09.08.2004., ponedjeljak
Ne vjeruješ? Pitaj Starog!
S obzirom da se dio mog školovanja u kojem su mi našli za zgodno servirati i povjest, poklopio sa početkom i sredinom devedesetih, imao sam priliku iz prve ruke vidjeti kako "učiteljica života", preživljava baveći se navodno najstarijim zanatom na svijetu. Ali čovjek koji je unatoč svojih metar i žilet iskočio za cijelu konjsku dužinu, ako ne i više iznad hrpice ljudi koji su mi to demonstrirali, je definitivno profesor Branko Horvatinović. Ako je vjerovati pričama starijih generacija, bivši profesor marksizma, čovjek koji je meni predavao povjest u drugom i četvrtom razredu XV gimnazije i danas širim masama poznatije pod nazivom MIOC, uz obavezno zaboravljanje onog "Vladimir Popović" (đavo će ga znati zašto) i na moje iznenađenje sudeći prema web stranicama sada već bivšeg 3.b. danas profesor etike. Zanimljiv izbor s obzirom da profesor Branko Horvatinović s radnom etikom nije imao previše dodirnih točaka, za poznavanje opće nisam siguran. U moje vrijeme se to još nije predavalo tako da ne znam što bi to on njima točno trebao ispričati. Ne da ga je to prije pretjerano zanimalo!
Osnovno obilježje metode predavanja profesora Branka Horvatinovića je bilo upravo to što ga nije bilo briga što njegovi formalno nadređeni misle da bi on trebao predavati, a kamoli kako! Tako je odmah na početku izjavio "ja ću vam ispričati ono što je bitno, a ovo ostalo ne morate znati". Neke stvari koje su bile bitne su npr. bile: imati ispisan tekst pjesama poput "evo zore, evo dana" na pomoćnoj ploči u kabinetu, koja se nije brisala. Izdiktirati nam tekst u bilježnice, na kojima smo trebali imati, ako me sjećanje služi Jelačićevu sliku, i nalaženje "dragovoljki" koje će nam velike stihove i otpjevati. Zatim bilo je bitno osnovati organizaciju pod imenom "hrvatska domobranska mladež" i pozivati svoje učenike da se u istu učlane, naravno na dobrovoljnoj osnovi. Zatim vođenje novih članova domobranske mladeži na razne komemoracije, često one koje "hrvatska domobranska mladež jedina održava" uz pozivanje onih nekoliko ljudi koji su imali muda ne učlaniti se i čekati kako će to utjecati na njihov akademski uspjeh da "pođu sa nama". Na takvim događajima sam bio točno tri puta u drugom razredu, prvi, zadnji i jedini. Radilo se o putu u Šestine na Radićev grob, što je još bilo recimo podnošljivo, ali onaj dio kad je zbilja pretjerao je kad je izletio ispred crkve sa "kleknimo i pomolimo se", pop je bio taj koji se tu morao naći razuman i objašnjavati mu da to nije potrebno i da tu nisu možda svi vjernici. Hajde što me gura među hrvate, ali katolici u istom paketu su ipak malo previše. Sljedeći sat nakon toga je prozvao dežurnu ulizicu i buduću pjevačicu hitova poput gore navedenog da mu kaže "ko je bio s nama" je tim ljudima upisivao petice, što mu je uz ocjenu iz referata o stranoj povjesti koju se njemu nije dalo predavati, pa ju je zadavao nama da je ispredajemo, činilo fond ocjena za zaključivanje u drugom razredu. Nekako me to nije motiviralo da još negdje idem "s njima". Druge redovite anualne lokacije su sadržavale 5. prosinac kad je za vrijeme kraljevine Jugoslavije ubijeno par demonstranata pa je on nalazio za shodno da se njegova domobranska mladež jedina u Hrvatskoj smrzava svake godine na taj datum, sat vremena ispred kipa u stavu mirno i položi šahovnicu. Ili Bleiburg dok HDZ nije zaključio da bi i sam mogao organizirati prijevoz učenicima, a barem jedne godine je organizirao autobus paralelno s njihovim, jer mu se nije svidjeo datum i mjesto komemoracije koje su "komunjare koje su se uvukle u redove njegovog HDZ-a" izabrale.
Što se samih predavanja tiče profesor Branko Horvatinović je usvojio naviku govorenja o sebi u trećem licu tokom naracija u kojim je spominjao sebe, nešto prije nego George Constanza, uz obaveznu titulu. A takve su prevladavale. Barem u drugom razredu većina govora je bila o aktualnoj situaciji, vlasti u koju su se uvukle komunjare, upravi škole koja ima obraza njemu nešto pričati a radili su to i to u Jugoslaviji, onima među nama koji imaju obraza slati anonimna pisma o njegovim učiteljskim metodama, umjesto da se obrate Njemu direktno. Ono malo domaće povjesti što je ispredavao je često poprimalo dramski karakter, gdje bi se on prebacivao među ulogama sugovornika, pa smo npr. imali prilike čuti dijalog koji se odigrao kad su stočari vlasi bježeći pred turcima molili ratničke hrvate da ih zaštite. Najteži dio njegovog predmeta je bilo držanje ozbiljnog lica tih 45 minuta, pogotovo kad bi se zanio pa napravio npr. demonstraciju onog "treba lupiti šakom po stolu" koje je često spominjao uz nepravde silne. S obzirom da je grijeh za rušenje bio kad bi mu neko npr. usred priče koja sadržava grob hrvatskog branitelja zatražio da ide na wc, što je više puta našao zgodno za spomenuti, svi su uglavnom sjedili zasrani do grla. Na kraju godine je svima podjelio petice i svi su bili sretni i zadovoljni.
Maturantska godina je bila nešto zanimljivija s obzirom da tada nisam imao ni taj jedan "bod" za izvannastavne aktivnosti. Pa me je našao za zgodno prozvati jedan sat i pitati "Dušane što ti ne ideš nikud s nama". Bar sam tada saznao čemu služi ime oca u dnevniku. Nažalost nije naletio na pretjerano pozitivnu reakciju okoline, na takvo pitanje, pa je nabrzinu odustao od dovršavanja tog našeg vrlo zanimljivog razgovora zaključkom da sam ja samo lijen. To je ipak na kraju ispala godina u kojoj sam ja jedini u razredu imao četvorku iz povjesti. U stvari koliko me sjećanje služi jedina godina u kojoj sam ja imao manje od pet iz povjesti tokom mog školovanja uopće. Ali dobro, tako i tako kažu da principi nemaju cjene. Ako ništa drugo te je godine našao shodno i izdiktirati ponešto i pro forma to tu i tamo ispitivati, pa me je našao jedamput s nekim detaljima o komunističkom pokretu koje nisam znao, tako da se ne mogu žaliti da je ocjena potpuno neopravdana. A nešto nisam tip koji će kukati o opravdanosti ocjena drugih. Znali smo se u svakom slučaju. A plus toga te godine smo ja i bosanac bili prvi koji smo se tokom jednog žestokog predavanja počeli histerično cerekati kad je izrekao da je tokom posjeta ratištu vidjeo hrvaticu medicinsku sestru za koju su mu poslje rekli "prefesore nemate vi pojma, ona ima svoju kolibu i tu zarobljenim neprijateljskim oficirima kurac reže". To nismo vidjeli da dolazi i baš nekako u trenutku kad je to izgovorio smo se nas dvojica pogledali i na trenutak pukli, hajde vratio nas je u red u hodu s jednim "ŠTA SE TI SMIJEŠ" prije nego smo prešli točku bez povratka, ali šteta je bila već učinjena. Plus što sam mu tokom druge sesije odgovaranja ubacio jedno "kako ste vi rekli Beogradska čaršija" u rečenicu. Biće da je ocjena bila zaslužena. Jedna od zanimljivih navika je bila i da ljude koji mu markiraju, a ne prijave ih, ispituje i uz komentar "odbijaš odgovoriti" nakon par pitanja upisuje jedinice. Bolje su prolazili oni koji su bili upisani da fale od njegovog sata. Oni bi samo dobili jedan bez ispitivanja. Ne da im je na kraju značilo nešto.
Inače poanta gore spomenute priče je bila da ima zločinaca na obadvije strane, ali izrodilo se. Dalo se tu čuti još zanimljivih teza, kao da su evanđelja pisali oni koji su izdali Isusa, pa nije ni čudo što im u njima on oprašta, iako nema šanse da su im rimljani dopustili da mu priđu dovoljno blizu da bi to čuli (nije dodao da bi to tako i tako teško napravili iz rupa po kojima su se skrivali). Što je izazvalo strelovito dizanje u zrak ruke tamošnje dežurne kršćanke, ali joj je to zaradilo samo jedno "Malena ne zanima me sad" između dvije rečenice. Mišljenja suprotna njegovom nisu bila nešto što bi ga zanimalo, iako je to nešto po čemu teško da se ističe među lokalnim pametnim glavama, od profesora nadalje. Ili o tome tko sjedi na vlasti i što je radio dok se iznutra borio za nezavisnost. Prozivao je i Tuđmana kao osnivača fudbalskog kluba Partizan i rekao da se fura na Tita sa svojom bijelom Uniformom i kako je i on bio partizanski general u vrijeme Bleiburga, a tada nije našao za shodno dramiti zbog onoga što se dogodilo. Rekao je i da je za Jasenovac odgovorna hercegovačka banda Maksa Luburića, a ne pošteni hrvatski ustaše poput njegovog oca. Sve u svemu bilo je tu zanimljivih teza. Ali s druge strane bilo je i priča o tome kako je profesor Branko Horvatinović organizirao rok koncerte, igrao ruski rulet u školi da impresionira žensku ili bio na stotine raznih mjesta i vidio tamo svakakva čuda, što osim s autobiografskog stajališta i ne nosi baš toliku povjesnu vrijednost. Omiljena rečenica kojim je završavao svoje tvrdnje mu je bila "Ne vjeruješ? Pitaj starog koji ti je...". Pa tako ako vi ne vjerujete, pitajte starog koji teško da je mogao izbjeći sretanje s profesorom Brankom Horvatinovićem kad se uzme u obzir gdje je ovaj sve bio i što je sve radio! Iako je ostao samo profesor, ne želeći unovčiti te svoje zasluge, kako nam je u državi već popularno raditi.
|
- 22:55 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
|