07.09.2004., utorak
It's bugged
Na blogu je postalo popularno prepucavati se svako malo s nečim objavljenim na bug.hr. Od oh so cool leba, kojem možda ipak ne bi bilo loše da se drži pisanja pričica, što mu ide ili barem da pogleda kod Zrinke kako se to radi, umjesto da pokušava emulirati kavazi-talentirane objavljivane autore, u onome za što oni misle da su sarkastični osvrti. Do širih blogerskih masa, koje uglavnom nalaze vrlo zanimljiv način za zastupanje slobode govora, koja se u pravilu provlači kao nit vodilja tih njihovih tirada. Čast izuzetcima s kissing fiksacijama. Iako se ja slažem da je lijepo dodati nešto svoje, ako nakon toga dobijete "Svi koji se slažu sa mnom, imaju pravo na svoje mišljenje", možda bi se ipak trebali zamisliti nad svojim umjetničkim inputom, u svjetlu ideja koje pokušavate uvaliti. Stoga ja neću ovdje o bugovom, nego o bugu.
Bug s kojim sam ja počeo, je bio njihov prvi ljetni dvobroj. Izreklamirali su ga poprilično tada na hrtu, a i tema je bila zanimljiva općoj populaciji, dakle igre , tako da je dobio probnu vožnju i uvrstio se na mjesečnu listu nabavki. Ubrzo sam popunio kolekciju i prethodnim brojevima, s izuzetkom famoznog prvog, koji je bio rasprodan, a meni se nije posebno udovoljavalo ezoteričnim zahtjevima onih koji su ga eventualno nudili. U to vrijeme je na tržištu bio i tada razvikani, a danas nepostojeći Byte, tako da sam neko vrijeme kupovao oba, ali on je imao jedan fundamentalni problem, koji je najvjerovatnije kumovao njegovoj propasti na domaćem tržištu i prije nego na svjetskom. A to je upravo bila činjenica da prenosi tekstove iz originala. I dok je nekom debilu možda i bilo iz akademskih razloga zanimljivo čitati npr. veliki usporedni hard test brand name računala na američkom tržištu. On je za sve praktičke svrhe bio posve beskoristan, u doba kad se brand eventualno mjerio etiketom, koju bi vam tip koji vam je u svom stanu sastavljao kompjuter i prodao vam ga bez poreza (zlatno doba prije PDV-a) zaljepio na kućište! Otprilike isto tako beskorisna je bila većina tekstova koje su prenosili, uključujući praktički sve velike testove. Lekcija iz koje silna suvremena bugovska inteligencija nije naučila ama baš ništa!
Bug su u to doba pisali neki drugi ljudi, koje niko nije ovako bezočno slagao da su duhoviti i bavio se praktički isključivo tržištem za koje je namjenjen. Istina nije imao razvikano tržišno ime, bio je napola ili više crno bijeli uz puno manje stranica nego danas, ali ako ste nešto u njemu našli opisano mogli ste biti poprilično prokleto sigurni da ćete nagdje naći i podatak gdje se to ovdje može nabaviti. Također tekstovi su se u pravilu držali svoje teme i bili kvalitetno odrađeni, nisu ga pisali debili koji misle da je to Mila, i da nekog zanimaju primjeri sranja kakvim su u petom razredu punili zadaćnicu, kada također nisu znali s čim da ispune kvotu. Bili su svjesni ko ih čita i držali su tehnički nivo tekstova na zavidno visokoj razini za takav vid publikacije, a opet bez nepotrebnog kompliciranja. Što je upravo i bio razlog zbog kojeg im tralala časopisi kao VIDI i PCchip, kad su se pojavili, nisu mogli držati svijeću, osim eventualno među malom dječicom, ali ona su tako i tako čitala Hacker! I dok se VIDI-ju i mogla naći pokoja zanimljiva tema broja tako da sam pokoji i kupio, unatoč tome što je stupanj korisnosti ostatka novina bio poražavajuće nizak, tekstovi u PCchipu su se uglavnom dali opisati s "to bi vam bilo tako, zato što mi tako kažemo, kad bi nam se dalo išta reći" čime je zaslužio zaobilaženje u širokom luku.
Kako dobre stvari kratko traju tako se stara ekipa počela rasipati, rast broja stranica je s vremenom prešao točku na kojoj je problem još bio gdje sve nagurati i ušao u područje gdje je problem s čime ih popuniti, što je sve dovelo do pada kvalitete tekstova. Istina časopis je dobio bolji uvez, kakav je svojevremeno nosio i nesretni Byte, sada je bio cijeli u boji i s vremenom se pojavio i CD koji su iskoristili za bezobrazno povećanje cijene od 50% iako su i sami pisali da osim izrade mastera proces proizvodnje istog košta par centi po komadu, dakle u rangu s dodatnom ambalažom koja im je trebala zbog CD-a. To mi je bilo dovoljno da otpilim već otprije bezobrazno preskupi Hacker za sva vremena, ali Bug sam još uvijek držao na spisku. Ono što im zbilja nije trebalo i gdje je moje strpljenje počelo pucati je kad su krenuli Byte-ovim stopama. Naime debilno licenciranje PC Magazina koje je opet donjelo hrpu uglavnom beskorisnih tekstova, skupa s kretenom Dvorakom, koji čak ako i ubode nešto zanimljivo za razglabanje, uspije iživcirati boldanjem svake treće riječi, sasvim dovoljno da pokvari eventualan pozitivan dojam. Ostale kolumne uglavnom nisam ni čitao, osim ako baš nisam imamo ništa drugo za raditi, a pročitao sam ostatak od a do ž. Jer realno, uglavnom jedina pozitivna stvar kod kolumni, je što neko digne lovu za određenu količinu besmislenog teksta. I dok takva forma možda može proći u žutom tisku, u časopisu koji pretendira na naziv stručni ne bi trebala imati što tražiti. Tako ni originalnu kolumnu oko koje je poletjelo drvlje i kamenje nisam ni čitao dok je nisu svi isprozivali, makar pratim bug on-line tamo negdje od 97.
Osim toga, a što je zbilja neoprostivo, pojavio se šarlatanizam u meni omiljenim hard testovima. I dok se na nekim od stranica koje se nalaze među mojim linkovima, pod usporednim testom smatra niz benchmark-a, toliko dugačak da vam triput dosadi dok ga cijelog pređete, a na grafu uglavnom osim sve relevantne možete naći i nerelevantnu konkurenciju čisto da steknete osjećaj, pa tek na osnovu toga slijedi neki zaključak, lijene guzice koje su na nekoj točki zasjele u bug lab su počele prosipati svoje mudrosti na osnovu jednog sintetičkog benchmarka npr solidno beskorisnog 3DMark-a, ovisi već što se testira. Ne samo to nego su se mogli naći i kretenizmi poput testiranja Athlona na ploči sa SDRAM-om i uspoređivanje s RDRAM pentium 4 konfiguracijom koju uglavnom u to doba niko ne bi taknuo ni štapom zbog omjera dobiveno/uloženo iako se DDR mogao uredno naći na tržištu. Kasnije su stručno mišljenje zasnivali na zlosretnim via-inim prvim koracima u dual-channel vode pored živog i zdravog nforce2 čipseta, a sve to zasnovano na sysmarku ili nekom sličnom sranju, pri čemu ste mogli biti sretni, ako vam uopće pokažu neki rezultat, a ne samo dostave pravorjek. Sad ja se barem nadam da je to bilo uzrokovano balkanskim mentalitetom, koji govori da je govno koje dobiješ zamotano u ukrasnu vrpcu bolje od kobasice za koju moraš dati 10kn, a ne temeljnim nepoznavanjem materije o kojoj bi trebali poučavati. Ako ništa drugo, mogli su pogledati na Tomshardware kako stvari stoje, kad ga već navode kao mjesto s kojeg prepisuju. A to je samo jedan od primjera u kojem nesposobni ljudi iznose nekvalificirana mišljenja, zasnovana na nedostatnim podatcima, koje u mnogim slučajevima ni ne vidite.
Dobro nađe se tu i zanimljivih stvari. Npr. u jednom broju sam našao, gdje se kod nas može nabaviti Antec-ova napajanja, ali to je često najkorisnija informacija koju možete naći, što se tiče hardware-a. Ostalo možete naći obrađeno višestuko opsežnije i STRUČNIJE na net-u po cjeni internet tarife. Soft testovi se i tako svode na nabrajanje opcija uz B&B sud "that's cool" ili "this like sucks dude", a na kraju ćete morati otkriti sami koliko vam to paše ili ne. Tako da kad danas pobrojim zanimljivosti, uglavnom zaključim da su mi zanimljivije 33 kune u džepu. But hey that's just me. Par brojeva tamo vamo i tako teško da će mi faliti u kolekciji, s obzirom da je moja draga majka iskoristila moje zadnje izbivanje iz Zagreba, da pobaca veći dio iste. S obzirom da joj je iz nekog razloga smetala eksponencijalno više od krame kojom ima zatrpanu stan, balkon i podrum. S druge strane, ako neko voli nek izvoli, ali zapitajte se u svakom slučaju, niste li do sad već lagano trebali prerasti navlačenja na temu čiji tata je najjači?
|
- 16:32 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|