02.09.2004., četvrtak
Ima dana koji su otoci
Iako nisam lično imao tu čast, primjećujem da se na blogu pojavljuju neke kreature s pričama "I ja bih pisao blog, ali nemam vremena", prije ili poslje kojih popljuju autorov blog. Ne uzimajući pritom u obzir, da napisati nešto i nije samo tako, kao što se priča po selu. Teško doduše da su oni ikad našli "vremena" za pisanje nečega, ali ako ništa drugo sreli su se tokom školovanja s konceptom zadaćnice, koju se iz nekog razloga niko nije sjetio prekrstiti u "uradnica". Ako su tokom kasnijeg školovanja imali prilike naletjeti na nadobudnu profesoricu, vjerovatno su se nekad našli i u situaciji, da nalete na hrpu naizgled nasumično počupanih, uvrnutih rečenica iz knjiga, pretstavljenih kao izbor tema, od kojih im se ova iz naslova npr. učinila još i najsmislenijom. Sad, tu se naravno može pisati ništa ili svašta. Ako ste dovoljno ludi i bezobrazni, poput npr. mene, možete napisati simbolički ili manje simbolički esej o tome kako nemate o čemu pisati, uz ubacivanje zadane "teme" u rečenicu ili dvije da napravite nekakvu kvazi vezu. Ili možete tješiti sebe da istina imate "vremena", ali eto baš sad nemate inspiracije pa napisati samo: "Oprostite profesorice, nemam inspiracije". Jedan pristup će nakraju završiti u školskom časopisu, drugim ćete zaraditi prijetnje o automatskom rušenju i eventualno se izvući sa sniženom ocjenom na kraju godine. Dva dijametralno suprotna rezultata, unatoč tome što obadva teksta govore o identičnoj stvari! Ničemu! Jedina prava razlika među njima, je prva karakteristika po kojoj se razlikuju pisci, od onih koji bi "mogli" pisati. Njezino veličanstvo tehnika. Vjerovatno presudan element, pogotovo u kratkom kolumnističkom tipu teksta, pred pisanjem kojeg se velika većina nas jedino i nađe. Ako imate tehniku možete pisati o piškenju za vrijeme telefoniranja i uz pravu reklamu zbog toga ispasti vrlo cool. Čak i profesionalci poput Jergovića, često imaju teme koje teško da nekom osim njih nešto znače, ali ih obrade na takav način, da im neko za to čak i plati.
Druga karakteristika koju pravi pisac mora imati, je naravno mašta ili da budem precizniji sposobnost stvaranja uzbudljivih likova, mjesta i događaja. Nije poanta uvijek u tome što je "Marki tako zanimljiv lik, da to istina nije", nego u tome da ste je vi u stanju napraviti takvom. Opet u slučaju kratkih tekstova, ona vas može izvući čak i ako nemate tehniku, jer će ljudima biti zanimljivo to što pišete, pa će vas istrpiti nekako do kraja, čak ako ste i nabacali sve s brda s dola. A i uvijek se možete izvlačiti da se "furate" na Faulknera. U komentarima koje ovdje navodim, kao i u onima složenim po receptu citat-pljuc s kojim su upareni, ja barem ne nalazim istu ni u tragovima. Koliko god ponosan neko bio, što je sposoban izdvojiti tri riječi iz konteksta i staviti im jedno, malo morgen, kao dodatak.
I dok u ovoj formi možete preživjeti samo s jednom od ovih karakteristika, a za ozbiljnije tekstove morate imati obadvije, ako očekujete da vas neko čita, ono što vam je neizbježno potrebno u bilo kojoj varijanti ima upravo veze s vremenom. S obzirom da je svima vrijeme ograničeno. Ako ničim drugim, onda brojem sati u danu. Sve što ustvari kažete s jednim "nemam vremena za to", je "nije dovoljno visoko na mojoj listi prioriteta, da mu posvetim vrijeme koje imam". Neko ko stigne pročitati i popljuvati ili eventualno nahvaliti par blogova dnevno je isto tako za to vrijeme mogao napisati par svojih rečenica, ako o ničem drugom o tome kako je proveo dan, kao što to brojni blogeri, čiji postovi u prosjeku stanu u par redaka čine. Iako ta kvazi dnevnička forma nije moja omiljena i čak ako je zbog nekih izvanrednih okolnosti i čitam, nikad neće završiti na mojoj listi preporuka, još uvijek je beskonačno bolja od nabacivanja komentarima. Jer kako nas matematika uči, ako uspoređujemo nešto s nulom, limes toga nužno teži u beskonačno, dodatni kriterij je potreban jedino u slučaju kad uspoređuju s još jednom nulom, poput njih samih i tu je eventualno moguć drugačiji rezultat. Treći i ključan kriterij koji razlikuje pisca od onog ko bi "mogao" pisati nije taj, da pisac ima vremena. Pisac uvijek nađe vremena za pisanje. To je conditio sine qua non, za takvu titulu i upravo zbog toga su takvi komentari, koji automatski diskvalificiraju sami sebe, gluplji za par redova veličine nego što bi se na prvi pogled moglo učiniti.
|
- 11:14 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|