Lebov
Ima svojih trenutaka Zrinsko Pismo
Jezičina s mozgom Drito
Prejak za svoje dobro Sanja
Revival prosvjetiteljstva Bridge
Koja više nije s nama
06.08.2004., petak
Get thee brain behind me!
Teško mi je pretočiti u riječi uzbuđenje koje osjećam zbog navale filmova rađenih prema stripu. I to ne bilo kojem, nego onom američkom. Rađenom za sedmogodišnje debile, ili za rađenje sedmogodišnjih debila. Ovisi već želite li na život gledati optimistično ili pesimistično. Unatoč tome oni se već unaprijed proglašavaju velikim hitovima, bazirano naravno na faktoru koji je u posljednje vrijeme izgleda jedini bitan, cijeni produkcije, prvenstveno dijelu utrošenom na posebne efekte i eventualno licima kupljenim za pantomimu ispred plavog ekrana. Meni jedino nije jasna jedna stvar. Ako su neka od maestralnih djela SF-a poput Dune-a ili Starship Troopers-a koja su na filmsko platno pretočena po istoj metodi, rezultirala nečim što se u najboljem slučaju može klasificirati kao srednja žalost, kako bi ovakav izvornik koji je loša šala sam po sebi, trebao rezultirati nečim boljim. Istina s obzirom da se ovdje ne radi ništa drugo nego povećava broj sličica po kadru, može se reći da je film bliže originalu, ali to u ovom slučaju teško da može proći pod kompliment. Eventualna djela vrijedna pomena, što se filmskog medija tiče, baš naprotiv, u pravilu zaobilaze Hollywood u širokom luku, imaju budžete koji se ne mjere ni desecima, a kamoli stotinama miliona dolara, velike face showbussinessa im zbog toga ne žele ni prići, a i engleski im je često nepoznanica. Ali njih teško da ćete naći u nekom kutku multipleksa, a na jumbo plakatima da ne spominjemo!
Jedino što na našem tržištu sprečava da djelca s početka priče zasiju u punom predviđenom sjaju je činjenica da Maajku i ekipu još uvijek ne unajmljuju da ih sinhroniziraju. Pa barem jedan dio populacije ne može isključiti i taj dio mozgića zadužen za čitanje i u potpunosti se prepustiti proljetanju u šarene trikoiće obučenih animacija po platnu. Kultura voajerizma u kojoj je stvar to poželjnija, što manji angažman za svoju konzumaciju zahtjeva se izgleda ukorjenjuje i kod nas. Jedva čekam da RTL počne emitirati Big Brother-a kod nas da se mogu zavaliti u fotelju i gledati kako se neko umiva, ili kuha kavu. Baš me zanima koliki postotak budućih gledatelja tog nesumnjivo velikog hita u danima koji dolaze, zna odakle potiče naziv, da ne ulazim sad u fantaziranje koliko ih je dato djelce zapravo pročitalo.
Jedan od klišea je da slika vrijedi tisuću riječi. Pa sad iako sam vidio pokušaje da se neka škrabotina proglasi umjetničkim djelom piskaranjem tisuću riječi, jer jadna to iz nekog razloga nije mogla to prenjeti samom svojom tisućrječju ekvivalentnom pojavom, na filmski medij se ta doskočica teško može primjeniti. Jer sve što on radi je zamjenja tisuća mogućih interpretacija pisanog teksta jednom. Onom režiserovom, koja se u pravilu neće u potpunosti svidjeti nikom osim njemu. Već je i moja trinaestgodišnja sestrična primjetila, da joj je Faramir u knjizi faca, a u filmu ga ne može smisliti. Međutim velikoj većini puno starije publike ne pada uopće na pamet da pročitaju knjigu nego religiozno prihvaćaju tuđu viziju, samo da ne bi morali stvarati vlastitu. Pa kad prevladava takav mentalitet, onda zbilja ni nema razloga za odabir ozbiljnijeg uzorka nego što je npr. Captain Astro. Sve ono što on nema, a ozbiljniji tekst bi imao se tako i tako svodi na obična smetala između akcijskih scena!
Teško mi je pretočiti u riječi uzbuđenje koje osjećam zbog navale filmova rađenih prema stripu. I to ne bilo kojem, nego onom američkom. Rađenom za sedmogodišnje debile, ili za rađenje sedmogodišnjih debila. Ovisi već želite li na život gledati optimistično ili pesimistično. Unatoč tome oni se već unaprijed proglašavaju velikim hitovima, bazirano naravno na faktoru koji je u posljednje vrijeme izgleda jedini bitan, cijeni produkcije, prvenstveno dijelu utrošenom na posebne efekte i eventualno licima kupljenim za pantomimu ispred plavog ekrana. Meni jedino nije jasna jedna stvar. Ako su neka od maestralnih djela SF-a poput Dune-a ili Starship Troopers-a koja su na filmsko platno pretočena po istoj metodi, rezultirala nečim što se u najboljem slučaju može klasificirati kao srednja žalost, kako bi ovakav izvornik koji je loša šala sam po sebi, trebao rezultirati nečim boljim. Istina s obzirom da se ovdje ne radi ništa drugo nego povećava broj sličica po kadru, može se reći da je film bliže originalu, ali to u ovom slučaju teško da može proći pod kompliment. Eventualna djela vrijedna pomena, što se filmskog medija tiče, baš naprotiv, u pravilu zaobilaze Hollywood u širokom luku, imaju budžete koji se ne mjere ni desecima, a kamoli stotinama miliona dolara, velike face showbussinessa im zbog toga ne žele ni prići, a i engleski im je često nepoznanica. Ali njih teško da ćete naći u nekom kutku multipleksa, a na jumbo plakatima da ne spominjemo!