Za početak moram zahvaliti izvjesnom Đ. Balaševiću za koncert održan u Sarajevu 1998, koji je sinoć prikazao Net i na trncima koji su mi opet nakon dugo vremena prošli od nožnih prstiju do vrha tjemena, kad je otpevao "Svirajte mi jesen stiže dunjo moja" i po taj poslednji put "Regruterska"
Nisam bio na nekom od prijeratnih Balaševićevih koncerata. Bio sam još previše balav da bi mi tako nešto solo palo na pamet, a o postojanju nečega što se moglo nazvati takvom inicijativom u mom okruženju suvišno je govoriti. Ustvari u to doba nisam još bio otkrio kazetofon, kao nešto više od povremene zanimacije i uglavnom sam posvećivao svoje vrijeme drugim stvarima.
Naša ozbiljna druženja su počela tek u prvoj polovici devedesitih, obilježenih Requiemom kao zlogukim prorokom. Kada su njegovi albumi od "Panta rei" na niže, uz pokoju rupu izazvanu nepotpunošću sestrine kolekcije, zauzeli mjesto koje im pripada u mom životu. Ona prava jezgra, "stuff the dreams are made off" što bi rekli ameri, po kojoj ga i danas pamte, ljudi koji u doba njenog nastajanja nisu bili ni rođeni, a i on sam se šali da mu je originalna publika već poumirala pa su je zamenili "neki novi klinci". "Ne volim januar", "Bezdan", "Lepa protina kći", "Badnje veče", "Slovenska", "Ne lomite mi bagrenje"... uvjek i svugdje "Jednom su sadili lipu" koja mi je izgleda ostala urezana za sva vremena na vrhu liste, bez obzira što on napisao prije ili poslje nje. Pomodni domoljubi su imali manje šanse of grude snjega u klasičnoj viziji pakla.
Igrom slučaja prije sam dobio uvid u albume nastale tokom devedesetih, nego što sam popunio rupe u kolekciji, tako da se tu prvo našao jedan "D-mol", "Nevernik", "Portret mog života", "Čovek s mesecom u očima", "Miholjsko leto", a tek nakon toga su mjesto koje im pripada na playlist-i winamp-a zauzele: "Priča o Vasi Ladačkom", "Svirajte mi jesen stiže dunjo moja", "O kako tužnih ljubavi ima", "Netko to od gore vidi sve" i o da "Crni labud". Ali nekako niti jedna od njih nije uspjevala zasjeniti "Jednom su sadili lipu". U to vrijeme su već počeli nicati koncerti po Sloveniji, ali ja i nisam bio nešto posebno zagrijan za tu varijantu, pa sam više da dignem živac novopečenim dežurnim hrvatima, nego išta drugo, izjavljivao da ako već treba negdje ići gledati ga, onda je to Sava centar, a ne Maribor. Varijanta koja tada nije bila vjerovatna iz više razloga. Na kraju je ispalo da nije bila zajebancija. Neke stvari se ipak isplati čekati!
4. 1. 2001 moj drugi posjet Beogradu. I dok su godinu dana prije toga znamenitosti koje su mi pokazivali bile CK, Hotel Jugoslavija, kineska ambasada, zgrade policije u centru, ova nova godina je bila obilježena zgarištima demonstracija, odlaskom Miloševića u Den Haag i naravno trijumfalnim povratkom Đ. Balaševića u Sava centar, povodom kojega je održao ni više ni manje nego devet koncerata (osim, ako nije brojku naknadno još proširio s tim već nisam upoznat), za koje se karte formalno nisu mogle nabaviti ni kod preprodavača ili tapkaroša, za one od vas koji se osjećaju ugodnije uz taj izraz. Slušao sam te godine na trgu republike po prvi put Van Gogh kako izvodi "Neko te ima" malo prije nego što su se kazaljke sklopile na 12 i par dana kasnije smo ja i zvjezdica, nakon jednog neuspjelog pokušaja uzrokovanog neprovjeravanjem datuma održavanja koncerata, odlučili pokušati uloviti karte ispred sale. Naravno da smo ih našli i naravno da me nije smetalo što sam taj treći red desno platio duplo, tim više što je to još uvjek bilo samo dvije trećine cifre koja se nešto kasnije našla na zagrebačkim kartama! Istina imao sam snimku koncerta tamo još iz davne 1994, ali na njoj se vidi samo dio bine, a i ona ne previše jasno. U svakom slučaju ništa što bi me pripremilo na veličinu Sava centa. Sala je samo jedan manji dio, zaključih ubrzo, a ni numerirane fotelje lučno poredane ispred bine nisu tipično koncertno okruženje. Osim eventualno, ako slušate filharmoniju u Lisinskom. Što se pokazalo dobrim, s obzirom da sam zaslugom moje pratnje došao tamo temeljito neispavan. Koncert je protekao u znaku konačno legaliziranih "devedesetih" i promjena koje su još uvjek visile u zraku. Uz tu i tamo koji upaljač, par prskalica zapaljenih na balkonu daleko iza, koje su odmah iznjeli, reflektorski sneg uz "Ne volim januar" i jedan skok iz fotelje par otporaša i onih koji su se tako osjećali na "živeti slobodno" koji je došao s koncerta održanog njima u čast, ali ovdje ih je ostatak sale samo bledo gledao dok im se u očima gotovo moglo čitati "Je li keve ti, jesu odlepili ovi". Bio je dobar koncert sve u svemu, iako ponešto kratak, tri sata i kusur i ponešto orjentiran na smjenu vlasti.
Nakon toga su se novogodišnji koncerti preselili u Zagreb! 13. 12. 2002, petak čini mi se, Ledena dvorana doma sportova i snježna noć. Đ. Balašević ponovo u Zagrebu nakon rekoše 12 godina, ja ih nisam brojao. Unatoč seruckanju Perkovićevih fanova. Ovaj put solo zbog ljepota viznog režima i u bitno drugačijem okruženju. Pretresanje na ulazu, kao da smo BBB koji su se po običaju zajebali, pa došli u dom sportova navijati za Dinamo i hokejaški ring sa skinutim pleksiglasom, vratima i podom prekrivenim tapisonom. Puštali su naravno i na tribine, ali ko će normalan doći dok na njima još ima mjesta, pa onda još provesti koncert bogu iza nogu zureći u ekrane da vidi što se dešava na pozornici. A na parteru, pivo u plastičnim čašama i cigareta u svakoj drugoj ruci, jakne koje nisu stale u već odavno pretrpane garderobe, na svim mogućim i nemogućim lokacijama i dobar dio od tih deset tisuća ljudi koji su došli vidjeti povratak starog majstora, nakon svih tih godina. I počelo je! Uz naprosto nezamislivu energiju, za one koji su ga čuli samo na snimkama, čak i u baladama koje inače djeluju kao da bi mogle same sebe zagušiti. I svugdje su nikli upaljači, baklje na baterije, prave svijeće i prskalice koje ovdje nikome nije palo na pamet nikamo iznositi. I svugdje je bila publika koja je pjevala s njim svaku pjesmu. Tih dana se već nosio "Dnevnik starog momka" i tu su se neki malo i izgubili. Ali većina je ostala uz njega, dok je izvodio djevojke jednu za drugom, izostavivši od onih koje su imale pravo tu se pokazati, jedino dvije crne rupe, koje me na svakom albumu, tako nepogrešivo zarobe u svom gravitacijskom ponoru. Nevena i Branislava definitivno nisu zaslužile ostati to veče u Novom Sadu! Obradio je i devedesete, ovaj put bez političkih songova i opet bez "naopake bajke", ali nju tako i tako teško da će pjevati ikada više. Možda je i bolje tako, uspjela me rasplakati na jednom od inicijalnih slušanja. Što bi se desilo s famom da veliki dečki ne plaču, da sam eventualno krenuo cmizdriti na koncertu? Posvetio nam je i jednu "Ostaje mi to što se volimo" i još puno njih. Igor je zaprosio Ivanu, preko Đorđa koji je klečao na bini. Rekla je da! I vozač je dobio priliku da otpjeva jednu pjesmu, a Balašević je dobio par mandarina i malog belog zeca! Plišanog ovaj put!
Posljednji u tom novogodišnjem nizu, je održan 27. 12. 2003 opet u domu sportova. Ovaj put bez dodatnih koncerata. I ovaj put smo ga odgledali u originalnom sastavu! Jednom za kraj? I nije ništa izgubio za tu godinu koju je ostario. Šenova violina i saksofon, kao da nikada nisu propustili niti jedan takt i još uvjek pogađaju nepogrešivo svaki put. Pravo u srce! Doveo je i bend koji je odsvirao "Maligansku" iz već tada nesuđenog filma i Jelenu koju ipak nisam uspio razabrati na tribini. Igor i Ivana su s malim zakašnjnjem imali godišnjicu. I opet su tu nikle svijeće i prskalice, djevojke uzdignute na ramena nesretnih naivaca. I opet je Zagreb dokazao da nije ništa zaboravio, dok ga je pratio u stopu. Ako nije nakon tih 12 kako bi nakon samo jedne godine? Tražili su ga "Regrutersku" i rekao im je "to smo svirli u Sarajevu zadnji put i nikada više". Pa sad sam čuo kako je zvučala taj zadnji put, kad već nikada neće biti izvedena u Zagrebu. I kako dalje priča ide? Ko će ga znati! Hoće li i ove godine biti koncerta ne znam. Ako i bude na njega koliko ja vidim mogu ići eventualno: me, myself and I. No možda tako i treba, parna je godina, a tradicije i jesu tu da se drže. Sva mudrost je i tako odavno izrečena jednim jedinim stihom!