Ispovjesti osupnutog uma

30.08.2004., ponedjeljak

Smršavite tri kilograma u sedam dana

Gotovo je nemoguće izbjeći naslove poput ovog, otisnute extra bold fontom na naslovnoj strani, svaki put kad vam prolazeći pored kioska za oko zapne sekcija s "ženskim" novinama. Pogotovo u vrijeme pred ljetovanja, zimovanja, božić, novu godinu, valentinovo i sve ostale točke na kalendaru koje je iz bilo kojeg razloga moguće izdvojiti, te kao takve naravno "zaslužuju" posebnu pripremu. Istina ovo je vrlo ekstreman primjer i svakome ko je makar mrvicu upućen u tematiku je jasno da je tvrdnja apsurdna, ali ona ipak pada na plodno tlo, ako se servira spolu koji za sebe voli misliti da je cijepljen od površnog pristupa stvarima i smatra da puno bolje shvaća, što su bitne stvari u životu. Dobri ljudi koji se u životu opsesivno bave proračunom hranjivih vrijednosti, a prošli su vjerovatno posvetili usavršavanju strujne vage, su izračunali da za pothvat iz naslova treba barem šest tjedana, da bi on donio više koristi nego štete. Istina kad bi neznanje uzimali kao smrtni grijeh, ne bismo dugo opstali kao rasa. Ali što bi točno konstrukcija poznata pod nazivom "dijeta" trebala postići? Osim ako pod njom ne podrazumjevamo režim prehrane primjenjiv tristo šezdeset pet dana godišnje, koji je prilagođen željenoj težini? Čudesna dijeta uzeta kao primjer će istina dovesti do gubitka nešto vode i degradacije eventualne mišićne mase, ali što se postojećeg ili imaginarnog šlaufa tiče, ako ga i načne, u stvari će ga samo pripremiti za još frenetičniju asimilaciju svega podobnog što mu nakon toga dođe "pod ruku". Čak i neka umjerenija i na duže staze koncipirana dijeta neće za vas, na duže staze gledano, učiniti ništa bitno. Jer jednom kad završite s prehranom baziranom na puterici i čaju od indijskog čička, koji su ubrali neobrezani eunusi pod punim mjesecom, otići ćete za nagradu u McDungalds, na nazovi hamburgere s prženim krumpirićima i velikim shake-om ili u Rubelj grill na duplu porciju ćevapa po mogućnosti s prženim lukom i kojom pivicom za zaliti ili ne nužno tim redosljedom. Postoje čak neke stvari s kojim vam ni izbalansirana prehrana neće pomoći. Na primjer neće vam pružiti alternativnu terapiju za lječenje vaših frustracija, strahova i povreda. Ne znam za vas, ali kad ja kupim pakiranje od pola kile kraševih čokoladnih napolitanki i smažem gornji red u cugu, to nema neke posebne veze s tim što sam eventualno gladan, odnosno ako i jesam gladan to eventualno ima veze s tim što mi se ništa ne stavlja u usta, pa nisam kupio nešto za jelo, umjesto napolitanki. Niti to ima ikakve veze s neodoljivom potrebom za čokoladom, bez koje bez ikakvih kontraindikacija provjereno mogu poduži niz mjeseci, a bez proslava raznih na kojim te kljukaju kolačima s istom, vjerovatno bi se proteglo i na nekakve godine. Takvi momenti imaju bitno drugačije korjene. Par izgubljenih kilograma također neće ukloniti kompulzivnu potrebu neke čačkalice, da liči pribadači, niti će joj njeno ogledalce zbog toga početi govoriti da je išta manje debela. Također neće vam pružiti zamjenu za magični oklop sala, za koji se možda nadate da će vas učiniti nevidljivim zlobnom oku svijeta. Kao što to žrtve zlostavljanja imaju običaj činiti. A posve sigurno vas neće osloboditi eventualnog osjećaja da ništa drugo ne kontrolirate u svom životu, pa onda barem možete hranu! Jer značilo to u vašoj knjizi da jedete od zore do sumraka, što god vam dođe pod ruku ili da važete i šećer za kavu, princip je isti sve su ostalo nijanse. Drugi oblik je istina društveno prihvaćeniji i ima svojih nagrada, ali to ne znači da ste zbog toga išta manje opičeni, samo oku ugodniji. Stoga bi najbolje bilo na početku zapitati se: "Imaju li ta tri kilograma neku svrhu i ako da, koju"? Pa tek kad na to možete izvan svake sumnje odgovoriti s jednim kategoričkim ne, eventualno pristupiti nekoj razumnoj metodi njihovog uklanjanja. 'Cause quickest fix is no fix at all!

- 12:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.08.2004., subota

Dubrava, Dubrava, über alles

Šetajući danas Dubravom naletjeh na prizor od kojeg mi se grudi krenuše nadimati ponosom. Ili je možda to imalo neke veze s tim, što sam neposredno nakon toga kihnuo, ko će ga sada znati? U svakom slučaju u jednoj od zgrada preko puta stare pumpe. Za koju sam siguran da će nam jednom kad bude dovršena služiti na čast i ponos, barem u tolikoj mjeri u kolikoj nam trenutačno služi na ruglo i sramotu. Ugledao sam u jednom od izloga, ispisano na staklu ogromnim slovima, ni više ni manje nego KINESKI BOUTIQUE ! Neće nama više srbi nabijati komplekse svojim monopolom na takav oblik radnje, imamo i mi sada svoju posred Dubrave. Istina prodavali su janjevci i prije kramu u namjenskim prostorima, ali nije to isto! Oni se samo prave kinezi! Ovo je roba s izvora i direktno od izvora. Zaigra čovjeku naprosto srce od pomisli da su radnje koje posluju po pisanom ili nepisanom principu Sve po malo kuna dobile ljutu konkurenciju. I od iščekivanja ljute tržišne utakmice, koja će neminovno usljediti. Možda ne bi bilo loše da uvezemo i koju triadicu, pa da konačno dodamo malo raznovrsnosti u izvor straha i trpeta svakog putnika namjernika. Pa sve da su i zbilja "naši" previše je da ista ekipa sve ove godine drži ekskluzivna prava na rađenje sitnih i ne tako sitnih sranja, po kvartu i okolici. Neki čak idu tako daleko da kažu "Svaka je promjena dobra, bez obzira kakva je", a bez obzira što 'ko mislio o kinezima, ako neko može naštancati više uže i šire familije od janjevaca, onda su to oni. A ako je vjerovati Hong Kong-škim filmovima, poprilično su i opičeni, bez obzira na deminutivan stas. U svakom slučaju teško da su mogli izabrati bolji kvart, za takav tip bussiness-a. Teško je pobrojati sve monumente u istom maniru kojima on obiluje. Neznatno dalje imamo i McDungalds. Na svakih par metara po kafić, cafe-bar ili bistro i manje više u svakome se bez obzira na brojnost konkurencije može naći barem po nekoliko pacjenata. Pri tom oni koji konkuriraju za prestižnu titulu najveće rupe, često privlače više klijentele od pristojno skockanih mjesta. Dokazujući tako, empirijski dobivenu relaciju "Što veća rupa, to veći stupanj privlačnosti kroničnim alkosima s dugogodišnjim stažom", a takvih nam izgleda hvala bogu ne fali. Nađe se tu naravno ćevapdžinica, pekara, sljastičarnica, namjensku buregdžinicu na okretištu su nam nažalost odavno zatvorili, pa se krpamo junk, ovaj fast food-ovima, lijevo, desno i u sredini. Tu je smješteno par štandova, za uvaljivanje krame naivnim prolaznicima i dečki koji prodaju cigarete na šteke. Milki po pet kuna na starom okretištu nažalost već odavno nema, bolje da djeca puše i čuvaju liniju nego da se truju čokoladama. I sladoledarnicu/kiosk s pecivima, (ovisno o godišnjem dobu) "Moj voljeni Vukovar" su deložirali sa samog okretišta, prilikom preuređenja. Malo niže je i trgovačka meka, Konjščinska, gdje se može naći svega od pirotehnike do artikala visoke mode i dućana posvećenog torbicama. Okolo ima i par zlatara koji valjda primarno ciljaju na one koji gore pomenutu ulicu "nastavaju", kako to vole izmisliti oni koji ovdje prolaze za jezične autoritete, a u prošloj inkarnaciji su vjerovatno prodavali čudesno ulje koje liječi sve bolesti po divljem zapadu, kao i oni koji vole o sebi razmišljati kao o intelektualcima, a ne prepoznaju govno, čak ni kad ga stave u vlastita usta. Osim toga, kao i svaki kvart koji drži do sebe, imamo i hrpu: sportskih kladionica, dilera, pripadnika nepostojećih zločinačkih organizacija, tipova koji izgledaju kao da bi Stankecu ili Ševi mogli oduzeti radno mjesto na castingu kad se sjete, a vozikaju se okolo u Carrerama 4S, mercedesima ili bemveima, ljepotica koje im nadopunjuju suvozačko mjesto, doduše vidim ih i dosta koji se voze s tipovima, ali neću ovdje ulaziti u raspravu o ukusima. Dječice koja hodaju okolo sa čikovima u rukama, možda su kupili od momaka na okretištu pa uštedjeli na PDV-u, pametna je ta današnja mladež, genijalaca koji misle da crveno područje na obrtomjeru motora predstavlja optimalno područje rada, da je crta među trakama tu da bi oni vidjeli idealnu putanju na stazi, a da su im dva kotača na asfaltu u većini slučajeva tako i tako previše. Naleti se svako malo i na pokoju nesretnicu koja izgleda još nije uspjela uhvatiti prestižno mjesto suvozačice, pa sad u punoj ratnoj spremi kakva ide uz tako odgovorno mjesto, patrolira između brojnih kafića. Zalomi nam se tu i tamo i kakav vatreni ili bombaški obračun. Jedino što nam ruši ugled kvarta, je gradska knjižnica i ono oko nje, što bi željelo proći pod otvoreno učilište. Ali ako ništa drugo barem je veći dio zgrade nedovršen, najmanje nešto više od dva desetljeća. Ispada da nisam dovoljno star da se sjećam početka radova, pa ne mogu ponuditi točniju brojku. Eventualno mi je dojam obilaska moglo upotpuniti da sam naletio na dritovu staru, pa da me ona počasti s jednim "odi u kurac, ti si idiot". Ali kad bolje razmislim, koji će mi kurac ona, znam ja to i sam. A i naletio sam jučer na bosanca koji me je prosvjetlio tom identičnom frazom, istina ne u Dubravi, ali iskombiniraćemo već nekako.

- 21:06 - Komentari (2) - Isprintaj - #

26.08.2004., četvrtak

(d) ili (r) pitanje je sad

Opet je došlo ono vrijeme u četiri godine, tokom kojeg se preko velike bare, navodno odlučuje, o navodno presudno važnom pitanju, koga ćemo pljuvati tokom sljedeće četiri godine, zbog američke vanjske politike. I dok istina demokratski i republikanski kandidati obično imaju ponešto drugačiju viziju unutrašnje politike, zadnji put kad sam provjerio većina svijeta još nije živjela unutar USA, tako da se to teško može okarakterizirati, kao nešto od značaja za šire narodne mase. Kad bi se ravnalo prema mišljenju koje je danas popularno imati, George W. Bush Jr. tu ne bi imao što tražiti, ali realnost je da on kakav je takav je, teško da se može smatrati krivcem za politiku, koja se provodi poprilično konzistentno još od drugog svjetskog rata. Nadalje čak i da pretpostavimo da se on i John Forbes Kerry, zbilja nalaze na različitim platnim spiskovima, vrlo je upitno postoji li neka bitna razlika u interesima najmodavaca. Usporedba koja se voli potezati je ona sa svetim Clintonom kao radikalno boljom alternativom, kojeg i Kerry uzima u usta kao velikog uzora, ali ona stoji na klimavijim nogama od Clintonove definicije seksualnog odnosa. Naime čovjek koji je i formalno pretstavio NATO za 21 stoljeće, kao instrument represije i pokazao da UN nema nikakva značaja, osim da eventualno potvđuje njegove odluke, nije Bush, nego upravo Sv. Clinton koji je pretstavio takav model u BiH i posebno u SRJ. I dok su se u to vrijeme i po fakultetima gdje navodna Intelektualna elita obrazuje buduću navodno intelektualnu elitu mogli naći wallpaper-i s NIKE logom i natpisom "NATO AIR, JUST DO IT", vrlo duhovitim su se smatrale doskočice poput "gore avioni, dole bombe" ili "što se danas najviše sluša po Srbiji? B-52! i s općom euforijom se pristupalo praćenju spiska dnevnih meta, danas svako i njegov brat (© copyright by Bug) nalazi za shodno priključiti se protestu protiv onog što se događa u Iraku! Istina kao izgovor je poslužio drugi diktator, smješten još nešto istočnije i osim političkog, dodan je i širim masama razumljiviji ekonomski interes, nego što je to bio u slučaju Jugoslavije, pa danas i bakice s ponosom mogu izvikivati "Oni to zbog nafte delaju!", misleći da su sjebale Columbus-a za barem pet do sedam stoljeća. Ali realno najveća razlika je u tome što Bush nije sjedio u ovalnom uredu s kitom u ustima svoje stažistice i čekao mjesecima da se nagomila dovoljno "neizbježne" kolateralne štete, da njegovim okupacijskim snagama domorotci dopuste neometan ulazak na željenu teritoriju, nego je odmah poslao kopnene snage, da bi minimizirao vrijeme klasičnog okršaja. Što se tiče Afganistana tu nije primjenjeno ništa drugo nego Bosanski recept, s tim što Bush za razliku od Clintona nije pustijo domorotcima par godina fore da se međusobno dodatno iskasape i olakšaju mu stvar, nego je vrlo brzo počeo s zračnom kampanjom kao podrškom slabijoj strani, da bi zatim uveo vlastite snage, da pometu ono što je ostalo. I Bosna je nakon toga dobila guvernera s apsolutnim ovlastima i demokratski izabranu vlast, u kojoj mogu sjediti oni kojima on to dopušta i slobodni su provoditi njegove odluke. Jedino što ga je europa zadržala malo dulje nego amerikanci svog civilnog upravitelja u Iraku. Iz nekog razloga oportunistički princip Sv. Clintona kod kojeg se bombardira do kapitulacije, tek nakon toga se uvode vlastite trupe, a sve to eventualno može započeti u trenutku kad zaključi da na tome može zaraditi političke bodove, a do tad ga baš briga, mu je donio titulu velikog humanista. Dok su Busha zbog njegovog ipak dosta manje ciničnog pristupa istoj problematici proglasili antikristom. Zanimljive su razlike u gledanju na stvari, kad se ne smatra da je vlastito dupe u pitanju. Koliki je humanist, Clinton je neupitno dokazao još ranije tokom sto dana Ruande, kad mu zbog lošeg publiciteta koje je slanje trupa u afriku zaradilo, kad je godinu dana ranije poginulo osamnaest vojnika, a dva Black Hawk-a bila srušena, prilikom otmice plemenskih vođa u Sudanu, nije palo napamet prstom mrdnuti. Doduše o tome nije snimljen glupi film mutno vođen realnim događajem. Uostalom ko bi još riskirao svoj imidž zbog osamsto plus tisuća ubijenih nigg... pardon african non-american-a, kad se poslje tako i tako može pozvati na zakazivanje obavještajnih službi, još jedna stvar zbog koje danas sotoniziraju Bush-a a u međuvremenu zabavljati aseksualnim odnosima sa svojim suradnicama. Biće da su obavještajne službe bile prebukirane industrijskom špijunažom, na koju su ih preorjentirali, pa se nisu mogle zamarati trivijalnim pitanjima poput, ko to tamo kolje milione. Osim toga pokazao je kako treba ucjenjivati UN prilikom izbora generalnog sekretara. Vratio je u modu marionetske tribunale za regionalne ratne zločine, u čak dva paralelna primjerka. Onom za Ruandu i za Jugoslaviju. Stav o stalnom tribunalu ovdje ne treba posebno spominjati. Pokazao je da je krivokletstvo ok ako si američki predsjednik i da su kongresna saslušanja čista farsa. Danas zahvaljujući njemu i američka dječica od 12-13 godina znaju da oralni seks nije seks nego se samo tako zove, pa se njime mogu mirne duše baviti, bez kršenja ikakvih tabua. Višestruko je demonstrirao svoju vjeru u tradicionalne vrijednosti poput obitelji. Sve u svemu zbilja vođa kakvog svijet samo može opet poželjeti. Iz nekog razloga nisam bio previše impresioniran kad se Al Gore svojevremeno hvalio da je njegov idejni nasljednik, niti sam bio posebno razočaran kad mu je sud rekao, da neće beskonačan broj puta prebrojavati glasove na Floridi, dok eventualno jednom ne ispadne rezultat koji on želi vidjeti. Niti su me posebno zagrijale Kerry-eve retorike o tome kako namjerava nastaviti njegovu politiku. Jer Bush kakav je, da je, Clintona teško da će stići, sve da dobije još dva mandata, bez obzira koliko to zbilja ima veze s njim samim. A što se Kerry-a tiče, on teško da će povući trupe iz Iraka, išta više nego što ih je Kennedy povukao iz Vietnama, to je morao obaviti još jedan demonizirani republikanac Richard Nixon. A hoće li eventualno drugačije izbalansirati porezna davanja ili promijeniti zdravstveni sistem, me se pretjerano i ne tiče. A vas?

- 15:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.08.2004., srijeda

Modeli vlasti

Natjeralo me pitanje koje je postavila reginaelena u svom jučerašnjem "javljanu", da promjenim temu zacrtanu za danas. A ono je glasilo "Da li je u drzavi ipak bolje da postoji glava tj.Kralj ili je opet bolje da danasnje “kraljeve “ biramo na demokratskim izborima svake cetiri godine ?". S obzirom da se u prvom slučaju izbor vrši na osnovu nasljednog prava, što se u prošlosti i te kako znalo pokazati katastrofalnim, kad bi genetika i/ili odgoj zakazali, a u drugom isključivo na osnovu popularnosti, što ima smisla za estradnu ličnost, ali ne i u ovom slučaju, a da ne pominjemo da se nakon toga osjećaj odgovornosti eventualno javlja prema sponzorima reklamne kampanje, obadva modela su podjednako besmislena. Skandinavske monarhije koje se ondje spominju su tako i tako samo deklarativne prirode. Upravni model koji ima smisla naravno postoji i vjerovatno je stariji od obadva gore navedena, a zasnovan je na sposobnosti i učinku odgovorne osobe. Zbog čega ga se obadvije gore navedene kategorije parazita čuvaju kao zmija nogu. Danas kada se isprazni mjesto CEO-a neke od velikih kompanija, mjesto će najvjerovatnije biti ponuđeno direktno onome koga upravni odbor smatra najsposobnijim, a ako postoji natječaj, kandidate niko neće tražiti liste s potpisima pristaša, već isključivo uvid u kvalifikacije i do sad postignute rezultate. Nakon što je "vođa" izabran koliko će se zadržati na tom mjestu ovisi isključivo o tome koliko je sposoban držati se svog poslovnog plana. Dioničari traže samo dividende, nikakve isprike. I dok će neko možda pomisliti da se i u "demokratskom" režimu izbor vrši na osnovu karakteristika kandidata, činjenica je da šire biračko tijelo a) nije dovoljno kvalificirano da bi donjelo takvu odluku. Na čemu se između ostalog uporno radi kroz npr. sistem školstva. b) ne dobija relevantne informacije za tako nešto, već se mora pouzdati u kandidatska prepucavanja, prazne tlapnje i svoj urođeni osjećaj cinizma. c) u pravilu ne donosi odluku na osnovu relevantnih kriterija. Možda se nekom sviđa, da mu u strukturi vlast sjede boksači, poljoprivredni novinari i "doktori" koji djeluju kao da su imali problema s osnovnom školom. Ali tu se u osnovi biraju manager-i, a primjere kuda vodi izbor nekvalificiranih kadrova na takve pozicije možemo vidjeti razasute po cijeloj regiji, kud god da pogledamo. Također, s obzirom da se danas upravo "poslovni plan" formalno smatra odlučujućim kriterijem za izbor, vrlo bi korisno bilo pobjedničku varijantu formulirati u obliku formalnog ugovora između novoizabranog vođe i entiteta koji mu predaje svoj suverenitet, čime bi on postao ne samo objektivno nego i krivično odgovoran za njegovu provedbu. Obećavanje brda i dolina bi vrlo brzo izumrlo kad bi posljedica nedostavljanja istih bila upoznavanje čari istospolne ljubavi unutar četiri zida na određeni vremenski period. Jer to je model na kojem funkcionira "smart bussiness", ako se postignuti dogovor prekrši, slijede sankcije i dovođenje nekoga ko će biti sposoban ispuniti ono što zacrta. I to je model koji funkcionira vrlo dobro, bez obzira što neki would be filozof nije otkrio toplu vodu i zapisao ga u svoju knjigu kao novo proglašenje i konačno rješenje utopističkog društva.

- 15:48 - Komentari (4) - Isprintaj - #

24.08.2004., utorak

Dodaš navrh noža...

Gledao sam jučer that's life i zbilja su tamo natrpali svašta. Ali scena zbog koje sam ja umro daleko prije Victora je ona u kojoj se stari de Lucca raspituje za recepte kod svoje žene. Bilo bi smiješno da nije istinito. Dešava mi se tu i tamo da kuham nešto kompliciranije od riže ili tjesta i sve je ok ako improviziram ili radim po dobro napisanoj kuharici. Tamo fino za ljude piše koliko čega ide, istina da mojoj vagi "ponovljivost mjerenja" nije poznat termin, ali to i ne iznenađuje toliko, ako je vjerovati pričama da su i mene svojevremeno vagali na njoj. U svakom slučaju dogovorimo se nekako, žlica tamo vamo i čuvamo je još uvijek, valjda zbog sentimentalne vrijednosti ili šta li. Ali ako budem dovoljno blesav pa pitam nešto majku ili eventualno tetku to je već druga priča. Razgovor obično teče otprilike ovako. "Sipneš malo ovoga, pa onda malo manje od toga onoga i dodaš malo vode" tu ja obično pitam "a koliko je to malo", "pa odrediš od oka". "I onda dodaš na vrh noža toga i zero..." reko "da zapišem ja to...", "ma šta ćeš pisat' jednostavno je". Pa možda i je ako imaš iza sebe petnaestak godina šegrtovanja u majčinoj kuhinji u, ali to je nešto što se u našoj kulturi uglavnom smatra anatemom kad je u pitanju odgoj dječaka, tako da ni ja nisam neko ko bi se mogao pohvaliti s takvom pozadinom. Gotovo da čovjek pomisli da se radi o zavjeri kojoj je cilj držati muškarca izvan kuhinje. Možda da bi mu potencijalna ženica mogla prisvojiti još jedan plus uz svoje ime. "Gladan si? Znaš meni se ipak više sviđa onaj s deset karata više!" Istina uvijek mogu nabaviti golog kuhara i onda ga držati na polici, jer potrebnih sastojaka ili uopće nema kod nas ili mi ne ulaze u budžet ili mi se za količine s kojima ja tipično baratam ne isplati raditi temeljac od dvije kile kostiju koji valjda ne stavlja jedino u pite i salate. Da stvar bude bolja ispada da sam ja još dobro prošao. Pričao mi je tetak kako je to izgledalo kad se on svojevremeno našao pred sličnom problematikom. Pita on: "Baba kako ti to kuhaš", i dobije odgovor "Pa... skuham dijete". Tim zanimljiviji što bi hipotetski pisani recept u to doba još uvijek često započinjao s "Zakolješ i očerupaš kokoš"!

- 20:38 - Komentari (4) - Isprintaj - #

23.08.2004., ponedjeljak

Naslov

18.08.2004., srijeda

Mundus vult decipi, ergo decipiatur

Jedna od solidno izlizanih uzrečica novog doba je "ne vjerujem dok ne vidim". Misli se vjerovatno na televiziji. Svi mi znamo da je zemlja okrugla, neki su čak svjesni da je eliptična, da su amerikanci sletjeli na mjesec i da je svijet sastavljen od atoma. Ali koliko ljudi je zapravo imalo prilike iz orbite pogledati kako to zapravo zemlja izgleda. Kad ste zadnji put prošetali morem tišine i provjerili u kakvom je stanju tamo ostavljeni "stars and stripes" i jeste li se ikad zainteresirali za valnu mehaniku u dovoljnoj mjeri da provjerite ima li barem na teoretskoj razini smisla. Svojevremeno se u mjerodavnim krugovima tvrdilo da je npr. zemlja sfera koju na leđima nose četiri slona, stojeći pritom na leđima kornjače koja pliva u beskrajnom oceanu ili da je postojanje čestica presitnih da bi se vidjele, a od kojih je sve sastavljeno čista glupost. Da li danas zbilja postoje suštinske razlike u odnosu na taj period ili smo samo djelomično revidirali listu "autoriteta" kvalificiranih da nam govore u kakvom svijetu živimo? Tj. bolje rečeno samo su nam je revidirali, a mi smo to prihvatili kao inicijalni input od strane novog poretka. Iako se ovi primjeri možda čine trivijalnima, pokazuju da smo spremni prihvatiti tako fundamentalne informacije o našoj fizičkoj realnosti, čisto na osnovu toga što tako piše u udžbeniku i tako pričaju u obrazovnom programu. U doba Kolumba trivijalna informacija je bila da je zemlja ravna ploča, dok su u doba Galilea i Kopernika i mala djeca znala da je zemlja u središtu svemira. Pa ako su po tim kanalima mogle bez problema biti progurane osnove univerzuma, onda nije nikavo čudo što su Hitlerovi učenici poput Izetbegovića, Miloševića i Tuđmana mogli po tom principu bez problema prodati svoju priču o rasnoj čistoći i superiornosti! Svako na parceli za koju je smatrao da mu je ćaćina. Ili što George W. Bush može širiti svoje priče da je svijetu potrebno američko vodstvo da bi preživio najezdu novih dežurnih zlotvora i izašao iz represije i neimaštine u slobodu i blagostanje, poput na primjer Iraka ili Argentine. Nije nikakvo čudo ni što su nam početkom devedesetih iz temelja promijenili životnu filozofiju, bez da se golema većina imalo išla protiv toga buniti. Kako i bi kad su čuli da u stvari trebaju slaviti. Istina mnogima je do danas to slavlje prisjelo, ali tu oni ništa ne mogu, jer priča koju danas kontrolor priča je šuti i trpi, tu se ništa ne treba a kamoli može učiniti. Pa se onda naravno ništa niti treba, niti može učiniti. Jer na kraju krajeva što bi sad trebali? Zapitati se je li zemlja zaista okrugla?

- 22:06 - Komentari (3) - Isprintaj - #

16.08.2004., ponedjeljak

Veličina kurac nije važna

Vozio sam se jednom prilikom s frendom u tramvaju i on je pričao o svojoj omiljenoj temi, seksu! I tako je taman negdje oko glavnog izjavio "Kod mene za seks moraju postojati emocije" i ja se već lagano namještam u "pa dobro" fazon, ali on nastavlja rečenicu "imam malog, pa sumnjam da bi bez toga ličilo na nešto". Ne'š ti romantike, eto kakvi problemi muče one koji prolaze kao emocionalno emancipirani među nama "muškim svinjama". Pa nek mi onda neko kaže da žene drže monopol na komplekse. Razlika je čini se meni više kozmetičke prirode, gdje jedni brinu što će moći pokazati, a druge što će drugi moći vidjeti. I zaista onaj koji tvrdi da ga kad gleda svoj omiljeni pornić motika od trideset centimetara ne natjera na razmišljanje, je najvjerovatnije ili loš lažov ili ima jednu od trideset i jedan, a ova druga kategorija je dovoljno malobrojna da se može zanemariti. Nije bez veze to koliki je Lučiću, vjerovatno jedan od najrađe potezanih komentara u povjesti ovih prostora, dok je svojevremeno Pamelino "You were so deep in me last night, it was beyond pain" nešto čega se malo ko želi sjećati. I pri tome je potpuno nebitno što tako nešto, barem među pripadnicima svoje vrste teško da bi imao gdje staviti, baš kao što je ekstremnim pripadnicima bodybuildera svejedno što ne mogu sami skinuti majicu sa sebe! Bitna je pojava, ne funkcionalnost. Jer drugi su tu i tako bitni eventualno kao hranioci ega i potpuno je jasno čija tu očekivanja treba zadovoljiti, za postizanje nirvane. I to nije ništa neobično u svjetu gdje se poželjnost mjeri visinom računa u banci. Ljubav veličinom dijamanta na prstenu. Uspješnost dužinom cifre koja je u salonu bila ispisana na naljepnici prikeljenoj na šofer šajbu aktualnih kolica. A seksipil se određuje proporcionalno broju grudnjaka i stupnju napredovanja istog kroz abecedu (sadržaj nije toliko bitan, ako je sposoban za samostalno stajanje) i obrnuto proporcionalno konfekcijskom broju. Zapad kojem težimo je svoje kriterije odredio vrlo jasno. U anketi provedenoj među amerikancima na pitanje što im je najvažnije kod izbora partnera najbrojniji odgovori kod muškaraca su bili "izgled", a kod žena "postignuti status"! Ostavit ću onima koji su više filozofski nastrojeni od mene, da rangiraju odgovore po kriteriju, na kojem bi se dječji brodić prije nasukao. Eventualno da primjetim, da je unatoč prividnoj pragmatičnosti ženskog odgovora, teško za povjerovati da je mozgić kome je posjedovanje Louis Vuitton torbice ili Manolo Blahnik cipela, kriterij koji zamjenjuje ono "mislim" ispred "dakle postojim", sposoban ne pridavati poseban značaj tome ima li ili nema u svojoj kolekciji neki unikatan primjerak i u boksericama svog dobro situiranog partnera ili ga treba nabaviti na drugoj lokaciji. Bez obzira koliko to eventualno bilo ili ne bilo bitno ili potrebno.

- 16:59 - Komentari (7) - Isprintaj - #

14.08.2004., subota

Ekonomija krivnje

Nabacivanje krivnjom je postalo vrlo popularan sport. Nogomet je za njega čista nula. Političari krive nasljeđe prethodne garniture i utjecaj eksternih faktora, o unutrašnjim izdajnicima da ne govorimo, što ne mogu obistiniti svoje laži. Raja krivi političare koji su se na neki misteriozan način domogli vlasti, za stanje u kojem se nalazi. Posrnuli vjernici krive boga, što dopušta zlo u ovom svijetu, jer on valjda njima upravlja kao lutkar pa uživa praveći s njima nepodopštine. Ateisti krive svijet što je sam od sebe valjda postao takav kakav je. Studenti krive profesore koji ih sruše samo zato što ne znaju odgovore na pitanja. Lokalna plemena bi uglavnom krivila sve ostale, da nisu previše glupa, pa stalno mješaju to što im neko trenutačno ide niz dlaku, s altruističkim porivima. Nakon toga se kao točka na i dodaje jedno, "to nema nikakve veze samnom, pa ja tu ništa ne mogu" i još jedna utakmica je trijumfalno završena. Jedini problem je što ljepljenje etikete nekom na čelo ništa ne mijenja na stvari. Ali ko će se još zamarati sitnicama poput te. U "civiliziranom" svijetu to je profesionalan sport. U kojem se krivnja nameće da bi se na osnovu nje izvlačile dividende. Poput one ženske na Oprah show-u koju je muž prevario, pa sad nakon što mu je "oprostila", u očajanju diže ruke k nebu kad joj on ne pokaže svoj email ili ne vodi stenogram svojih razmišljanja u toku dana, da se vidi jel' mu se omaknula koja nedopuštena mis'o. Jer "kako mu inače može vjerovati" ako nema uvid u svaku njegovu poru. Baš me zanima što će biti kad se on malo otrjezni od olakšanja što mu je "oprošteno" i shvati da osim razloga zbog kojih ju je varao na prvom mjestu sada ima i gomilu novih? Veliki dečki naravno koriste nešto složenija sretstva, poput tribunala u Nurnberg-u ili Den Haag-u npr. I još paralelno ubiru bodove kod neupućenih promatrača, kojima očigledno nije najjasnija cjela problematike oko stalnog UN-ovog tribunala za ratne zločine, za popunjavanje cipela šampiona pravde i pravičnosti. Ideja vodilja je ista. Lokalna ekipa, amaterska kakva već jest, se radije drži one " sport zbog sporta" ili čak i prije "sportom protiv znanja". Tako su prije neki dan u poznatim nam blogovskim vodama s jedne strane Freya i njezina ekipa, a s druge Scorpy, dr. Kuronja i njihovi minioni odlučili isplivati utakmicu, na temu "Ko je kriv za rat na mojem otoku". Ne znam ko je od cijele te priče postao pametniji, ali u svakom slučaju svi mi trebamo dati svoj doprinos, ma kako mali on bio, da i generacija koja dolazi vidi rat na ovim prostorima u svom životnom vijeku. Bila bi prava sramota da ta svijetla tradicija, koja valjda živi barem "od stoljeća sedmog" bude prekinuta. Sada kada je njezin teret svakog dana sve čvršće položen na naša nejaka pleća. A glodanje starih kostiju se dosad uvjek pokazalo, ne samo kao obećavajući početak, već i kao savršena nit vodilja do točke kad stvorimo nešto svježih, pa se možemo prebaciti na njih!

- 12:10 - Komentari (7) - Isprintaj - #

11.08.2004., srijeda

" "

Nisu mi baš jasni ljudi koji misle da su postali jako pametni samim time što su pročitali nešto. Manje više za one koji samo nađu za shodno lupiti nekakav citat po metodi copy-paste i za to dobiju stojeće ovacije, kao da su time bog zna što napravili. Prepisivanje je izgubilo auru časnog zanimanja još otkad se Gutenbergov stroj sa svojim varijacijama raširio, ali nisu oni najgori. Prije nekog vremena sam probao malo klikati po listi cool blogova da vidim što je tu toliko cool i dospio na Eugenov blog. Morat ću razočarati sve one koji misle da im je odmah sinula tehnika izbora, u to doba je još bio poznat pod naslovom "eugenike". I tamo sam, za one koje mrzi čitati naletio na slijedeći tekst: Znate ono kad imate Izbor. Ili crno ili bijelo. I čini vam se da će biti ili jedno ili drugo. Ali bude nešto treće, logički Nemoguće. Ludim? I dobro ostavim mu ja pokoju na temu, kad uskoro, da li meni ili njemu, nije najjasnije iz priloženog, stiže sljedeći komentar: daj ili pročitaj knjigu ili ne seri po kierkegaardu.. (nesa 28.06.2004. 14:54) I to je sve, bez ikakve prosvjetljujuće mudrosti. Sad ja sam istina čuo ime, ali nisam se potrudio zapamtiti ni opću klasifikaciju, a kamoli krenuo u makar marginalno upoznavanje s djelom, neophodno da bi se isto moglo pljuvati. Eugen prema vlastitim rječima nije napravio ni toliko. Tako da se iz tog komentara može izvući jedan od dva zaključka. Ili se iz djela poštovanog gospodina ne da izvući dvije suvisle rečenice, koje bi ukazale na greške naših puteva! U kom slučaju teško da ga se isplati čitati. Ili autorica komentara to nije u stanju napraviti! U kom slučaju je teško uzimati njezine preporuke za literaturu kao mjerodavne. Bilo kako bilo Kierkegaard se u najboljem slučaju, ni kriv ni dužan, našao žrtvom loše reklame. Jedna od glupih uzrečica koje se mogu čuti u američkim filmovima je "Opinions are like asses. Everybody's got one.". I po običaju, u najboljem slučaju je napola točna. Naime za razliku od dupeta, po svemu sudeći dobar dio nas ima samo tuđa mišljenja. I vrlo je ponosan na to, makar mu ne bila dovoljno jasna, da bi se mogao konstruktivno izražavati o "vlastitom" mišljenju. Parole su zgodna stvar, ali na žalost ne stanu svuda, čak ni ako bi ih se pravopisno gledano i moglo ugurati. Ono što najviše zabrinjava u cijeloj toj priči, je mentalitet koji automatski polazi od pretpostavke da je za mis'o, neophodan uvjet postojanja, da je negdje pročitana. Ne oduševljava me baš ni činjenica da je linkanje našlo svoj put i izvan HTML koda. I to u svom najboljem obliku, gdje se spominje specifična rasprava, a linka početna stranica foruma. O korisnosti te forme vjerujem da ne treba trošiti previše riječi. Sad još samo čekam da u toku razgovora čujem, "o tome ti je pisao/govorio/pjevao Xyzijk pa potraži tamo moje mišljenje po tom pitanju"!

- 09:38 - Komentari (17) - Isprintaj - #

09.08.2004., ponedjeljak

Ne vjeruješ? Pitaj Starog!

S obzirom da se dio mog školovanja u kojem su mi našli za zgodno servirati i povjest, poklopio sa početkom i sredinom devedesetih, imao sam priliku iz prve ruke vidjeti kako "učiteljica života", preživljava baveći se navodno najstarijim zanatom na svijetu. Ali čovjek koji je unatoč svojih metar i žilet iskočio za cijelu konjsku dužinu, ako ne i više iznad hrpice ljudi koji su mi to demonstrirali, je definitivno profesor Branko Horvatinović. Ako je vjerovati pričama starijih generacija, bivši profesor marksizma, čovjek koji je meni predavao povjest u drugom i četvrtom razredu XV gimnazije i danas širim masama poznatije pod nazivom MIOC, uz obavezno zaboravljanje onog "Vladimir Popović" (đavo će ga znati zašto) i na moje iznenađenje sudeći prema web stranicama sada već bivšeg 3.b. danas profesor etike. Zanimljiv izbor s obzirom da profesor Branko Horvatinović s radnom etikom nije imao previše dodirnih točaka, za poznavanje opće nisam siguran. U moje vrijeme se to još nije predavalo tako da ne znam što bi to on njima točno trebao ispričati. Ne da ga je to prije pretjerano zanimalo! Osnovno obilježje metode predavanja profesora Branka Horvatinovića je bilo upravo to što ga nije bilo briga što njegovi formalno nadređeni misle da bi on trebao predavati, a kamoli kako! Tako je odmah na početku izjavio "ja ću vam ispričati ono što je bitno, a ovo ostalo ne morate znati". Neke stvari koje su bile bitne su npr. bile: imati ispisan tekst pjesama poput "evo zore, evo dana" na pomoćnoj ploči u kabinetu, koja se nije brisala. Izdiktirati nam tekst u bilježnice, na kojima smo trebali imati, ako me sjećanje služi Jelačićevu sliku, i nalaženje "dragovoljki" koje će nam velike stihove i otpjevati. Zatim bilo je bitno osnovati organizaciju pod imenom "hrvatska domobranska mladež" i pozivati svoje učenike da se u istu učlane, naravno na dobrovoljnoj osnovi. Zatim vođenje novih članova domobranske mladeži na razne komemoracije, često one koje "hrvatska domobranska mladež jedina održava" uz pozivanje onih nekoliko ljudi koji su imali muda ne učlaniti se i čekati kako će to utjecati na njihov akademski uspjeh da "pođu sa nama". Na takvim događajima sam bio točno tri puta u drugom razredu, prvi, zadnji i jedini. Radilo se o putu u Šestine na Radićev grob, što je još bilo recimo podnošljivo, ali onaj dio kad je zbilja pretjerao je kad je izletio ispred crkve sa "kleknimo i pomolimo se", pop je bio taj koji se tu morao naći razuman i objašnjavati mu da to nije potrebno i da tu nisu možda svi vjernici. Hajde što me gura među hrvate, ali katolici u istom paketu su ipak malo previše. Sljedeći sat nakon toga je prozvao dežurnu ulizicu i buduću pjevačicu hitova poput gore navedenog da mu kaže "ko je bio s nama" je tim ljudima upisivao petice, što mu je uz ocjenu iz referata o stranoj povjesti koju se njemu nije dalo predavati, pa ju je zadavao nama da je ispredajemo, činilo fond ocjena za zaključivanje u drugom razredu. Nekako me to nije motiviralo da još negdje idem "s njima". Druge redovite anualne lokacije su sadržavale 5. prosinac kad je za vrijeme kraljevine Jugoslavije ubijeno par demonstranata pa je on nalazio za shodno da se njegova domobranska mladež jedina u Hrvatskoj smrzava svake godine na taj datum, sat vremena ispred kipa u stavu mirno i položi šahovnicu. Ili Bleiburg dok HDZ nije zaključio da bi i sam mogao organizirati prijevoz učenicima, a barem jedne godine je organizirao autobus paralelno s njihovim, jer mu se nije svidjeo datum i mjesto komemoracije koje su "komunjare koje su se uvukle u redove njegovog HDZ-a" izabrale. Što se samih predavanja tiče profesor Branko Horvatinović je usvojio naviku govorenja o sebi u trećem licu tokom naracija u kojim je spominjao sebe, nešto prije nego George Constanza, uz obaveznu titulu. A takve su prevladavale. Barem u drugom razredu većina govora je bila o aktualnoj situaciji, vlasti u koju su se uvukle komunjare, upravi škole koja ima obraza njemu nešto pričati a radili su to i to u Jugoslaviji, onima među nama koji imaju obraza slati anonimna pisma o njegovim učiteljskim metodama, umjesto da se obrate Njemu direktno. Ono malo domaće povjesti što je ispredavao je često poprimalo dramski karakter, gdje bi se on prebacivao među ulogama sugovornika, pa smo npr. imali prilike čuti dijalog koji se odigrao kad su stočari vlasi bježeći pred turcima molili ratničke hrvate da ih zaštite. Najteži dio njegovog predmeta je bilo držanje ozbiljnog lica tih 45 minuta, pogotovo kad bi se zanio pa napravio npr. demonstraciju onog "treba lupiti šakom po stolu" koje je često spominjao uz nepravde silne. S obzirom da je grijeh za rušenje bio kad bi mu neko npr. usred priče koja sadržava grob hrvatskog branitelja zatražio da ide na wc, što je više puta našao zgodno za spomenuti, svi su uglavnom sjedili zasrani do grla. Na kraju godine je svima podjelio petice i svi su bili sretni i zadovoljni. Maturantska godina je bila nešto zanimljivija s obzirom da tada nisam imao ni taj jedan "bod" za izvannastavne aktivnosti. Pa me je našao za zgodno prozvati jedan sat i pitati "Dušane što ti ne ideš nikud s nama". Bar sam tada saznao čemu služi ime oca u dnevniku. Nažalost nije naletio na pretjerano pozitivnu reakciju okoline, na takvo pitanje, pa je nabrzinu odustao od dovršavanja tog našeg vrlo zanimljivog razgovora zaključkom da sam ja samo lijen. To je ipak na kraju ispala godina u kojoj sam ja jedini u razredu imao četvorku iz povjesti. U stvari koliko me sjećanje služi jedina godina u kojoj sam ja imao manje od pet iz povjesti tokom mog školovanja uopće. Ali dobro, tako i tako kažu da principi nemaju cjene. Ako ništa drugo te je godine našao shodno i izdiktirati ponešto i pro forma to tu i tamo ispitivati, pa me je našao jedamput s nekim detaljima o komunističkom pokretu koje nisam znao, tako da se ne mogu žaliti da je ocjena potpuno neopravdana. A nešto nisam tip koji će kukati o opravdanosti ocjena drugih. Znali smo se u svakom slučaju. A plus toga te godine smo ja i bosanac bili prvi koji smo se tokom jednog žestokog predavanja počeli histerično cerekati kad je izrekao da je tokom posjeta ratištu vidjeo hrvaticu medicinsku sestru za koju su mu poslje rekli "prefesore nemate vi pojma, ona ima svoju kolibu i tu zarobljenim neprijateljskim oficirima kurac reže". To nismo vidjeli da dolazi i baš nekako u trenutku kad je to izgovorio smo se nas dvojica pogledali i na trenutak pukli, hajde vratio nas je u red u hodu s jednim "ŠTA SE TI SMIJEŠ" prije nego smo prešli točku bez povratka, ali šteta je bila već učinjena. Plus što sam mu tokom druge sesije odgovaranja ubacio jedno "kako ste vi rekli Beogradska čaršija" u rečenicu. Biće da je ocjena bila zaslužena. Jedna od zanimljivih navika je bila i da ljude koji mu markiraju, a ne prijave ih, ispituje i uz komentar "odbijaš odgovoriti" nakon par pitanja upisuje jedinice. Bolje su prolazili oni koji su bili upisani da fale od njegovog sata. Oni bi samo dobili jedan bez ispitivanja. Ne da im je na kraju značilo nešto. Inače poanta gore spomenute priče je bila da ima zločinaca na obadvije strane, ali izrodilo se. Dalo se tu čuti još zanimljivih teza, kao da su evanđelja pisali oni koji su izdali Isusa, pa nije ni čudo što im u njima on oprašta, iako nema šanse da su im rimljani dopustili da mu priđu dovoljno blizu da bi to čuli (nije dodao da bi to tako i tako teško napravili iz rupa po kojima su se skrivali). Što je izazvalo strelovito dizanje u zrak ruke tamošnje dežurne kršćanke, ali joj je to zaradilo samo jedno "Malena ne zanima me sad" između dvije rečenice. Mišljenja suprotna njegovom nisu bila nešto što bi ga zanimalo, iako je to nešto po čemu teško da se ističe među lokalnim pametnim glavama, od profesora nadalje. Ili o tome tko sjedi na vlasti i što je radio dok se iznutra borio za nezavisnost. Prozivao je i Tuđmana kao osnivača fudbalskog kluba Partizan i rekao da se fura na Tita sa svojom bijelom Uniformom i kako je i on bio partizanski general u vrijeme Bleiburga, a tada nije našao za shodno dramiti zbog onoga što se dogodilo. Rekao je i da je za Jasenovac odgovorna hercegovačka banda Maksa Luburića, a ne pošteni hrvatski ustaše poput njegovog oca. Sve u svemu bilo je tu zanimljivih teza. Ali s druge strane bilo je i priča o tome kako je profesor Branko Horvatinović organizirao rok koncerte, igrao ruski rulet u školi da impresionira žensku ili bio na stotine raznih mjesta i vidio tamo svakakva čuda, što osim s autobiografskog stajališta i ne nosi baš toliku povjesnu vrijednost. Omiljena rečenica kojim je završavao svoje tvrdnje mu je bila "Ne vjeruješ? Pitaj starog koji ti je...". Pa tako ako vi ne vjerujete, pitajte starog koji teško da je mogao izbjeći sretanje s profesorom Brankom Horvatinovićem kad se uzme u obzir gdje je ovaj sve bio i što je sve radio! Iako je ostao samo profesor, ne želeći unovčiti te svoje zasluge, kako nam je u državi već popularno raditi.

- 22:55 - Komentari (12) - Isprintaj - #

06.08.2004., petak

Get thee brain behind me!

Teško mi je pretočiti u riječi uzbuđenje koje osjećam zbog navale filmova rađenih prema stripu. I to ne bilo kojem, nego onom američkom. Rađenom za sedmogodišnje debile, ili za rađenje sedmogodišnjih debila. Ovisi već želite li na život gledati optimistično ili pesimistično. Unatoč tome oni se već unaprijed proglašavaju velikim hitovima, bazirano naravno na faktoru koji je u posljednje vrijeme izgleda jedini bitan, cijeni produkcije, prvenstveno dijelu utrošenom na posebne efekte i eventualno licima kupljenim za pantomimu ispred plavog ekrana. Meni jedino nije jasna jedna stvar. Ako su neka od maestralnih djela SF-a poput Dune-a ili Starship Troopers-a koja su na filmsko platno pretočena po istoj metodi, rezultirala nečim što se u najboljem slučaju može klasificirati kao srednja žalost, kako bi ovakav izvornik koji je loša šala sam po sebi, trebao rezultirati nečim boljim. Istina s obzirom da se ovdje ne radi ništa drugo nego povećava broj sličica po kadru, može se reći da je film bliže originalu, ali to u ovom slučaju teško da može proći pod kompliment. Eventualna djela vrijedna pomena, što se filmskog medija tiče, baš naprotiv, u pravilu zaobilaze Hollywood u širokom luku, imaju budžete koji se ne mjere ni desecima, a kamoli stotinama miliona dolara, velike face showbussinessa im zbog toga ne žele ni prići, a i engleski im je često nepoznanica. Ali njih teško da ćete naći u nekom kutku multipleksa, a na jumbo plakatima da ne spominjemo! Jedino što na našem tržištu sprečava da djelca s početka priče zasiju u punom predviđenom sjaju je činjenica da Maajku i ekipu još uvijek ne unajmljuju da ih sinhroniziraju. Pa barem jedan dio populacije ne može isključiti i taj dio mozgića zadužen za čitanje i u potpunosti se prepustiti proljetanju u šarene trikoiće obučenih animacija po platnu. Kultura voajerizma u kojoj je stvar to poželjnija, što manji angažman za svoju konzumaciju zahtjeva se izgleda ukorjenjuje i kod nas. Jedva čekam da RTL počne emitirati Big Brother-a kod nas da se mogu zavaliti u fotelju i gledati kako se neko umiva, ili kuha kavu. Baš me zanima koliki postotak budućih gledatelja tog nesumnjivo velikog hita u danima koji dolaze, zna odakle potiče naziv, da ne ulazim sad u fantaziranje koliko ih je dato djelce zapravo pročitalo. Jedan od klišea je da slika vrijedi tisuću riječi. Pa sad iako sam vidio pokušaje da se neka škrabotina proglasi umjetničkim djelom piskaranjem tisuću riječi, jer jadna to iz nekog razloga nije mogla to prenjeti samom svojom tisućrječju ekvivalentnom pojavom, na filmski medij se ta doskočica teško može primjeniti. Jer sve što on radi je zamjenja tisuća mogućih interpretacija pisanog teksta jednom. Onom režiserovom, koja se u pravilu neće u potpunosti svidjeti nikom osim njemu. Već je i moja trinaestgodišnja sestrična primjetila, da joj je Faramir u knjizi faca, a u filmu ga ne može smisliti. Međutim velikoj većini puno starije publike ne pada uopće na pamet da pročitaju knjigu nego religiozno prihvaćaju tuđu viziju, samo da ne bi morali stvarati vlastitu. Pa kad prevladava takav mentalitet, onda zbilja ni nema razloga za odabir ozbiljnijeg uzorka nego što je npr. Captain Astro. Sve ono što on nema, a ozbiljniji tekst bi imao se tako i tako svodi na obična smetala između akcijskih scena!

- 16:42 - Komentari (2) - Isprintaj - #

04.08.2004., srijeda

Mediji u hrvata

Listajući aktualni Cosmopolitan naletio sam na sljedeći naslov: "Otkud su se stvorile obline Paris Hilton!? Oduvijek je bila ravna kao daska!"! Sad čak da uopće ne ulazim u polemike kakav je mentalitet potreban da bi tako nešto prošlo pod vijest još uvjek ostaje bolna činjenica da autorica nije imala čak ni trunku profesionalne etike, koja bi bila dovoljna da svoju neosnovanu tvrdnju, kad već sama tvrdi da nema silikone, provjeri na relevantnim materijalima, već neko vrijeme dostupnim na netu, a odnedavno barem u USA i u legalnoj distribuciji, prije nego pokuša liječiti vlastite komplekse na račun Paris Hilton! Neko će se možda zapitati zašto sam tako siguran da se radi o autorici? S obzirom da je ipak pokazala dovoljno inteligencije da se pod rubriku ne potpiše. Pa iz više razloga. Sve da je Paris zbilja nekako i uzgojila sise, autor u tome ne bi našao ništa alarmantno! Jer njemu bi sve da je i najveći homoseksualac u povjesti zemlje, bilo savršeno jasno da se poklonjenoj sisi ne gleda u bradavice! Autora to bez težih psihičkih poremećaja nikad ne bi navelo na ovakvo ljubomorno trabunjanje! Autor zna da naizgled ravan komad odjeće može iza sebe skrivati sisu, dimenzija i više nego dovoljno raskošnih, da zagrije dušu i tijelo! Autoru je jasno kako na prirodnu sisu utječe dizanje ruku preko glave ili povlačenje ramena unazad i istezanje prsnog koša! Autor ne gaji iluzije da može nekažnjeno upotrijebiti konstrukciju "ravna kao daska" u feminističkom časopisu, bez obzira koliko točna ona bila, ako i sam nema sise! Ništa više nego što misli da može upotrijebiti riječ Nigger usred Da Hood-a, bez da je i sam crn! I na kraju, autor nikad ne bi krenuo pisati članak te tematike bez da odgleda "One night in Paris" i odmah bi mu bilo jasno da je srao bez veze! S obzirom da se ništa od navedenog nije desilo očigledno je da se a)radi o autorici i b)ona ne dopušta da činjenice stanu ispred jeftinog senzacionalizma i providnih pokušaja podizanja vlastitog, a možda i tuđeg samopouzdanja! Iz određenih razloga nisam želio na mom blogu eksplicitno provlačiti Severinino "privatno autorsko djelo", ali sad vidim da mu to ne gine. Dakle očito je da u ovim prostorima vlada mišljenje da je jedini filmić te tematike u povijesti kugle zemaljske, onaj Severinin. Realnost je da to čak nije ni prvi film takve vrste u kojem su nastradale lokalne djevojke, jedino što tada za to nikoga nije bilo briga. Ono u čemu jest prvi je prikazivanje prenapuhane lokalne starlete koja pozira kao velika kršćanka, kako se nadrogirana jebe s tuđim mužem. Čak je i jahta iščupana direktno iz Pamelinog filma. Ono što je najžalosnije je da dok se Pamelin film odavno može uredno naći na policama videoteka, valjda jedina stvar koja je spriječila promjenu ustava koja bi zabranjivala i samo razmišljanje o Severininom privatnom autorskom djelu je ta što su dični zastupnici hrvatskog sabora bili previše zauzeti slinjenjem nad monitorima da bi održali sjednicu za koju ih se plaća te silne hiljade kuna mjesečno! Jedini koji je cijeloj stvari pristupio s potrebnom dozom ozbiljnosti je bio Predrag Raos na svom gostovanju u Malnarovom Nightmare stage-u. I sve što mu je to donjelo je da ga opet nazivaju prostakom i idiotom silni intelektualci, koji teško da su imali jednu vlastitu misao u cijelom svom životu. Nakon toga su i u Gloriji osvanuli bombastični naslovi o tome kako su druga žrtva Lučić i njegova žena spasili svoj brak. Što me nikako nije inspiriralo na kupovinu istog lista, ali kad bih morao hipotetizirati, rekao bih da je to vjerovatno imalo nešto s tim što se njoj nije u njenim godinama počinjalo s radom u trafici ili na štandu na tržnici. A i moram priznati da uopće nisam siguran da li se muževa nevjera u drčnoj hercegovini smatra nečim vrijednim pomena, a kamoli razvoda. I iako se ovdje svi još uvijek ponašaju i pišu kao da je to događaj zadnjih par milenija u svemiru i bližoj okolici, ostaje činjenica da je vjerovatno više klinaca posvetilo svoj prvi vlažni san silikonskim balonima Pamele Anderson, čak i bez njenog filma, nego što će Hrvata i onih koji se takvim osjećaju ikad hodati zemljom. O nekakvoj gledanosti i koji je od ta dva bio groundbreaking senzacija da ne pričamo. Nešto malo prije izlaska Severininog filma se pojavio i onaj u produkciji Paris Hilton, koji se također provlačio po CNN-u i posve sigurno nadmašio tih nekoliko milijuna potencijalnih gledatelja koliko ih ima u našoj regiji i koji bi jedva napunili veći velegrad. Ali opet dok se u istom časopisu koji nazivom pretendira na svemirski doseg, navodili i razlozi zašto ne snimiti filmić kao onaj koji su titulirali "znate na koji mislimo", niko od urednice nadolje se nije potrudio pogledati malo dalje od ruba vlastitog sela prije nego objave nebulozu poput ove. I džabe su im tu odgovori na sva pitanja svih "agenata" i "frendica" gospođice Hilton, kad su ona korisna jedino koliko i ona koja ih postavlja!

- 14:52 - Komentari (5) - Isprintaj - #

02.08.2004., ponedjeljak

Dust in the wind