Kada sam davne 1984. godine negdje početkom siječnja sletio na Aeropuerto internacional "Beniti Juarez" u Ciudad de Mexicu - kamo sam oko jedan sat ujutro doputovao "na malo duže vrijeme" preda mnom se rastvorio čitav jedan "Novi Svijet". Još uvijek ošamućen od dugotrajnog leta iz Splita, preko Zagreba, Amsterdama i Houstona do Ciudad de Mexica - nekako sam se "izvukao" iz utrobe svjetloplavo-bijelog KLM-ovog jumbo-jeta i zakoracao po latinskoameričkom tlu.
Tu večer (ili jutro) odsjeo sam u hotelu "Romano - Centro" kopjeg će za koju godinu potres sravniti sa zemljom, zajedno sa svim gostima. Poslije nekoliko dana već sam bio na "teškoj periferiji" megalopolisa, na Xochimilcu (gdje jos vode kanali ostataka jezera na kojem je ležao asteški Mexico - Tenochtitlan). u iznajmljenom sobičku kod gospođe Lurdes Couri koja je, zajedna sa svojom familijom, izbjegla iz Bejruta. Krevet, jedna stolica i plastična zavjesa koja je dijelila krevet od WC-a. Ulaz izvana. Bojler izvana - jer nije mogao stati u komfor "studija", kako je Lourdes zvala sobicu.
Tu večer me počastiše vrčem narančina soka.
Kada sam legao u krevet, u mraku mi doleti Split i sve one napuštene blizine i daljine koje su ostale za mnom.
Upalio sam mali tranzistorski prijemnik i tada prvi put ćuh Carlosa Pueblu i "sus tradicionales" kako pjevaju "HASTA SIEMPRE" ! Comandante Che Guevara ! U mraku te meksičke prašnjave sobe, zagubljen na periferiji jednog "novog života" polako su me počeli prožimati trnci.
Ernesto Guevara de la Serna, argentinski revolucionar koji će postati jednostavno CHE rođen je 14. lipnja 1928. godine (jučer mu je bio "rođendan"). Ubijen je 30. listopada 1967. godine u Boliviji. Živio je 39 godina ("heroji umiru mladi") i danas točno protiće isto toliko godina od njegove smrti. Imao je sreću, rekli bi "stari Grci", jer nije prekoračio prag starosti. Od njegova rođenja do danas stala bi dva puna Cheova života! Ostao je vječno mlad jer da je živ imao bi 79 godina!
U svom oproštajnom pismu koje je napisao svojoj obitelji uoči odlaska u Boliviju, gdje pogiba, Che je napisao: "Pomislite ponekad na ovog malog vojnika sudbine XX stoljeća".
Njegova smrt značila je kraj jedne epohe s kojom su umrle i iluzije kako se na temelju iskustava kubanske revolucije i njezina "preslikavanja" može začeti i ostvariti tzv. "kontinentalna revolucija" u Latinskoj Americi - kao konačan oblik razrješenja sukoba između STAROG i NOVOG. Razrješenje sukoba između "pretpovijesti" i nadolazeće "zbiljske povijesti" latinskoameričkog kontinenta - koja otpočinje upravo postupnim praktičkim razrješenjem te dileme, ali uvijek u korist REVOLUCIJE.
Osim Chea, značajne "figure" tog vremena na "revolucionarnoj ljevici" su još Fabricio Ojeda, Camilo Torres, Luis de la Punta Oceda i mnogi drugi. Svi su oni živjeli vrijeme izvjesnog "revolucionarnog romantizma" ali su bili i dio strašnog "revolucionarnog grča".
Svi su oni, kao gerilci, pristajali uz nasilje - pošto su bili uvjereni u njegovu legitimnost. Opće razočarenje "formalnom demokracijom" bilo je tadašnje "stanje svijesti" latinskoameričke ljevice. U tom konceptu njihovo "nasilje" je bilo odgovor na postojeće sveopće nasilje čije žrtve su bili većina latinoamerikanaca.
Tada je "zasvjetlila" Kuba!
Kuba je ponudila "drugačiji put" koji je podrazumijevao oružanu borbu za koju su mnogi povjerovali da je jedini efikasan način "promjene postojećeg stanja" ka jednoj "boljoj budućnosti". Kuba nudi novu "revolucionarnu strategiju" koja je bila oličena u gerilskom ratu - a Che Guevara je bio njen najlucidniji ideolog.
Poginuo je kao komandant "Vojske Nacionalnog Oslobođenja" ("Ejercito de Liberacion Nacional - ELN") koja je bila najčvršći politički izraz njegove teorije i ideologijskog kompleksa koji je "ležao" u pozadini.
Che razvija tzv "Teoriju FOCA (Žarišta)". Temeljni postulati teorije "revolucionarnog žarišta" on po prvi put artikulira u svom djelu iz 1960. godine "La guerra de guerrillas". On piše:
"Smatram da su slijedeća tri doprinosa kubanske revolucije mehanici revolucionarnih pokreta u Americi:
1) NARODNE SNAGE moraju dobiti rat protiv vojske,
2) Ne treba uvijek čekati da postoje svi preduvjeti za revoluciju; njih može stvoriti ustaničko žarište,
3) U nerazvijenoj Americi teren borbe mora u osnovi biti selo."
"Fokističke tendencije" polako postaju "univerzalne". Prisutne su na sličan način u različitim zemljama (od Argentine do Kolumbije...iako je, recimo, u Argentini 70% stanovništva tada živjelo u urbanim sredinama).
Che Guevara tako 1963. godine sudjeluje u organiziranju jednog "gerilskog žarišta" u Argentini s neskrivenim ambicijama da i na to područje "preseli" kubanski model. Ubrzo će biti jasno kako Che nikada nije odustao od namjere da pokrene revolucionarne procese baš u Argentini, svojoj domovini. Kao da mu to postaje određena fiks ideja.
Mnogi su se pitali zašto je odabrao BOLIVIJU za zemlju odakle će krenuti ?
Bolivija je, naime, bila okružena neprijateljskim diktaturama u Brazilu, Argentini i Paragvaju. Osvajanje vlasti u La Pazu nikada mu nije bio glavni cilj. Namjera mu je bila da konsolidira jedno "revolucionarno žarište" na bolivijskom teritoriju koje bi se s vremenom transformiralo, kako je to pisao Regis Dabray ("La guerrilla del Che") u "jedan centar za vojno obučavanje i npolitičku koordinaciju različitih nacionalnih revolucionarnih organizacija Latinske Amerike".
Cheova ideja je bila da se revolucionarna borba odvija u nekoliko stupnjeva stvaranjem više frontova u Boliviji, aktivnostima u La Pazu i postupnom širenju prema Peruu i Argentini. Njegova je "kontinentalna projekcija revolucije" uvjetovala da on odabere Boliviju za "kontinentalno gerilsko žarište". Važan mu je bio geografski faktor jer je Bolivija u centru kontinenta. Njen je teritorij bio relativno izoliran i pogodan za gerilski način ratovanja. Graniči s pet zemalja - što je u konceptu "širenja revolucije" njemu bilo važno.
Još 1963. godine Che sudjeluje u formiranju gerile koju predvodi Jorge Ricardo Masetti. Cilj joj je bio da se "proces" pokrene i u Argentini. Ali u veljači iste godine argentinska vojska likvidira taj gerilski pokret. Iste 1963. godine Che potiče stvaranje peruanske gerile koju peruanska vojska likvidira u Puerto Maldonado. Hector Bejar nastavlja borbu ali i njegova je grupa likvidirana 1965. godine u Peruu. Kada je ubijen Luis de la Arente Uceda "peruanska alternativa" je zatrta.
Mnogi danas smatraju kako je Bolivija bila pogrešan izbor za razvoj "teorije žarišta" iako je 60% bolivijskog stanovništva živilo na selu. Kao prvo, Che odlazi na istok zemlje gdje su većinom seljaci ali koji su tradicionalno politički nezainteresirani dok su se "potencijalne revolucionarne snage" nalazile u Altiplanu gdje je dominiralo rudarsko stanovništvo.
Vojna kampanja Chea u Boliviji formalno počinje 23. ožujka 1967. godine jednom zasjedom u blizini logora Naucahrasa - gdje je gerila osnovana još u studenom 1966. godine. Seljaci su bili nezainteresirani i nije ostvarena nikakva solidarnost s gerilom. Gerilska skupina razdvaja se na dvije grupe. To je bilo 17. travnja 1967. godine. Oni se neće više nikada vidjeti. Jednu grupu predvodi Joaquin a drugu Che. Joaquinova grupa uništena je u Vado del Yeso 31. kolovoza (izdao ih je njihov vodić, seljak) a mjesec dana kasnije 8. listopada, razbijena je i Cheova grupa u Quebrada del Yuro. Che je uhvaćen i ubijen u školi u Higuerasu, 30. listopada 1967. godine.
Samo pet gerilaca preživjelo je opkoljavanje i 22. veljače 1968. godine prešli su granicu s Čileom gdje ih je primio tadašnji socijalistički senator Salvador Allende - kasnija žrtva vojno-fašističkog udara "gorila" koje je predvodio general Augusto Pinochet.
Tako su Che Guevara i njegov opsežan "oslobodilački projekt" zauvijek bili poraženi u planinama Bolivije. U oproštajnom pismu porodici prije odlaska u Boliviju napisao je:
"Uvjeren sam kako je oružana borba jedino rješenje za narode koji se bore za slobodu, a ja sam dosljedan u svojim uvjerenjima. Mnogi će me nazivati avanturistom, a to i jesam, samo druge vrste - jedan od onih koji rizikuju vlastitu kožu da bi dokazao svoja uvjerenja. Moguće da je ovo kraj. Ja ga ne tražim, ali to spada u oblast logične vjerojatnosti. Ako tako bude, šaljem Vam svoj poslijednji zagrljaj."
A ja, bilo to na splitskim Pujankama gdje živim ili na zagrebačkoj Trešnjevci - gdje sam kad zasjeda Sabor, svako jutro, prije nego krenem na posao, stavim CD s Carlosom Pueblom y sus tradicionales i odslušam "HASTA SIEMPRE"! I još uvijek me prođu isti oni trnci kao 1984. godine na Xochimilcu u dalekom Ciudad de Mexicu, kada sam prvi put ćuo tu pjesmu.
HASTA LA VICTORIA SIEMPRE !
Post je objavljen 15.06.2007. u 09:09 sati.