Najpoželjnija karakteristika suvremenog političara je vjerovatno da bude dobar glumac. Za razliku od njegovih kolega koje smatramo profesionalcima, on istina smije imati scenarij u većini slučajeva kad iznosi "svoje" stavove. Tako da nije neophodno da ih nauči napamet do prve pretstave. Ali prije ili kasnije mu se desi da se nađe u situaciji gdje mora improvizirati i to je prva situacija u kojoj mu dobro dođe glumački talent. Tako će se npr. Jadranka Kosor izvesti spretan manevar čiji su sastavni elementi "nemam sada relevantne materijale" i "poslat ću vam pisani odgovor". Ali nemaju svi njezin talent. Mesić će možda u takvoj situaciji izvaliti "čut ćete to tada", Račan će otezati u nedogled u nadi da će sugovornik zaboraviti što je to u stvari pitao, dok on dođe do polovice izlaganja, Sanader će kako to i pristoji jednom "europskom" političaru pribjeći osobnim uvredama i iznošenjem krivnji i zasluga "od stoljeća sedmog". Što su sve raširena, ali ne tako spretna i sretna rješenja, kao ona koja bi vješt u improvizator mogao ubaciti. Čak i kad imaju materijale sastavljene mukotrpnim radom profesionalaca (što u pravilu nije karakteristika regionalnih političara, ali se prakticira kad je prisutno ozbiljno biračko tijelo), konačan efekt opet i te kako ovisi o njihovoj uvjerljivoj interpretaciji uloge.
Prvi koji su počeli ozbiljno razmišljati o tome da amatere zamjene profesionalnim glumcima, su izgleda američki republikanci. Unatoč raširenoj percepciji da su konzervativni do nazadnosti i zbog ponašanja nekih svojih članova na glasu kao jednostavno glupi. Počelo je kad su snimili dva velika hita 1981 i 1985 s Ronald-om Regan-om u glavnoj ulozi. Kritika ga i danas obožava, što je tim impresivnije kad se zna da republikanski predsjednici na sebi automatski nose stigmu raznih Bush-eva i Nixona. Unatoč tome on je s performance-om kojim je dokazao da zaslužuje oskara, uspio osati zapamćen kao čovjek koji je uništio komunizam i predsjednik koji je znao prodati senatu "svoj" proračun. Istina neki zlobnici se nabacuju tvrdnjama da je bio sklon manijakalnom naoružavanju, kršenju antibalističkog sporazuma, prodaji oružja Iranu, razvijanju istih ovih terorističkih mreža protiv kojih njegov nasljednik danas vodi križarski rat. Ali on je uspio skrenuti pozornost sa svega toga na svoj nastup pod svjetlom jedinog reflektora, dok se sve ostalo odvijalo u okolnoj tami.
Ti prigovori se i tako njega nisu ticali pretjerano. Jer kao što se vidi imena u glavnim ulogama se mijenjaju, ali film ostaje isti. Danas se možda podržava hunta u Pakistanu, a ne ona u Nikaragvi, ali princip je isti sve su ostalo nijanse. On svoju ulogu nije pisao, ali ju je očigledno odigrao maestralno. Nije nažalost dobio pravog nasljednika. Istina Arnold je dospio do mjesta guvernera Kalifornije, ali on nikad nije bio karakterni glumac, tako da više zasluga za to ima razvikani imidž, nego kvalitetno obavljen posao s njegove strane.
Ali u svakom slučaju to nije loša ideja. Kada bi se za političare uveo casting kao u ostalim granama sedme umjetnosti i uloge im se dodjeljivalo na osnovu pokazanog talenta, to bi u svakom slučaju značilo veliki korak naprijed za forme zabavnog programa u kojim oni učestvuju. Vjerovatno bi sabornica konačno prestala podsjećati na mali odmor u osnovnoj školi, a mi dobili kvalitetnu pretstavu prije dizanja ručica po partijskoj direktivi. U svakom slučaju kad bi se tamo našao neko sa sposobnošću da i zapamti pokoju liniju, možda ne bi morao pribjegavati osobnim uvredama, "stoci krupnog zuba", "čut ćete to tada" i sličnim konstrukcijama da se popuni vremenski okvir. A sve tu uz interpretaciju inspiriranu izbacivačem u seoskom disku. O potrebi za nekim drugim kvalifikacijama ekipe koja je tu primarno za poziranje pred kamerama je i tako suvišno govoriti. Hoćemo li jednog dana uz komičare, dramske ili akcijske glumce imati i one koji se specijaliziraju za političke uloge? Princip bi bio isti, promjenila bi se eventualno izvedba.
Post je objavljen 23.09.2004. u 00:32 sati.