19.09.2004., nedjelja
NATO
Predsjednik nam je jučer na proslavi dana ratne mornarice dao izjavu, koja zaslužuje da bude pomenuta i u žestokoj konkurenciji bisera hrvatskih političara. Naime na pitanje kako će on reagirati ako Sanaderova vlada udovolji Bush-ovom zahtjevu za angažman Hrvatske u Iraku, lik odgovara "to ćete tada čuti". Dobro razumijem ja njega, u svjetlu njegove druge brilijantne izjave, da je ulazak u NATO u hrvatskom nacionalnom interesu, uopće nije upitno što bi smo to mogli čuti. S druge strane, s izborima za vratom on smatra da nije počeljno razbijati iluzije hrvatskog puka, izjavama da ne samo da nije moguće dobiti nešto za ništa ( inače omiljena koncepcija, među istim ), nego da u ovom slučaju treba za ništa i dati nešto. Pa stoga čemu se inkriminirati izjavama, kad se može pribjeći stavljanju pred gotov čin i inače omiljenoj stilkoj figuri hrvatske politike. Pogotovo u periodima kad je predvođena HDZ-om.
Kao opravdanje teze da je ulazak u NATO hrvatski nacionalni interes, servira se naravno demagogija o tome kako nikad nije vođen rat na teritoriju zemlje članice. A Hrvatska je eto baš nedavno vodila takav rat. Dobro dijelom i izvan svoje teritorije, ali taj dio je unmentionable! Zbog katastrofalnih posljedica ne! Ne spominje se od koga bi nas to točno NATO trebao braniti. Valjda misle da se odgovor podrazumjeva? Pa u principu se i podrazumjeva. Kada se uzme karta regije i vidi da od naših susjeda jedino SCG i BiH tek trebaju postati članice NATO-a, posve je jasno od koga će nas to NATO braniti. A samo NATO nas može braniti od NATO-a. Taj princip je u malom poduzetništvu poznat kao plaćanje zaštite i u svjetlu nove uloge NATO-a za 21 stoljeće je i te kako dobar razlog da neko smatra ulazak u NATO svojim nacionalnim interesom.
Svoju novu politiku, "s nama ili protiv nas", je NATO vrlo životopisno demonstrirao, pod krinkom "humanitarnog" bombardiranja kosova i okolice. Deklariravši se istovremeno kao instrument represije, u rukama svojih vodećih članica. Nakon što je presedan kojem su svi klicali napravljen, usljedilo je seljenje u Azijski teatar. Afganistan! A zatim Irak, gdje su istina nastupili ponešto razjedinjeno, jer se gazde nisu mogle dogovoriti o podjeli plijena. Ali to nije nešto čime se njihovi pioni trebaju zamarati. Sporazum je postignut naknadno i sad je na ostalima da rade, ne pričaju. Navala na članstvo nakon raspada Varšavskog pakta stoga nije ništa čudno.
Pravo pitanje je: od koga ćemo mi braniti NATO? Za početak naravno od zločestih Iračkih gerilaca i afganistanskih terorista, koji prijete hrvatskom načinu življenja. No osim tih low risk scenarija, tu je još niz ne tako bezopasnih kandidata. Za prvu ruku tu je naravno Iran. Istina eventualna peace keeping akcija tu vjerovatno ovisi o tome imaju li oni uistinu nuklearno naoružanje ili te tvrdnje samo služe kao uvertira. Ali s obzirom da u svakom slučaju nemaju ICBM, pitanje je koliko će to biti bitno kad NATO ustroji svoje kohorte i dobije mogućnost djelovanja bez sudjelovanja vlastitih legija na terenu. Zatim je tu naravno Sjeverna Koreja, koju istina po uzoru na Irak prvo treba razoružati, ali nakon toga Hrvati mogu na miru srediti tih milion vojnika, indoktriniranih od pelena. Kad su već ratnici kakve svijet ne pamti. Zatim vojna diktatura u Pakistanu, s kojom su istina gazde trenutačno slizane, pa tepaju generalu Musharafu "predsjednik". Ali kao što je na Sadamovom slučaju demonstrirano, to nije nikakva garancija protiv noža u leđa! Moguć je naravno i ulazak na afrički teatar, ako se to pokaže profitabilno. Ali to nije toliko vjerovatno, dok se interesi mogu štititi preko banana režima, kakvima je pokriven kontinent.
I na kraju tu je pandorina kutija. Tajvan!. Pretpostavimo da se na njegovom čelu nađe debil koji će proglasiti nezavisnost. I da se na američkom čelu nađe debil, koji će zbog oslobađanja Tajvana od neizbježne okupaciju ući u sukob s Kinom. Tj. da budemo realni. Pretpostavimo da se na američkom čelu nađe debil, koji će tajvanskom debilu reći da podržava njegov zahtjev za nezavisnošću. Jer mu treba povod za sukob s Kinom. I eto nas u trenutku na spisku meta baslističkih projektila. Nije baš vjerovatan scenarij? Možda, ali ako misle ulaziti u sukob s Kinom, amerikanci to moraju obaviti uskoro. Za dvadeset godina će biti kasno!
U svakom slučaju u međuvremenu možemo iskoristiti proračunski suficit za kupovanje rashodovane krame. Tako se nedavno u paketu s "NATO naš spas" govorima, mogla čuti i tvrdnja da je hrvatski prioritet "malo, ali moderno zrakoplovstvo". Pa dobro, amerikanci uvijek vole kad neko podijeli trošak ovih učestalih bombardiranja s njima. Ali kako objasniti da se u kontekst s modernim zrakoplovstvom, u pravilu trpa nabavka F16A/B, američke nacionalne garde. Koji ne samo da s Block 50/52 F16C/D verzijama koje su sada u upotrebi nemaju pretjerane veze. Već je to općenito čudan izbor, za zemlju koja tvrdi da ima europske pretenzije. U doba kada se Eurofighter konačno odljepio od zemlje, kad su Rafal ili čak SU-30 barem opcija, kad su u lakoj kategoriji Mirage i Grippen sasvim uhodani to je malko čudna varijanta. Čak i da uzmemo u obzir činjenicu da su američki gazde očigledno ispostavili račun, ATF je pred vratima, stoga čemu to. Naravno to nije bilo pitanje koje je došlo iz glupih novinarskih usta, već se nabacivalo s time zašto ne F/A18. E pa zato drage profesionalno pametne glavice, što se ni amerikanci ne smatraju dovoljno bogatim za korištenje mornaričkih lovaca gdje to nije neophodno. S obzirom da njihova konstrukcija košta solidan broj inače nepotrebnih miliončića više, da bi izdržali operacije s nosača.
Neki se javljaju s idejama o referendumu o ulasku u NATO. S obzirom da se takvi referendumi ponavljaju dok se ne naštima željeni rezultat, to bi naravno bio samo gubitak vremena i gomile novaca. A u ostalom "srljati kao guske u maglu" je stara hrvatska tradicija. Pa čemu to onda mijenjati, kad već tradiciju cijenimo iznad svega?
|
- 12:13 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|