Jedna od solidno izlizanih uzrečica novog doba je "ne vjerujem dok ne vidim". Misli se vjerovatno na televiziji. Svi mi znamo da je zemlja okrugla, neki su čak svjesni da je eliptična, da su amerikanci sletjeli na mjesec i da je svijet sastavljen od atoma. Ali koliko ljudi je zapravo imalo prilike iz orbite pogledati kako to zapravo zemlja izgleda. Kad ste zadnji put prošetali morem tišine i provjerili u kakvom je stanju tamo ostavljeni "stars and stripes" i jeste li se ikad zainteresirali za valnu mehaniku u dovoljnoj mjeri da provjerite ima li barem na teoretskoj razini smisla. Svojevremeno se u mjerodavnim krugovima tvrdilo da je npr. zemlja sfera koju na leđima nose četiri slona, stojeći pritom na leđima kornjače koja pliva u beskrajnom oceanu ili da je postojanje čestica presitnih da bi se vidjele, a od kojih je sve sastavljeno čista glupost. Da li danas zbilja postoje suštinske razlike u odnosu na taj period ili smo samo djelomično revidirali listu "autoriteta" kvalificiranih da nam govore u kakvom svijetu živimo? Tj. bolje rečeno samo su nam je revidirali, a mi smo to prihvatili kao inicijalni input od strane novog poretka.
Iako se ovi primjeri možda čine trivijalnima, pokazuju da smo spremni prihvatiti tako fundamentalne informacije o našoj fizičkoj realnosti, čisto na osnovu toga što tako piše u udžbeniku i tako pričaju u obrazovnom programu. U doba Kolumba trivijalna informacija je bila da je zemlja ravna ploča, dok su u doba Galilea i Kopernika i mala djeca znala da je zemlja u središtu svemira. Pa ako su po tim kanalima mogle bez problema biti progurane osnove univerzuma, onda nije nikavo čudo što su Hitlerovi učenici poput Izetbegovića, Miloševića i Tuđmana mogli po tom principu bez problema prodati svoju priču o rasnoj čistoći i superiornosti! Svako na parceli za koju je smatrao da mu je ćaćina. Ili što George W. Bush može širiti svoje priče da je svijetu potrebno američko vodstvo da bi preživio najezdu novih dežurnih zlotvora i izašao iz represije i neimaštine u slobodu i blagostanje, poput na primjer Iraka ili Argentine.
Nije nikakvo čudo ni što su nam početkom devedesetih iz temelja promijenili životnu filozofiju, bez da se golema većina imalo išla protiv toga buniti. Kako i bi kad su čuli da u stvari trebaju slaviti. Istina mnogima je do danas to slavlje prisjelo, ali tu oni ništa ne mogu, jer priča koju danas kontrolor priča je šuti i trpi, tu se ništa ne treba a kamoli može učiniti. Pa se onda naravno ništa niti treba, niti može učiniti. Jer na kraju krajeva što bi sad trebali? Zapitati se je li zemlja zaista okrugla?
Post je objavljen 18.08.2004. u 22:06 sati.