno "ma jok" kao odgovor, čime smatraju razgovor završenim. U razna napinjanja mišića dok ih neko gleda ili misle da ih neko gleda neću ni ulaziti, to je i previše glupo i previše trivijalno da sad idem o tome razglabati.

Još gora kategorija pokazuje svoje lice tokom toplog vremena. To su oni koji zavrću na majicama s kratkim rukavima. Takvima uglavnom ni ne vrijedi pričati, pa eventualno ako mi baš dođe, primjetim da nabijaju ljudima komplekse, koliko su se izbildali. Na to još nisam dobio suvisli odgovor, ako pod tim ne smatrate skretanje s teme. Još korak dalje su ovi tipovi koji šetaju okolo u potkošuljama. Na to sam alergičan još od kad sam vidio drugog frenda iz srednje, kako stoji na trgu ispod sata, u nekoj narandžastoj izlizanoj. Ne treba ni napominjati da je to bilo par mjeseci nakon što je otkrio teretanu. Definicija? Don't be ridiculous. Pravu definiciju imaju profesionalci tokom sezone i malo ko drugi. Ove eventualne kvržice zavaljane u ugodan sloj sala, se ne kvalificiraju za takav naziv. Takvima ništa ni ne pričam, džaba je.

Posljednji stupanj je tipičan za ljude zavidnih mentalnih karakteristika. U uličnoj varijanti ćete ga uglavnom vidjeti kod balavaca, koji su nedavno otkrili preparate za pumpanje. Poslje kad omatore, takvo ponašanje uglavnom uspiju ograničiti na geganje po teretani, ali dok su oko dvadesetih, najgori su! Bez konkurencije! To su oni koji prolaze gradom u pripijenim majičicama, a svako malo ruka im spontano pobjegne na sisu, pa si mazno prelaze palcem preko unutrašnjeg brida pektorala! E kad to vidim...

- 13:34 - Komentari (4) - Isprintaj - #

15.09.2004., srijeda

Turizam kao spas???

Jedna od mojih omiljenih beskorisnih namirnica je svakako Eurocream. Naravno zbog mjesta porjekla, snabdjevenost je zadnjih godina slaba do nikakva. U stvari jedino mjesto gdje sam ga ja uspio naći je Billa, a i tamo samo u šutevima od pedeset i sto grama. Kao što neki od vas možda znaju, Franck je nedavno otkupio licencu od Gandole i počeo plasirati Eurocream na domaće tržište. Stoga bih iskoristio ovu priliku, da im se od sveg srca najebem mile matere, jer su su svoj posao obavili kako je to već uobičajeno u hrvata, dakle nikako! Tako da je jedina veza koju njihova mućkarija ima s Eurocream-om ime na etiketi.

Ovu nedjelju sam morao nekog čekati kod kolodvora nešto duži period, tako da sam otišao do importaneta na kahvu. Ulazim ja dolje u La Pazz, birc prazan, konobar sjedi leđima zavaljen na šank. I ništa ja sjedam on ne trza, pogledam malo bolje, kad ono... Tip spava, u 11 sati prije podne! Kakve to sad veze ima s turizmom zapitat će se neko? Pa ima svakakve. Kao prvo, neki profesionalno pametni ljudi, prema kojima ovaj konobar još sjajno obavlja svoj posao, su izjavili da nam djelatnosti poput one s početka priče ni ne trebaju, već da treba uzeti turizam kao alfu i omegu hrvatske privrede. Koliko je to glupa izjava, se najbolje može vidjeti po tome, kako je dobro prihvaćena među brojnim papagajima s brain switch-em u off poziciji. Čim je nešto prihvaćeno s oduševljenjem među amorfnim masama, poprilično je sigurno da tu nešto smrdi! Pa krenimo s nekim komponentama tog miomirisa.

Za početak turizam se eventualno može smatrati pojavom, ne pravom gospodarskom granom, s obzirom da ne postoje mehanizmi kojim bi se direktno moglo utjecati na njega. U stvari kod nas čak ne postoje ni relevantni statistički podatci, prema kojima bi se eventualno mogao stvoriti model za opisivanje te pojave, nego se nabacuje glupostima poput broja auta koji su prošli graničnim prijelazom. Uz to što spada u pojave tipa sjedi i čekaj da vidiš hoće li biti štogod, on je naravno sezonskog karaktera, na njemu zarađuje samo mali dio stanovništva od kojih većini to ni približno neće biti dovoljno za cijelu godinu. Svi se bave prometom ostvarenim prijavljenim noćenjima, niko ni da zucne o troškovima držanja tolikog stada turista na svojoj livadi, pa da se lijepo usporede te dvije brojke i odredi profit. I dok na ovim konzerva turistima koji nam dolaze, vlada koja im lupa boravišne pristojbe i oni koji im iznajmljuju prostor, nešto i zarade, kako to od njih točno profitira hrvatska privreda?

Nudeći im njihovu škart robe koju uvozimo, po duploj nabavnoj cijeni? Kad već profesionalno pametni tvrde da treba podrediti proizvodnju turizmu koji je takav deux ex machina? To oni i tako ponesu sa sobom! Nudeći im hrvatske autohtone proizvode, uskaču biseri, misleći naravno na prehrambene, jer drugih gotovo da više ni nema. Jedini problem je, što profilu turista koji dolazi na jadran, ne pada na pamet plaćati u restoranu zubatca tisuću kuna, tri krumpira koji glume prilog, dvjesto pedeset i zaljevati ga vinom s maržom od ko zna koliko stotina postotaka. Čak da dođu i oni koji si mogu to priuštiti, oni nisu svoju lovu zaradili kupujući muda za bubrege. A što se tiče onih kojima cijene i nisu bitne, oni eventualno dolaze zbog sadržaja, ne da im neko naplaćuje mjesto za stajanje s kojeg mogu promatrati kamenitu plažu. A sadržaji su hvala bogu, osim što su jeftini, uglavnom i vrlo kvalitetni s uslugom na vrlo visokoj razini. Skoro kao u La Pazz-u!

U međuvremenu, dok mi grabimo velikim koracima, prema turističkom blagostanju, ja u kupaoni imam končarevu mašinu Made in Italy. Bit će valjda zbog jeftinije radne snage ili šta li? Prehrambena industrija je možda i bila mjerilo razvijenosti u srednjem vijeku, ali ova naša ne samo da nije u pretjerano boljem stanju od ostatka privrede, nego i tu prednjače industrijski razvijene zemlje. Koje si mogu priuštiti visokosubvencioniranu poljoprivredu, na visokom tehnološkom i organizacijskom stupnju, te tako plasirati konkurentan proizvod. Uz to naravno razvijaju i industriju koja se bavi proizvodnjom tehnike i ostalih sadržaja koji se upotrebljavaju u poljoprivredi.

Ono što je mjerilo razvijenosti u suvremenom svijetu je industrijska proizvodnja i educirana radna snaga koja ju održava konkurentnom. Dakle upravo ono što pojedini biseri propovjedaju da treba ugasiti, kako bi se zemlju učinilo privlačnijom turistima. Zemlje koje su danas na vrhu svijeta, tu su dospjele jer su prve i/ili najuspješnije provele industrijsku revoluciju. Silini potencijali raznorazni i atraktivnost lokacija s tim nemaju ama baš nikakve veze. A pogotovo nikakve veze s tim nema mentalitet: "Ja ću sidit na dupetu i brat im lovu za disanje zraka i to ća ih ne pljunem, kad mi na oči dolaze" zbog kojeg su bajke o turizmu i prihvaćene s tolikim entuzijazmom.

- 11:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.09.2004., utorak

Feminizam za neznalice

Oni od vas koje zanima gutanje stereotipa mogu na Saanjiinom blogu naći tekst na temu feminizam-emancipacija. S obzirom da za moj ukus ima premalo kontakta sa situacijom na terenu, a za razliku od druga Račana, ja više volim da se nadovezujem, nego da se slažem s drugom tim i tim, staviću na ovo mjesto još jedan tekst poslje kojeg nikom vjerovatno neće biti do komentiranja. Zanimljiva je to pojava, kaži ja sam budala i svi su presretni, on je budala još uvjek izvlači cereke, ali skreni ljudima pažnju na činjenicu da su i oni možda budale i uživat ćeš u grobnoj tišini!

S obzirom da nije navedeno kako je tekao sporni razgovor, mogu samo pretpostavljati, ali model razmišljanja koji je otvorio pandorinu kutiju, vrlo vjerovatno izgleda ovako. Promiskuitetno ponašanje muškaraca je nešto što će feministice i nefeministice, bez puno razmišljanja proglasiti groznim. Međutim kako su pod krinkom jednakosti spolova feministice prigrabile sebi i taj model ponašanja, sada kada i one to rade, to naravno ne može više biti grozno. Nego je to sada emancipirano ponašanje. Što više, kako je emancipacija u tom obliku jednosmjerna ulica, muškarci s početka priče su još uvjek samo promiskuitetne svinje, koje nemaju pravo nekome zbog toga prigovarati. E pa ja ne jebem ničiju ženu, pa mogu reći da vam je filozofija zakurac, koliko god vi "osjećale" da je ispravna, bez da me zbog toga neko može zvati licimjerom!

Feminizam kao termin se uporno pokušava prodati kao nešto silno pozitivno. Naravno kao i svaki copy-paste on s takvim konotacijama nema nikakve veze. Već se eventualna pozitivnost ili negativnost određuje prema tome kopirate li dječju pornografiju ili obiteljske slike s djecom vaših prijatelja. Slika koju je o feminizmu popularno imati, prikazuje pokret koji se bori protiv nepravdi. Međutim on to po svojoj biti nije. On ne pokušava to što smatra nepravdom izmjeniti, već traži za sebe pravo da tu istu nepravdu i sam provodi. To je sitna, ali dinamitna razlika. Retorika s ženom koja drži tri kuta kuće je popularna, ali feminizam ne traži od muškarca da preuzme na sebe jedan, već pravo za ženu da i ona ispusti dva kuta. Feminizam ne traži od muškarca da odgaja u jednakoj mjeri svoju djecu, već pravo za ženu da ih zapostavlja u istoj mjeri kao i on. To se također podrazumjevalo pod ezoteričnim pravom na jednake prilike, koje je tako popularno staviti bez kvalifikatora i diviti se kako to plemenito zvuči. Ideje iz prvog dijela prethodnih rečenica su u stvari potekle iz razdoblja prije feminizma i posredno ili neposredno također spadaju u nešto protiv čega se on borio. Stoga se pod krinkom feminizma ni po kojem kriteriju ne može buniti, protiv onoga što je on u stvari podupirao, prihvatio i od duplog standarda napravio standard! Kao što je to popularno među deklarativnim feministicama! Feminizam je po svojoj prirodi prihvaćanje muškog seta vrijednosti! Ništa više i ništa manje. Što je također jedan od faktora koji je doprinjeo tome da se svjet nalazi u stanju o kojem svi kukaju. Razmislite malo o tome slijedeći put kad ga poželite trpati u sve i svašta.

Naravno kako je uvjek svoje dupe poželjno opravdati, kad radi nešto što nije za pohvalu, emancipirano ponašanje je uptrebljeno i u te svrhe. Tako emancipirana mlada dama koja se ponaša poput svojih vršnjaka, za razliku od njih ne loče i ne kurva se, nego uživa u životu i ispituje svoje opcije. Šteta samo što semantika još nikog nije spriječila da se polomi kad skoči kroz prozor. Ta logika, ako i oni to rade, onda nije loše kad i ja to radim, nije posve idealna. Možda ne bi bilo loše, malo za promjenu gledati sebe i pričati drugima, umjesto gledati druge i pričati sebi? Naravno kako je jednakost dobra stvar, samo kada osjećaš da ti izvlačiš kraći kraj, tako su se pod emancipiranim ponašanjem prije ili kasnije morale naći neke stvari, za koje je kod druge strane emancipirano jedino trpiti ih bez pogovora. Da ih i oni rade??? Naravno da ne, pa nismo mi na kraju krajeva jednaki! Zar ne? Npr puštanje pogane jezičine s lanca, bez prava odmazde. Očekivanje bezuvjetnog poštivanja svojeg mišljenja uz istovremeno nepoštivanje tuđeg, što je negativna osobina isključivo kod drugih. Teroriziranje svoje okoline, koje je potpuno opravdano onime što se smatra biološkim imperativima ( PMS sorry). Potpuno opravdano bezuvjetno sljeđenje svojih nagona.

Mali psihotest za feministice koje misle da vjeruju u jednakost spolova, uzmite papir i olovku

1) Gledate stanoviti film s Michael Douglas-om. Opišite svoju reakciju na scenu u kojoj ga njegova nova šefica zavodeći ga hvata za jaja. Scena dva šef poziva suradnicu u svoju kancelariju, prilazi joj i gura ruku među butine. Opišite svoju reakciju.

2) Dva posta ispod sam dobio zahtjev da opišem svoju kitu. Napišite svoje mišljenje o tome. Našle ste na svojem blogu komentar u kojem vas neki tip traži mu opišete svoje spolne ogane. Opišite svoju reakciju.

I da to je za sve praktične svrhe isto

Pravo da njihove misli i želje budu čitane i pravo na retribuciju, ako se po istima ne postupa. Eto neke od stvari koje se prakticiraju, za usporedbu s teorijama o njima koje cirkuliraju okolo. Pa ko voli nek izvoli...

- 13:03 - Komentari (11) - Isprintaj - #

13.09.2004., ponedjeljak

Pod težinom povjesti

"Od stoljeća sedmog" je fraza na koju su izgleda svi vrlo ponosni u ovim krajevima. Pri tom se izgleda uopće ne razmišlja, da niko živ nije ni u najmanjoj mjeri zaslužan za to. Pa se i nema zbog čega busati u prsa, no ostavimo priče o zaslugama za neku drugu priliku. Jedna od prilika u kojoj se često poziva na tu idiotsku krilaticu, su trenutci "pravedničkog" gnjeva kad amerikanci sa svojih dvjestotinjak godina državnosti idu nekoga nešto učiti. Na ovom djelu brdovitog nam i prepametnog balkana, pardon jugoistočne europe. Istina i tih dvjestotinjak godina je prema ovih trinaest kvazi "neovisnosti" (da ne bude opet nezavisnosti, kad se već opisuje isti stupanj slobode) ogromna brojka, ali obratimo na trenutak pažnju na ono bitno, a to je što je napravljeno s tim godinama!

Od deklaracije nezavisnosti, koju je kontinentalni kongres donio 4. 7. 1776, trinaest dotadašnjih britanskih kolonija postalo je, ne samo druga najveća zemlja na svijetu, nego i svjetski: vojni, ekonomski i kulturalni vođa! Na ovom mjestu tipični hrvatski debil skače posprdno uzvikujući "kakva američka kultura?"! Jedini problem je što to radi dok zaljeva svoj big mac Coca-Colom, odjeven u Levi's-ice i NIKE tenisice koje kombinira s dresom svog omiljenog NBA tima i istovremeno u glavi na pig english-u natuca riječi najnovijeg Eminem-ovog hita. Nakon što završi s jelom, naravno odlazi u multipleks pogledati Spiderman 2, a sutra ga čeka izlazak u shoping centar! Koga mi tu zajebavamo? Kopiranje je najiskreniji izraz divljenja. A usvajanje nečijeg modela življenja, je drastično dublji čin prihvaćanja njegove kulture od povremenog konzumiranja radova pokojnih kompozitora, slikara i drugih autora koje se stereotipno vezuje uz pojam "kulturno"! A koje većina tako i tako eventualno zapamti po imenu, da bi ih mogla potegnuti u nekim pseudointelektualnim razgovorima. Uostalom i što se tradicionalnijih vidova kulture tiče, ako neko nije primjetio: engleski se uči od najranije dobi i to ne british english, u lektiri se nalaze američki velikani poput Joyce-a, Hemingway-a i Twain-a, u kinu gutamo praktički isključivo američke filmove, televizija je zatrpana američkim programom, usput budi rečeno i opsjednutost istom nam filaju iz USA, na radiju se dominantno vrti američku muziku, a knjižare i knjižnice su pretrpane američkim knjigama. Amerikanci su si dotle odavde uzeli srbina Teslu! Jebo te al' ih vodimo!

S druge strane ovi "od stoljeća sedmog" još uvijek nisu uspjeli raskrstiti ni s plemenskim i klanskim konceptima. Tranzicija prema građanskom društvu još uvjek je i te kako u toku. Patrijarhat je idalje model ugodan i čovjeku i nanovo otkrivenom bogu. Suverenost se i dalje izražava služenjem vanjskim interesima, uz busanje u prsa da se to radi svojom slobodnom voljom. Dobro, ponos ovim zadnjim nije ništa čudno, za sluganski mentalitet njegovan kroz sve te silne godine državnosti. U stvari u zadnju dekadu i pol se u većini stvari grabilo golemim koracima unazad. O nekakvim standardnim, a kamoli vanserijskim dostignućima na globalnoj razini je suvišno i govoriti. O tome naravno niko ni ne razmišlja, jer čemu se baviti depresivnom realnošću, kad nam je dostupna bujna mašta, podpomognuta opojnim sretstvima. Ali zato se naravno silni intelektualci pozivaju na povjesne karte, zamrznute u trenutku koji im odgovara da bi istjerali nekakva svoja prava. Pritom bi bilo lijepo, kad bih mogao reći da zaboravljaju, ali oni vjerovatno naprosto ne znaju, da na tako nešto eventualno imaju pravo albanci, kao jedini potomci ilira. Pričaj mi malo o patetici...

Kad se sve zbroji ispada da kaskamo za tih njihovih dvjesto godina, s velikim zaostatkom! Pa sad halapljivo gutamo otpatke s njihovog stola, dok nas vode žedne preko vode, tješeći se nekakvim praznim pričama o ponosu i tradiciji. Tradiciji tako svjetloj da bi vjerovatno bilo korisnije da je zakopamo i ne izvlačimo više na svjetlo dana, nego da je uvjek iznova glođemo kao pseto koje ima samo tu jednu jedinu kost.

- 18:38 - Komentari (1) - Isprintaj - #

12.09.2004., nedjelja

Ain't that a bummer

Fiksacija na pojedine djelove tijela suprotnog, a u posljednje vrijeme sve češće i istog spola je nešto što se popularno veže uz muške šovinističke svinje. To naravno nije spriječilo tri mlade dame, pokraj kojih sam neki dan prolazio na trgu, da me prosvjetle koliko je to moja guza prćasta. S obzirom da to nije ni približno jedini komentar koji sam čuo na temu nekog dijela moje anatomije, mislim da mogu mirne duše zanemariti pokušaje da se tako nešto pripiše statističkoj pogrešci i proglasiti tvrdnju iz prve rečenice još jednom notornom dezinformacijom.

Izbor je bio zanimljiv tim više, što se ja ovdje namjeravam baviti fiksacijom na dio vlastitog tijela. U svakom slučaju ja teško da ću zbog toga krenuti s nošenjem majičica koje vrlo bezuspješno pokušavaju glumiti modni accessory, opasane preko gotovo svake druge mlade ženske guze, koja strši iza vlasnice, makar marginalno preko granice, ispod koje je za utvrđivanje neophodna upotreba mikrometra i praktički svih onih koje su samo ili uz to pobjegle u širinu. Tokom mojih par godina povlačenja po teretanama, dvije grupe fanatičnih vježbača su se isticale kud god došao. Prvu sačinjavaju tipovi koji su uvjereni da je upravo veličina sise, ono što definira muškost, živeći pri tom u blaženom neznanju da su trbušnjaci i bicepsi ono što se nalazi na vrhu većine lista želja. Znakovi raspoznavanja su bjesomučno pumpanje pektorala, na bench-u, sajlama, leptir mašini i klupi, tokom svakog treninga. Oni su srećom samo žalosna manjina. Druga grupa koja se jedina žestinom svojih uvjerenja, može eventualno mjeriti s njima, uzima kao alfu i omegu svakog svojeg treninga, ono što bez izuzetka nazivaju dupe. Njoj pripadaju praktički sve vježbacice, koje zaslužuju titulu ozbiljnih!

Tipičan početak, a često i završetak njihovog treninga je steper, naravno jer je na glasu kao sjajan način da se zategne "dupe". Uz njega ulijeće recimo bicikl koji isto masira. Orbitrek, ako je dostupan također ima svoje čari. Ostale aerobne sprave ulaze prema potrebi, ovisi već o tome da li se tog dana desila čokolada ili nešto slično (uglavnom jeste). Zatim slijedi kratki trening nevažnih mišićnih grupa, kao što su: biceps, triceps, prsa, ramena, leđa. Kojima ih dosadni trener iz nekog razloga davi, unatoč izričitoj napomeni da se one "ne žele nabildati"! Ali s obzirom da je sladak, obave nešto od toga pro forma, njemu za ljubav. Ako ništa drugo, bar im pri tome mora asistirati bez kraja i konca, iako većinu vremena navlače sajlu na nekoj spravi. Nakon toga, može započeti ozbiljan i svakodnevni dio treninga koji se bavi nogama, s posebnim naglaskom na "dupe"!

Tu se tipično može naći čitav niz vježbi: od abduktora i adduktora, preko neke forme leg crunch mašine i vrlo mrskog leg extension-a, do nezaobilaznog leg pressa ili u ozbiljnijim slučajevima pravih čučnjeva s šipkom ili bućicama, iskoraka bez ili sa bućicama i razvlačenja lat mašine s nastavkom za članak, u raznim smjerovima. Nakon toga tipično slijede razne vježbe na strunjači, s utezima koji se vežu na noge i kao šećer na kraju, još jedna doza steper-a. I tako svaki put. Imao sam priliku čuti još jedan dokaz da žene drugačije razmišljaju, tokom jednog razgovora, koji se poveo oko toga zašto ja radim hiperekstenzije: naravno kažem ja "za donji dio leđa", našto će moja sugovornica "al' radi ti tu i dupe?", reko "pa radi", na što će ona "jer to je meni vježba s kojom započinjem dupe", reko "dobro"!

Ubitačni su mi oni opisi, o čemu žena razmišlja tokom seksa! Koji se u pravilu svode na: "Ako je zbilja dobro, o ničemu, inače o tome kako izgledam". Međutim s obzirom da je tu odlučujući dio, onaj koji se odvija u glavi, kolika je mogućnost da bude "zbilja dobro", ako sve počinje s mišlju "Što će biti ako se ja sad skinem, a on zamjeti onaj novi polunabor na mom dupetu, koji sam nazrela s dva ogledala postavljena pod odgovarajućim kutem i odbije me"? Odgovor na tu "mis'o" je usput budi rečeno, da ako okrenete stranicu, vjerovatno ćete vidjeti da je sljedeći kadar posvećen invaziji vanzemaljaca iz dimenzije Zorg, koja se odvija paralelno glavnoj radnji, a mogućnost koje počiva kao težak teret, na plećima našeg protagonista. Ako još nakon toga, prije nego stvari imaju vremena postati ikakve, usljedi jedno "kako moje dupe izgleda dok ležim?" što je pitanje koje nema dobrog odgovora! Jer bez obzira kako ono izgledalo u vertikali, ovdje je odgovor posve sigurno "spljošteno" i može se razgovarati eventualno o nijansama. A što je inače vrlo bitno, jer on posve sigurno ima poluprozirni madrac i plahtu, kroz koje snima digitalna kamera i šalje te poražavajuće slike direktno u njegov okularni implantat. Onda ispada da je za "zbilja dobro" u najmanju ruku potrebno više tehnika odvaćanja pažnje, nego za uvaliti klincu brokulu!

Bilo kako bilo, s velikom dozom sigurnosti mogu izjaviti, da nisam ja taj koji ima "problema" s guzom!

- 18:40 - Komentari (4) - Isprintaj - #

11.09.2004., subota

Ljepota izvan oka promatrača

Jedna od najpoželjnijih osobina, koju neko u današnjem svijetu može imati, je upravo famozna ljepota. Njoj pridjeljujemo gotovo mitska obilježja. To je prvo prema čemu možemo prepoznati princa iz bajke. To i činjenica da ga u ekranizaciji koju gledamo, (ko normalan još čita knjige) glumi Brad Pitt ili Orlando Bloom. Dok ćemo glavnog negativca prepoznati po tome, što ga glumi Danny De Vitto ili Jack Nicholson. Od najranijih dana djecu učimo da je u pravu mala preslatka životinjica, makar ona često bila patološki gad u duši, a zatrti treba golemog, ružnog, ogavnog i u pravilu debilnog vuka. Nešto kasnije na strani sila dobra i svjetlosti nalazimo eterične vilenjake, dok zlo i tamu pretstavljaju glupi, odvratni, smrdljivi i patetični Tolkienovi orci. S fresaka u crkvama se nad nama zaštitnički nadvijaju plavokosi anđeli s bijelim krilima, dok su se demoni, nakon što su otkazali članstvo u anđeoskom redu, očigledno podvrgli nizu plastičnih operacija, da dobiju sva ta kopita očnjake i kozje glave uz obaveznu dekrilaciju. Poruka je kristalno jasna, ljepota izvana je odraz ljepote iznutra!

Istraživanja pokazuju da zbilja lijepa djeca dobijaju osjetno više pažnje od svojih vršnjaka, bez da se moraju oko toga truditi. Također pokazuju da zbog toga zaostaju u razvoju socijalnih vještina. Empirija nas je naučila, da ako postoji jedna karakterna osobina, koju direktno možemo vezati uz nečiji vanserijski fizički izgled, kojeg je dotična osoba svjesna, onda je to eventualno umišljenost. Stoga smo i spremni eventualni izostanak iste, svrstavati pod neobično pozitivnu osobinu. Kao da se ono što bi od drugih očekivali pod normalno, odjednom preobrazilo u ogromnu vrlinu! I iako svi mi volimo sebe tješiti, da upravo mi nismo toliko površni, kako je to lijepo Novković na zadnjoj Dori rekao: "kad izgled ne bi bio važan, onda bi pobjedio najbolji glas u Hrvatskoj". Najbolji komad u sobi je taj koji dobija najviše pažnje i uzima si za pravo razbacivati se najljigavijim spuštanjima, pa se time poslje još hvali na blogu. Niko od nas se ne žali da je htjeo u nekoj ulozi vidjeti Jacka Nicholsona ili Drew Barrymore umjesto Brada Pitta ili Halle Berry. Niti bi rađe bio na modnoj reviji za one punijeg stasa nego na onoj tipičnoj za velika dizajnerska imena. Naravno da smo se stvarno držali tog kriterija, Tuđman i Milošević ne bi imali šanse. Ali kao i svaki kriterij i ovaj se primjenjuje samo tamo gdje to nije uistinu bitno!

Da stvar bude zanimljivija, ispada da se definicija što to ljepota u stvari je ili nameće izvana ili dolazi do promjene kolektivne svijesti u neobjašnjivo kratkom periodu. Prije deset godina nosile su se obline, danas su u modi ravne linije, uz eventualno toleriranje sisa. Jednako ekstremni su skokovi s Vina Diesela na Orlanda Blooma koji su paralelno uzeli maha. Nekakve priče o univerzalnom modelu ljepote su apsurdne kad znamo da se u nekim djelovima afrike lijepom ženom smatra ona sa sto trideset kila, u americi anoreksičarka s dvije konzumove vrećice silikona instalirane na stratešku lokaciju. Što mi baš i nije najjasniji moment, ali valjda ima neke veze s kravljim fiksacijama njihovih predaka. A na dalekom istoku su mala stopala bila dovoljno in, da se deformiraju premalim cipelama tokom rasta. I dok će suvremene feministice na sve ovo prezirno odmahnuti glavom, to će najvjerovatnije učiniti držeći jedno oko na modnim pistama, drugim prelistavajući neku od vječnih rasprodaja u potrazi za nečim sličnim i istovremeno kukajući da su nabacile par kilograma pa ne mogu ući u kreaciju, s prosječnom potrošnjom materijala jednakoj onoj oveće kuhinjske krpe, te da zbilja moraju na dijetu.

Muška populacija se istovremeno našla pred inputom, da bi zbilja trebala razmisliti o depilaciji i lakiranju noktiju, ako žele držati korak sa šminkerima koje i na našim ulicama možemo vidjeti kako se šeću u svojim otvorenim sandalicama, trapericama koje iz profila možemo ograničiti sa dvije ravne linije okomite na tlo i uštirkanim košuljicama, vodeći uz sebe razvijotke nakvarcane do boje pečene gline uz obavezno obojanu kosu u neku od nijansi platinaste ili plava i odjevene u ono što tog tjedna prolazi pod urban, casual non conformistic look. Istina oni već useljeni će vjerovatno komentirati kako je teretana za pičkice, trenirajući svoje trbušnjake novom žujom, ali ostali će barem razmisliti o tome da nabave brojku koja opisuje njihove aktivnosti na bench-u, a završava na kg. Jedini problem je što ako se zbilja toga i prihvate i kao svaki "normalan" sportaš krenu s kombinacijom: creatine, whey proteine, može im se desiti da se jednog dana probude i čuju da se nosi Bloom. A jedno i drugo ne ide zajedno da se na glavu postaviš.

Neki dan sam vidio emisiju o plastičnim operacijama i među ostalima se tamo našla i djevojka koja je bila uvjerena da joj je nos preširok. Istina radio sam nešto drugo, tako da sam samo bacao pogled preko ramena tu i tamo, ali koliko sam ja mogao vidjeti nije bilo neke spomena vrijedna razlike između prije i poslje. Što ju nije spriječilo da roni krokodilske suze radosnice i izjavljuje da joj se ovako čini mnogo bolje. Samo džaba joj je, sve da sam ja i pogriješio u odokativnoj procjeni, slonica bez surle i dalje ostaje slonica. A i nikad se ne zna kad će pod sve većim utjecajem crnaca, široki nosevi postati in!

- 09:30 - Komentari (12) - Isprintaj - #

09.09.2004., četvrtak

Potrebe

Prolazim neki dan Avenijom Gojka Šuška. Ne pitajte me sad, zašto sitne narkomane kažnjavamo zbog jointa, a po narko boss-ovima nazivamo ulice, jer na to zbilja nemam odgovor. Možda to postaje ok, ako natučete na tome dovoljnu količinu para? Možda je bitna samo rođačka hijerarhija? Možda smo to unatoč svemu dugovali Šušku zbog politike u Bosni, kojoj je on kumovao, a koju danas ako neko pomene, dežurni nacionalisti skaču kao opareni uz povik, da oni to ne mogu prihvatiti, jer bi to bilo ni manje ni više nego katastrofalno za Hrvatsku? Nikom naravno nije ni palo na pamet reći, da to ne može prihvatiti jer nije istina. Svakom HDZ-ovcu je jasno da bi takvom izjavom pokazao, ne samo da zadovoljava minimalni prag gluposti, koji je očigledno uvjet da se uđe u njihovu garnituru za pokazivanje pred kamerama, nego da bi ispao i prekvalificiran, koliko god to nevjerovatno zvučalo. Ili se možda nekom samo činilo zabavno prodavati muda za bubrege. Izaberite odgovor koji vam se sviđa. U svakom slučaju dolazim do okretišta, kad tamo u sred bijela dana lik piša na pozadinu trafike. Istina na prvi pogled djeluje bolje od onog kojeg sam svojevremeno, bliže centru, ugledao kako stoji leđima okrenut zgradi i piša na traku zelenila koja između pločnika i zida glumi livadu. Ali možda je on samo imao nekih dodatnih potreba, koje lik iz prve sličice nije djelio s njim.

Zanimljiv primjer filozofije, da ono što smatramo svojim potrebama opravdava naše postupke, makar bi se oni inače mogli smatrati donekle kontraverznim. Još kad bi svi imali tako prozaične "potrebe", ne bi to bio neki problem. Ali naravno to nije tako. Kreature koje na početku svoje karijere u search engine upisuju Rohypnol ili GHB, također smatraju da samo zadovoljavaju svoje fiziološke potrebe! Pa je to onda ok! Narkomani su zbog svojih, uz to stečenih potreba spremni, krasti, varati možda čak i ubijati! U stvari potreba za kešom iz bilo kojeg razloga se upotrebljava kao opravdanje za čitav niz aktivnosti koje u najboljem slučaju koketiraju s klasifikacijom ne etičke, u puno širim okvirima od onih ovisničkih. Šupak je tako očigledno smatrao, da njegova potreba za kešom koji mu je kupio poziciju, opravdava ubijanje naroda kojeg je nominalno krenuo spašavati. Drugi lik koji se danas vodi kao bivši politički disident, je smatrao da je postavljanje bombe u kinu Zagreb, opravdana forma izražavanja navodnog nezadovoljstva političkom situacijom. Nažalost nesuđene izdrkotine, poput Branka Vukšića i majmuna kakvih možete naći i na ovom servisu, smatraju da je ok srati o Beslanu, da bi se popunilo svoj shit-time na Nov@ tv ili dospjelo na naslovnicu blog.hr! Svi smo mi barem fuš-majstori u slaganju jednadžbi tipa: moje dobiveno za tuđe uloženo!

No dobro "U se, na se i poda se", glasi opće prihvaćena narodna mudrost. Ali čak ni ona ne može objasniti široko prihvaćenu tezu, da samo komšijino govno smrdi. Pa je onda u redu zgražati se nad nečim kad to neko drugi radi, ali kad smo mi u pitanju onda nije bitno. Ja sam prvi koji će priznati da sam radio i gore stvari od pišanja i to u strogom centru, tokom jedne epizode s lošim izborom pića za miksanje. Koja je kao uostalom i sve takve u mom životu bila smještena u moju maturantsku godinu. Tako da tipu s početka priče možda i nemam što prigovarati. Ali što se ovih ostalih tiče, izvinite momci, vi opravdanja niti imate, niti ga možete imati! Što god vi voljeli govoriti sebi!

- 13:28 - Komentari (10) - Isprintaj - #

08.09.2004., srijeda

Da ne potraje ta magija

Imao sam sinoć priliku prisustvovati jednom razgovoru, koji se bez problema može svrstati u kategoriju, "sjediš, gledaš, ne vjeruješ". Radilo se naime o jednom članu uže familije i njegovom navodnom, makar ponešto neukom petljanju s onim što bi u Buffy the vampire slayer nazvali "the black arts". To su naravno stvari koje smo skloni svrstati pod babske priče i pripisati ih zlim jezicima. Što se prvog argumenta tiče, doći ćemo i do njega, ali što se jezika koji je pričao ovu priču tiče, on je cijeli život pričao bitno drugačije o toj osobi, što nije ni čudo s obzirom da mu je vrlo bliska, tako da se teško ovakva iznenadna promjena može pripisati samo obijesnom lajanju. A priča, kako to već one mističnog sadržaja obično idu, je počela kad su stupili u kontakt s nekim, ko je bio na glasu kao poznavalac tih stvari. Nakon što im je on ispričao svoje i otišao, zbilja su i našli fizičke dokaze oko sebe na mjestima na kojim im je rekao da će ih naći i zbilja se desio nagli skok na bolje s problemima, zbog kojih su se odlučili za takav korak na prvom mjestu, čim su poslušali predloženo rješenje. Prst koji je on uperio na krivca i opisi radnji koje je on trebao izvršiti za takav čin poklopili su se. Povezani su neki detalji iz sjećanja, izrečeni su neki citati koje ja nikad prije nisam čuo, ali koji nisu naišli na nikakvo nijekanje onih koji su bili u prilici čuti ih, a koje ja nikada ne bih povezao s osobom u pitanju. Čak se pojavio i jedan nevezani, ali isto tako uspješno riješeni slučaj u blizini, koji je ukazivao na istog krivca. Sve u svemu previše "slučajnosti", čak i kad bi zbilja postojalo tako nešto.

Mišljenja je li tako nešto uopće moguće su podijeljena. Jedni to smatraju besmislicom i odbacuju takve pomisli bez razmišljanja. Drugi tvrde da na takav način možemo nauditi jedino sebi samima i da je jedini način da nam neko drugi na taj način naškodi, ako mi povjerujemo da je tako nešto moguće, pa naša autosugestija preuzme odatle. Treći, koje uglavnom bez razmišljanja trpamo u kategoriju "praznovjerni" su i te kako uvjereni, da su takve stvari moguće. Prije nekog vremena, na jednom čitanju iz šalice kave kojem nisam prisustvovao, navodno su iskrsnule neke "zanimljive" informacije koje su se ticale mene samog. Poslje sam dobio izvještaj koji je opisivao osobu i prirodu kletve koja je navodno bačena, na nikog drugog nego mene samog. S obzirom da je i jedno i drugo dovoljno povezano i da se može strpati pod dovoljno stereotipno, moguće je da je jednostavno ubodeno. Ono zbog čega je priča zanimljiva, je da niko ko je famoznom čitanju prisustvovao, nije mogao znati da ja, ako prevrtim malo film unazad imam ime i lice koje odgovaraju tom opisu. I da sam od te osobe doživio sasvim dovoljno gluposti, da me ne bi ni tako nešto pretjerano iznenadilo. Jedina što ja ne vjerujem da bi tako nešto moglo zaista biti i efikasno, tako da ih nisam išao prosvjetljivati, oko eventualne utemeljenosti njihovih sumnji. U svakom slučaju nisam se nešto pretjerano od tada nalazio u prilici da provjeravam specifičnu prirodu navodne kletve.

S druge strane čuo sam i jednu nepovezanu priču, koja je završila s prilično ozbiljnim posljedicama, a tek nakon toga su pronađeni elementi koji upućuju na "magijsko" uplitanje. Tako da u tom slučaju teorija autosugestije ne drži vodu. Ono što je posve neupitno je, da postoje ljudi koji ostavljaju isprepletene konce ispod pragova i poklanjaju biljke sa zakopanim bijelim predmetima u saksiji! Ono što je posve upitno je, mogu li time nešto postići! Ono što je u svakom slučaju vrlo žalosno, je da se u njihovim mozgićima može javiti želja, da tako nešto uopće pokušaju! Uzevši sve to u obzir, ne mogu da se ne zapitam. Jesmo li zbilja u pravu što se nabacujemo raznim stiliziranim verzijama pakla i smijemo se onima koji nam govore da je za spoznavanje prave prirode istog, dovoljno pogledati kroz prozor? A da se mistični instrument, koji nam otkriva pravu prirodu izvora svih zala, odaziva na ime ogledalo?

- 18:06 - Komentari (9) - Isprintaj - #

07.09.2004., utorak

It's bugged

Na blogu je postalo popularno prepucavati se svako malo s nečim objavljenim na bug.hr. Od oh so cool leba, kojem možda ipak ne bi bilo loše da se drži pisanja pričica, što mu ide ili barem da pogleda kod Zrinke kako se to radi, umjesto da pokušava emulirati kavazi-talentirane objavljivane autore, u onome za što oni misle da su sarkastični osvrti. Do širih blogerskih masa, koje uglavnom nalaze vrlo zanimljiv način za zastupanje slobode govora, koja se u pravilu provlači kao nit vodilja tih njihovih tirada. Čast izuzetcima s kissing fiksacijama. Iako se ja slažem da je lijepo dodati nešto svoje, ako nakon toga dobijete "Svi koji se slažu sa mnom, imaju pravo na svoje mišljenje", možda bi se ipak trebali zamisliti nad svojim umjetničkim inputom, u svjetlu ideja koje pokušavate uvaliti. Stoga ja neću ovdje o bugovom, nego o bugu.

Bug s kojim sam ja počeo, je bio njihov prvi ljetni dvobroj. Izreklamirali su ga poprilično tada na hrtu, a i tema je bila zanimljiva općoj populaciji, dakle igre , tako da je dobio probnu vožnju i uvrstio se na mjesečnu listu nabavki. Ubrzo sam popunio kolekciju i prethodnim brojevima, s izuzetkom famoznog prvog, koji je bio rasprodan, a meni se nije posebno udovoljavalo ezoteričnim zahtjevima onih koji su ga eventualno nudili. U to vrijeme je na tržištu bio i tada razvikani, a danas nepostojeći Byte, tako da sam neko vrijeme kupovao oba, ali on je imao jedan fundamentalni problem, koji je najvjerovatnije kumovao njegovoj propasti na domaćem tržištu i prije nego na svjetskom. A to je upravo bila činjenica da prenosi tekstove iz originala. I dok je nekom debilu možda i bilo iz akademskih razloga zanimljivo čitati npr. veliki usporedni hard test brand name računala na američkom tržištu. On je za sve praktičke svrhe bio posve beskoristan, u doba kad se brand eventualno mjerio etiketom, koju bi vam tip koji vam je u svom stanu sastavljao kompjuter i prodao vam ga bez poreza (zlatno doba prije PDV-a) zaljepio na kućište! Otprilike isto tako beskorisna je bila većina tekstova koje su prenosili, uključujući praktički sve velike testove. Lekcija iz koje silna suvremena bugovska inteligencija nije naučila ama baš ništa!

Bug su u to doba pisali neki drugi ljudi, koje niko nije ovako bezočno slagao da su duhoviti i bavio se praktički isključivo tržištem za koje je namjenjen. Istina nije imao razvikano tržišno ime, bio je napola ili više crno bijeli uz puno manje stranica nego danas, ali ako ste nešto u njemu našli opisano mogli ste biti poprilično prokleto sigurni da ćete nagdje naći i podatak gdje se to ovdje može nabaviti. Također tekstovi su se u pravilu držali svoje teme i bili kvalitetno odrađeni, nisu ga pisali debili koji misle da je to Mila, i da nekog zanimaju primjeri sranja kakvim su u petom razredu punili zadaćnicu, kada također nisu znali s čim da ispune kvotu. Bili su svjesni ko ih čita i držali su tehnički nivo tekstova na zavidno visokoj razini za takav vid publikacije, a opet bez nepotrebnog kompliciranja. Što je upravo i bio razlog zbog kojeg im tralala časopisi kao VIDI i PCchip, kad su se pojavili, nisu mogli držati svijeću, osim eventualno među malom dječicom, ali ona su tako i tako čitala Hacker! I dok se VIDI-ju i mogla naći pokoja zanimljiva tema broja tako da sam pokoji i kupio, unatoč tome što je stupanj korisnosti ostatka novina bio poražavajuće nizak, tekstovi u PCchipu su se uglavnom dali opisati s "to bi vam bilo tako, zato što mi tako kažemo, kad bi nam se dalo išta reći" čime je zaslužio zaobilaženje u širokom luku.

Kako dobre stvari kratko traju tako se stara ekipa počela rasipati, rast broja stranica je s vremenom prešao točku na kojoj je problem još bio gdje sve nagurati i ušao u područje gdje je problem s čime ih popuniti, što je sve dovelo do pada kvalitete tekstova. Istina časopis je dobio bolji uvez, kakav je svojevremeno nosio i nesretni Byte, sada je bio cijeli u boji i s vremenom se pojavio i CD koji su iskoristili za bezobrazno povećanje cijene od 50% iako su i sami pisali da osim izrade mastera proces proizvodnje istog košta par centi po komadu, dakle u rangu s dodatnom ambalažom koja im je trebala zbog CD-a. To mi je bilo dovoljno da otpilim već otprije bezobrazno preskupi Hacker za sva vremena, ali Bug sam još uvijek držao na spisku. Ono što im zbilja nije trebalo i gdje je moje strpljenje počelo pucati je kad su krenuli Byte-ovim stopama. Naime debilno licenciranje PC Magazina koje je opet donjelo hrpu uglavnom beskorisnih tekstova, skupa s kretenom Dvorakom, koji čak ako i ubode nešto zanimljivo za razglabanje, uspije iživcirati boldanjem svake treće riječi, sasvim dovoljno da pokvari eventualan pozitivan dojam. Ostale kolumne uglavnom nisam ni čitao, osim ako baš nisam imamo ništa drugo za raditi, a pročitao sam ostatak od a do ž. Jer realno, uglavnom jedina pozitivna stvar kod kolumni, je što neko digne lovu za određenu količinu besmislenog teksta. I dok takva forma možda može proći u žutom tisku, u časopisu koji pretendira na naziv stručni ne bi trebala imati što tražiti. Tako ni originalnu kolumnu oko koje je poletjelo drvlje i kamenje nisam ni čitao dok je nisu svi isprozivali, makar pratim bug on-line tamo negdje od 97.

Osim toga, a što je zbilja neoprostivo, pojavio se šarlatanizam u meni omiljenim hard testovima. I dok se na nekim od stranica koje se nalaze među mojim linkovima, pod usporednim testom smatra niz benchmark-a, toliko dugačak da vam triput dosadi dok ga cijelog pređete, a na grafu uglavnom osim sve relevantne možete naći i nerelevantnu konkurenciju čisto da steknete osjećaj, pa tek na osnovu toga slijedi neki zaključak, lijene guzice koje su na nekoj točki zasjele u bug lab su počele prosipati svoje mudrosti na osnovu jednog sintetičkog benchmarka npr solidno beskorisnog 3DMark-a, ovisi već što se testira. Ne samo to nego su se mogli naći i kretenizmi poput testiranja Athlona na ploči sa SDRAM-om i uspoređivanje s RDRAM pentium 4 konfiguracijom koju uglavnom u to doba niko ne bi taknuo ni štapom zbog omjera dobiveno/uloženo iako se DDR mogao uredno naći na tržištu. Kasnije su stručno mišljenje zasnivali na zlosretnim via-inim prvim koracima u dual-channel vode pored živog i zdravog nforce2 čipseta, a sve to zasnovano na sysmarku ili nekom sličnom sranju, pri čemu ste mogli biti sretni, ako vam uopće pokažu neki rezultat, a ne samo dostave pravorjek. Sad ja se barem nadam da je to bilo uzrokovano balkanskim mentalitetom, koji govori da je govno koje dobiješ zamotano u ukrasnu vrpcu bolje od kobasice za koju moraš dati 10kn, a ne temeljnim nepoznavanjem materije o kojoj bi trebali poučavati. Ako ništa drugo, mogli su pogledati na Tomshardware kako stvari stoje, kad ga već navode kao mjesto s kojeg prepisuju. A to je samo jedan od primjera u kojem nesposobni ljudi iznose nekvalificirana mišljenja, zasnovana na nedostatnim podatcima, koje u mnogim slučajevima ni ne vidite.

Dobro nađe se tu i zanimljivih stvari. Npr. u jednom broju sam našao, gdje se kod nas može nabaviti Antec-ova napajanja, ali to je često najkorisnija informacija koju možete naći, što se tiče hardware-a. Ostalo možete naći obrađeno višestuko opsežnije i STRUČNIJE na net-u po cjeni internet tarife. Soft testovi se i tako svode na nabrajanje opcija uz B&B sud "that's cool" ili "this like sucks dude", a na kraju ćete morati otkriti sami koliko vam to paše ili ne. Tako da kad danas pobrojim zanimljivosti, uglavnom zaključim da su mi zanimljivije 33 kune u džepu. But hey that's just me. Par brojeva tamo vamo i tako teško da će mi faliti u kolekciji, s obzirom da je moja draga majka iskoristila moje zadnje izbivanje iz Zagreba, da pobaca veći dio iste. S obzirom da joj je iz nekog razloga smetala eksponencijalno više od krame kojom ima zatrpanu stan, balkon i podrum. S druge strane, ako neko voli nek izvoli, ali zapitajte se u svakom slučaju, niste li do sad već lagano trebali prerasti navlačenja na temu čiji tata je najjači?

- 16:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.09.2004., ponedjeljak

Samo retki nađu retke

Za početak moram zahvaliti izvjesnom Đ. Balaševiću za koncert održan u Sarajevu 1998, koji je sinoć prikazao Net i na trncima koji su mi opet nakon dugo vremena prošli od nožnih prstiju do vrha tjemena, kad je otpevao "Svirajte mi jesen stiže dunjo moja" i po taj poslednji put "Regruterska"

Nisam bio na nekom od prijeratnih Balaševićevih koncerata. Bio sam još previše balav da bi mi tako nešto solo palo na pamet, a o postojanju nečega što se moglo nazvati takvom inicijativom u mom okruženju suvišno je govoriti. Ustvari u to doba nisam još bio otkrio kazetofon, kao nešto više od povremene zanimacije i uglavnom sam posvećivao svoje vrijeme drugim stvarima.

Naša ozbiljna druženja su počela tek u prvoj polovici devedesitih, obilježenih Requiemom kao zlogukim prorokom. Kada su njegovi albumi od "Panta rei" na niže, uz pokoju rupu izazvanu nepotpunošću sestrine kolekcije, zauzeli mjesto koje im pripada u mom životu. Ona prava jezgra, "stuff the dreams are made off" što bi rekli ameri, po kojoj ga i danas pamte, ljudi koji u doba njenog nastajanja nisu bili ni rođeni, a i on sam se šali da mu je originalna publika već poumirala pa su je zamenili "neki novi klinci". "Ne volim januar", "Bezdan", "Lepa protina kći", "Badnje veče", "Slovenska", "Ne lomite mi bagrenje"... uvjek i svugdje "Jednom su sadili lipu" koja mi je izgleda ostala urezana za sva vremena na vrhu liste, bez obzira što on napisao prije ili poslje nje. Pomodni domoljubi su imali manje šanse of grude snjega u klasičnoj viziji pakla.

Igrom slučaja prije sam dobio uvid u albume nastale tokom devedesetih, nego što sam popunio rupe u kolekciji, tako da se tu prvo našao jedan "D-mol", "Nevernik", "Portret mog života", "Čovek s mesecom u očima", "Miholjsko leto", a tek nakon toga su mjesto koje im pripada na playlist-i winamp-a zauzele: "Priča o Vasi Ladačkom", "Svirajte mi jesen stiže dunjo moja", "O kako tužnih ljubavi ima", "Netko to od gore vidi sve" i o da "Crni labud". Ali nekako niti jedna od njih nije uspjevala zasjeniti "Jednom su sadili lipu". U to vrijeme su već počeli nicati koncerti po Sloveniji, ali ja i nisam bio nešto posebno zagrijan za tu varijantu, pa sam više da dignem živac novopečenim dežurnim hrvatima, nego išta drugo, izjavljivao da ako već treba negdje ići gledati ga, onda je to Sava centar, a ne Maribor. Varijanta koja tada nije bila vjerovatna iz više razloga. Na kraju je ispalo da nije bila zajebancija. Neke stvari se ipak isplati čekati!

4. 1. 2001 moj drugi posjet Beogradu. I dok su godinu dana prije toga znamenitosti koje su mi pokazivali bile CK, Hotel Jugoslavija, kineska ambasada, zgrade policije u centru, ova nova godina je bila obilježena zgarištima demonstracija, odlaskom Miloševića u Den Haag i naravno trijumfalnim povratkom Đ. Balaševića u Sava centar, povodom kojega je održao ni više ni manje nego devet koncerata (osim, ako nije brojku naknadno još proširio s tim već nisam upoznat), za koje se karte formalno nisu mogle nabaviti ni kod preprodavača ili tapkaroša, za one od vas koji se osjećaju ugodnije uz taj izraz. Slušao sam te godine na trgu republike po prvi put Van Gogh kako izvodi "Neko te ima" malo prije nego što su se kazaljke sklopile na 12 i par dana kasnije smo ja i zvjezdica, nakon jednog neuspjelog pokušaja uzrokovanog neprovjeravanjem datuma održavanja koncerata, odlučili pokušati uloviti karte ispred sale. Naravno da smo ih našli i naravno da me nije smetalo što sam taj treći red desno platio duplo, tim više što je to još uvjek bilo samo dvije trećine cifre koja se nešto kasnije našla na zagrebačkim kartama! Istina imao sam snimku koncerta tamo još iz davne 1994, ali na njoj se vidi samo dio bine, a i ona ne previše jasno. U svakom slučaju ništa što bi me pripremilo na veličinu Sava centa. Sala je samo jedan manji dio, zaključih ubrzo, a ni numerirane fotelje lučno poredane ispred bine nisu tipično koncertno okruženje. Osim eventualno, ako slušate filharmoniju u Lisinskom. Što se pokazalo dobrim, s obzirom da sam zaslugom moje pratnje došao tamo temeljito neispavan. Koncert je protekao u znaku konačno legaliziranih "devedesetih" i promjena koje su još uvjek visile u zraku. Uz tu i tamo koji upaljač, par prskalica zapaljenih na balkonu daleko iza, koje su odmah iznjeli, reflektorski sneg uz "Ne volim januar" i jedan skok iz fotelje par otporaša i onih koji su se tako osjećali na "živeti slobodno" koji je došao s koncerta održanog njima u čast, ali ovdje ih je ostatak sale samo bledo gledao dok im se u očima gotovo moglo čitati "Je li keve ti, jesu odlepili ovi". Bio je dobar koncert sve u svemu, iako ponešto kratak, tri sata i kusur i ponešto orjentiran na smjenu vlasti.

Nakon toga su se novogodišnji koncerti preselili u Zagreb! 13. 12. 2002, petak čini mi se, Ledena dvorana doma sportova i snježna noć. Đ. Balašević ponovo u Zagrebu nakon rekoše 12 godina, ja ih nisam brojao. Unatoč seruckanju Perkovićevih fanova. Ovaj put solo zbog ljepota viznog režima i u bitno drugačijem okruženju. Pretresanje na ulazu, kao da smo BBB koji su se po običaju zajebali, pa došli u dom sportova navijati za Dinamo i hokejaški ring sa skinutim pleksiglasom, vratima i podom prekrivenim tapisonom. Puštali su naravno i na tribine, ali ko će normalan doći dok na njima još ima mjesta, pa onda još provesti koncert bogu iza nogu zureći u ekrane da vidi što se dešava na pozornici. A na parteru, pivo u plastičnim čašama i cigareta u svakoj drugoj ruci, jakne koje nisu stale u već odavno pretrpane garderobe, na svim mogućim i nemogućim lokacijama i dobar dio od tih deset tisuća ljudi koji su došli vidjeti povratak starog majstora, nakon svih tih godina. I počelo je! Uz naprosto nezamislivu energiju, za one koji su ga čuli samo na snimkama, čak i u baladama koje inače djeluju kao da bi mogle same sebe zagušiti. I svugdje su nikli upaljači, baklje na baterije, prave svijeće i prskalice koje ovdje nikome nije palo na pamet nikamo iznositi. I svugdje je bila publika koja je pjevala s njim svaku pjesmu. Tih dana se već nosio "Dnevnik starog momka" i tu su se neki malo i izgubili. Ali većina je ostala uz njega, dok je izvodio djevojke jednu za drugom, izostavivši od onih koje su imale pravo tu se pokazati, jedino dvije crne rupe, koje me na svakom albumu, tako nepogrešivo zarobe u svom gravitacijskom ponoru. Nevena i Branislava definitivno nisu zaslužile ostati to veče u Novom Sadu! Obradio je i devedesete, ovaj put bez političkih songova i opet bez "naopake bajke", ali nju tako i tako teško da će pjevati ikada više. Možda je i bolje tako, uspjela me rasplakati na jednom od inicijalnih slušanja. Što bi se desilo s famom da veliki dečki ne plaču, da sam eventualno krenuo cmizdriti na koncertu? Posvetio nam je i jednu "Ostaje mi to što se volimo" i još puno njih. Igor je zaprosio Ivanu, preko Đorđa koji je klečao na bini. Rekla je da! I vozač je dobio priliku da otpjeva jednu pjesmu, a Balašević je dobio par mandarina i malog belog zeca! Plišanog ovaj put!

Posljednji u tom novogodišnjem nizu, je održan 27. 12. 2003 opet u domu sportova. Ovaj put bez dodatnih koncerata. I ovaj put smo ga odgledali u originalnom sastavu! Jednom za kraj? I nije ništa izgubio za tu godinu koju je ostario. Šenova violina i saksofon, kao da nikada nisu propustili niti jedan takt i još uvjek pogađaju nepogrešivo svaki put. Pravo u srce! Doveo je i bend koji je odsvirao "Maligansku" iz već tada nesuđenog filma i Jelenu koju ipak nisam uspio razabrati na tribini. Igor i Ivana su s malim zakašnjnjem imali godišnjicu. I opet su tu nikle svijeće i prskalice, djevojke uzdignute na ramena nesretnih naivaca. I opet je Zagreb dokazao da nije ništa zaboravio, dok ga je pratio u stopu. Ako nije nakon tih 12 kako bi nakon samo jedne godine? Tražili su ga "Regrutersku" i rekao im je "to smo svirli u Sarajevu zadnji put i nikada više". Pa sad sam čuo kako je zvučala taj zadnji put, kad već nikada neće biti izvedena u Zagrebu. I kako dalje priča ide? Ko će ga znati! Hoće li i ove godine biti koncerta ne znam. Ako i bude na njega koliko ja vidim mogu ići eventualno: me, myself and I. No možda tako i treba, parna je godina, a tradicije i jesu tu da se drže. Sva mudrost je i tako odavno izrečena jednim jedinim stihom!

Davno pravila znam, samo tuge se broje!

- 17:34 - Komentari (7) - Isprintaj - #

05.09.2004., nedjelja

Žužul u zoni

Naš dragi ministar vanjskih poslova je u sinoćnjem dnevniku imao još jednu od svojih epizoda. Nakon što je poslušno pričekao da mu jedan od gazda odvergla svoje, došlo je i njegovih pet minuta. Koje je on otvorio ponosnom najavom kako se za mjesec dana počinja primjenjivati, ribolovno-ekološki pojas, nedonošče doneseno na pritisak HDZ-a pred izbore, kao dio njihove markentiške kampanje, koji se istina neće primjenjivati za članice EU. Još je nakon toga i slovenac dodao, kako je uvjeren da će doći do dogovora da i njihovi brodovi koji plove pod tuđim zastavama dobiju isti tretman. I kažem ja sebi super, sad više albanci i crnogorci neće moći upropaštavati riblji fond, kad se sjete, što je naravno i bio razlog donošenja takve pravne regulative!

Nisam mogao, a da se ne sjetim Slobodana Miloševića, kao čovjeka koji je uveo slavljenje takvih, pobjeda! Što se tiče Žužula postoji tu još sličnosti. Isti žig "Made in the USA", negdje na dupetu, isto zavidno vladanje jezikom, kako engleskim tako i materinjim, isti tup teleći pogled ispod obrva! A i malo šire od Žužula, isti model ispunjavanja obećanja datih svojem narodu i stavljanja njegovih potreba na prvo mjesto ili barem na listu prioriteta!

Možda se zbilja previše koncentriramo na negativno. Ako možemo Mili Budaku podizati spomenik kao književniku, možda bismo trebali podići jedan i Slobodanu Miloševiću, kao politologu. U svakom slučaju se već sada pokazuje da je on daleko više zadužio regionalnu političku scenu za 21 stoljeće, nego što je to ustaški doglavnik učinio za književnost! A čak i da idemo uspoređivati ideje koje neki zlosretnici smatraju kontraverznim, Slobodan bi tu barem formalno ispao mnogo "mekši". Možda je to nešto o čemu ne bi bilo loše razmisliti? Kad već pjevamo gotovo svakodnevno domaću varijantu one čuvene "Slobodane velim što da ne"!

- 10:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.09.2004., subota

ZABRANJUJU NAM KRŠTENJE

Vrišti srcedrapajući naslov, otisnut preko dobrog dijela naslovnice jednih nazovi novina. Nije mi palo na pamet da gubim vrijeme i novac na čitanje teksta. Tu i tako postoji samo jedno pitanje vrijedno spomena, koje teško da je neko postavio tonom prilagođenim situaciji i čoviku. A ono glasi: "A ća je kurac nisi oženija, kad se već želiš izdavat ka čovik koji viruje u crkvene sakramente?"! I jedna konstatacija "Ovako puca mi ku..., ovaj srce mi se slama, zbog toga"!

Ovi instant hrvatski katoličanci zbilja nemaju mjere (btw. ima li stara hrvatska riječ katoličanstvo veze s tim što je neki "genije" čuo onu "kom čanak kom opanak"?)! Primali su ih u crkvu šapkom i kapom, kad im je trebalo članstvo nakon svih onih godina gladovanja, kad se crkva nije nosila, pa se današnje velike vjernike nije moglo naći u njezinom vidnom dometu. Zbog toga su očigledno shvatili vjeru, kao švedski stol na nekom gala party-ju, s kojeg čalabrcnu tu i tamo ono što im se sviđa,a u stvari se samo prešetavaju, nadajući se da će koji pripadnik žutog tiska ovjekovječiti njihovu prisutnost. Tako eventualno tu i tamo prožvaću i ispljunu koji psalm iz starog zavjeta za koji im je neko valjda rekao i upisuju svoju djecu na vjeronauk, učeći je usput da onu koja se eventualno razlikuju od njih i ne idu na njega nazivaju crnim bezbožnim ciganima!

Što bi oni razmišljali o nekakvim eventualnim obavezama koje idu uz to. Nisu oni na kraju krajeva bili toliko blesavi da postanu muslimani, pa da se mole pet puta dnevno, ne jedu svinjetinu i žive u skladu s svetom knjigom za koju tvrde da je njihova, a ako to ne rade dobiju nogom u guzicu od Alaha! Bez mogućnosti povratka! Imaju oni sakrament oprosta, još jedan koji im paše, pa mogu samo tu i tamo navratiti dobiti par molitvi za pokoru i sve je po ok, jer pop tako kaže! Pičimo dalje po starom.

Stoga ni ne čudi kad se "veliki" vjernici, suočeni s ovakvom velikom "nepravdom", prvo okrenu žutom tisku. Sad će Bozanić morati dobro razmisliti, koliko će glasova na sljedećim izborima dobiti od kućanica, ako nastavi ovako zajebavati "viđene" hrvate. Ups nije on iz te priče, možda se neko ipak tu i tamo trebao pojaviti na vjeronauku, pa bi mu neke stvari bile jasnije.

Ima istina Bozanić i jedno "excommunicabo vos", na repertoaru dostupnih sretstava. Iako teško da će on imati muda upotrijebiti ga čak i na ovako "velikim" vjernicima. Ali u svakom slučaju bilo bi lijepo!

- 10:24 - Komentari (6) - Isprintaj - #

03.09.2004., petak

Budi muško

Kad bi me neko pitao što to za mene znači i ja nekim čudom zaključio da mu želim ići odgovarati na to, stvar koja bi bila na vrhu spiska, uz ostale izgubljene negdje tamo dole među oblacima bi svakako bila "ne dopuštati nikom drugom da ti definira što to znači". I teško da bi s takvim odgovorom bio osamljen. Naravno to nije ništa drugo nego još jedna urbana legenda, u koju izabiremo vjerovati. Što to znači biti muško, nam ulijevaju u glavu još od kad počnemo razabirati riječi. Počinje sa "dobri dečki ne rade to" i "dobri dečki rade ovo", a nastavlja se u pravilu s "veliki dečki ne plaču" koje kad malo porastemo i proširimo krug socijalnih kontakata preraste u "šta si pička".

Još malo uz vremensku skalu, nailazimo na dva suprotstavljena sistema koji nam se u varirajućim odnosima nameću. Tradicionalni: Bog, Dužnost, Familija. Koji je u izvornom obliku preživio eventualno u endemskim količinama, ali u pravilu se je ponešto od njega isfiltriralo u obiteljski odgoj, pod uvjetom da isti postoji, u spomena vrijednim količinama. Drugi je naravno moderni, naturistički, koji kaže da se muškost mjeri iznosom zarade, izgledom aktualne ženke/ki, duljinom spiska bivših i "kvalitetom" stavki na njemu i općenito bilo kojim sretstvom kojim možemo pokazati vlastitu superiornost u odnosu na ostale mužjake. Ovaj daleko rašireniji model uvodi koncept "biološke potrebe" kao ideju vodilju, naravno eventualno djelomično točno i upravo na njega nailazimo po ulicama, kafićima, klubovima, tv programima. Ali da se ne lažemo genetički mužjak je vuk samotnjak, koji organski ne podnosi druge poput sebe na svom teritoriju. I iako je istina da je "širenje sjemena" njegov biološki imperativ, ulizani "lovac", koji svojim pričama nastoji impresionirati skupinu svojih vršnjaka i mjeri svoju osobnu vrijednost, ugledom koji tako eventualno stiče u njihovim očima definitivno nije izašao iz te priče. U stvari želja za prihvaćanjem u očima grupe sebi jednakih, je tipično ženski motiv, moje drage macho napirlitane pičkice.

Ono što je razvikani feminizam u stvari rekao, je da je ovaj drugi model OK i zatražio je i za sebe pravo da ga primjenjuje. Stoga ne mogu, a da vas ne pitam drage moje, koje sada također isprobavate partnere kao grudnjake, tražeći navodno baš onog savršenog, koji vas neće stezati na svim pravim mjestima, a opet će davati push-up efekt, baš tamo gdje vam je potrebno, kao da tako nešto postoji. I koje također sada plasirate zaradu ili barem količinu garderobe i šminke koju vam ona može kupiti, pri vrhu svojih top lista prioriteta. Oko čega vi u stvari smatrate da se imate pravo buniti u trenutcima kad se iznenada sjetite da imate i drugih potreba. Ni jedan ni drugi model ne ostavlja mjesta za: "trebam te", "fališ mi", "volim te"? Zaboravimo na trenutak pravednički bijes, koji osjećate zbog stanja muške populacije i zapitajmo se što su vaše drage mame mislile da će postati od njihovih sinova prepuštenih samim sebi i selu takvom kakvo je, kad su se odlučile za prioritete kakve vi danas uzimate zdravo za gotovo? Jesu li uopće mislile na to. Jer muškarcem se ne rađa, već eventualno postaje i to ne na lagan način. Ono s čime su vas vaše uzorke (kad je već popularno sve bacati u ženski rod) definitivno zajebale, je ideja unisex rase, jer ako se osvrnete oko sebe na trenutak primjet ćete da se spolovi razlito ponašaju, reagiraju i misle, tako da je na prvi pogled jasno da su tvrdnje o apsolutnoj jednakosti spolova najobičnija glupost. Stoga nije bilo na odmet malo promućkati prije nego što ste skočile tražeći muškarca koji je u dodiru sa svojim "potrebama" poput vas, jer bi ga one mogle odovesti na drugo mjesto, od onoga koje vi ravnajući se prema sebi projecirate. Kad smo već kod toga, slušate li vi sebe što u stvari tražite. Hoćete nekoga ko će vas cijelo vrijeme zasipati svojim pozitivnim osjećajima prema vama, dokazivati vam svoju ljubav i biti vaše rame za plakanje, ali u isto vrijeme naravno ne želite plačipičku na svom ramenu. Mislite li zbilja da takvo stvorenje postoji. Jeste našle neku frendicu koja bi to trpjela od vas na duže staze, ako je to već simbol emocionalne emancipiranosti. Zašto onda smatrate da vam je vaš dragi dužan pružiti takav paket usluga? Zbog seksa? Ali ako malo razmislite, ne držite baš vi monopol na seks! Također vaš dečko nije divan i krasan zato što nikad ne poželi neku drugu, jer osim ako ih ne nogirate čim osjetite da početna euforija popušta, to će mu se desiti prije ili kasnije i neće biti jedini u vašoj vezi koji će se bavi takvim mislima (iako je naravno on za to isključivi krivac). Divan je i krasan zbog toga što to ne napravi, ali mu je zato ipak potreban nešto drugačiji mentalni sklop, nego onaj do kojeg će većina doći prepuštena sama sebi. Ili bi i tu trebao bezuvjetno slijediti svoje emocije?

Ekstreman primjer mužjaka u dodiru s vlastitim nagonima je i onaj kojeg je regina isprozivala. Nije to tako teško, samo ide malo dalje nego što ljudi vole razmišljati. Dakle za početak imamo seks, instrumentaliziran kao svrhu postojanja, što je nešto s čime se i mnogi izvan USA slažu. Jednom kad je on sveden na toplu rupu za unutra van, žena im za tako nešto više nije neophodna. Ako može poslužiti ovca ili pas, zašto ne bi mogao drugi tip, jedini fizički preduvjet je erekcija a njega mogu ispuniti i sami, nakon toga "princip je isti, sve su ostalo nijanse". Što se tiče tvrdnje da nisu pederi i nisu u klasičnom smislu riječi, u tome i je poanta cijele priče, ne postoji emocijonalna privlačnost, homoseksualac bi tu mogao zapeti, baš kao i ženskaroš, oni nebi. Nema potrebe za osvajanjem, emocionalnim angažmanom, nema opasnosti da se zapališ za svoj fuck thing, niti on za tebe, ne može se desiti da te iznenadi s "trudna sam" ili "volim te", "no hidden catch, no strings attached, just free love". Upravo ono što traže, kako traže, i kada traže, uz minimum ličnog angažmana i obadvoje zbilja žele isto. To vam je vaš mužjak, living on the down low, sve je stvar prioriteta i načina njihovog ispunjavanja. Sviđa li vam se? Istina većina pravih stručnjaka, će se složiti da nije to ono što njima zbilja treba. I bit će u pravu. Ali zapitajte se kad sljedeći put prođete pokraj alkoholičara, pušača, narkomana, nekog sa stopedeset kila, anoreksičarke, nekog ko radi na srčanom udaru zato što kolega zarađuje više od njega ili ima veću kuću ili bolji auto "da li je ono što želimo, uvjek ono što nam zbilja treba?"

Na kraju što se tiče homofoba čiju maštu ovakve priče uvijek uspale. Dečki moji, za nekog ko tvrdi da ne želi nečiju kitu ni blizu svoje guze, daleko previše razmišljate o tome. I ja bih bio zabrinut na vašem mjestu. Ili sam ja zbilja tako rijetka biljčica, zato što dok razgovaram s homoseksualcem, ne razmišljam bi li me on "mrknuo"? Didn't think so!

- 20:30 - Komentari (4) - Isprintaj - #

02.09.2004., četvrtak

Ima dana koji su otoci

Iako nisam lično imao tu čast, primjećujem da se na blogu pojavljuju neke kreature s pričama "I ja bih pisao blog, ali nemam vremena", prije ili poslje kojih popljuju autorov blog. Ne uzimajući pritom u obzir, da napisati nešto i nije samo tako, kao što se priča po selu. Teško doduše da su oni ikad našli "vremena" za pisanje nečega, ali ako ništa drugo sreli su se tokom školovanja s konceptom zadaćnice, koju se iz nekog razloga niko nije sjetio prekrstiti u "uradnica". Ako su tokom kasnijeg školovanja imali prilike naletjeti na nadobudnu profesoricu, vjerovatno su se nekad našli i u situaciji, da nalete na hrpu naizgled nasumično počupanih, uvrnutih rečenica iz knjiga, pretstavljenih kao izbor tema, od kojih im se ova iz naslova npr. učinila još i najsmislenijom. Sad, tu se naravno može pisati ništa ili svašta. Ako ste dovoljno ludi i bezobrazni, poput npr. mene, možete napisati simbolički ili manje simbolički esej o tome kako nemate o čemu pisati, uz ubacivanje zadane "teme" u rečenicu ili dvije da napravite nekakvu kvazi vezu. Ili možete tješiti sebe da istina imate "vremena", ali eto baš sad nemate inspiracije pa napisati samo: "Oprostite profesorice, nemam inspiracije". Jedan pristup će nakraju završiti u školskom časopisu, drugim ćete zaraditi prijetnje o automatskom rušenju i eventualno se izvući sa sniženom ocjenom na kraju godine. Dva dijametralno suprotna rezultata, unatoč tome što obadva teksta govore o identičnoj stvari! Ničemu! Jedina prava razlika među njima, je prva karakteristika po kojoj se razlikuju pisci, od onih koji bi "mogli" pisati. Njezino veličanstvo tehnika. Vjerovatno presudan element, pogotovo u kratkom kolumnističkom tipu teksta, pred pisanjem kojeg se velika većina nas jedino i nađe. Ako imate tehniku možete pisati o piškenju za vrijeme telefoniranja i uz pravu reklamu zbog toga ispasti vrlo cool. Čak i profesionalci poput Jergovića, često imaju teme koje teško da nekom osim njih nešto znače, ali ih obrade na takav način, da im neko za to čak i plati.

Druga karakteristika koju pravi pisac mora imati, je naravno mašta ili da budem precizniji sposobnost stvaranja uzbudljivih likova, mjesta i događaja. Nije poanta uvijek u tome što je "Marki tako zanimljiv lik, da to istina nije", nego u tome da ste je vi u stanju napraviti takvom. Opet u slučaju kratkih tekstova, ona vas može izvući čak i ako nemate tehniku, jer će ljudima biti zanimljivo to što pišete, pa će vas istrpiti nekako do kraja, čak ako ste i nabacali sve s brda s dola. A i uvijek se možete izvlačiti da se "furate" na Faulknera. U komentarima koje ovdje navodim, kao i u onima složenim po receptu citat-pljuc s kojim su upareni, ja barem ne nalazim istu ni u tragovima. Koliko god ponosan neko bio, što je sposoban izdvojiti tri riječi iz konteksta i staviti im jedno, malo morgen, kao dodatak.

I dok u ovoj formi možete preživjeti samo s jednom od ovih karakteristika, a za ozbiljnije tekstove morate imati obadvije, ako očekujete da vas neko čita, ono što vam je neizbježno potrebno u bilo kojoj varijanti ima upravo veze s vremenom. S obzirom da je svima vrijeme ograničeno. Ako ničim drugim, onda brojem sati u danu. Sve što ustvari kažete s jednim "nemam vremena za to", je "nije dovoljno visoko na mojoj listi prioriteta, da mu posvetim vrijeme koje imam". Neko ko stigne pročitati i popljuvati ili eventualno nahvaliti par blogova dnevno je isto tako za to vrijeme mogao napisati par svojih rečenica, ako o ničem drugom o tome kako je proveo dan, kao što to brojni blogeri, čiji postovi u prosjeku stanu u par redaka čine. Iako ta kvazi dnevnička forma nije moja omiljena i čak ako je zbog nekih izvanrednih okolnosti i čitam, nikad neće završiti na mojoj listi preporuka, još uvijek je beskonačno bolja od nabacivanja komentarima. Jer kako nas matematika uči, ako uspoređujemo nešto s nulom, limes toga nužno teži u beskonačno, dodatni kriterij je potreban jedino u slučaju kad uspoređuju s još jednom nulom, poput njih samih i tu je eventualno moguć drugačiji rezultat. Treći i ključan kriterij koji razlikuje pisca od onog ko bi "mogao" pisati nije taj, da pisac ima vremena. Pisac uvijek nađe vremena za pisanje. To je conditio sine qua non, za takvu titulu i upravo zbog toga su takvi komentari, koji automatski diskvalificiraju sami sebe, gluplji za par redova veličine nego što bi se na prvi pogled moglo učiniti.

- 11:14 - Komentari (1) - Isprintaj - #

01.09.2004., srijeda

Dovraga, sve mi to govori da starim

Hehehe, he said pussy! Yeah, haha, haha! Cool!

Prije hrpice godina, dok je još u slobodnom opticaju bio MTV, umjesto ovog njemačkog kanala za prodaju mobitelskih melodija, jedna od stvari koju sam često gledao na njemu je bila Beavis and Butthead. I bili su mi poprilično dobri. Naravno da su i tada bili glupi do bola, ali to je i bila poanta, pa šta se tu onda ko imao izjašnjavati, iznoseći očito. U to doba su u svakom slučaju bili originalni, niko još nije čuo za FLASH, a kamoli South Park, pod dial up vezom se podrazumjevalo da se spajate na BBS ili nečiji modem, u pravilu s 2400BAUD-a a Hayes set naredbi vam je bio bitna stvar u životu. Ako ste tada željeli tvrditi za sebe da ste ovisnik o IRC-u (ICQ? To nekaj s inteligencijom?) to je značilo da vas ne mrzi svakog dana otići u SRCE, pričekati koji satić da sjednete na term i uživate u čarima AIX-a.

Jedne od ovih noći, kada nisam bio raspoložen za ništa, uključujući i spavanje, krenuo sam listati kanale na satelitu i na spomenutom programu naletio na statičan duo. Nakon par minuta gledanja, gotovo da sam mogao osjetiti kako mi male sive stanice odumiru. Toliko su bili zatupljujući. Istina nisam se držao u formi gledajući Jackass-a, koji je kretenizam izveo iz svijeta animacije na filmsku vrpcu i slične kreacije. Ali opet sam se našao zaprepašten jačinom alergijske reakcije. Što godine učine čovjeku. Jedan od highlight-a tih dana je bio i pornić koji je Kanal A puštao vikendom, da privuče gledatelje na početku svoje karijere. To je definitivno bio medijski događaj sezone, u doba kad su najkontraverzniji sadržaj na hrtu bile retorike Tuđmana i njegovih lakeja. Leševi u terminu dnevnika, su ipak prvenstveno bili specijalnost TV kuća, s sjedištem smještenim istočno i jugo-istočno. Neki su se istina hvalili time što ga gledaju, neki time što ga navodno ne gledaju. Ali svi su nekim čudom znali o njemu i nikog nije smetalo što se tada moglo na tom programu često uhvatiti više snjega nego slike i što je filmić eventualno prolazio pod bijedu i u svom žanru, a kamoli izvan njega. Jer svi smo mi još pušili, da je pička, pa makar ona bila na ekranu zatrpana snjegom, ono što razdvaja muškarce od dječaka. Istina većina nikad nije ni prestala živjeti u tom uvjerenju, ali ovaj put tekst nije posvećen većini. Danas, ako mi se i desi da se prikačim na DSF-ov noćni program, u pravilu znači da sam zreo za priključivanje na life support, o nekakvom raspoloženju za "akciju" je suvišno govoriti.

Kad bih želio još malo plagirati mogao bih ubaciti i jedno "Zaboravljam, imena, samo lica ostaju", ali to nije ništa novo s obzirom da su mi imena oduvjek slaba točka i tipično je da se mogu sjetiti svake gluposti koju sam izmjenio s nekim i lokacije gdje sam to napravio, ali nemam pojma kako je rekao da se zove. Prošlo me je s godinama ponešto i uvjerenje, da je plemenska pripadnost nešto za što smo zaslužni i na što trebamo biti ponosni prije svega. Kao i to da je za objektivnu istinu dovoljno izabrati TV kuću koja reklamira stajalište koje ti odgovara ili čak gledati sve njih što se toga tiče. Daleko od toga da sam ja najpametniji koji je to popušio, ali naći danas nekog ko još uvijek nije srezao ispod tri kutije dnevno je poprilično umijeće. Ulovio me je u mašinu jednog dana tip kog sam sreo u redu za menzu (onu u SC-u da ne bude zabune), s pitanjima o tome vjerujem li u objektivnu istinu, potkrepljujući naravno svoj afirmativan odgovor pozivanjem na zakone fizike. Na što sam mu ja naravno bio prisiljen skrenuti pažnju da su zakoni fizike i te kako bili podložni reviziji, tokom povjesti i danas. Ali realno gledano, ako on npr kaže: "ima Boga", a ja mu odgovorim "nema" i sve s čime možemo potkrijepiti svoje tvrdnje, je teorija vjerovatnosti, onda je očigledno jedina eventualna "objektivna istina" koja može postojati, ona u našim zadrtim mozgićima, što ni jednog od nas neće spriječiti da tvrdimo da je upravo ona univerzalna. A upravo to je model koji se primjenjuje u puno širem kontekstu od onog čisto duhovnog. Također jedna zanimljiva spoznaja. Nađe se tih momenata sve u svemu!

- 14:55 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	rujan, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30