"Od stoljeća sedmog" je fraza na koju su izgleda svi vrlo ponosni u ovim krajevima. Pri tom se izgleda uopće ne razmišlja, da niko živ nije ni u najmanjoj mjeri zaslužan za to. Pa se i nema zbog čega busati u prsa, no ostavimo priče o zaslugama za neku drugu priliku. Jedna od prilika u kojoj se često poziva na tu idiotsku krilaticu, su trenutci "pravedničkog" gnjeva kad amerikanci sa svojih dvjestotinjak godina državnosti idu nekoga nešto učiti. Na ovom djelu brdovitog nam i prepametnog balkana, pardon jugoistočne europe. Istina i tih dvjestotinjak godina je prema ovih trinaest kvazi "neovisnosti" (da ne bude opet nezavisnosti, kad se već opisuje isti stupanj slobode) ogromna brojka, ali obratimo na trenutak pažnju na ono bitno, a to je što je napravljeno s tim godinama!
Od deklaracije nezavisnosti, koju je kontinentalni kongres donio 4. 7. 1776, trinaest dotadašnjih britanskih kolonija postalo je, ne samo druga najveća zemlja na svijetu, nego i svjetski: vojni, ekonomski i kulturalni vođa! Na ovom mjestu tipični hrvatski debil skače posprdno uzvikujući "kakva američka kultura?"! Jedini problem je što to radi dok zaljeva svoj big mac Coca-Colom, odjeven u Levi's-ice i NIKE tenisice koje kombinira s dresom svog omiljenog NBA tima i istovremeno u glavi na pig english-u natuca riječi najnovijeg Eminem-ovog hita. Nakon što završi s jelom, naravno odlazi u multipleks pogledati Spiderman 2, a sutra ga čeka izlazak u shoping centar! Koga mi tu zajebavamo? Kopiranje je najiskreniji izraz divljenja. A usvajanje nečijeg modela življenja, je drastično dublji čin prihvaćanja njegove kulture od povremenog konzumiranja radova pokojnih kompozitora, slikara i drugih autora koje se stereotipno vezuje uz pojam "kulturno"! A koje većina tako i tako eventualno zapamti po imenu, da bi ih mogla potegnuti u nekim pseudointelektualnim razgovorima. Uostalom i što se tradicionalnijih vidova kulture tiče, ako neko nije primjetio: engleski se uči od najranije dobi i to ne british english, u lektiri se nalaze američki velikani poput Joyce-a, Hemingway-a i Twain-a, u kinu gutamo praktički isključivo američke filmove, televizija je zatrpana američkim programom, usput budi rečeno i opsjednutost istom nam filaju iz USA, na radiju se dominantno vrti američku muziku, a knjižare i knjižnice su pretrpane američkim knjigama. Amerikanci su si dotle odavde uzeli srbina Teslu! Jebo te al' ih vodimo!
S druge strane ovi "od stoljeća sedmog" još uvijek nisu uspjeli raskrstiti ni s plemenskim i klanskim konceptima. Tranzicija prema građanskom društvu još uvjek je i te kako u toku. Patrijarhat je idalje model ugodan i čovjeku i nanovo otkrivenom bogu. Suverenost se i dalje izražava služenjem vanjskim interesima, uz busanje u prsa da se to radi svojom slobodnom voljom. Dobro, ponos ovim zadnjim nije ništa čudno, za sluganski mentalitet njegovan kroz sve te silne godine državnosti. U stvari u zadnju dekadu i pol se u većini stvari grabilo golemim koracima unazad. O nekakvim standardnim, a kamoli vanserijskim dostignućima na globalnoj razini je suvišno i govoriti. O tome naravno niko ni ne razmišlja, jer čemu se baviti depresivnom realnošću, kad nam je dostupna bujna mašta, podpomognuta opojnim sretstvima. Ali zato se naravno silni intelektualci pozivaju na povjesne karte, zamrznute u trenutku koji im odgovara da bi istjerali nekakva svoja prava. Pritom bi bilo lijepo, kad bih mogao reći da zaboravljaju, ali oni vjerovatno naprosto ne znaju, da na tako nešto eventualno imaju pravo albanci, kao jedini potomci ilira. Pričaj mi malo o patetici...
Kad se sve zbroji ispada da kaskamo za tih njihovih dvjesto godina, s velikim zaostatkom! Pa sad halapljivo gutamo otpatke s njihovog stola, dok nas vode žedne preko vode, tješeći se nekakvim praznim pričama o ponosu i tradiciji. Tradiciji tako svjetloj da bi vjerovatno bilo korisnije da je zakopamo i ne izvlačimo više na svjetlo dana, nego da je uvjek iznova glođemo kao pseto koje ima samo tu jednu jedinu kost.
|