12.09.2004., nedjelja
Ain't that a bummer
Fiksacija na pojedine djelove tijela suprotnog, a u posljednje vrijeme sve češće i istog spola je nešto što se popularno veže uz muške šovinističke svinje. To naravno nije spriječilo tri mlade dame, pokraj kojih sam neki dan prolazio na trgu, da me prosvjetle koliko je to moja guza prćasta. S obzirom da to nije ni približno jedini komentar koji sam čuo na temu nekog dijela moje anatomije, mislim da mogu mirne duše zanemariti pokušaje da se tako nešto pripiše statističkoj pogrešci i proglasiti tvrdnju iz prve rečenice još jednom notornom dezinformacijom.
Izbor je bio zanimljiv tim više, što se ja ovdje namjeravam baviti fiksacijom na dio vlastitog tijela. U svakom slučaju ja teško da ću zbog toga krenuti s nošenjem majičica koje vrlo bezuspješno pokušavaju glumiti modni accessory, opasane preko gotovo svake druge mlade ženske guze, koja strši iza vlasnice, makar marginalno preko granice, ispod koje je za utvrđivanje neophodna upotreba mikrometra i praktički svih onih koje su samo ili uz to pobjegle u širinu. Tokom mojih par godina povlačenja po teretanama, dvije grupe fanatičnih vježbača su se isticale kud god došao. Prvu sačinjavaju tipovi koji su uvjereni da je upravo veličina sise, ono što definira muškost, živeći pri tom u blaženom neznanju da su trbušnjaci i bicepsi ono što se nalazi na vrhu većine lista želja. Znakovi raspoznavanja su bjesomučno pumpanje pektorala, na bench-u, sajlama, leptir mašini i klupi, tokom svakog treninga. Oni su srećom samo žalosna manjina. Druga grupa koja se jedina žestinom svojih uvjerenja, može eventualno mjeriti s njima, uzima kao alfu i omegu svakog svojeg treninga, ono što bez izuzetka nazivaju dupe. Njoj pripadaju praktički sve vježbacice, koje zaslužuju titulu ozbiljnih!
Tipičan početak, a često i završetak njihovog treninga je steper, naravno jer je na glasu kao sjajan način da se zategne "dupe". Uz njega ulijeće recimo bicikl koji isto masira. Orbitrek, ako je dostupan također ima svoje čari. Ostale aerobne sprave ulaze prema potrebi, ovisi već o tome da li se tog dana desila čokolada ili nešto slično (uglavnom jeste). Zatim slijedi kratki trening nevažnih mišićnih grupa, kao što su: biceps, triceps, prsa, ramena, leđa. Kojima ih dosadni trener iz nekog razloga davi, unatoč izričitoj napomeni da se one "ne žele nabildati"! Ali s obzirom da je sladak, obave nešto od toga pro forma, njemu za ljubav. Ako ništa drugo, bar im pri tome mora asistirati bez kraja i konca, iako većinu vremena navlače sajlu na nekoj spravi. Nakon toga, može započeti ozbiljan i svakodnevni dio treninga koji se bavi nogama, s posebnim naglaskom na "dupe"!
Tu se tipično može naći čitav niz vježbi: od abduktora i adduktora, preko neke forme leg crunch mašine i vrlo mrskog leg extension-a, do nezaobilaznog leg pressa ili u ozbiljnijim slučajevima pravih čučnjeva s šipkom ili bućicama, iskoraka bez ili sa bućicama i razvlačenja lat mašine s nastavkom za članak, u raznim smjerovima. Nakon toga tipično slijede razne vježbe na strunjači, s utezima koji se vežu na noge i kao šećer na kraju, još jedna doza steper-a. I tako svaki put. Imao sam priliku čuti još jedan dokaz da žene drugačije razmišljaju, tokom jednog razgovora, koji se poveo oko toga zašto ja radim hiperekstenzije: naravno kažem ja "za donji dio leđa", našto će moja sugovornica "al' radi ti tu i dupe?", reko "pa radi", na što će ona "jer to je meni vježba s kojom započinjem dupe", reko "dobro"!
Ubitačni su mi oni opisi, o čemu žena razmišlja tokom seksa! Koji se u pravilu svode na: "Ako je zbilja dobro, o ničemu, inače o tome kako izgledam". Međutim s obzirom da je tu odlučujući dio, onaj koji se odvija u glavi, kolika je mogućnost da bude "zbilja dobro", ako sve počinje s mišlju "Što će biti ako se ja sad skinem, a on zamjeti onaj novi polunabor na mom dupetu, koji sam nazrela s dva ogledala postavljena pod odgovarajućim kutem i odbije me"? Odgovor na tu "mis'o" je usput budi rečeno, da ako okrenete stranicu, vjerovatno ćete vidjeti da je sljedeći kadar posvećen invaziji vanzemaljaca iz dimenzije Zorg, koja se odvija paralelno glavnoj radnji, a mogućnost koje počiva kao težak teret, na plećima našeg protagonista. Ako još nakon toga, prije nego stvari imaju vremena postati ikakve, usljedi jedno "kako moje dupe izgleda dok ležim?" što je pitanje koje nema dobrog odgovora! Jer bez obzira kako ono izgledalo u vertikali, ovdje je odgovor posve sigurno "spljošteno" i može se razgovarati eventualno o nijansama. A što je inače vrlo bitno, jer on posve sigurno ima poluprozirni madrac i plahtu, kroz koje snima digitalna kamera i šalje te poražavajuće slike direktno u njegov okularni implantat. Onda ispada da je za "zbilja dobro" u najmanju ruku potrebno više tehnika odvaćanja pažnje, nego za uvaliti klincu brokulu!
Bilo kako bilo, s velikom dozom sigurnosti mogu izjaviti, da nisam ja taj koji ima "problema" s guzom!
|
- 18:40 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|