Prije hrpice godina, dok je još u slobodnom opticaju bio MTV, umjesto ovog njemačkog kanala za prodaju mobitelskih melodija, jedna od stvari koju sam često gledao na njemu je bila Beavis and Butthead. I bili su mi poprilično dobri. Naravno da su i tada bili glupi do bola, ali to je i bila poanta, pa šta se tu onda ko imao izjašnjavati, iznoseći očito. U to doba su u svakom slučaju bili originalni, niko još nije čuo za FLASH, a kamoli South Park, pod dial up vezom se podrazumjevalo da se spajate na BBS ili nečiji modem, u pravilu s 2400BAUD-a a Hayes set naredbi vam je bio bitna stvar u životu. Ako ste tada željeli tvrditi za sebe da ste ovisnik o IRC-u (ICQ? To nekaj s inteligencijom?) to je značilo da vas ne mrzi svakog dana otići u SRCE, pričekati koji satić da sjednete na term i uživate u čarima AIX-a.
Jedne od ovih noći, kada nisam bio raspoložen za ništa, uključujući i spavanje, krenuo sam listati kanale na satelitu i na spomenutom programu naletio na statičan duo. Nakon par minuta gledanja, gotovo da sam mogao osjetiti kako mi male sive stanice odumiru. Toliko su bili zatupljujući. Istina nisam se držao u formi gledajući Jackass-a, koji je kretenizam izveo iz svijeta animacije na filmsku vrpcu i slične kreacije. Ali opet sam se našao zaprepašten jačinom alergijske reakcije. Što godine učine čovjeku. Jedan od highlight-a tih dana je bio i pornić koji je Kanal A puštao vikendom, da privuče gledatelje na početku svoje karijere. To je definitivno bio medijski događaj sezone, u doba kad su najkontraverzniji sadržaj na hrtu bile retorike Tuđmana i njegovih lakeja. Leševi u terminu dnevnika, su ipak prvenstveno bili specijalnost TV kuća, s sjedištem smještenim istočno i jugo-istočno. Neki su se istina hvalili time što ga gledaju, neki time što ga navodno ne gledaju. Ali svi su nekim čudom znali o njemu i nikog nije smetalo što se tada moglo na tom programu često uhvatiti više snjega nego slike i što je filmić eventualno prolazio pod bijedu i u svom žanru, a kamoli izvan njega. Jer svi smo mi još pušili, da je pička, pa makar ona bila na ekranu zatrpana snjegom, ono što razdvaja muškarce od dječaka. Istina većina nikad nije ni prestala živjeti u tom uvjerenju, ali ovaj put tekst nije posvećen većini. Danas, ako mi se i desi da se prikačim na DSF-ov noćni program, u pravilu znači da sam zreo za priključivanje na life support, o nekakvom raspoloženju za "akciju" je suvišno govoriti.
Kad bih želio još malo plagirati mogao bih ubaciti i jedno "Zaboravljam, imena, samo lica ostaju", ali to nije ništa novo s obzirom da su mi imena oduvjek slaba točka i tipično je da se mogu sjetiti svake gluposti koju sam izmjenio s nekim i lokacije gdje sam to napravio, ali nemam pojma kako je rekao da se zove. Prošlo me je s godinama ponešto i uvjerenje, da je plemenska pripadnost nešto za što smo zaslužni i na što trebamo biti ponosni prije svega. Kao i to da je za objektivnu istinu dovoljno izabrati TV kuću koja reklamira stajalište koje ti odgovara ili čak gledati sve njih što se toga tiče. Daleko od toga da sam ja najpametniji koji je to popušio, ali naći danas nekog ko još uvijek nije srezao ispod tri kutije dnevno je poprilično umijeće. Ulovio me je u mašinu jednog dana tip kog sam sreo u redu za menzu (onu u SC-u da ne bude zabune), s pitanjima o tome vjerujem li u objektivnu istinu, potkrepljujući naravno svoj afirmativan odgovor pozivanjem na zakone fizike. Na što sam mu ja naravno bio prisiljen skrenuti pažnju da su zakoni fizike i te kako bili podložni reviziji, tokom povjesti i danas. Ali realno gledano, ako on npr kaže: "ima Boga", a ja mu odgovorim "nema" i sve s čime možemo potkrijepiti svoje tvrdnje, je teorija vjerovatnosti, onda je očigledno jedina eventualna "objektivna istina" koja može postojati, ona u našim zadrtim mozgićima, što ni jednog od nas neće spriječiti da tvrdimo da je upravo ona univerzalna. A upravo to je model koji se primjenjuje u puno širem kontekstu od onog čisto duhovnog. Također jedna zanimljiva spoznaja. Nađe se tih momenata sve u svemu!
Post je objavljen 01.09.2004. u 14:55 sati.