Marin Jurjević o svemu

< lipanj, 2007 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Travanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Studeni 2023 (3)
Svibanj 2023 (1)
Travanj 2023 (1)
Ožujak 2023 (1)
Lipanj 2022 (2)
Svibanj 2022 (2)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (1)
Travanj 2021 (2)
Studeni 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Lipanj 2020 (3)
Svibanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (2)
Kolovoz 2019 (2)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (3)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (1)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Informacije građanima

Linkovi
Dišpet- Fanzin Foruma mladih SDP-a Split
SDP Split
Forum mladih SDP-a Split
Blog.hr
Marija Lugaric
Nenad Stazic
Davorko Vidovic
Zoran Milanović
SDP
Sabor RH

Counter
Get a Counter

30.06.2007., subota

ŠJORA FILE I SABOR HDZ-a

Ala ovega Splita, ne moš nikad bit na miru!
Sinoć kasno ariva san doma iz Zagreba sa sjednice Sabora i jutros lipo s prijateljima dogovorija marendu, spremija spizu, upalija klimu, oladija vino...i taman da ćemo počet blagovat kad na vratima zvono.
Šta je sad ?
"Marine, Marine a oli ne gledate našega Ivu na Tv Dalmaciju - eno prenosidu Sabor hadezeja iz Cibone.".. viće iza vrata moja dobra susida šjira File.
A šta ću bidan. Mora san utrnit muziku i užgat televizuju jerbo je šjora File lipo sela na otoman a i red je da je ponudin ladnim pićem i marendon. A zna san unaprid da ću morat više slušat nju nego Sanadera. Takva je kakvu je Bog da...a, u stvari, bolja je od kruva zemaljskog! Nema niti malo zloće u njoj...dobra naša domaća žena.
"Ala, vidi malega Đogaša", odma se upalila moja susida..."A znala san mu pokojnega dida Marka i babu Elviru mu znan...živili su doli na Poljudu. A eno i Ivaniševića....A ća je ovo, oli je ovo nika športska predstava . Otkad su se oni dali u pulitiku? A i Goranov otac šjor Srđan je pošten čovik ka i Đogaševi."
Ma lipa moja šjora File, pokušavan joj objasnit, to Van je sad tako...I politika van se izmišala sa estradon.
"A ća ti je sad ta "estrada", sinko moj ?"
Kad taman ono Goran izvali kako je Hrvatska "koju vodi Ivo Sanader" postala "hit u svijetu".
"Eto ti ga na...jesan li ti ja lipo rekla da će se ovod pivat", ne da se šjora File.
Uto uleti Lino Červar i viće kako su se športaši "skupili ovdje da daju potporu HDZ-u i njenom Vođi i Lideru dr. Ivi Sanaderu!"..." A oli Sanader trenira malega Tea...pita šjora File? Komu je on Vođa? A šta je to Lider ?" Ajme majko...vidin ja da ovome neće bit kraja i pokušavam objasnit mojoj susidi kako su oni došli samo malo prođirat po pozornici da bi hadezeovci pokazali kako su i poznate face uza njih...i taman kada sam već pomislija da san joj uspija nešto objasnit ..onaj voditelj koji se dere i govori: "SVIJU NAS!" izvali , najavljujući Sanaderov govor, kako je dotur Ivo "Kapetan duge i sigurne plovidbe nepotopljivog HDZ broda!"
I šta sad. Sve mi je pokvarija. Tek sad se šjora File izgubila: "Ma ča brod?". "Ma koji kapetan?", "A jesu li ti nepotopljivi brod gradili u splitskon škveru?", "Je li Vukelić tu umočija svoje prste?" !A oli je HDZ podmornica?"
Pa kad je Sanader počeja nabrajat posadu broda: Šukera, Hebranga, Jandrokovića, Vukelića, Polanćeca, Kalmetu, Kirina, Šeksa i ostale moja se šjora File sva infotala. pocrvenila i ka da si je iglon cilin šucon uboja u ono misto, skoći ka oparena: "Ma je li on pozvizdija - pa niko od ovih broda u životu nije vidija..osin onega agronoma ća gradi ceste, onega Kalmete...a i on je šototajer (ronilac) a ne mornar!" Pa svi ćedu se podavit ka ono Čobanković kad je ispa iz gumenjaka...!!!" A kad je Sanader posebno pozdravija "PATRIJARHA Luku Bebića" ona se odma nekako smirila i ka šapčući procidila kroz zube. "An u ten grmu leži zec. To je ćista pulitika. Vidin ja da tu jema i pravoslavnih dostojanstvenikov! Sveta moja Mande, ko zna di ćedu ovi na kraju završit..."..Pa će opet, onako više ka za sebe mudrujući, "Pa oni su u koalicjunu sa onon srpskon strankon o dotura Pupovca. Biće in ga on doveja!"
Asti ga miša, pokvarila mi je cili plan i marendu s prijateljima. Razvezala se ka nika stvar. Kad je čula kako premijer pozdravlja Kirina i kako dvorana klikće: "Kiro!", "Kiro!"...ona se zagleda u ekran i vikne: "A znan ja i ovega! Ovo je oni Kiro - prosviro! Unuk mi ga stalno stavlja na kompjuter pa krepaje od smija! Vidi ga, baš je vas šesan! Cili je sritan! A ćemu se on to veseli?" Uto Sanader ko pravi Vođa onako s pozornice zagrmi:"Vidim suprugu Gorana Ivaniševića. Želim svako dobro za novu bebu!"
"Ajme judi, pa ča je mali Goran poludija pa je noseću ženu doveja u ovu dvoranu. Pa je li on vidi kako je tamo? Ka u Paklu? Svi krepaju od vrućine. Stalno se ladidu onin materijalima ća su in dali na ulazu. Bilo bi boje da su svakome dali ventulu u ruku. A i Sanader je vas šudar smoćija tarući se po licu. čelu i vratu. Ma da su mu dali i lancun, bilo bi mu malo. Vas se upotija! Moglo bi sve ovo naudit ditetu! Nije zdravo bit u vakon ambijentu i s vakin sviton! A ne, ne...Ništa ta dica danas ne znaju. Pa je li mu neko moga reć di gre? A sad mu je kasno! Nemoš odanle nigdi više uteć A još te ljudi na televiziju gledaju. A i čini mi se da su svi već nekako štufi pa ji Ivo stalno podstiće i viće in da ji slabo ćuje. Ka i oni luđak i nevoja Slobo, oslobodi me Bože! Ma ća je sve ovo tribalo našemu Goranu ?!"
Do prave eksplozije isprid televizije došlo je kad je Sanader počeja mavat rukama grmeči kako je bivša vlast tvrdila da ne postoji dug umirovljenicima -"a mi smo znali da postoji!" Skočila ti se moja šjora File na noge. Počela je mavat rukama, udrila je "Slobodnom Dalmacijom" koju je tišćala u ruci - drito u luster koji se počeja gingat vamo-tamo ka lud..vičući "E, lažljivac jedan lažljivi, da bi lažljivi! Ma je si li ga čuja Marine moj! Ma je si ga vidija! A tebi su baranko pet puti baš oni iz hadezeja u Saboru rekli kako nan ništa niisu vazeli i da nan ništa ne duguju. Pa tek su vaši priznali taj dug. I to njioov a ne Vaš. Ma mangup jedan mangupski..kome on misli zamličit oči. E Boga mi moga, meni neće! Uzeli su nan penšjunate oni iz hadezeja pa neka ji i vrate...jer ko uzme tuje a ne vrati - u Splitu se zove lupež i nikako drugovačije! Lupež moj Marine! A to ti je najgore na svitu. Bit lupež i još lažljivac!"
Ajde smirite se šjora File, govorin joj i pokušavan joj pomoć da ponovio side. "Ajme evo, sad će me kolpat", zapomaže ona. "Sinko moj, ne bilo ti teško, daj mi malo cukra i vode jer mi se zamantalo u glavu od ovi laži!" Mišan joj cukar i vodu i dajen joj polako kućerinon gutljaj po gutljaj, ka tiću. Smoćija san jednu tavaju i stavija joj na čelo da joj čini lad i da joj malo rasfriška život. I taman se smirila kad eto ti Sanadera: "Vidjeli ste divnu scenu u Domu Umirovljenika u Maksimiru!" Nije on to ni dovršija - kad odleti čaša, prolije se zacukrena voda a šjora File počme mavat mokron krpon: "Dat ću ti ja dirljivu scenu, farabute jedan...jioš i od nas starćadi praviš makake i tiraš nas da glumimo mažoretkinje, da ti pivamo i plešemo za tebe ka da smo na sletu...Samo da te ja uvatin, paš vidit ti Boga svoga!" Ma nemojte, šjora File, oli ste i Vi poludili...sidite s miron jer će sve ovo završit naopako. Utrnit ću televiziju - pritin joj se ja.
Ali zna ona da neću, da ne smin radi nje..inače bi, svega mi - jer sve san ja ovo čuja već iljadu puta. Razveza se sad Sanader o drogi, pa o regresu, pa (je li ovo dobro čujemo?) o privatizaciji, pa kako će kažnjavat pedofile, dilere i bandu kriminalnu...a sve se tare šudaron po licu i čelu ...ka da ne govori iz srca, ka da malo škrokaje dok recitira napamet naučenu pismu. "Politika je za nas služenje narodu" nauvjerljivo dobacuje već štufanoj publici Sanader, a opozicija misli "samo na fotelje" I gudi li ga gudi, doktor Ivo...a naša File se samo mršti i više ne divlja ka prije. Samo siva očima i mrmlja sebi u bradu: "Pa jel on misli kako smo mi neuka išenpjana dica i krebili a on da je seoski učo! Šta se desilo ovon čoviku? On sanja da će bolje proć na izborima ako da dici od 16 godišć da glasuju? E sve isto će mu bit. Danas su i dica pametnija nego šta on misli! A vidi onega Primorca" rumori i dalje ona, "On je ka niki nezavisni, a vidi ga samo kako klepeće okicama i kako Kalmetu drži za ruku i begenaje mu na svaku. Krepat ću od smija !" A kada je Sanader počeja spominjat onaj program "3 X 7" ona se zablene: "A svitu moj ća je ovemu ? Počeja je mišat abak i politički program! On zbilja misli da je ovo 1949. a ne 2007. godina - pa glumi nikega masovika, profešura o matematike...ča li?! Neće ovo na lipe završit, slušajte Vi mene.Vidila sa ja ovaki u mom životu! Slušajte ća on govori? Da je bija na nikoj vrućoj liniji iz Austrije dok se stvara HDZ! A ća mu je sad to ? Je li to on stvara telefonski HDZ ka ća ono ima telefonske sjednice Vlade ? I ča spominje našega dobrega Račana ?! Moga bi imat barem malo rišpeta prid činjenicon da naš Ivica nije više živ...ako ga već niko nije naučija najobićnijoj pristojnosti!"
Moji prijatelji su već odavno stali marendavat. Sve je nakako postalo i ozbiljnije nego šta se moglo očekivat a šjora File nikako da stane. Kad je Sanader reka "Zahvaljujem ovoj sjajnoj stranci što postoji" i kad je reka da poziva "sve domoljube u Hrvatskoj da daju svoj glas HDZ-u" i kad je završija sa . "POZDRAVITE SVOJE DOMA!", moja susida više nije mogla izdržat nego je opet planila ka šuferin. "Ajde lovit rake....znan te ja, tico moja...Ti bi nas opet dilija na hadezejce i na sve druge! E neš, ja ti kažen. Moš se ti zahvaljivat hadezeju šta postoji koliko oš. Možda misliš da zahvaljujući njemu i ti postojiš. Ja se zahvaljivan svojoj materi i ocu šta postojin! Dosta je meni takvih, mustro moja! Ka, mi smo ludi i slipi pa ne vidimo da oš kazat kako su domoljubi samo oni koji glasaju za tebe. Evo ti na roge! Davno san ja upoznala takve! Pivadu lipo kad su pod svitlima - a ako triba, onako u škuribandi kad nikor ne vidi, onda i grubo - ali samo radi sebe i ničesa drugog. Ja ću..."
I nastavila bi moja šjora File tako sve do sad da ne zazvoni na vratima. Došla je tražit unuka - da je zovu doma na obid. I otišla je brontulajući i dalje, ćuli smo je još dugo i iza vrata...A mi, mi smo ostali kraj nepojidene marende i neispijena vina zagledavajući se i misleći: "Je da nam je sve isprimišala i izneredila današnje druženje ova naša dobra šjora File ali, opet, vridi i nju ćut koji put, i te kako vridi!"
- 14:25 - Komentari (100) - Isprintaj - #

24.06.2007., nedjelja

SMRTNA KAZNA

Sat vremena nakon što je u svibnju, u Somaliji, Omar Hussein bio osuđen na smrt - bio je javno pogubljen. Glava mu je prekrivena kapuljačom, vezan je za stup - a onda ga je nožem do smrti izbadao šesnaestogodišnji dječak, sin čovjeka kojeg je Hussein prije tri mjeseca ubio nožem. U Kuvajtu je Sri Lankan bio pogubljen vješanjem. Bar su tako mislili. Ali, kada su tijelo obješenog odnijeli u mrtvačnicu primjetili su da se "pogubljeni" još uvijek miče. Tek pet sati nakon što je egzekucija počela Sri Lankan proglašen je mrtvim. U Iranu su muškarac i žena kamenovani zbog vanbračnog seksa.
Na Floridi, prošlog prosinca, smrtonosnom injekcijom usmrćen je Angel Diaz.
Za taj "posao" upotrebljavaju se tri "koktela" (u 37 američkih država). Prvi "koktel" izaziva nesvjest, drugi paralizira mišiće i blokira disanje a treći, na kraju, zaustavlja rad srca. Ali, nakon prvog "koktela" Diaz se nastavio pokretati, grčiti se praveći grimase pokušavajući nešto kazati. Uštrcane su ostale dvije doze - i tek nakon 34 minute on je proglašen mrtvim.
Obdukcija je pokazala kako je igla, koja je trebala uštrcati "koktel" u venu, promašila venu pa je smrtonosna tečnost uštrcana u meso umjesto u žilu. Dva dana kasnije, guverner Jeb Bush obustavio je egzekucije na Floridi i formirao je komisiju koja bi trebala ispitati "humanost i ustavnost upotrebe smrtonosne injekcije".
Prema Amnesdty Internationalu prošle je godine u Svijetu izvršena 1 591 smrtna kazna - što je dosta manje nego godinu dana ranije ali čak 40% više nego 2003. godine. Doduše, broj smrtnih kazni varira od godine do godine i teško ih je točno utvrditi.
S druge strane, broj država koje izvršavaju smrtnu kaznu pao je s 40 (koliko ih je bilo prije deset godina) na 25 prošle godine. Od 1985. godine čak 53 države ukinule su smrtnu kaznu ili su je ograničile na "izvanredne zločine". U istom periodu, samo su 4 države ponovo uvele smrtnu kaznu. Dvije od njih: Nepal i Filipini od tada su je ponovo ukinule a u druge dvije (Gambija i Papua Nova Gvineja) nije izvršena niti jedna smrtna kazna.
Čak 89 država ukinulo je smrtnu kaznu za sve zločine a 10 za sve zločine osim "izuzetno teških". Osim toga, smatra se kako je 30 država ukinulo smrtnu kaznu "u praksi" (to su zemlje u kojima u zadnjih 10 godina nije izvršena niti jedna smrtna kazna). U Europi je ukidanje smrtne kazne uvjet za članstvo u Europskoj Uniji i za 46-nacionalni Council of Europe (čiji je član i Rusija). Bjelorusija je jedina zemlja u Europi koja još izvršava smrtnu kaznu. U Africi još samo 4 države imaju smrtnu kaznu. Ukoliko uzmemo Južnu i Sjevernu Ameriku zajedno - jedino se u Sjedinjenim Američkim Državama nakon 2003. godine izvršava u praksi smrtna kazna.
Izgleda da jedino Azija i Srednji Istok nisu snažnije "dodirnute" globalnim svjetskim pokretom protiv smrtne kazne.
Čak i Kina, koja je "svjetski prvak" u egzekucijama (lani 1 010 smrtnih presuda) doživljava promjene. Tako od siječnja ove godine smrtnu kaznu u Kini treba potvrditi Vrhovni Nacionalni Sud (2003.godine bilo je 7 000 egzekucija). Prošlog mjeseca, u Ženevi - na skupu Human Rights Council, kineski je predstavnik izjavio kako će smrtna kazna u Kini "do Olimpijade" biti ukinuta.
I "stil" izvođenja smrtne kazne u Kini se u međuvremenu izmjenio - od uobićajenih javnih strijeljanja pa do "amerikaniziranog" načina ubijanja smrtonosnom injekcijom.
Šest zemalja: Kina, Iran, Pakistan. Irak. Sudan i SAD prošle su godine izvršile 9 od 10 smrtnih kazni!
Zanimljivo je kako Kuvajt koji je lani osudio na smrt "samo" 10 ljudi - ima najviše smrtnik kazni "po glavi stanovnika" Slijede ga Iran i Irak.
Različiti su načini ubijanja ljudi "u režiji" Države.
U Afganistanu je uobićajeno kamenovanje, u Sudanu se "to radi" sabljom ili nožem, u Saudijskoj Arabiji "navikli su" također na obezglavljivanje (dekapitalizaciju) osuđenih. Ubojstva električnom energijom "popularna su" u Iraku, Virginiji, Južnoj Karolini i Alabami a strijelčjanje u Kini (s tendencijom prihvaćanja "novih metoda"), Bjelorusiji, Somaliji (gdje još "rade i noževi") i Tajvanu. Egipat "se opredjelio" za vješanje - ali i Iran (za kranove dizalica ili bilo što), Japan, Jordan, Pakistan i Singapur. Smrtonosna injekcija je "omiljena" u SAD, zatim sve više u Kini, Gvatemali, Filipinima i Tajlandu.
Danas je jasno kako nitko ne može jamčiti "bezbolan odlazak u smrt" - pa ni onda kada ga "režira" državni sustav.Da ne spominjemo problem nevino osuđenih i moralnih dilema oko toga - tko uopće može biti "ovlašten" da drugome oduzme život. Zbog toga je sve veći broj pristalica kazne doživotnog zatvora za najteže zločine (pa i u samim SAD).
Pitanje je zašto se kod nas ta mjera nije prihvatila iako je bila predviđena zadnjim zakonskim promjenama bivše Koalicione vlade. Prije svega to bi se odnosilo na najteže zločine - a posebno prema djeci i nemoćnima. Za nepopravljive ubojice koji nakon izvršenja kazni izlaze iz zatvora i ponovo ubijaju itd.
Davati Državi prevelike ovlasti u raspolaganju životima svojih građana može biti opasno - ali isto tako potrebno je najokrutnije zločince izolirati iz zajednice kako im se ne bi omogućilo da oni preuzmu funkciju "Boga" ili "Države". Zbog toga sam nekoliko puta u Saboru predlagao uvođenje kazne doživotnog zatvora, za sad bezuspješno, ostajući pri tom i dalje uvjereni protivnik postojanja smrtne kazne.

- 12:29 - Komentari (46) - Isprintaj - #

20.06.2007., srijeda

SCARFACE (LICE S OŽILJKOM)

Sječate li se filma "Scarface" iz 1983. godine?
Film je snimio Brian De Palma (po scenariju Olivera Stonea). U glavnoj ulozi bio je Al Pacinu (kubanski imigrant Tony Montana koji postaje gangsterski boss na Floridi).
U nedjelju 17. lipnja u emisiji Branimira Bilića "LICA NACIJE" na HRT- u gost je bio premijer Ivo Sanader. Nakon te emisije - različite asocijacije vrtile su mi se po glavi. Ja sam inače strastveni filmofil i nekako mi je na pamet pao baš ovaj kultni film Briana De Palme - valjda radi naslova Bilićeve emisije i veze s onom rječju "lice" koja "povezuje" film i emisiju.
A možda mi je na pamet pala i riječ "obraz" - i to onaj politički.
Bio sam zaprepašten kada sam čuo slabo odgliumljenog "europejca" Ivu kako spominje pokojnog predsjednika SDP-a i bivšeg hrvatskog premijera Ivicu Račana "optužujući ga" kako je i on, kao i sadašnji predsjednik SDP-a Milanović, "pušio marihuanu"!
"Pa ima li taj čovjek uopće obraza ?"....bio je komentar moje susjede.
"Pa zašto on nije čestitao Milanoviću na izboru za predsjednika SDP-a ?" "To bi bilo civilizirano".
Pa što ja znam gospođo moja!
Strefija ga možda trenutak iskrenosti - pa nije htio glumiti "finog čovika, nego je bija baš onakav kakav je u stvarnosti a ne za medije".
I sada on napada i pokojnog predsjednika SDP-a Ivicu Račana i Milanovića da su "kušali marihuanu"! I to "čak jedan put"! Ma zamislite samo koji grijeh! A u Saboru "mrtav ladan" meni na "aktualnom prijepodnevu" odgovara kako preporučuje građanima "da piju što više" - "samo neka onda ne voze"!
Zamislite koja je to pamet!
I koja poruka!
"Pijte građani, i to štro više - samo poslije ne vozite"! "Đava odnija i tu maruhanu - nema do našega vina i rakijetine"! Živila Europa ! "A ti đavliji esdepeovci to ne razumidu!" Jer, "kuš lišpje od naše bukare i dobre gange i rere!" "Unda Europa propiva iz nas". Onako "iz duše". "Ki, ono, u Veroni !"
Još nam premijer kaže kako se ne smije "opraštati" ni "piz marihuane" - jer vodi se "krvava bitka" protiv narkodilera. A moja susida ništa ne razumi pa kaže kako se tako procesuiraju "dica i bolesnici" a da se "one velike ribetine i mamlazi" ka i uvik lipo "škapulaju" i "uživaju Boga svoga" dok se njihove žrtve hvataju ka najgori gangsteri.
Ajme meni - bidna moja susida. Ko bi njoj utira u onu neuku glavu svu premijerovu mudrost! A bome - niko !
A voli naš premijer svoj zavičaj. Tu mi niko ne može prigovorit ništa.
Evo, Jambo je nekidan kod Stankovića u onoj emisiji "Nedjeljom u dva" izjavija kako je premijer naredija da se izgradi skretanje s autoceste Split - Zagreb ka rodnom selu njegova oca (Dugobabe). Doduše - bez najtečaja - ali sinovljeva ljubav se ne može mjeriti ničim, a najmanje nekim tamo "javnim natječajima". Glavno da se cesta uradila i da je rodbina zadovoljna (a kako i ne bi bila!) - doduše za dvadesetak kuća. ali ipak....To je koštalo porezne obveznike neku sitnicu od, kako je Jambo izjavio, "100 miljuna kuna". Ali takvi ti je naš narod. Čangrizav. Ništa mu ne valja! Pa sad onako iza leđa našeg premijera "šuška" kako je to protuzakonito...te ovo, te ono. Nikad zadovoljan! Gradija ti ne gradija!
A doktor Ivo je dobro ono reka kod Bilića.: "Čelnicima oporbe je u prirodi stvari da lažu!" E ta mu je dobra! Svaka ćast! A je im je ono "zakuca" kad je još doda. "Bogataši su vrlo lukavi" jer imovinu "ne registriraju na sebe"! Ova mu je, bome, najbolja! Znan ja tako jednoga u Splitu koji ima stanove na tuđa imena. I kuću u Zagrebu. I svašta. Čak je bija kupija sa kompanjonima i jednu vinariju na Visu - ali je posli proda! A skuplja svašta. Sve lipe stvari. Skupe da skuplje ne mogu bit! I sve bi da za lipu ariju...pa mu nije teško otputovat bilo di po svitu ako je "prava stvar" u pitanju! Sve bi taj žrtvova za bolji image naše Domovine, baš sve.....pa i svoj obraz ako triba!
A onda uleti ova afera s Hrvatskim fondom za privatizaciju!
Ma neš ti afere!
To je uspjeh Ivine vlade.
Jer tamo je on utira svoje "agente". Šefa Fonda Ivezića (kojega je "ubacija" i u nadzorni odbor "Brodosplita"). Pa potpredsjednika svoje vlade i još tri ministra. Da nadziru bome kako se krade!A Vukelića je "povuka" iz Fonda na neku drugu "stratešku poziciju" jer sposobnih kadrova nikad dosta!
I lipo su oni pustili, kako pišu novine, da se tamo marčapija i krede - a sve kako bi "lije dolijale". Namirili se lopovi na još veće majstore!
I eto, narod opet "blentav". Nit razumi niti plješće! Nego samo grinta! Opet mu nešto ne valja! Opet mu nešto smrdi i opet se ponaša ka "nevjerni Toma"! A sve to brine našeg premijera. I baca ga u depresiju. Umara ga. On se žrtvuje za "opću stvar" a raja ka raja....misli samo na sebe a ne na njega. Zato on u emisiji kod Bilića mora sam kazat ono što nitko u Hrvatskoj neće "HDZ je najbolji!"
Pa zašto mu ne virujete ?!
Šta je Vama.
Pa nije on Tony Montana! Nije on "Scarface". On je doktor Ivo !
A moja susida opet izvali po svoju:
" Pa kad mu je HDZ najbolji, eno mu ga - neka ga nosi doma, a neka mene pusti na miru...barem nediljon!"





- 10:25 - Komentari (70) - Isprintaj - #

15.06.2007., petak

CHE

Kada sam davne 1984. godine negdje početkom siječnja sletio na Aeropuerto internacional "Beniti Juarez" u Ciudad de Mexicu - kamo sam oko jedan sat ujutro doputovao "na malo duže vrijeme" preda mnom se rastvorio čitav jedan "Novi Svijet". Još uvijek ošamućen od dugotrajnog leta iz Splita, preko Zagreba, Amsterdama i Houstona do Ciudad de Mexica - nekako sam se "izvukao" iz utrobe svjetloplavo-bijelog KLM-ovog jumbo-jeta i zakoracao po latinskoameričkom tlu.
Tu večer (ili jutro) odsjeo sam u hotelu "Romano - Centro" kopjeg će za koju godinu potres sravniti sa zemljom, zajedno sa svim gostima. Poslije nekoliko dana već sam bio na "teškoj periferiji" megalopolisa, na Xochimilcu (gdje jos vode kanali ostataka jezera na kojem je ležao asteški Mexico - Tenochtitlan). u iznajmljenom sobičku kod gospođe Lurdes Couri koja je, zajedna sa svojom familijom, izbjegla iz Bejruta. Krevet, jedna stolica i plastična zavjesa koja je dijelila krevet od WC-a. Ulaz izvana. Bojler izvana - jer nije mogao stati u komfor "studija", kako je Lourdes zvala sobicu.
Tu večer me počastiše vrčem narančina soka.
Kada sam legao u krevet, u mraku mi doleti Split i sve one napuštene blizine i daljine koje su ostale za mnom.
Upalio sam mali tranzistorski prijemnik i tada prvi put ćuh Carlosa Pueblu i "sus tradicionales" kako pjevaju "HASTA SIEMPRE" ! Comandante Che Guevara ! U mraku te meksičke prašnjave sobe, zagubljen na periferiji jednog "novog života" polako su me počeli prožimati trnci.
Ernesto Guevara de la Serna, argentinski revolucionar koji će postati jednostavno CHE rođen je 14. lipnja 1928. godine (jučer mu je bio "rođendan"). Ubijen je 30. listopada 1967. godine u Boliviji. Živio je 39 godina ("heroji umiru mladi") i danas točno protiće isto toliko godina od njegove smrti. Imao je sreću, rekli bi "stari Grci", jer nije prekoračio prag starosti. Od njegova rođenja do danas stala bi dva puna Cheova života! Ostao je vječno mlad jer da je živ imao bi 79 godina!
U svom oproštajnom pismu koje je napisao svojoj obitelji uoči odlaska u Boliviju, gdje pogiba, Che je napisao: "Pomislite ponekad na ovog malog vojnika sudbine XX stoljeća".
Njegova smrt značila je kraj jedne epohe s kojom su umrle i iluzije kako se na temelju iskustava kubanske revolucije i njezina "preslikavanja" može začeti i ostvariti tzv. "kontinentalna revolucija" u Latinskoj Americi - kao konačan oblik razrješenja sukoba između STAROG i NOVOG. Razrješenje sukoba između "pretpovijesti" i nadolazeće "zbiljske povijesti" latinskoameričkog kontinenta - koja otpočinje upravo postupnim praktičkim razrješenjem te dileme, ali uvijek u korist REVOLUCIJE.
Osim Chea, značajne "figure" tog vremena na "revolucionarnoj ljevici" su još Fabricio Ojeda, Camilo Torres, Luis de la Punta Oceda i mnogi drugi. Svi su oni živjeli vrijeme izvjesnog "revolucionarnog romantizma" ali su bili i dio strašnog "revolucionarnog grča".
Svi su oni, kao gerilci, pristajali uz nasilje - pošto su bili uvjereni u njegovu legitimnost. Opće razočarenje "formalnom demokracijom" bilo je tadašnje "stanje svijesti" latinskoameričke ljevice. U tom konceptu njihovo "nasilje" je bilo odgovor na postojeće sveopće nasilje čije žrtve su bili većina latinoamerikanaca.
Tada je "zasvjetlila" Kuba!
Kuba je ponudila "drugačiji put" koji je podrazumijevao oružanu borbu za koju su mnogi povjerovali da je jedini efikasan način "promjene postojećeg stanja" ka jednoj "boljoj budućnosti". Kuba nudi novu "revolucionarnu strategiju" koja je bila oličena u gerilskom ratu - a Che Guevara je bio njen najlucidniji ideolog.
Poginuo je kao komandant "Vojske Nacionalnog Oslobođenja" ("Ejercito de Liberacion Nacional - ELN") koja je bila najčvršći politički izraz njegove teorije i ideologijskog kompleksa koji je "ležao" u pozadini.
Che razvija tzv "Teoriju FOCA (Žarišta)". Temeljni postulati teorije "revolucionarnog žarišta" on po prvi put artikulira u svom djelu iz 1960. godine "La guerra de guerrillas". On piše:
"Smatram da su slijedeća tri doprinosa kubanske revolucije mehanici revolucionarnih pokreta u Americi:
1) NARODNE SNAGE moraju dobiti rat protiv vojske,
2) Ne treba uvijek čekati da postoje svi preduvjeti za revoluciju; njih može stvoriti ustaničko žarište,
3) U nerazvijenoj Americi teren borbe mora u osnovi biti selo."
"Fokističke tendencije" polako postaju "univerzalne". Prisutne su na sličan način u različitim zemljama (od Argentine do Kolumbije...iako je, recimo, u Argentini 70% stanovništva tada živjelo u urbanim sredinama).
Che Guevara tako 1963. godine sudjeluje u organiziranju jednog "gerilskog žarišta" u Argentini s neskrivenim ambicijama da i na to područje "preseli" kubanski model. Ubrzo će biti jasno kako Che nikada nije odustao od namjere da pokrene revolucionarne procese baš u Argentini, svojoj domovini. Kao da mu to postaje određena fiks ideja.
Mnogi su se pitali zašto je odabrao BOLIVIJU za zemlju odakle će krenuti ?
Bolivija je, naime, bila okružena neprijateljskim diktaturama u Brazilu, Argentini i Paragvaju. Osvajanje vlasti u La Pazu nikada mu nije bio glavni cilj. Namjera mu je bila da konsolidira jedno "revolucionarno žarište" na bolivijskom teritoriju koje bi se s vremenom transformiralo, kako je to pisao Regis Dabray ("La guerrilla del Che") u "jedan centar za vojno obučavanje i npolitičku koordinaciju različitih nacionalnih revolucionarnih organizacija Latinske Amerike".
Cheova ideja je bila da se revolucionarna borba odvija u nekoliko stupnjeva stvaranjem više frontova u Boliviji, aktivnostima u La Pazu i postupnom širenju prema Peruu i Argentini. Njegova je "kontinentalna projekcija revolucije" uvjetovala da on odabere Boliviju za "kontinentalno gerilsko žarište". Važan mu je bio geografski faktor jer je Bolivija u centru kontinenta. Njen je teritorij bio relativno izoliran i pogodan za gerilski način ratovanja. Graniči s pet zemalja - što je u konceptu "širenja revolucije" njemu bilo važno.
Još 1963. godine Che sudjeluje u formiranju gerile koju predvodi Jorge Ricardo Masetti. Cilj joj je bio da se "proces" pokrene i u Argentini. Ali u veljači iste godine argentinska vojska likvidira taj gerilski pokret. Iste 1963. godine Che potiče stvaranje peruanske gerile koju peruanska vojska likvidira u Puerto Maldonado. Hector Bejar nastavlja borbu ali i njegova je grupa likvidirana 1965. godine u Peruu. Kada je ubijen Luis de la Arente Uceda "peruanska alternativa" je zatrta.
Mnogi danas smatraju kako je Bolivija bila pogrešan izbor za razvoj "teorije žarišta" iako je 60% bolivijskog stanovništva živilo na selu. Kao prvo, Che odlazi na istok zemlje gdje su većinom seljaci ali koji su tradicionalno politički nezainteresirani dok su se "potencijalne revolucionarne snage" nalazile u Altiplanu gdje je dominiralo rudarsko stanovništvo.
Vojna kampanja Chea u Boliviji formalno počinje 23. ožujka 1967. godine jednom zasjedom u blizini logora Naucahrasa - gdje je gerila osnovana još u studenom 1966. godine. Seljaci su bili nezainteresirani i nije ostvarena nikakva solidarnost s gerilom. Gerilska skupina razdvaja se na dvije grupe. To je bilo 17. travnja 1967. godine. Oni se neće više nikada vidjeti. Jednu grupu predvodi Joaquin a drugu Che. Joaquinova grupa uništena je u Vado del Yeso 31. kolovoza (izdao ih je njihov vodić, seljak) a mjesec dana kasnije 8. listopada, razbijena je i Cheova grupa u Quebrada del Yuro. Che je uhvaćen i ubijen u školi u Higuerasu, 30. listopada 1967. godine.
Samo pet gerilaca preživjelo je opkoljavanje i 22. veljače 1968. godine prešli su granicu s Čileom gdje ih je primio tadašnji socijalistički senator Salvador Allende - kasnija žrtva vojno-fašističkog udara "gorila" koje je predvodio general Augusto Pinochet.
Tako su Che Guevara i njegov opsežan "oslobodilački projekt" zauvijek bili poraženi u planinama Bolivije. U oproštajnom pismu porodici prije odlaska u Boliviju napisao je:
"Uvjeren sam kako je oružana borba jedino rješenje za narode koji se bore za slobodu, a ja sam dosljedan u svojim uvjerenjima. Mnogi će me nazivati avanturistom, a to i jesam, samo druge vrste - jedan od onih koji rizikuju vlastitu kožu da bi dokazao svoja uvjerenja. Moguće da je ovo kraj. Ja ga ne tražim, ali to spada u oblast logične vjerojatnosti. Ako tako bude, šaljem Vam svoj poslijednji zagrljaj."
A ja, bilo to na splitskim Pujankama gdje živim ili na zagrebačkoj Trešnjevci - gdje sam kad zasjeda Sabor, svako jutro, prije nego krenem na posao, stavim CD s Carlosom Pueblom y sus tradicionales i odslušam "HASTA SIEMPRE"! I još uvijek me prođu isti oni trnci kao 1984. godine na Xochimilcu u dalekom Ciudad de Mexicu, kada sam prvi put ćuo tu pjesmu.
HASTA LA VICTORIA SIEMPRE !



- 09:09 - Komentari (64) - Isprintaj - #

09.06.2007., subota

GRAD I DEMOKRACIJA - FENOMENOLOGIJA ARHITEKTURE

Britanski arhitekt RICHARD ROGERS (Lord Rogers of Riverside) dobio je 4. lipnja ove godine prestižnu PRITZKER ARCHITECTURE PRIZE. Zanimljivo je da je ovaj velikan suvremene arhitekture rođenjem Talijan (djed mu je bio zubar koji se naselio u Veneciji - a sam Rogers rođen je u Firenzi) čija se familija u predvečerje drugog svjetskog rata vratila u Englesku. Pritzkerov žiri dao mu je priznanje za njegovu "jedinstvenu interpretaciju fascinacije Suvremenih Pokreta s zgradama shvaćenim kao stroj."
U fokusu njegove pažnje je GRAD i "razmišljanje o Gradu". On sam kazati će: "Volim gradove. Ja sam urbana osoba. Jako vjerujem u gradove-države gledajući 500 godina unatrag." Po njemu, važnost gradova u suvremenom ljudskom društvu - neizmjerna je. Zato će ćesto izražavati svoj "ponos" jer je radio na "regeneraciji gradova".
Kada je u Engleskoj Blair došao na vlast, zamolio ga je da predvodi grupu zvanu "The Urban Task Force" - čiji osnovni cilj je bio da istražuje stanje u kojem se gradovi u Engleskoj nalaze. Rogers i njegova grupa izišla je s 150 prijedloga koji su predstavljali temelj današnje politike "kompaktnih, dobro dizajniranih, ekološki svjesnih gradova - gradova s dobrim javnim prijevozom." Po njemu cilj koji je sebi zadao bio je "ostvariti vezu između kvalitete arhitekture i kvalitete javnog prostora", između "vitalnosti gradova i kvalitete života".
Ovaj čovjek, koji je danas glavni savjetnik londonskog gradonačelnika za arhitekturu i urbanizam zalaže se za "urbanu renesansu". Jedan od primarnih ciljeva mu je da gradovi budu "people friendly" (da budu ljudima "prijateljski") i da se izvrši "rebalans" između automobila i ljudi. Naravno, u njegovom konceptu - jedna od ključnih stvari je - da se ljudima da prednost pred automobilima, što svakako podrazumijeva efikasno rješavanje javnog prijevoza.
Sada sve to pokušajmo smjestiti u naš ambijent i naše društvene okvire.
Gradovi - a posebno na Mediteranu žarišta su demokracije. Arhitektura određuje uvelike i društvene relacije. To je samo naizgled "nategnuta" teza. Ali struktura naših dalmatinskih i obalnih gradova uopće - je struktura života u zajednici koja podrazumijeva svakodnevnu živu komunikaciju na središnjem trgu (obićno "pjaca"). Ta logika "agore demokracije" vezana je i uz način odlučivanja ali i uz otvorenost gradova za komunikaciju i različtost (razmjenu) mišljenja. Od Dubrovnika, Splita, Hvara, Trogira, Šibenika, Zadra, Paga i dalje - to ima svoje sasvim određeno značenje u kulturološkom pa i političkom smislu. Juraj Dalmatinac "projektira" Pag u demokratskoj strukturi arhitekture koja vodi ka centralnom trgu. Općenito...logici "knpanelizma" i "zatvorenosti" - suprostavlja se i mediteranska otvorenost.
Ćesto se, iz meni sasvim nerazumljivih razloga, umanjuje značaj činjenice da je Hrvatska mediteranska zemlja (njena najduža granica je - more - "otvorenost" a ne "zatvorenost").
Vratimo sve to u vrijeme barbarskog napada na splitsku rivu i pokušaj "bužanja" podzemnih garaža na prsima grada Splita - i zadiranja u njegovu povijesnu jezgru...pa ćemo ćuti krik naše povijesti, njenih "duhova" - kao i jednog "dalekog Engleza" koji danas "čisti" London od automobila a splitska "udarna poduzetnička grupica" s Liste Velog Mista namjerava na splitsku rivu i pod srce Dioklecijanove palaće dovući 4-5 tisuća automobila - ne bi li par njihovih hotelskih sobica bile skuplje za desetak eura po krevetu.
Šesdesete godine prošlog stoljeća "rodile su" mnoge ideje i pokrete kao i značajne inicijative. To je vrijeme, usprkos svim svojim zabludama, nosilo u sebi postavljanje pravih tema i pitanja. Tako se pojavio i "Rimski Klub" koji načinje mnoge probleme i pokušava ukazati na nužnost njihova rješavanja.
OKOLIŠ, odnosno zaštita životnog okoliša i tematiziranje vječnog problema odnosa Prirode i Čovjeka - pojavljuje se u svoj svojoj težini i velićini. Nikada više neće sići s "dnevnog reda" razmišljanja o budućnosti Ćovjećanstva kao takvog. U okviru tog pitanja javlja se i problem "higijene življenja", "demokratske arhitekture", "sociologije grada", "usamljene gomile" i humanizacije života
U prvoj polovini dvadesetog stoljeća radja se BAUHAUS kao praksa i pokret. Tematiziraju se problemi "utilitarnog dizajna" u konkretnoj praksi življenja. Razmišlja se o harmoničnom životu u okvirima industrijskog društva i novih vremena koja se rađaju tih godina. Danas , kada već i ideje postmoderne postaju "stare" razmišljati i služiti se kategorijalnim aparatom koji upotrebljava sintagme poput "industrijskog društva" izgleda anahrono - ali nije.
Ponovo raste interes za BAUHAUS.
Pored stalne Bauhaus izložbe u Dessau (Njemačka) obnovio se i "povijesni dom" Wassilija Kandinskog i Paula Klee-ja. Uređena je zgrada u kojoj su oni nekada živjeli i radili...a za koju se može kazati kako je, sama po sebi, njihov "testament". Testament pokreta koji je govorio o nužnosti "dizajniranja za življenje" Tu je zgradu ("Masters House") projektirao i izgradio utemeljitelj Bauhausa - arhitekt WALTER GROPIUS, "daleke" ili "bliske" (kako se uzme!) 1920. godine.
Danas se te "ikone" ovog pokreta obnavljaju i postaju "svetišta" mnogih štovatelja i posjetitelja. S "Bauhaus Dassau: Workshop of Modernism" Njemačka kao da obnavlja eksplozivni povijesni i društveni period između 1920 - 1932. godine koji je bio "porodio" jedan od najutjecajnijih arhitektonskih i dizajnerskih pokreta 20. stoljeća. Taj je pokret zasnovan u demokratskoj i antiakademskoj post-prvosvjetskoratnoj atmosferi Weimarske Republike 1919. godine (Ne zaboravimo da su užasi Prvog svjetskog rata možda nadmašili svireposti gotovo svih poznatih ratova). Pokret se "skrasio" 1925. godine u Dassau - "gdje je cvjetao" i to na utopijskoj filozofiji i shvaćanju kako praktičan, utilitarni dizajn - vezan uz "organsku estetiku" - vodi ljudsko biće u "harmoniju" s modernim "industrijskim dobom".
Zanimljivo je kako nacisti, kada postaju značajni, uz "strukturu Bauhausa" vezuju "ne-germanske" ideje. Bauhaus nazivaju "kulturnim boljševizmom" s "marksističko-židovskim intencijama". Oni zato 1933. godine ovaj pokret "dokidaju".
Tada je već bilo sasvim jasno kako i arhitektura ima politički značaj - a po totalitaristima i ideologijsku podlogu. Kasnije će Hitlerov glavni arhitekt Speer pokazati i u praksi da je to moguće (počev od dizajniraja poznatih mimohoda pa do konkretnih arhitektonskih rješenja kao i predviđanja izgleda budućeg glavnog grada Trećeg Rajha - Germanije).
Komunističke vlasti nakon drugog svjetskog rata Pokret su satjerali u "zaborav" i devastirane zgrade nisu obnavljali. Tek 2000. godine Bauhaus Dessau Foundation renovira kuću u kojoj su živjeli Kandinsky i Klee.
Kandinsky je 1926. godine napisao "Točke i linije u Planu" gdje definira apstraktnu umjetnost i "primarne kolorističke sheme"
Naravno, taj Pokret, njegova struktura i ideje nisu odgovarale ni nacizmu ni staljinizmu - ali pitanje je postavljeno?
Ono i danas "dreči do neba" pred navalom "novobarbara" koji razaraju jezgru ljudske zajednice kao i jezgru demokratičnog načina komunikacije ljudi koju određuje prostor, arhitektura i urabani ambijent u kojem obitavaju. Dizajn za potrebe Čovjeka - pretvorio se u nakaradni pokušaj kontroliranog "dizajniranja naših života" u korist samo jedne "vrijednosti" - profita. Zajednica koja takvoj politici daje "zeleno svjetlo" osuđena je na propast i devastaciju povijesne slojevitosti koja daje humus novog života. Devastacija prostora tako postaje i devastacija nas samih - pa tako i naše Slobode.
Splitska riva možda je jedno od zadnjih upozorenja kako je "vrag odnio šalu" i kako je krajnji ćas da se uozbiljima pred velikim pitanjima koja vape za odgovorima a mi ih, ponekad, uopće i ne primjećujemo - jer je površnost postala naš općeprihvaćeni (trendovski poželjan) stil života!


- 01:28 - Komentari (91) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.