Britanski arhitekt RICHARD ROGERS (Lord Rogers of Riverside) dobio je 4. lipnja ove godine prestižnu PRITZKER ARCHITECTURE PRIZE. Zanimljivo je da je ovaj velikan suvremene arhitekture rođenjem Talijan (djed mu je bio zubar koji se naselio u Veneciji - a sam Rogers rođen je u Firenzi) čija se familija u predvečerje drugog svjetskog rata vratila u Englesku. Pritzkerov žiri dao mu je priznanje za njegovu "jedinstvenu interpretaciju fascinacije Suvremenih Pokreta s zgradama shvaćenim kao stroj."
U fokusu njegove pažnje je GRAD i "razmišljanje o Gradu". On sam kazati će: "Volim gradove. Ja sam urbana osoba. Jako vjerujem u gradove-države gledajući 500 godina unatrag." Po njemu, važnost gradova u suvremenom ljudskom društvu - neizmjerna je. Zato će ćesto izražavati svoj "ponos" jer je radio na "regeneraciji gradova".
Kada je u Engleskoj Blair došao na vlast, zamolio ga je da predvodi grupu zvanu "The Urban Task Force" - čiji osnovni cilj je bio da istražuje stanje u kojem se gradovi u Engleskoj nalaze. Rogers i njegova grupa izišla je s 150 prijedloga koji su predstavljali temelj današnje politike "kompaktnih, dobro dizajniranih, ekološki svjesnih gradova - gradova s dobrim javnim prijevozom." Po njemu cilj koji je sebi zadao bio je "ostvariti vezu između kvalitete arhitekture i kvalitete javnog prostora", između "vitalnosti gradova i kvalitete života".
Ovaj čovjek, koji je danas glavni savjetnik londonskog gradonačelnika za arhitekturu i urbanizam zalaže se za "urbanu renesansu". Jedan od primarnih ciljeva mu je da gradovi budu "people friendly" (da budu ljudima "prijateljski") i da se izvrši "rebalans" između automobila i ljudi. Naravno, u njegovom konceptu - jedna od ključnih stvari je - da se ljudima da prednost pred automobilima, što svakako podrazumijeva efikasno rješavanje javnog prijevoza.
Sada sve to pokušajmo smjestiti u naš ambijent i naše društvene okvire.
Gradovi - a posebno na Mediteranu žarišta su demokracije. Arhitektura određuje uvelike i društvene relacije. To je samo naizgled "nategnuta" teza. Ali struktura naših dalmatinskih i obalnih gradova uopće - je struktura života u zajednici koja podrazumijeva svakodnevnu živu komunikaciju na središnjem trgu (obićno "pjaca"). Ta logika "agore demokracije" vezana je i uz način odlučivanja ali i uz otvorenost gradova za komunikaciju i različtost (razmjenu) mišljenja. Od Dubrovnika, Splita, Hvara, Trogira, Šibenika, Zadra, Paga i dalje - to ima svoje sasvim određeno značenje u kulturološkom pa i političkom smislu. Juraj Dalmatinac "projektira" Pag u demokratskoj strukturi arhitekture koja vodi ka centralnom trgu. Općenito...logici "knpanelizma" i "zatvorenosti" - suprostavlja se i mediteranska otvorenost.
Ćesto se, iz meni sasvim nerazumljivih razloga, umanjuje značaj činjenice da je Hrvatska mediteranska zemlja (njena najduža granica je - more - "otvorenost" a ne "zatvorenost").
Vratimo sve to u vrijeme barbarskog napada na splitsku rivu i pokušaj "bužanja" podzemnih garaža na prsima grada Splita - i zadiranja u njegovu povijesnu jezgru...pa ćemo ćuti krik naše povijesti, njenih "duhova" - kao i jednog "dalekog Engleza" koji danas "čisti" London od automobila a splitska "udarna poduzetnička grupica" s Liste Velog Mista namjerava na splitsku rivu i pod srce Dioklecijanove palaće dovući 4-5 tisuća automobila - ne bi li par njihovih hotelskih sobica bile skuplje za desetak eura po krevetu.
Šesdesete godine prošlog stoljeća "rodile su" mnoge ideje i pokrete kao i značajne inicijative. To je vrijeme, usprkos svim svojim zabludama, nosilo u sebi postavljanje pravih tema i pitanja. Tako se pojavio i "Rimski Klub" koji načinje mnoge probleme i pokušava ukazati na nužnost njihova rješavanja.
OKOLIŠ, odnosno zaštita životnog okoliša i tematiziranje vječnog problema odnosa Prirode i Čovjeka - pojavljuje se u svoj svojoj težini i velićini. Nikada više neće sići s "dnevnog reda" razmišljanja o budućnosti Ćovjećanstva kao takvog. U okviru tog pitanja javlja se i problem "higijene življenja", "demokratske arhitekture", "sociologije grada", "usamljene gomile" i humanizacije života
U prvoj polovini dvadesetog stoljeća radja se BAUHAUS kao praksa i pokret. Tematiziraju se problemi "utilitarnog dizajna" u konkretnoj praksi življenja. Razmišlja se o harmoničnom životu u okvirima industrijskog društva i novih vremena koja se rađaju tih godina. Danas , kada već i ideje postmoderne postaju "stare" razmišljati i služiti se kategorijalnim aparatom koji upotrebljava sintagme poput "industrijskog društva" izgleda anahrono - ali nije.
Ponovo raste interes za BAUHAUS.
Pored stalne Bauhaus izložbe u Dessau (Njemačka) obnovio se i "povijesni dom" Wassilija Kandinskog i Paula Klee-ja. Uređena je zgrada u kojoj su oni nekada živjeli i radili...a za koju se može kazati kako je, sama po sebi, njihov "testament". Testament pokreta koji je govorio o nužnosti "dizajniranja za življenje" Tu je zgradu ("Masters House") projektirao i izgradio utemeljitelj Bauhausa - arhitekt WALTER GROPIUS, "daleke" ili "bliske" (kako se uzme!) 1920. godine.
Danas se te "ikone" ovog pokreta obnavljaju i postaju "svetišta" mnogih štovatelja i posjetitelja. S "Bauhaus Dassau: Workshop of Modernism" Njemačka kao da obnavlja eksplozivni povijesni i društveni period između 1920 - 1932. godine koji je bio "porodio" jedan od najutjecajnijih arhitektonskih i dizajnerskih pokreta 20. stoljeća. Taj je pokret zasnovan u demokratskoj i antiakademskoj post-prvosvjetskoratnoj atmosferi Weimarske Republike 1919. godine (Ne zaboravimo da su užasi Prvog svjetskog rata možda nadmašili svireposti gotovo svih poznatih ratova). Pokret se "skrasio" 1925. godine u Dassau - "gdje je cvjetao" i to na utopijskoj filozofiji i shvaćanju kako praktičan, utilitarni dizajn - vezan uz "organsku estetiku" - vodi ljudsko biće u "harmoniju" s modernim "industrijskim dobom".
Zanimljivo je kako nacisti, kada postaju značajni, uz "strukturu Bauhausa" vezuju "ne-germanske" ideje. Bauhaus nazivaju "kulturnim boljševizmom" s "marksističko-židovskim intencijama". Oni zato 1933. godine ovaj pokret "dokidaju".
Tada je već bilo sasvim jasno kako i arhitektura ima politički značaj - a po totalitaristima i ideologijsku podlogu. Kasnije će Hitlerov glavni arhitekt Speer pokazati i u praksi da je to moguće (počev od dizajniraja poznatih mimohoda pa do konkretnih arhitektonskih rješenja kao i predviđanja izgleda budućeg glavnog grada Trećeg Rajha - Germanije).
Komunističke vlasti nakon drugog svjetskog rata Pokret su satjerali u "zaborav" i devastirane zgrade nisu obnavljali. Tek 2000. godine Bauhaus Dessau Foundation renovira kuću u kojoj su živjeli Kandinsky i Klee.
Kandinsky je 1926. godine napisao "Točke i linije u Planu" gdje definira apstraktnu umjetnost i "primarne kolorističke sheme"
Naravno, taj Pokret, njegova struktura i ideje nisu odgovarale ni nacizmu ni staljinizmu - ali pitanje je postavljeno?
Ono i danas "dreči do neba" pred navalom "novobarbara" koji razaraju jezgru ljudske zajednice kao i jezgru demokratičnog načina komunikacije ljudi koju određuje prostor, arhitektura i urabani ambijent u kojem obitavaju. Dizajn za potrebe Čovjeka - pretvorio se u nakaradni pokušaj kontroliranog "dizajniranja naših života" u korist samo jedne "vrijednosti" - profita. Zajednica koja takvoj politici daje "zeleno svjetlo" osuđena je na propast i devastaciju povijesne slojevitosti koja daje humus novog života. Devastacija prostora tako postaje i devastacija nas samih - pa tako i naše Slobode.
Splitska riva možda je jedno od zadnjih upozorenja kako je "vrag odnio šalu" i kako je krajnji ćas da se uozbiljima pred velikim pitanjima koja vape za odgovorima a mi ih, ponekad, uopće i ne primjećujemo - jer je površnost postala naš općeprihvaćeni (trendovski poželjan) stil života!
|
