KRITIKA : Ivan Vidić - 'Gangabanga' ( AGM, 2006.)

Hrvatsku književnu situaciju s početka dvijetisućitih bitno su obilježili prvi prozni pokušaji dotadašnjih pjesnika, a 2006. pamtit će se, između ostaloga, i po romanesknim prvencima autora koje smo dotad poznavali kao vrsne dramatičare. Tako nas je početkom prošle godine Ivana Sajko vrlo ugodno iznenadila romanom 'Rio bar', a pred sam kraj godine na police knjižara dospio je prvi roman još jednoga dramskog pisca, Ivana Vidića.
»Pisanje je za mene teritorij bijesa, teritorij borbe u kojem neprestano pokušavam izmaknuti modelima i prisilama, ne samo kroz ono o čemu pišem, već i kako pišem«, riječi su Ivane Sajko iz jednog intervjua, a nakon čitanja Vidićeva romana 'Gangabanga' iste bi se riječi mogle pripisati i njemu, uz jednu malu, ali znakovitu razliku. Vidić nije ništa manje buntovan od svoje šest godina mlađe kolegice, ali njegova buntovnička radikalnost ipak ostaje na razini sadržaja i teme, dok Ivana Sajko, osim tematski, svoj aktivizam artikulira i strukturalno, na planu forme, a to čini posezanjem za žanrovskim hibridima i kombiniranjem različitih autorskih postupaka i pripovjednih modela kako bi otklonom od jednoličnosti i ustaljenih modela naglasila svoj otpor protiv svakog ukalupljivanja i stege.

Ivan Vidić, slično kao Mujičić Artnam u romanu 'Pet litara benzina' , za nosećega protagonista uzima bivšega branitelja kojemu je, narodski rečeno, puna kapa i koji odlučuje uzeti stvari u svoje ruke. No, dok Artnamov antijunak uzročnike sveopćega zla vidi u medijima, Vidićev se urbani gerilac okomljuje na katedralu konzumerizma, trgovački centar, kojega je i sam zaposlenik (iz razloga boljeg upoznavanja neprijatelja, dakako). Predbožićno je vrijeme 2002. i potrošačka je groznica na vrhuncu, blagajna trgovačkoga centra prepuna je i idealno je vrijeme za osvetničku akciju preraspodjele društvenih sredstava — pljačkom šoping-centra oduzeti bogatima kako bi se dalo siromašnome sebi i svojoj životnoj družici. No, planiranje, priprema i sam čin pljačke tek je fabularni okvir, koji Vidić ispunjava brojnim dojmljivim i tematski vrlo raznorodnim esejističkim dionicama, koje su okosnica i zapravo, osnovni razlog postojanja njegova romana. Esejiziranje se pritom iskazuje i najosjetnijim balastom, jer prekobrojne esejističke digresije narušavaju fabularnu arhitektoniku, a čitatelj prečesto gubi pripovjednu nit.
Teško je i samo nabrojati s čime se sve Vidićev junak u tim ogledima obračunava i na koga se sve narogušio, a još je teže pronaći društveno-socijalnu devijaciju kojoj je ostao dužan! No, u svojim kritičkim opservacijama ipak je najoštriji prema primitivnom kapitalizmu na hrvatski način, razularenu konzumerizmu osiromašenoga građanstva, političkim strankama, Crkvi, medijima i globalizaciji. Pritom nimalo ne preza od vulgarnosti i psovki, politička mu korektnost nije ni u primisli, a za one ne odveć brojne slučajeve kada zagnjavi moraliziranjem, dociranjem i didaktičnošću na razini pamfleta iskupljuje se obilnim dozama duhovitosti i ironije kojom je obložen njegov bijes. Pohvaliti svakako valja i nekoliko maestralnih prikaza snomorica, snoviđenja i u Burroughsovu stilu narkoticima i alkoholom uzrokovanih fantazmagoričnih halucinacija. No, onkraj svih eksplikacija kritičnosti i verbalne erupcije nezadovoljstva, najsubverzivnija je poruka romana dana uporabom organiziranoga kriminala kao oruđa revolucionarne borbe protiv legaliziranih, korporativnih pljačkaša.

Osim na pojedine stvarne osobe i događaje iz života tranzicijske Hrvatske, Vidić se referira i na neke od svojih književnih uzora. Neskrivenim posvetama Dragoslavu Mihailoviću i Thomasu Bernhardu kao vrlo vjerojatnim literarnim liblinzima, on duhovito kontrapunktira ironiju na vlastiti račun, sprdajući se sa svojom dramom 'Octopussy', koja, u doba u koje je smjestio radnju svog romana, upravo započinje život na pozornici zagrebačkoga HNK. Autorova dramska popudbina, osim u vrlo uvjerljivim i životnim dijalozima, očituje se i u površnu tretiranju likova — dok se protagonist ispostavlja pukim glasnogovornikom autorovih ideja, ostalih nekoliko pobočnih likova ostaju na razini skica i nedovršenih portreta, što bi mogao biti odraz Vidićeve navade (kao pisca dramskih tekstova) da glumcu prepusti zadaću udahnjivanja osobnosti likovima.
Sam tijek pljačke odrađen je po uzoru na holivudske filmske uspješnice, što uključuje prilično traljavo izveden fabularni obrat, ali i ironijom natopljen način rješavanja problema neželjenih svjedoka i ucjenama sklonih suučesnika. Jasno, ironije nije lišena ni završna rusoovska promjena životne okoline, a cinizam i subverzija iščitavaju se i u činjenici da se zločin, kako vidimo, ponekad ipak isplati.

Vidićeva 'Gangabanga' zabavna je i vrlo sarkastična literarna replika na hrvatsku ko je jamio, jamio je svakodnevnu zbilju.

(Napisao Božidar Alajbegović
objavljeno u Vijencu, broj 342, travnja 2007.)

KUTIJA SLOVA - emisija o književnosti
Hrvatski radio 1. program 25.04.2008. 16:05

Tko su dobitnici nagrada Društva hrvatskih književnika?
Što u Hrvatskoj radi slavni autor znanstvene fantastike Richard Morgan?
Kritičko čitanje poezije Slavka Jendrička i razgovor s autoricom romana 'Mirna ulica, drvored' - Nadom Gašić, teme su emisije Kutija slova u 16 sati i 5 minuta.

Na ovotjednom Književnom petku, organiziranom u suradnji s Hrvatskim društvom pisaca, bit
će govora o suvremenoj švicarskoj književnosti.
Osvrćući se na recentnu književnu produkciju ove zemlje, voditelj tribine Boris Perić predstavit će troje švicarskih autora - Theresu Bichsel, Michaela Sasdija i Franca Supina, koji u okviru razmjene pisaca između HDP-a i Udruženja književnica i književnika Berna, uzvraćaju siječanjski posjet svojim hrvatskimkolegama.

Tribina će se održati 25. travnja u 20 sati u Gradskoj knjižnici, Galerija kupola, Starčevićev trg 6.

Prlikom svog nedavnog gostovanja u Hrvatskoj, dobitnica Man Bookerove nagrade Kiran Desai osim brojnim 'jakim' medijima, dala je intervju i za internetski portal Studentnet.hr.

Pitanja je postavljao mladi novinar Danijel Jedriško a razgovor u kojemu autrorica govori o svoja dva romana je dostupan ovdje

Od 25. do 27. travnja 2008. u Zagrebu će se održati jubilarni 30. Dani znanstvene fantastike - SFeraKon.

Ovu najstariju i najugledniju znanstveno-fantastičnu konvenciju u ovome dijelu Europe organizira Društvo za znanstvenu fantastiku SFera iz Zagreba.

Uz predavanja, promocije knjiga i filmske projekcije, sudionici konvencije moći će uživati u igraonicama kompjuterskih i stolnih igara, tematskim radionicama, okruglim stolovima, kvizevima, aukciji i ostalnom popratnom zabavnom programu, kojeg SFera organizira u suradnji i s drugim hrvatskim žanrovskim udrugama. Ujedno će se sudionici konvencije moći upoznati s radom tih udruga, a bit će organiziran i već tradicionalan sajam knjiga.

Opširnije + detaljni program po danima ovdje

Izdavač Što čitaš? predstavlja knjigu Clifforda Harpera 'Anarhija - grafički vodič', koja kroz tekst i preko dvije stotine ilustracija donosi pregled povijesti osnovnih anarhističkih ideja i prakse. Riječ je o vizualno privlačnom i tekstualno zanimljivom izdanju koje osim informativnog pristupa predstavlja inspirativnu knjigu prepunu primjera ljudske solidarnosti i težnje za slobodom.

Iako je riječ o drugom izdanju zapravo možemo reći da je knjiga po prvi put objavljena na «konvencionalan» način, jer je prvo izdanje objavljeno kao samizdat i distribucija je tek djelomično dotaknula mainstream i izašla izvan slobodarskih krugova, dok je veći dio naklade distribuiran direktno, od ruke do ruke, a knjiga je rasprodana tijekom 2000. godine, kada je prvi put i objavljena.
Unatoč takvoj popularnosti ovog naslova Što čitaš? zbog davanja prednosti i želje za objavljivanjem drugih naslova nikako nije objavljivao novo izdanje sve do danas.
'Anarhija - grafički vodič' demisitificira ulogu anarhističkog pokreta u povijesti, jer je uobičajena slika anarhiste ili anarhistkinje izrazito negativna, prikazani su kao destruktivne osobe željne besmislenog uništavanja, a sve u svrhu ostvarivanja svog cilja - anarhije. Kada je riječ o tom cilju, najčešće definicije ovog društvenog uređenja su pune predrasuda, ponekad zlonamjernih, ponekad uzrokovanih neznanjem, ali uvijek prikazuju anarhiju kao kaos i uništavanje, dok je zapravo riječ o društvu blagostanja u kojem sve to nestaje.
Ovom knjigom Clifford Harper kroz sliku i riječ donosi drugačije viđenje anarhizma i anarhije. Naravno, 'Anarhija' nije povijesna knjiga, već pregled anarhističke teorije i prakse kroz povijest, te onoga što je prethodilo anarhizmu kakav danas poznajemo. Ljudske težnje i napori za stvaranje slobodnog društva i života imaju dugu povijest koju ne treba zaboraviti pa su tako kroz knjigu opisani srednjovjekovni pokreti za oslobođenje (od vlasti crkve i plemstva), sve do ranih utopijskih mislioca i ideja koje su dovele do stvaranja anarhizma i njegovih praktičnih i teorijskih ostvarenja u suvremenoj povijesti. Autor prepoznaje anarhističke ideje i tamo gdje one nisu bile stavljene u praksu od samih anarhističkih grupa ili već deklariranih anarhista, već je društvo ili zajednica reagirala na anarhistički način, organizirali su se nehijerarhijski, soiladarno i bez pomoći ili utjecaja vlasti, čime na još jedan način prikazuje praktičnost i samorazumljivost takvog oblika organizacije i djelovanja. Već na samom početku knjige autor govori o tome: 'Anarhija je, kada razmisliš o njoj, poput svih stvarno dobrih ideja vrlo jednostavna, ljudskim je bićima najbolje kad žive slobodna od svakog autoriteta, odlučuju o stvarima sporazumijevajući se međusobno umjesto da im se naređuje'.
Knjiga je pisana jednostavnim jezikom i predstavlja odličan izvor informacija za svakoga tko želi nešto više saznati o anarhističkim idejama.
Dodatna vrijednost ove knjige je više od dvije stotine ilustracija koje prate tekst. Riječ o prepoznatljivom stilu i vrsti ilustracija koje su obilježile cijeli niz anarhističkih događanja, manifestacija, raznih publikacija, časopisa i knjiga.
Knjigu je moguće nabaviti u većini knjižara, slobodarskim/anarhističkim događanjima i direktno od izdavača.

www.stocitas.org

U opširnom razgovoru objavljenom u novom broju Vijenca(od danas na svim kioscima, 10,00 kn) , Jelena Hekman, glavna urednica Matice hrvatske, govori o izdavačkom programu Matice hrvatske i skorašnjim novim izdanjima, o stanju na hrvatskoj izdavačkoj sceni, o plasmanu knjiga na kioscima, o ulozi i važnosti časopisa, o položaju društvenih i humanističkih znanosti u nas i još mnogim temama - intervju čitajte na ovome linku

T-portal je dovršio seriju razgovora s 11 kandidata za nagradu za najbolji roman , evo i preostalih intervjua:

- intervju s Nikolom Petkovićem pročitajte ovdje

- intervju s Edom Popovićem pročitajte ovdje

- intervju s Daliborom Šimpragom pročitajte ovdje

- intervju s Marinom Šur Puhlovski pročitajte ovdje

U sklopu razmjene pisaca između HDP-a i Udruženja književnica i književnika Berna,
koju su inicirali švicarske kolege,
u goste dolaze Therese Bichsel, Michael Sasdi i Franco Supino.
HDP je organiziralo tri njihova nastupa
u suradnji sa Gradom Rijeka, Gradskom knjižnicom Bakar i Književnim petkom.

- U četvrtak, 24. travnja 2008. u 12 sati, u riječkom klubu "Gal",
nastup švicarskih pisaca: Therese Bichsel, Michael Sasdi i Franco Supino;
moderatori nastupa su Nikola Petković (pjesnik, kritičar, profesor na riječkom FF-u)
i Boris Perić (romanopisac, prevoditelj, voditelj zagrebačke tribine Književni petak);

- U četvrtak, 24. travnja 2008. u 19 sati, u Gradskoj knjižnici Bakar,
gosti i domaćini nastupaju u istom sastavu;

- U petak, 25. travnja, u 20 sati, na 'Književnom petku' u Zagrebu,
nastupaju: Therese Bichsel, Michael Sasdi, Franco Supino; voditelj Književnog petka Boris Perić

Naklada LJEVAK
poziva
na predstavljanje
nove knjige Biblioteke SMS

Jadranka Klepac
KORA OD JABUKE

O knjizi će govoriti:
Hrvojka Mihanović-Salopek
Jadranka Klepac
i urednica Nives Tomašević.

Ulomke iz knjige čitat će učenici OŠ Trnsko i OŠ Malešnica.

Knjiga će biti predstavljena u četvrtak, 24. travnja u 12.30 h, u Knjižnici i čitaonici Bogdan Ogrizović (Preradovićeva 5, Zagreb).

New York, sparni kolovoz 1991. Oko samrtne postelje teško bolesnog, ali još uvijek vrlo živahnog slikara Alika okupljaju se, uz ženu, ljubavnicu i bivšu djevojku (nekoć cirkusantkinju, danas pravnicu) s autističnom kćeri, njegovi prijatelji, ruski imigranti. Dok traju posljednje pripreme, prisjećaju se dogodovština s Alikom i života u Rusiji, obnavljaju stara suparništva i zakopavaju ratne sjekire, ispijaju čaj i(li) votku, dovode svećenika ali i rabina, a na CNN-u se vrte prizori neuspjelog vojnog udara u Moskvi, posljednjeg trzaja komunističkog režima od kojega su svi oni pobjegli . . . Imigrantsko iskustvo, slikovit prikaz 'ruske duše', oda američkoj životnosti i raznolikosti, neuništiva strast za životom, čitava galerija živopisnih karaktera, sažete ali kompleksne refleksije o životu i smrti, domovini i egzilu, ljubavi i gubitku, bez imalo patetike i melodramatičnosti - sve je to stalo u ovaj kratki roman jedne od najvećih suvremenih ruskih književnica Ljudmile Ulicke, kojim se autorica predstavlja hrvatskim čitateljima.

Ljudmila Ulicka (1943.) prije književne karijere radila je u genetičkom laboratoriju, gdje je dobila otkaz zato što je pretipkavala zabranjeni roman. Prve priče objavila je krajem 1980-ih, a danas je jedna od najprevođenijih i najnagrađivanijih ruskih prozaistica. Knjige su joj prevedene na 17 jezika, a posebno je popularna u Njemačkoj. Piše na tragu klasičnog ruskog psihološkog realizma, ali iz ženske perspektive. Osobita je i po tome što su joj i sporedni likovi potpuno zaokruženi karakteri. Važnija djela: Sonječka, 1993., francuska nagrada Medici; Medeja i njezina djeca, 1996., tallijanska nagrada Giuseppe Acerbi; Veseli sprovod, 1997.; Slučaj Kukocki, 2001. nagrada Ruski Booker, talijanska nagrada Penne 2006.; Iskreno vaš, 2004. nagrada za ruski roman godine, kineska nacionalna književna nagrada 2005.; Daniel Štajn, prevoditelj, 2006., ruska književna nagrada Big Book.

U SJEĆANJE
BORIS MARUNA (1940. - 2007.)
DRAGUTIN TADIJANOVIĆ (1905. - 2007.)

SUVREMENA KNJIŽEVNOST
LJERKA CAR MATUTINOVIĆ - Mnogolika ljubav
IVAN GRLJUŠIĆ - Tri priče
ZORAN KRŠUL- Pjesme
MUHAREM BAZDULJ - Žalost, viski, votka
BISERKA TEŽAČKI KEKIĆ- Zbiljnost iza ogledala

„LA BATTANA“ U „NOVOJ ISTRI“: O LJUBAVI
(prev. R. Karlović)
VLADA ACQUAVITA - Trubadurke, pjesnikinje iz ljubavi
MARCO APOLLONIO Voljeti
CRISTINA BENUSSI - Prilog estetici: izučavati i/ili osjećati
GIANNA DALLEMULLE AUSENAK - Na njegovoj strani
VIŠNJA MACHIEDO - Nadrealistička uzor-žena
ADRIANO PETTA - Dok nas smrt ne rastavi
MARIO SCHIAVATO - Concettina ljubav
GIACOMO SCOTTI - Dvije ljubavi
CLAUDIO UGUSSI - Zbog jedne Bachove fuge

NOVI PRIJEVODI
WITOLD GOMBROWICZ - Bunar (prev. A. Cvitanović)
GUSTAV MEYRINK - Čudesna igra cvrčaka; Kardinal Napellus (prev. M. Soklić)

STUDIJA I OGLED
MILAN SOKLIĆ - Duhovni razvitak Gustava Meyrinka…
ĐURO VIDMAROVIĆ - Između sna i tajne (: Petar Opačić)

HRVATSKI JEZIK
SANJA VULIĆ - Nekoliko vrbničkih jezičnih zanimljivosti

STUDIJA I OGLED
MARIJAN JELENIĆ - Nova Istra: Putovanje u budućnost


KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI
IVAN J. BOŠKOVIĆ
„Stvarnost i fikcija Držićeva Njarnjas-grada“ (Slavica Stojan: Slast Tartare)

ADRIAN CVITANOVIĆ
„Iza čelične zavjese Srednje Europe“
(Milan Kundera: Zavjesa)
„Klasik poljske dvadesetostoljetne proze“
(Jarosław Iwaszkiewicz: Pripovijesti)
„Vječni građanin Sándor Márai“
(Sándor Márai: Judit. 3 lica jedne ljubavi)
„Kertész, pisac pripovijedaka“
(Imre Kertész: Engleska zastava)
„Viktor, ili djeca na vlasti“
(Viktor Jerofejev: Dobri Staljin)
„O savjesti“
(Karl Jaspers: Pitanje krivnje)

BOŽIDAR ALAJBEGOVIĆ
„Iza svekog imena krije se priča“
(Daša Drndić: Sonnenschein)
„Zahtjevan roman kafkijanske atmosfere“
(Ljiljana Filipović: Nestali ljudi)
„Svetac na Golom otoku“
(Ludwig Bauer: Zapisi i vremena Nikice Slavića)

SANJA VULIĆ
„Trinaesta knjiga Panonskoga ljetopisa“
(x x x : Panonski ljetopis)

*****

Časopis izdaje Istarski ogranak DRUŠTVA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA, Pula
Glavni i odgovorni urednik Boris Domagoj Biletić .
Cijena dvobroja 50,00 kn
Narudžbe na e-mail istarski-ogranak-drustva@pu.t-com.hr ili novaistra@hotmail.com ili pula@dhk.hr

Intervju s predsjednikom Hrvatskog društva pisaca Velimirom Viskovićem, koji donosimo u nastavku, rađen je u petak, 4. travnja u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža. Povod je bio demonstrativno istupanje Zvonka Makovića iz Upravnog odbora HDP-a zbog «sabotaže potpredsjednika HDP-a Nenada Popovića na sajmu u Leipzigu», odnosno razgovor koji sam radila za Slobodnu Dalmaciju, a u kojemu Maković za probleme u Društvu proziva i Viskovića.
Tijekom dvadesetminutnog razgovora u LZu, Visković je - povremeno se, doduše, buneći zbog njihova polemičkog tona - odgovorio na gotovo sva moja pitanja. Nakon što je zatražio da mu intervju pošaljemo na autorizaciju te saznao da ćemo to rado učiniti, ali bez mogućnosti da naknadno mijenja smisao izgovorenog, prekinuo je razgovor.
Prije nego što sam pismenu formu intervjua poslala u Split, još jednom sam Viskoviću ponudila autorizaciju, što je on rezolutno odbio, najavivši kako će «porazgovarati» s mojim urednicima. To je, očito, i učinio: intervju nikada nije objavljen u «Slobodnoj», a odbili su ga i neki web-portali. Zašto? Odgovor na to pitanje možda može dati popis funkcija koje Visković obnaša: predsjednik Hrvatskog društva pisaca, urednik književnog časopisa na državnim jaslama, urednik biblioteke u jednoj od najutjecajnijih nakladničkih kuća, član mnogih žirija, stalno zaposlen u Leksikografskom zavodu, gotovo vječni član Vijeća za knjigu i nakladništvo Ministarstva kulture...
Vesna Laušić


Kako komentirate nedavnu najavu Zvonka Makovića da izlazi iz Hrvatskog društva pisaca, kao i činjenicu da i Vas proziva zbog problema u Društvu?
Primam znanju njegovu izjavu: na to se više ne može utjecati. Ne znam samo što se tu ima najavljivati? Maković je, između ostalog, u delegaciji Društva pisaca koja je upravo (bila, op.a) u Japanu; vjerojatno će nakon povratka podnijeti ostavku.
Mislite da zbog odlaska u Japan Maković nije već na skupštini istupio iz HDP-a?
Ne znam, ali ne znam ni zašto bi to inače odgađao.
Možda je očekivao raspravu o problemima u Društvu?
Rasprava je već bila, čuli ste je: na skupštini je raspravljalo pet ili šest ljudi, i on je bio sam. A i o čemu bismo mi to raspravljali?
Među ostalim, o činjenici da je iz HDP-a u kratkom vremenu izišlo šest relevantnih članova, mahom osnivača Društva?
Meni je žao što su ti ljudi izišli, među njima ima i dobrih pisaca. Ali, ja ne mogu zaustaviti nekoga poput, recimo, Slobodana Prosperova Novaka, koji kaže da neće biti u istom društvu s Predragom Matvejevićem?! Valjda bi ga zadovoljilo da mi izbacimo Predraga Matvejevića? Ili, ne mogu zaustaviti Edu Popovića koji je rekao da neće biti u istom društvu s Vedranom Rudan.
Nije li važnije pitanje zašto svi ti ljudi nemaju razloga da ostanu u Društvu?
Postoje dva društva; oni mogu izabrati i Društvo hrvatskih književnika.
Ne bi li to još uvijek nešto govorilo i o HDPu?
Čuli ste na skupštini koliko smo prošle godine napravili - osobno nemam razloga da se osjećam nezadovoljno djelatnošću HDP-a. Svi pokazuju izniman interes da uđu u Društvo: nema, recimo, jednog mladog pisca koji se obratio DHK a ne HDPu.
Društvo ima 203 člana. Jedan od razloga zbog kojih su osnivači HDP-a napustili DHK bio je i njegova pre(ko)brojnost; no, ako HDP nastavi ovim tempom, uskoro će imati više članova nego DHK.
Mi smo do sada već mogli imati 500 članova; međutim, trudimo se da ostanemo na što manjem broju. Prošle godine se natjecalo oko stotinu ljudi, primili smo ih 26. Ja nisam kriv što je od pedesetih do osamdesetih godina u prosjeku bilo objavljivano po pet romana, a u zadnje vrijeme ih se objavljuje 30 do 40, dok zbirkama pjesama nema ni broja. Tako da se za članstvo vrlo često natječu ljudi koji imaju po 15-20 knjiga, a ni ja, koji se bavim književnom kritikom, praktički nisam čuo za njih. Naprosto je došlo do demokratizacije izdavanja knjiga. Jako veliki broj ljudi iza sebe ima impresivne bibliografije, a na nama je da procijenimo da li su ti opusi toliko relevantni da njihovi autori uđu u HDP.
Da li biste Vi osobno ostali član društva pisaca iz kojega je demonstrativno istupio Miroslav Krleža, ili Ranko Marinković?
Iz našeg društva je Krleža istupio?
Pa, ostao bih, ako mi odgovara to društvo, ako se slažem s njegovom djelatnošću i ako za sebe vidim mogućnost za realizaciju.
Što bi to govorilo o tom društvu?
Ja ne vjerujem, dapače - vjerujem da bi Krleža bio član našeg društva da postoji ta mogućnost. Vi hoćete reći da, ako je Zvonko Maković istupio, onda to društvo ne vrijedi?
Delimir Rešicki je također istupio iz HDP-a. Ni on nije relevantan autor?
Delimir Rešicki je do prije godinu dana bio član Društva hrvatskih književnika i još uvijek član DHK. Meni je bilo drago kad je on ušao; ali, on je u članku Tomislava Čadeža našao razlog da se naljuti na HDP i podnio nam je ostavku, čak je mene osobno izvrijeđao. Ne znam čime sam to zavrijedio?
Vi ste taj članak, u kojemu se Rešickog proziva zbog izgleda njegove glave, nazvali duhovitim.
Jesam, ali to ne znači da se s time slažem. Ja sam samo rekao da je taj članak duhovit.
Ako vi hoćete neki moj osobni sud o hrvatskom nastupu ili radu Alide Bremer u Njemačkoj i Leipzigu: ja mislim da je njezin rad vrlo koristan. Nisam bio tamo, ali vjerujem da je to čak bilo dosta reprezentativno. Ali, nije moja dužnost, a pogotovu ne dužnost predsjednika PENa, koji se mora boriti za slobodu javne misli, da zabranjuje suprotno mišljenje i da traži od mene da ne dopustim našem potpredsjedniku odlazak u Leipzig.
Mislite da bi se PEN trebao zalagati za vrijeđanje ljudi? Ne bi li se, jednako kao i za slobodu, PEN treabo zalagati i za odgovornost tiska?
Prvo za što se PEN mora zalagati je borba za slobodno iskazivanje mišljenja. A to «odgovornost» znači zalaganje za mišljenje koje meni odgovara.
Naravno da ne: već dugo postoje određena profesionalna pravila, ali i univerzalna humanistička načela na osnovu kojih se može procijeniti odgovornost. I sloboda može biti «sloboda».
Nemojte me dovoditi u poziciju da postanem zastupnik Tomice Čadeža! Uopće neću raspravljati o Čadežu. Mislim da bismo trebali razgovarati o radu Društva, koje je svojom aktivnošću nadmašilo ono od prije pet godina.
Što je točno postignuto?
Između ostalog, izdajemo i pet vrlo kvalitetnih časopisa.
Kolika je njihova čitanost?
Vi mislite da su oni loši? Ja Vas nemam namjeru uvjeravati u suprotno. Moje mišljenje je da su to izuzetno dobri časopisi. Po mom sudu i svemu onom što znam, mislim da su izuzetno čitani.
O kojim se brojkama radi?
Časopisi idu u biblioteke, idu na slavističke katedre… Kako ja mogu procjeniti koliko ih tamo ljudi posudi u čitaonicama? Mislim da su to najrelevantiniji časopisi koji izlaze u Hrvatskoj.
Mislite da su svi ti časopisi primjereni vremenu u kojemu živimo, promjenama koje se događaju u književnosti, društvu, medijima…?
Apsolutno mislim. Ne bismo ih izdavali da ne mislimo da su dobri. Uostalom, o tome treba razgovarati s njihovim urednicima. Ali, idemo dalje: održali smo prošle godine i 90 tribina. Neke su bile više posjećene, neke manje. Održali smo i četiri simpozije o Stanku Lasiću i Nedjeljku Fabriju, kao i susrete Vladana Desnice, a bili smo i suorganizatori simpozija o Zagorki. Imali smo i festival Književnost uživo, putovali smo i primili goste iz dvadesetak zemalja.
Koji je smisao tih putovanja? Možete li navesti neki konkretan prijevod ili kontakt koji je na taj način uspostavljen?
Smisao je da ljudi upoznaju kolege, da uspostave kontakte s agentima i izdavačima, što s vrlo često i radilo na tim gostovanjima. Naša gostovanja nisu posjeti hrvatskim gastarbajterskim enklavama i katoličkim misijama, nego su to bila uvijek putovanja i predstavljanja pred stranom publikom i kontakti sa stranim prevoditeljima i izdavačima. Mislim da je to itekako korisno hrvatskoj književnosti.
Nije li ipak jedan od najvažnijih razloga osnivanja HDPa bio poboljšanje društvenog i materijalnog statusa pisaca, koji je i dalje sve gori, barem za autore koji žive samo od knjiga?
Postoje, između ostalog, stipendije za pisce – to je jedna od naših inicijativa.
Stipendije mogu pomoći, no ne rješavaju problem vrednovanja autora.
Trudimo se koliko znamo: nisam čuo niti jednog boljeg prijedloga od ovoga što smo već napravili. Pitanje honorara nije samo stvar volje HDPa, to je stvar raspoloženja izdavača, ali još više volje Ministarstva kulture da zaštiti rad pisaca. Osim toga, nešto će tek biti postignuto - bilo da to pravo bude dato HDPu ili drugom društvu - postići ćemo to da se zaštite prava posudbe.
Zašto je HDP odbio poziv Alide Bremer da sudjeluje u organizaciji hrvatskog nastupas u Leipzigu?
Kad smo je odbili? Nikad! Alida Bremer se nije nikada meni osobno obratila; da mi se obratila, ja bih joj vrlo rado pomogao oko svega. Ona je određena da bude kurator, i što bih se ja tu miješao?
Zvonko Maković tvrdi drugačije. Možda se obratila Nenadu Popoviću?
Ja to ne znam.
Ali, Vi ste predsjednik Društva?
Nije mi rekao. Vjerojatno mu se nije obratila, ako mi nije rekao.
Nenad Popović je prije sajma tvrdio da postoji alternativni program nastupa u Leipzigu?
Ne znam da je postojao alternativni program. Znam samo da je prije godinu dana Nenad Popović tražio sredstva od Ministarstva kulture, kao i svake godine.
Zašto ga niste pitali kako to da HDP ne sudjeluje u suorganizaciji sajma?
Pa, mi smo sudjelovali, koliko sam vidio: 90 posto ljudi koji su bili tamo su naši članovi.
Zar onda ne bi bilo logično da je HDP bio suorganizator nastupa?
Ako je meni povjereno da radim neku antologiju za inozemstvo – zašto bih se ja obraćao društvima književnika da me konzultiraju u tomu kakav izbor ću napraviti? Ako se negdje osjećam nesigurno, onda ću se svakako obratiti nekom čovjeku za kojeg mislim da dobro poznaje neki segment književne produkcije, pa ću odlučiti hoću li njegov savjet prihvatiti ili neću. Alida Bremer očito misli da dobro poznaje hrvatsku književnost. Ako baš hoćete, pokušao sam joj preko jedne zajedničke prijateljice sugerirati da ne bi bilo dobro da ispusti iz svoga izbora ljude poput Slobodana Šnajdera, na što je ona otprilike dala izjavu da nju Slobodan Šnajder ne zanima, da će inzistirati na mlađim piscima.
Razgovarala : Vesna Laušić

*Četvrtak, 24.04.2008.*
*Ghetto salon*

Start:20.30 sati
GOSTIONICA UTOPIA
Split

Promocija romana:
'Nigdje, niotkudať (Profil, Zagreb, 2008.)

Gost/autor: Bekim Sejranović

Promotor: Ivica Prtenjača

+ OLD TIME R'N'R IGRANKA
(Elvis Presley, Roy Orbison, Beach Boys, The Beatles, Buddy Holly, Chuck
Berry etc.)

Udruga Katapult vas poziva na predstavljanje novog broja časopisa 'Poezija' (3-4 2007) koje će se održati u petak 25. travnja 2008. u Molekuli (bivša zgrada IVEX-a, Rijeka) s početkom u 19 sati.

Časopis 'Poezija' je jedan od najhvaljenijih i definitivno jedan od najrecenziranijih hrvatskih književnih časopisa koji je svojom opremljenošću i kvalitetom tekstova postavio nove standarde u časopisnoj produkciji.


Časopis će predstaviti urednik Ervin Jahić i gosti: Sead Begović, Ivan Herceg, Tonko Maroević, Sanjin Sorel i Davor Mandić.

"Htjela sam govoriti, pisati o svom ocu, o njegovu životu i o distanci koja se pojavila između nas kad sam ušla u pubertet. Bila je to klasna distanca, ali osobita, za koju nema naziva. Poput razdvojene ljubavi. Zatim sam počela pisati roman u kojem je on bio glavni lik. Osjećaj gađenja usred pripovijedanja. Odnedavna znam da roman nije moguć. Da bih prikazala život koji je bio podvrgnut nužnosti, nemam prava zauzeti ponajprije umjetničko stajalište ni nastojati da napišem nešto 'oduševljavajuće' ili 'dirljivo'. Prikupit ću očeve riječi, geste, sklonosti, markantne činjenice njegova života, sve objektivne znakove života u kojem sam i ja sudjelovala. Nikakve poezije sjećanja ni vedre poruge. Prirodno mi dolazi plosnato pisanje, isto onakvo kakvim sam se svojedobno služila kako bih roditeljima priopćila najvažnije novosti."

U potrazi za objektivnošću, za nepristranom književnom obradom teme koja joj je vrlo važna, Ernaux je u ovoj autobiografskoj pripovijesti dakle odabrala pristup koji, na prvi pogled, nije "pristup srca". Rezultat je međutim sve samo ne "plosnat". Čitatelj dobiva dojam kako je velika snaga priče upravo posljedica autoričine odluke da svjesno izbjegava efekte i odbija "pisati dirljivo". Pred nama, takoreći u natuknicama, prolazi gotovo cijelo 20. stoljeće, borba jedne obitelji za bolje mjesto u životu kroz neimaštinu, ratove, manjak obrazovanja, i sve posljedice što ih uspjesi (ili neuspjesi) u toj borbi imaju za odnose među generacijama. Univerzalnija tema teško se može zamisliti.

Annie Ernaux (1940), vrlo cijenjena suvremena francuska spisateljica. Profesorica je suvremene književnosti, a dosad je objavila sljedeća djela (sva u izdanju Gallimarda): Les armoires vides (Prazni ormari, 1974); Ce qu’ils disent ou rien (Ono što oni kažu ili ništa, 1977); La femme gelée (Smrznuta žena, 1981); La place (Mjesto, 1984); Une femme (Jedna žena, 1989); Passion simple (Jednostavna strast, 1992); Journal du dehors (Dnevnik izvana, 1993); La honte (Sram, 1997); Je ne suis pas sortie de ma nuit (Nisam izašla iz svoje noći, 1997); La vie extérieure (Vanjski život, 2000); L’événement (Događaj, 2000); Se perdre (Gubiti se, 2001); L’occupation (Okupacija, 2002); L’usage de la photo (Upotreba fotografije, 2005).
Njezin najnoviji roman Les années (Godine, 2008) u Francuskoj su vrlo dobro prihvatili i čitatelji i književna kritika.
Za knjigu 'Mjesto', koja je prevedena na čak četrnaest jezika, 1984. je godine dobila nagradu 'Renaudot'.

U četvrtak 24.04.2008. u terminu od 18:00 do 21:00 u Molekuli (bivši IVEX, delta 5, Rijeka) udruga Katapult organizira radionicu na temu marketinga i izdavaštva koju će voditi Iva Ribarić.
Pristup radionici se ne naplaćuje, a broj polaznika ograničen je na deset. Prijave se mogu izvršiti Matiji Vukušić na e-mail green_domino@yahoo.com . Svaki prijavljeni sudionik dobit će potvrdu pristupu radionici e-mailom s obvezom dolaska. Na radionicu je potrebno ponijeti pribor za bilježenje.

O temi radionice
- što je marketing?
- marketing vs. promocija
- što je promocijski miks?
- kako napraviti plan promocije?
- izbor poruke i medija
- kako pristupiti sponzorima?
- praktični dio; izrada plana promocije za jednu od knjiga iz edicije Katapult

O voditeljici radionice
Iva Ribarić je rođena 1977. u Rijeci. Studij ekonomije, smjer menadžment, završila je na Ekonomskom fakultetu u Rijeci, gdje je i upisala poslijediplomski specijalistički studij na temu marketinga. Dvije godine djeluje na Svid radiju kao voditeljica, usporedno je angažirana u B studiju za potrebe osmišljanja i snimanja reklamnih spotova te pokreće autorsku glazbenu emisiju (Demonij). 2002. godine zapošljava se u Novom listu u odjelu marketinga. Već u prvoj godini rada angažirana je na pokretanju priloga Školski Novi list u kojem je zadužena za poslove promocije i oglašavanja. U idućoj godini dodijeljeni su joj direktni klijenti i marketinške agencije čija referentna osoba ostaje do danas. Preraspodjelom posla krajem 2004. godine preuzima poslove voditelja propagande, odnosno urednika oglasnog prostora. Sudionica je brojnih stručnih seminara.

'Atlas oblaka' Davida Mitchella izniman je roman, satkan od šest pripovjednih niti, u kojem se muzikalno virtuozno i jezično raskošno isprepleću znanstvena fantastika, politički triler i povijesni pastiš. Priča seže unatrag u devetnaesto stoljeće, kolonijalizam i divljaštvo na otocima Pacifika, te unaprijed u mračnu budućnost, onkraj sloma civilizacije. Idealistični Amerikanac 1850. nevoljko plovi Tihim oceanom; razbaštinjeni skladatelj na prevaru se uvlači u dom sifilisom shrvana genija; kalifornijska novinarka istražuje zataškanu tajnu projekta nuklearke; mali nakladnik bježi od kriminalca kojemu je objavio nenadani bestseler; klonirana restoranska poslužiteljica čeka izvršenje smrtne presude zbog protukorpokracijskog djelovanja; a Zachary, mladić s postapokaliptičnih Havaja, svjedoči sumraku znanosti i civilizacije - to su redom pripovjedači 'Atlasa oblaka'. U romanu od čije maštovitosti i raspona čitatelju zastaje dah, David Mitchell briše jezične, žanrovske i vremenske granice nudeći razmišljanje o ljudskoj volji za moć i pogibeljima u koje nas ona može odvesti.

Prvi roman Davida Mitchella, 'Ghostwritten', objavljen je 1999. dobitnik je nagrade Mail on Sunday/John Llevellyn Rhys za najbolju knjigu autora mlađeg od 35 godina i uvršten je u uži izbor za Guardian First Book Award. Godine 2001. slijedio je Mitchellov drugi roman 'number9dream', uvršten u uži izbor za nagrade Booker i James Tait Black Memorial Prize, a 2003. časopis Granta uključio ga je u izbor najboljih mladih britanskih romanopisaca. Zahvaljujući nagrađivanome 'Atlasu oblaka' iz 2004. (dobitnik Geoffrey Faber Memorial Prize, South Bank Show Literature Award, Richard & Judy Best Read of the Year te u užem izboru za još šest nagrada, uključujući Man Booker), Mitchell postaje velika književna zvijezda, a taj je status 2006. potvrdio sljedećim romanom, poluautobiografskom pričom o odrastanju u engleskoj provinciji 80-ih godina 20. stoljeća pod naslovom 'Livada Crnog Labuda' (ponovno u užem izboru za nagradu Man Booker).
Rođen 1969. godine u Worcestershireu, David Mitchell je proveo više godina podučavajući u Japanu, a sad živi u Irskoj.
Godine 2007. časopis Time uvrstio ga je na popis 100 najutjecajnijih osoba na svijetu.

U četvrtak, 24. travnja 2008. u 19 sati,
u Basaričekovoj 24, Zagreb,
održat će se književna večer pod nazivom

"Književni portret: Slavko Jendričko".

Uz autora, o njegovom djelu govore književni teoretičar i kritičar, sveučilisni profesor Cvjetko Milanja, pjesnik i kritičar Branimir Bošnjak i voditelj tribine, pjesnik i kritičar Branko Maleš.

Intervju s autorom ovdje

*****

UPDATE:

prof. Cvjetko Milanja nažalost neće biti u mogućnosti prisustvovati, javljaju iz HDP-a.

Uskoro u izdanju Hrvatskog filološkog društva i Disputa izlazi već četvrta na hrvatski prevedena knjiga suvremenog ruskog pisca Ilje Stogoffa, roman “Mrtvi mogu plesati”.

O svom romanu autor je za potrebe Večernjeg lista razgovarao s Brankom Primorac.

Intervju dostupan ovdje

U srijedu, 23. 04. 2008. u 19 sati,
u sjedištu Društva, Basaričekova 24, Zagreb,
u ciklusu tribina "Grički dijalog” razgovarat će se o temi
„Jesu li (još) slavni samo mrtvi pjesnici?“

O tim i drugim temama razgovarat će moderatorice Jadranka Pintarić i Jagna Pogačnik te njihovi gosti, pjesnici, kritici i zagovornici pjesništva: Zvonimir Mrkonjić, Krešimir Bagić, Irena Matijašević, Nikola Petković, Tvrtko Vuković i Marko Pogačar


Na tribini će se raspravljati o "vrućim" pitanjima kao što su:
 Što je zapravo, ako jest, "kriza poezije"? Je li poezija izgubila bitku s prozom i je li tu uopće riječ o nekom ratu?
 Što se dogodilo s trendom tzv. stvarnosne poezije, koliko je živ i produktivan, a koliko je pridonio estradizaciji i banalizaciji poezije?
 Stoljećima su nam klasični pjesnici bili učitelji života, nositelji mudrosti, utjecišta u nevolji, pronositelji ljepote. Danas, kako bi rekao veliki pjesnik, Octavio Paz, to rade profesori sociologije i politologije. A što onda rade pjesnici? Je li poezija danas postala religija ili ostala ars (ili/i filozofija)?
 Koliko njih i tko su oni koji čitaju knjige pjesama? Nakladnička industrija rastvara publiku na neosobnu većinu, ali publika hrli na pjesničke festivale. Što tu ne štima? Može li poezija izdržati tretman robe na tržištu?
 Koliko su mediji pomogli/odmogli u svojevrsnoj degradaciji medijske slike poezije posljednjih godina? Zašto se kritika pjesništva svela na dva-tri kritičarska imena? Treba li se uopće obazirati na logiku medija ili marginalnost jednostavno shvaćati kao elitizam?
 U "krizi poezije" imamo ipak mnogo antologija. Govore li one više o priređivačima nego o samoj poeziji?
 Tko su danas u nas novi pjesnički talenti i kako se afirmiraju?

PROZA
Željka KOVAČEVIĆ ANDRIJANIĆ: Tajana, kojom brzinom putuju tajne...?
Nikola TUTEK: Moriczov trg
Ljerka CAR MATUTINOVIĆ: Dulcis in fundo

ESEJ
Igor ŽIC: Jevgenij Zamjatin
René RIVERA MIRANDA:Mostovi poezije
Mladen UREM: Putopisi iz Italije Janka Polića Kamova

PJESNIŠTVO
Đoni BOŽIĆ: Povratnici nebeskoj ideji
Rajko GLIBO: Pjesme
Davorka GLAVAŠ NEKIĆ: Pjesme
Ivica LERGA: Pjesme

POGLED U KAZALIŠTE
Kim CUCULIĆ: Povratak klasici

JEZIK I PISMO
Sandro DAMIANI: Talijanski jezici
Antun NODILO: Zaustavite izumiranje jezika

LIKOVNI OSVRT
Nina ŠEPIĆ: Rijeka Slavoniji

PRIKAZI
Ivo MIJO ANDRIĆ: Pjesma je poruka i oporuka
Ivo MIJO ANDRIĆ: Dug ljubavi
Božidar ALAJBEGOVIĆ: U boj, u boj, za stančić svoj!
Fabijan LOVRIĆ: Anđeli na broju
Đoni BOŽIĆ: Obzori dječje duše
Željka LOVRENČIĆ: Sumračja
Maja GJEREK: Toplina kruha svagdašnjeg u riječima

Na sreću, razgovor Maria Brkljačića sa Slađanom Lipovcem nedavno objavljen na portalu Književnost.org uistinu se ispostavio, čemu sam se i nadao, tek prvim u nizu - ovih je dana isti portal objavio novi Mariov razgovor, ovoga puta s pjesnikom i urednikom časopisa 'Riječi' Slavkom Jendričkom.

Nikako ne propustite, ovdje

Povodom obilježavanja Dana hrvatske knjige
u Gradu Rijeci 2008. godine,
u utorak, 22. travnja s početkom u 12 sati,
u Vijećnici Grada Rijeke
bit će upriličeno

predstavljanje
knjiga za djecu
"ČEZ SKALE MALE"
i
"SVITA S DVORA RIJEČKOG KOLODVORA"
autorice Vesne Miculinić-Prešnjak.

O zbirci će osim autorice govoriti urednik i recenzent,
književnik Božidar Prosenjak i
urednica Nensi Čargonja-Košuta.

Moderator predstavljanja bit će Branka Renko-Silov,
pročelnica Odjela gradske uprave
za odgoj i školstvo Grada Rijeke.

U prigodnom programu nastupit će učenici
Osnovne škole- Scuola elementare Dolac.

Za vrijeme predstavljanja,
knjige će se moći kupiti po promotivnoj cijeni.

Organizator :
Hrvatsko književno društvo OSVIT

Iz Profila javlaju da će se i ove godine u svibnju (6.-17.) u središtu Zagreba, u Profil Megastoreu održati već tradicionalni Zagrebački sajam knjiga.

Peto izdanje ove najvažnije proljetne manifestacije za knjigu i autore okupit će gotovo sve hrvatske nakladnike te publici kroz bogat program promocija i književnih susreta predstaviti mnoštvo noviteta s našeg tržišta knjiga.

Tema ovogodišnjeg Zagrebačkog sajma knjiga je Novi hrvatski roman.
Potaknuti sve boljim knjigama te sve boljim medijskim praćenjem hrvatske književne produkcije, u Profilu su se odlučili upravo za ovu temu.
Profil je snažan zagovornik i promotor hrvatske kulture, a s ovogodišnjim Sajmom te već navedenom temom sajma , svakako će taj angažman biti i jači.

U sklopu Sajma ove će se godine po prvi put dodijeliti i najbogatija književna nagrada 'roman@tportal.hr' (sto tisuća kuna) za najbolji objavljeni hrvatski roman u 2007. godini.
Nagradu dodjeljuje T portal, a na press konferenciji 29. travnja u 12 sati u Profil Megastoreu bit će objavljena i imena pet finalista Nagrade kao i finalni program 5. Zagrebačkog sajma knjiga.

U Profilu se nadaju da ćete im se i ove godine pridružiti na ovom slavlju knjige i autora, te da ćete upravo na 5.Zagrebačkom sajmu knjiga doživjeti nešto lijepo, sresti svog omiljenog pisca ili pronaći knjigu koja će vam promijeniti život.

Da se Alida Bremer u svom odgovoru na gnjusnu pisaniju Tomislava Čadeža zadržala tek na ponovnom ukazivanju na prostaštvo tog kvazi-novinara, ne bih vas time zamarao. Čadežovo je prostaštvo naime ionako bilo općepoznata stvar puno prije 22.03.2008. kad je taj svoj gnjusni tekst objavio u Jutarnjem listu. Ono što je puno zanimljivije u tekstu Alide Bremer jest ukazivanje na Čadežove laži.

Alida Bremer je naime kontaktirala novinarku Die Zeita Bernadette Conrad - čiju navodnu izjavu o njezinom nezadovoljstvu hrvatskim nastupom u Leipzigu Čadež u svom tekstu citira – te je od te njemačke novinarke dobila odgovor kako nikakvu izjavu ona Čadežu nije dala.
Dakle, Čadež je izmislio rečenice koje u svom tekstu ističe kao direktne navode novinarke Die Zeita.

Toliko o neprofesionalnosti kvazi-novinara Tomislava Čadeža.

Inače, odgovor Alide Bremer na prostaštvo i izmišljotine Tomislava Čadeža predstavlja manje zanimljiv dio njezinog teksta (jer malotko tog prostaka uopće smatra ozbiljnim novinarom) dok se puno interesantnijim ispostavlja autoričino ukazivanje na seksističke rečenice Igora Mandića iz njegovog teksta objavljenog prošle subote (12.04.) Jutarnjem listu (Mandićev tekst dostupan ovdje ) i njezino obrazloženje zbog čega smatra kako HDP nije niti kozmopolitski, niti progresivni dio hrvatske književne scene, kakvim to Društvo njegovo vodstvo uporno nastoji prikazati.

Tekst Alide Bremer čitajte na ovome linku

Antonija Novaković ovogodišnja je dobitnica nagrade 'Goran za mlade pjesnike'.

Za potrebe Booksinog prortala s Antonijom je razgovarao Marko Pogačar.

Čitajte ovdje

Iz njemačkih i austrijskih medija Moderna Vremena Info prenose vijest da su Hubert Burda Media i žiri za dodjelu nagrade "Hermann-Lenz-Preis" 16. travnja 2008. obavijestili njemačku kulturnu javnost da je ovogodišnju nagradu "Hermann-Lenz" (vrijednu 15.000 eura) za književnost na njemačkom jeziku dobio austrijski autor Xaver Bayer, a prateću nagradu "Hubert-Burda-Preis" od 15.000 eura za poeziju iz Istočne Europe dijele na tri jednaka dijela hrvatski pjesnik Delimir Rešicki, bjeloruska pjesnikinja Valžyna Mort i poljski pjesnik Tadeusz Dabrowski.

Opširnije ovdje

Roman "Mirna ulica, drvored" Nade Gašić proglašen za najbolju debitantsku knjigu 2007. godine!

Nakon svih finala u koja je bila dospjela (K. S. Gjalski, Kiklop, Jutarnji list) ili se u njima još nalazi (T-com), knjizi "Mirna ulica, drvored" Nade Gašić Društvo hrvatskih književnika dodijelilo je NAGRADU SLAVIĆ za najbolju debitantsku knjigu 2007. godine!

OBRAZLOŽENJE:
Romaneskni prvijenac Nade Gašić 'Mirna ulica, drvored' doista nema početničkih svojstava, jer je znalački organiziran i sustavno vođen, a živo, duhovito ispisan i popraćen uvjerljivim dijaloškim ili pseudo-dokumentarnim odjeljcima. Žanrovski je riječ o krimiću o misterioznim ubojstvima i procesu postupne detekcije, ali je to zapravo roman atmosfere i ambijenta, vrlo konkretne i precizno locirane zagrebačke malograđanske sredine u također izričito datiranom vremenskom odsječku, tijekom dvaju tjedana mjeseca kolovoza 2003. godine. Aktualnost datacije omogućuje da se u tekstu prelamaju i prožimaju prepoznatljive društvene situacije, od PTSP sindroma i izgubljenoga stanarskog prava, od prisilnoga obiteljskoga suživota do susjedskoga zavarivanja, tračanja i cinkanja. Strogi kronološki okvir, odnosno ritmizacija zbivanja 'iz dana u dan', relativizirani su širinom i raznovrsnošću spisateljskih strategija, pa je gradja stilistički diferencirana u rasponu od vođenja dnevnika do bilježenja snova, od komunikacije SMS-om do istražnog zapisnika, od registracije razgovora pa sve do interpoliranih crteža. Autorica se iznimno vješto poigrala višestrukim ekspresivnim rasponima, no pritom nije izgubila nit narativne napetosti. Dapače, sve se linije dramatičnih i grotesknih zbivanja sabiru u završnom poglavlju, razrješuju u klimaksu koji je podjednako logičan koliko i paradoksalan. Roman 'Mirna ulica, drvored' predstavlja pravo obogaćenje suvremene hrvatske književnosti, odgovarajući potrebi tretiranja vrlo suvremene problematike, a unoseći pritom dobrodošlu mjeru humornog, ironičnog odmaka i dosljedne mentalne konstrukcije što preobrazava učinak realnoga.

KRITIKA : Mirko Kovač - 'Grad u zrcalu' (Fraktura, 2007.)

Dvanaest godina nakon izlaska svoga posljednjeg romana Kristalne rešetke Mirko Kovač objavio je novi romaneskni naslov 'Grad u zrcalu'. Inače, to je već osma knjiga u sklopu Frakturine edicije sabranih djela toga pisca, rođena u Hercegovini 1938. i dugo godina nastanjena u Beogradu, odakle je zbog glasna i oštra protivljenja Miloševićevu režimu početkom devedesetih bio primoran odseliti, disidentsko utočište pronašavši u Rovinju. Učlanjenjem u Hrvatsko društvo pisaca i objavljivanjem svojih djela u Hrvatskoj Kovač dodatno zbunjuje povjesničare književnosti, koji ne znaju u koju ga nacionalnu ladicu svrstati, pri čemu im pisac nimalo ne pomaže uporno ignorirajući pripadnost nacijama i potvrđujući tako titulu »oskvrnitelja mitova« koju mu je davnih dana dodijelio Predrag Matvejević. To je titula koju Kovač s ponosom nosi jer, kako u nekom intervjuu obrazlaže, »nacije su zapravo proizvod ‘mitotvorne svijesti’, a mitovi o narodima su opasni jer su mitovi najpogodnija sredstva za sukobe, za opravdanja svih vrsta zlodjela«.

Romanom 'Grad u zrcalu' Kovač zaključuje ciklus proza posvećenih zavičaju, naglašavajući u izjavama za medije kako je taj roman zrcalo njegovih prijašnjih knjiga, odnosno njihov posljednji odraz u tom zrcalu. Roman je ispripovijedan iz pozicije prvoga lica jednine, od strane lika koji je i sam književnik, čime se sugerira autobiografičnost teksta. Ipak, iako bi bilo pogrešno sudbine protagonista iščitavati kao istinite i prenesene iz stvarnoga piščeva života, u građu je pisac ipak utkao i neka vlastita iskustva, kao i djeliće biografija svojih bližnjih, što je uostalom činio i u svojim ranijim djelima, neprestano svjestan da, ma koliko pisali o sebi, to je uvijek život drugoga, i obratno. U Kovačevim je prozama uloga pripovjedačeva literarnog ja da na svome tijelu u naše doba donese barem djelić povijesti, a u Kovačevim se djelima – kao što je to slučaj kod svih velikih književnika uostalom – prošlost uvijek prelama kroz ljudske sudbine i njihovu intimu, što je i u novome romanu neizostavno.

Pripovjedač 'Grada u zrcalu', inače i sam književnik, vere se po obiteljskom stablu i njiše mu grane tresući na papir plodove životnih priča koje tvore kroniku njegove porodice, odnosno obiteljski nokturno, što je i podnaslov romana. Iz pozicije odrasle dobi pripovjedač rekonstruira prošlost i prisjećajući se vremena svoga odrastanja sabire rasute trenutke svoga i života svojih bližnjih proživljenih na tvrdom hercegovačkom kamenjaru. Pritom se ponajviše ipak zadržava na životnoj priči i sudbini svoga oca, pomalo neodgovornog i prilično grubog, ali inteligentnog patera familiasa, koji je u čestim lutanjima u koja se upuštao – ako ništa drugo, onda u zemlju alkohola – neuspješno pokušavao pobjeći od sebe sama. Uzevši književnika za pripovjedača Kovač se upušta i u propitivanje procesa nastanka književnoga djela, odnosno umjetnosti, kao i osvješćivanje smisla umjetničkoga stvaranja, odnosno pisanja, ali se ne libi ni komentiranja i analize vlastita rukopisa, posredujući pritom i pojedine anegdote iz svoga bogatoga književničkog iskustva. No, pri pisanju ipak neprestano pazi na koherenciju rukopisne arhitektonike koja unatoč čestim metaliterarnim ekskursima i digresijama ni u jednom trenutku ne biva narušena, niti poljuljana.

Iako su sudbine ljudi o kojima piše ponovno obilježene političkim i ideološkim silnicama Kovačev je novi roman ipak lišen oštre društvene kritičnosti koja je obilježavala njegova prethodna djela. Unatoč nokturalnosti naznačenoj u podnaslovu, autorov je izričaj mnogo manje opor i turoban u odnosu na ostatak piščeva opusa, a erotika koja je jedan od Kovačevih najčešće rabljenih motiva u novome je romanu tek u naznakama i u mnogo blažoj varijanti, što je također u svrhu omekšanja iskaza, odnosno ostvarenja blaga i melankolična ozračja, kakvo je i imanentno sjećanjima, odnosno podvlačenju crte pod prijeđeni put. Pojedine su dionice novoga romana nabijene izrazitom emotivnošću što posebice odlikuje zaključnu epizodu posljednjega pripovjedačeva susreta s ocem u sanatoriju. Tijekom toga susreta pisac otkriva novu, dotad nepoznatu, stranu očeva karaktera, doživljavajući ga na poseban način, »kao novo srodstvo, kao nepoznatog oca, ali nažalost na njegovu samom kraju, kad je čak i za svijeću kasno«. Iako svjestan svoga kraja koji je sve bliži – pa tako ni svoj boravak u sanatoriju nije nazivao liječenjem, nego »vježbom da se umre bez žaljenja« – pripovjedačev otac tijekom tog susreta – koji se sastojao čak i od čitanja oporuke – neprestano održava veselo raspoloženje i time ponovno iskazuje vlastitu opsjednutost »vedrinom smrti«. A ta je ljubav prema crnom humoru baš kao i sklonost nelinearnom pripovijedanju – otac je naime smatrao da je pripovijedanje bez digresija sporo i dosadno – tek dio očeva nasljeđa, prepoznavanje kojega se u piščevu vlastitu dvojničkom identitetu i karakteru nadaje vjerojatno i najosebujnijom odrednicom rukopisa.

Izvrsnim romanom 'Grad u zrcalu' Mirko Kovač suvereno dovršava višesveščanu ali i višedesetljetnu »vožnju uskotračnom prugom obiteljskoga vlaka« krševitim predjelima zavičaja, rasplićući magije života i halucinacije dječaštva na literarno nesvakidašnje moćan način te potvrđujući ponovno predjele djetinjstva kao nepresušno vrelo umjetničkoga stvaranja.

(Napisao Božidar Alajbegović
objavljeno u Vijencu, broj 368, travanj 2008.)

Izašao je novi trobroj (1-3/2008.) časopisa 'Riječi'
izdavač Matica hrvatska, ogranak Sisak
gl.urednik Slavko Jendričko

Iz sadržaja:
- Jagna Pogačnik: Hrvatska proza na početku novog stoljeća
- Sanja Jukić: Hrvatsko pjesništvo od 70-ih godina 20.stoljeća do 2007.
- nova proza Daše Drndić, Milka Valenta, Josipa Cvenića, Lane Derkač, Dorte Jagić, Dušana Gojkova...
- nova poezija Darije Žilić, Miloša Đurđevića, Tomice Bajsića, Damira Radića, Denise Levertov
- tema broja : Brutalisti - novi britanski književni pokret koji esejem predstavlja Zoran Roško i donosi izbor kratkih priča predstavnika pokreta
- opširan blok eseja sadrži :
Anna Ruttar: Pogled prema realizacijama muzičnosti u pjesništvu
Nikola Petković: Žrecni Trolist Ivana Rogića Nehajeva
Miroslav Mićanović: Prisilna vedrina
Miloš Đurđević: Cjelina i mnoštvo u poeziji Ivana Rogića Nehajeva
Jadranka Pintarić: Simetrija s četiri usklađena čuda; ili Zoran Ferić i životna iznenađenja
Krystyna Pieniazek–Marković: Stvarnosna poezija Tatjane Gromače
Jadranka Pintarić: Površnost u svijetu simulakra
- a tu su još i književne kritike iz pera Darije Žilić, Miloša Đurđevića, Vlaste Markasović i Igora Gajina, putopisna proza Marine Šur Puhlovski, esej 'Pregorijevanje povijesti' Žarka Paića, i još pregršt zanimljiva štiva...

T-portal nastavlja s objavljivanjem razgovora s 11 kandidata za nagradu za najbolji roman :

- intervju s Mirkom Kovačem pročitajte ovdje

- intervju s Josipom Mlakićem pročitajte ovdje

- intervju s Borisom Perićem pročitajte ovdje

- intervju s Robertom Perišićem pročitajte ovdje

Art Net Club
i
Izdavačka kuća Ex libris

imaju čast pozvati Vas na predstavljanje knjige

'PAS U SVJETSKOJ I DOMAĆOJ KNJIZI'

koje će se održati 22. 4. 2008. u 19 h u Art Net Clubu, Preradovićeva 25

O knjizi će govoriti književna kritičarka Darija Žilić i urednica knjige Vesna Solar.

Knjiga će se moći kupiti uz prigodan popust.

'Pas u svjetskoj i domaćoj knjizi' zbirka je vrlo različitih pripovijedaka koje su napisali vrhunski svjetski i hrvatski pisci, a sve ih povezuje tema – pas. Ove dirljive i izuzetno književno vrijedne priče zapravo propituju odnos čovjeka i psa, pa tako mnogo govore i o nama samima, a ne samo o našim četveronožnim ljubimcima.
Zbirku 'Pas u svjetskoj i domaćoj knjizi' štampala je još 1938. naklada Binoza, a priče je sabrao Vladimir Pavlaković. Kako u Ex librisu smatraju da se radi o izuzetnoj knjizi, izdali su je ponovno, uz neke nužne preinake, da bi u njoj mogle uživati nove generacije «pesoljubaca» i «knjigoljubaca».

*Petak, 18.04.2008.*
*Galerija Ghetto*
Split
20.30 sati

ALTERNATIVNA LEKTIRA
Olje Savičević Ivančević

predstavljanje novih zbirki pjesama:

'Naizgled' Irene Matijašević (AGM, Zagreb, 2007.)

'Kvadratura duge' Dorte Jagić (AGM, Zagreb, 2007.)

Moderatorica: Olja Savičević Ivančević

Gostuju: Darija Žilić, Irena Matijašević, Dorta Jagić

HRVATSKI RADIO, TREĆI PROGRAM
EMISIJA: BIBLIOVIZOR
AUTORI: BORIS POSTNIKOV, DAMIR RADIĆ, BOŽIDAR ALAJBEGOVIĆ
TEMA: DOMAĆA PROZA
UREDNIK: GORDANA CRNKOVIĆ
ZA: 19. 4. 2008.
OD: 16 SATI

NAJAVA
Dosljednost i promišljenost koncepta koja obilježuje zbirku priča «Ubožnica za utvare» Delimira Rešickog doista je rijetka u suvremenoj hrvatskoj književnosti, tvrdi Boris Postnikov.

Društveno-politička alegorija suptilnije je izvedena u romanu «D´ Annunzijev kod» Borisa Perića, nego u «Vampiru», prethodnom autorovom tekstu, piše Damir Radić.

Rokerski svjetonazor Krešimira Pintarića dolazi do izražaja u svim autorovim tekstovima, pa tako i u njegovom novom romanu «U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo», piše Božidar Alajbegović.

Prozne knjige Delimira Rešickog i Borisa Perića objavila je naklada Ljevak, a knjiga Krešimira Pintarića objavljena je u izdanju Profila.

Uredila Gordana Crnković

PRIOPĆENJE ZA JAVNOST
Hrvatskog književnog društva OSVIT (HKDO)
Kontakt: 098 181 70 12 (predsjednik Valerio Orlić)

Neugodno smo se iznenadili kada smo u Planu potpore za 2008. vidjeli da Ministarstvo kulture (tj. Kulturno vijeće za knjige i nakladništvo kojim predsjedava akademik Josip Bratulić) nije našlo shodnim podržati niti jedan od 18 poslanih projekata Hrvatskog književnog društva „Osvit“ (HKDO). Ukupno je podržano 794 projekata sa 7.759.500 kn, dok su projekti ostalih književnih društva u prosjeku podržani s preko 100.000 kn. Stoga je vrlo neobično da se po strani našlo društvo poput HKDO-a koje broji preko 20 stalnih i 30 pričuvnih članova od kojih su mnogi renomirani književnici, koje je u proteklih 6 mjeseci organiziralo više od 10 kulturnih i književnih događaja od čega jedno humanitarnog i jedno međunarodnog karaktera i koje je naposljetku treće hrvatsko književno društvo i jedino koje pored HDP i DHK djeluje na prostoru cijele države. Također je teško dovesti u pitanje kvalitetu projekata poslanih od strane HKDO-a jer su potpisani od strane renomiranih autora koji posjeduju ozbiljnu književnu recepciju, mladih autora kojima je pomoć najpotrebnija ili su u pitanju projekti koji imaju humanitarni karakter. Kako je HKDO u prosjeku raspodjele financija od strane Ministarstva mogao računati na oko 40.000 kn, onda vidimo da nije riječ o velikom iznosu i HKDO će zacrtane projekte za 2008. provesti neovisno o neshvatljivom postupku Ministarstva.
No javno postavljamo pitanje koje su to norme kojima se klasificiralo projekte jer nije jasno što je potrebno da jedan projekt bude podržan od strane odgovarajućeg tijela Ministarstva kulture ako to nisu renomirana književna imena, mladi autori, ozbiljna književna recepcija, vrijedan kulturni i humanitarni angažman društva koje šalje projekte?
Koje je utemeljenje da se potpora daje društvima koja u proteklih godinu dana nisu organizirala niti jedan kulturni događaj dok se potpora uskraćuje društvu koje je organiziralo deset dobro posjećenih i kvalitetnih manifestacija na vlastiti trošak?
Koje je utemeljenje da se jedno te isto društvo (Matica Hrvatska i DHK) u stavkama Plana potpore dijeli po ograncima kao da je riječ o više društva ili se ime društva jednostavno dupla i u svakoj zasebnoj stavci se daje između 10.000 kn do preko 200.000 kn?
Koje je utemeljenje da se privatnim (!) izdavačkim kućama osigurava potpora između 10.000 kn do 170.000 kn, a neprofitnim udruženjima pisaca se potpora ne daje s niti 1 kn?
Ovim putem javno tražimo od jedinica lokalne samouprave na čijem je području HKDO organizirao većinu manifestacija ili ih ima u planu realizirati tokom 2008., tj. Grada Rijeke, Grada Zagreba, Grada Senja, Grada Zadra, Grada Pule, županije Primorsko-goranske, županije Zagrebačke, županije Ličko-Senjske, županije Zadarske i županije Istarske, da budu obzirniji prema radu i projektima HKDO-a od Ministarstva kulture.

Hrvatsko književno društvo OSVIT

Riječka udruga Katapult
poziva
na druženje
sa slovenskim piscima,
17. travnja 2008.
u Molekuli
(Delta 5/I, Rijeka)
u 12:00 sati.

Druženje će voditi
Sanjin Sorel,
a gosti su:
Gregor Podlogar,
Milan Dekleva,
Maja Vidmar
i Marko Sosič.

Organizatori programa:
Filozofski fakultet u Rijeci – Odsjek za kroatistiku
Hrvatsko društvo pisaca
Grad Rijeka
Udruga Katapult

Riječki časopis "Re" poziva autore zainteresirane za sudjelovanje u stvaranju novog tematskog broja - redakcija se odlučila za provokativnu temu rata (''pišite sve što smatrate da je važno reći o pojavama vezanima uz rat. O onome prije, za vrijeme i nakon rata''), a na ovome linku možete pročitati pozivno pismo uredništva časopisa s kontakt adresama i brojevima telefona.

UPDATE (16.04.) :
Uredništvo časopisa 'Re' mi javlja kako je internetski portal www.meta-fora.com greškom, kao aktualni, objavio stari poziv na suradnju - broj posvećen temi rata je naime već sastavljen i uskoro izlazi, tako da ne morate slati svoje radove.

Društvo hrvatskih književnih prevodilaca
i Algoritam pripremaju
Radionicu književnog prevođenja s engleskog jezika.

Prijaviti se mogu:
- diplomirani/e anglisti/ce
- apsolventi/ce anglistike

Prijave za radionicu primaju se do 21. travnja 2008.g.:
- e-mailom na: dhkp@zg.htnet.hr
- u tajništvu Društva, Ilica 42/II, pon/sri/pet od 10-13 sati

Više o tome na ovome linku

U četvrtak, 17.04.2008. u 19 sati,
u HDP-u, u Basaričekovoj 24, Zagreb,

odrzat će se književna večer pod nazivom
Književni portret: Ana Brnardić.

Uz autoricu, nastupit će književni kritičari
Branislav Oblučar i Branko Maleš (voditelj tribine)

****
Ana Brnardić rođena je 18.7.1980. u Zagrebu.
2002. - 3. studirala violinu na Akademiji u Lovranu.
2005. diplomirala komparativnu književnost i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. .
2006. upisala Poslijediplomski studij književnosti u Zagrebu.

Objavila:
- Pisaljka nekog mudraca, pjesme, 1998.
- Valcer zmija, Sisak 2005.

Objavljivala pjesme u Quorumu, Vijencu, Republici, Riječima, Europskom glasniku,i na Trećem programu Hrvatskog radija, a književne recenzije u časopisu "op.a."

Nagrade:
- Goran za mlade pjesnike, 1998.
- Slavić (nagrada Društva hrvatskih književnika za najbolju knjigu poezije 1999.
- Kvirinova nagrada 2005. za 'Valcer zmija '- najbolju knjigu poezije autora mlađeg od trideset i pet godina objavljenu u 2004./2005.

Dobrodošli na književnu večer, strogo provjerljivog sadržaja,
u zagrebačku Močvaru, 17. travnja od 20 h,
gdje će Boris Dežulović i Predrag Lucić
(iliti Ludež)
izvesti program
''Melodije Bljeska i Oluje
(sit down comedy)"

Program vodi Kruno Lokotar,
a suorganizira:
Srpsko nacionalno vijeće grada Zagreba

U ediciji „Mitovi“ izdavačke kuće „Geopoetika“ pre nekoliko dana pojavila se knjiga „Baba Jaga je snijela jaje“ poznate hrvatske spisateljice Dubravke Ugrešić.
Roman je napisan ekskluzivno za beogradski ogranak ove edicije, koju zajednički stvara 38 izdavača iz celog sveta.
„Posle priličnog broja izvrsnih esejističkih i nefikcionalnih dela ove našim čitaocima dobro poznate i drage autorke, evo jedne kompleksne proze Dubravke Ugrešić - romana koji u sebi sadrži sve kvalitete njenog stila (precizno jednostavnog jezika, majstorskih dijaloga, humora, ironije i cinizma)“, kaže urednik „Geopoetike“ Vladislav Bajac. Po njegovim rečima, autorka je za temu odabrala poznati lik iz slovenske mitologije Baba Jagu, koju je prikazala u današnjem vremenu.

Pričom „Kapa“ Danijela Bogdanića, što je objavljena u subotu 12. travnja, završio je 43. po redu Večernjakov natječaj za kratku priču „Ranko Marinković“.

Žiri u sastavu Slobodan Novak, prof. dr. Krešimir Nemec, dr. Tomislav Sabljak, Olja Savičević-Ivančević, prošlogodišnja pobjednica natječaja, i Branka Primorac, predsjednica, počeo je s čitanjem 48 priča koje je između 410 prispjelih selektor Tomislav Sabljak odabrao u uži izbor.

Sve one ulaze u bubanj za nagrade koje će se podijeliti između desetak finalista čija će imena Večernji list objaviti uskoro. Inače, Večernjakova prva nagrada za najkraću proznu vrstu iznosi atraktivnih 30.000, dok će drugoplasiranom pripasti 8.000, a trećeplasiranom 5.000 kuna.

Svečanost proglašenja pobjednika bit će u prvoj polovici svibnja.

Sljedeći, 44. natječaj za majstore kratke forme već teče s nepromijenjenim propozicijama.

Novi dvobroj legendarnog časopisa 'Quorum' na prodajnim je mjestima.
Ovaj broj objedinjuje rad tridesetero autora i devetero prevoditelja, sveukupno pedesetak ljudi, čime se malo koji časopis može pohvaliti.
Časopis kojega izdaje Centar za knjigu , na više od 400 stranica, između ostaloga donosi ulomak iz romana Zorana Roška, poeziju Asje Bakić, Sandre Obradović, Marije Andrijašević, Marka Pogačara, Predraga Vrabeca i Ivana Rogića Nehajeva, izbor poezije desetero mladih poljskih pjesnika, kratke priče Georgija Gospodinova , Petera Markusa i Olge Tokarczuk , a tu su još i putopisni tekstovi te tekstovi o likovnosti, tehnologiji i glazbi. A kao zvučna pratnja uz čitanje, tu je i kompilacijski glazbeni CD, ne kao dodatak ili poklon čitateljima, nego kao logični organski nastavak onog što 'Quorum' u svom 24-godišnjem trajanju uistinu jest, uvijek otvoreno mjesto za nove vrste iskaza i nove glasove.

Više o novom broju Quoruma ovdje

U seriji razgovora s urednicima domaćih nakladničkih kuća putem kojih na svojim internetskim stranicama Moderna Vremena Info predstavlja njihov rad, odnosno njihove izdavačke programe, na red je došla i Fraktura - razgovor sa Frakturinim urednikom Seidom Serdarevićem u kojemu on osim o profilu svoje nakladničke kuće i skorašnjim novim izdanjima govori i o situaciji na tržištu knjiga, lajpciškom Sajmu, jedinstvenoj cijeni knjige ..., pročitajte na ovome linku

Naklada LJEVAK
poziva
na predstavljanje
nove knjige
iz Biblioteke 21

Igor Rajki
'DOBRO IZGLEDAŠ'

u Knjižari Ljevak
u utorak, 15. travnja
u 18h.

Knjigu će predstaviti
Boris Beck, Edo Popović te Igor Rajki.

Više o knjizi ovdje

15.04. s početkom u 20 sati
u zagrebačkoj Booksi
održat će se
pjesnička večer
Marka Tomaša
na kojoj će autor
čitati poeziju
iz svoje
nove zbirke
'Marko Tomaš i druge pjesme'

Ulaz besplatan!

O knjizi više ovdje

U svojoj novoj kolumni u današnjem Novom listu riječki filozof Nenad Mišćević reagira na tko-zna-koji-već-po-redu neukusni tekst Ivana Starčevića, objavljen nedavno u istim dnevnim novinama. U tekstu koji je povod Mišćevićevoj reakciji Starčević se okomio na hrvatske televizije koje, po Starčeviću, nisu trebale objaviti izjave Bate Živojinovića i Ljubiše Samardžića ''u svezi i glede'' smrti Borisa Dvornika.

Sa Mišćevićem koji smatra neprimjerenom Starčevićevu izjavu u kojoj ovaj ''novinar'' sugerira da Dvornikovi kolege i nekadašnji prijatelji nemaju pravo iskazati svoje prijateljstvo Dvorniku na hrvatskim televizijama samo zato što su Srbi, potpuno se slažem.

Međutim, upitnima smatram završne Mišćevićeve rečenice kojima on amnestira Novi list, jer , kako kaže, svi čitatelji znaju da u svojoj kolumni Starčević izražava svoje osobno mišljenje, koje ne predstavlja i stajalište novina, ''tako da Starčevićevo ludovanje sigurno ne baca nikakvu lošu sjenu na Novi list, njegov moralni profil i dobronamjernost''.

Takav zaključak naime otvara novo pitanje : ''čemu onda služe urednici?'' , posebno u slučaju tekstova ''novinara'' poput Ivana Starčevića koji je zbog prostaštva u svojim tekstovima već bio izbačen iz jednog tjednika.

Nedavno je HDP organizirao tribinu koja se bavila urednicima u izdavačkim kućama, a zanimljivo bi bilo čuti mišljenje kompetentnih ljudi o ulozi urednika u medijima.

Izdavačka kuća V.B.Z. poziva nas na predstavljanje knjige Borisa Dežulovića «Ugovor s đavlom» u srijedu, 16. travnja 2008. godine u 18 sati u Novinarskom domu (Perkovčeva 2, Velika dvorana, 1. kat) u Zagrebu.

Sudjeluju: Igor Mandić, Miljenko Jergović, Boris Dežulović i Ervin Jahić.

O knjizi:
Boris Dežulović odavno je zasjeo na tron najoštrijih i najduhovitijih kritičara društvenog kiča, intelektualnih tvrdica što traže dlaku u svakom nacionalističkom jajetu, ironičara i parodičara »hrvatskog progresa« u tranzicijskim uvjetima zbilje. Mašta da se naruga agilnosti političke narudžbe i ideološki manipuliranom društvenom bontonu u tekstovima koje čitamo kao kroniku posttuđmanovske, tranzicijske Hrvatske postala je jedna od najprepoznatljivijih i najartikuliranijih u povelikoj masmedijsko-književnoj bratovštini kojoj ovaj autor i sam pripada. Dežulovićevo kronično nepovjerenje u posvećene društvene »istine«, zloupotrebu transcendencije i tobože svete stvari u zapravo zemaljskoj gladi za moći – temeljni je ton ovih tekstova, stalno aktivirana tipka. Ne čudi stoga da u njima čitamo beletriziranu parodiju »kronike« naših godina. Ne čudi stoga da je “Ugovor s đavlom” i satira i književnost, i žurnalistika i politički komentar nakaradno izvitoperene zbilje kojom smo zakoračili u novi milenij. U “Ugovoru s đavlom” hrvatska društvena scena je karneval – čas pomaknut u prostor groteske, čas u prostor apsurda. I dok čitamo o obeshrabrujućoj svemoći domaće gluposti, fatalnom savezu laži i moći, klanova i političke vrhuške – osjećamo da tekstovi Borisa Dežulovića o nama samima nisu tek možebitna »pomoćna literatura« godinama koje smo proživjeli ili efemerna publicistička fusnota na tu temu, nego društvena lektira prvoga reda. Nema sumnje, jedno od rijetkih obaveznih štiva, želimo li išta saznati o Hrvatskoj u razdoblju od 1999. godine do naših dana.

KRITIKA : Boris Perić - 'D’Annunziev kod' (Naklada Ljevak, 2007.)

Roman 'D’Annunziev kod' drugi je dio romaneskne trilogije iz pera zagrebačkoga pisca Borisa Perića (1966) nazvane 'Krv', čiji je prvi izdanak bio prije dvije godine objavljen roman 'Vampir'. Osim elemenata horora i vrlo mračne, gotičke atmosfere dva romana povezuju i pojedini likovi. Ipak, najizrazitija je poveznica među romanima autorova uporaba fantastičnih motiva u metaforičke, alegorijske svrhe; u prethodnome je romanu naime motiv vampirizma bio iskorišten kao metafora bolesti i moralnoga rasula hrvatskog društva, dok u 'D’Annunzievu kodu' Perić ispostavlja metaforičku optužnicu dekadentnoj Europi, koja nas, prema autoru, iza paravana raznih ustanova za europske integracije zapravo ponovno iskorištava. No, izrabljivanje ovaj put nije samo u sferi ekonomije, nego nas Europa sada i seksualno napastuje, sjeme nekoga novog luciferskog Übermenscha posijavši u maternicu naše neokaljane djevice kako bi se izrodio Superuomo, sotonistički nadčovjek koji će kormilo nove Europe čvrsto uzeti u svoje ruke.

Sve to čitatelj saznaje od Ivana Biškupa, pacijenta rapske psihijatrijske bolnice koji liječniku pripovijeda vlastitu ulogu u toj okultnoj priči, a u kojoj se našao bez svoje volje i znanja, u svojstvu izmanipulirana pijuna. Perićev Ivan Biškup tipični je egzistencijalistički antijunak koji, nezadovoljan životom u kojem se osjećao poput »bezimene repice u povrtnjaku pognojenom prosječnošću« napušta obitelj i posao u Zagrebu te odlazi u Rijeku, u potrazi za, kako se nadao, istinskim životom, ili barem naznakama smisla za svoje besmisleno životarenje. No, umjesto smisla Biškup u Rijeci nalazi novi posao u kojemu ponovno ne vidi svrhe, ali i nailazi na niz neobičnih znakova putem kojih mu, kako je uvjeren, demonske sile upućuju tajne poruke, sve odreda povezane s Gabrielleom D’Annunziom, kontroverznim talijanskim okupatorom Rijeke koji je Kvarnerom vladao petnaestak mjeseci neposredno nakon Prvoga svjetskog rata. Osim što je bio književnik i anarhoidni umjetnik – pa je i njegova riječka okupacijska pustolovina u avangardističkim umjetničkim krugovima shvaćena kao svojevrstan artistički akt – D’Annunzio je navodno bio i sotonist, pa se njegovim stihovima iz poeme 'Sotonski čas' Perić koristi kao svojevrsnom himnom okultnih, sotonističkih obreda kojima mračnjaci u njegovu romanu zazivaju nadčovjeka. No, to je samo jedna od mnoštva književnih referencija što ih je Perić posijao romanom, a koje, osim D’Annunzija, obuhvaćaju i Krležu, E. A. Poea, Schnitzlera, Freuda i Janka Polića Kamova, ali i nekoliko likovnih i glazbenih umjetnika (poput Klimta i Wagnera).

Primarna Perićeva nakana bila je ukazati na brojne kontroverze koje prate nedovoljno istraženo stvaralaštvo i životni put Gabriellea D’Annunzia. Kako se uz ime kontroverznoga talijanskog intelektualca – kojega povjesničari smatraju protofašistom, odnosno Mussolinijevim uzorom – vezuju pojmovi poput crne magije, misticizma, anarhizma, nekromancije i fašizma, žanr horora bio je najlogičniji Perićev izbor, pri čemu je podatnost toga žanra alegorizaciji sigurno bio dodatni motiv pri autorovu izboru. Svjestan neuvjerljivosti nekih teza koje iznosi, svoga je pripovjedača Perić učinio nepouzdanim podarivši ga dijagnozom shizofrenije kao alibijem, a pojedine primjere neobičnih koincidencija u fabuli autor dodatno brani višekratnim ponavljanjima tvrdnje kako je »slučaj ustvari neprepoznata veza među događajima«. No, pripovjedna logika i uvjerljivost događanja u fantastičnoj književnosti nisu primarne, ali je stilistika kod svake književne vrste, roda i žanra vrlo bitna, a u tome je Perić prilično jak – dapače, u samu vrhu domaćih autora fantastične književnosti. Njegova je rečenica i u slučaju ovog romana vrlo gusta i bogata, ali se autor ipak potrudio sintaksu dodatno ukrotiti, pa su, unatoč pripovjedačevoj shizofreniji, primjeri nezgrapnosti i nereda među riječima mnogo rjeđi negoli u Perićevim dosadašnjim prozama. Ipak, šteta je što pripovjedač svoja iskustva posreduje retrospektivnom naracijom, jer se u slučaju izlaganja priče u sadašnjem vremenu autor mogao pozabaviti i prikazom postupne gradacije pripovjedačeva živčanog rastrojstva (koje je naratora na kraju dovelo do smještaja u psihijatrijskoj bolnici), a time bi tekst bio obogaćen novim, dodatnim slojem. Pri usporedbi s prethodnim romanom bitno je naglasiti i mnogo oskudniju fabulu 'D’Annunzieva koda' što Periću, sklonu esejiziranju, više odgovara, pa se novi roman ispostavlja koherentnijim od 'Vampira', čijoj je arhitektonici neobuzdano bujanje fabule prilično naštetilo.
Ukratko, Perić se nadaje autorom koji vrlo uspješno uči na greškama trudeći se u novim ih djelima ne ponoviti te je iz knjige u knjigu sve dojmljiviji. Stoga s nemalom dozom znatiželje treba iščekivati završni dio njegove mračne trilogije.

(Napisao Božidar Alajbegović,
objavljenmo u Vijencu, broj 366, ožujka 2008.)

Kiran Desai, dobitnica Man Bookerove nagrade 2006. za roman »Nasljeđe gubitka« koji je uz njezin prvi roman »Halabuka u voćnjaku guava« nedavno objavaljen u Hrvatskoj, ovoga tjedna boravi u našoj zemlji.
Sa književnicom je za Vjesnik razgovarala Sandra-Viktorija Antić a intrevju možete pročitati na ovome linku

U fašističkom Rimu, u mračnom razdoblju prije i za vrijeme Drugoga svjetskoga rata krije se tajanstveni predmet Stvoriteljeva karta, u kojoj je ucrtan plan Božjeg stvaranja svijeta. Uz mnoge druge okultne predmete, karte se žele domoći nacisti kako bi, oboružani najvećim moćima, pobijedili u ratu. Mladi španjolski arhitekt José María Hurtado, prelijepa knjižničarka Montserrat Fábregas i talijanski princ Junio Vivarini pronalaze rijetku knjigu koja vodi do karte. Troje glavnih junaka povezano je u neraspletiv ljubavni trokut, a Stvoriteljeva karta uvlači ih u veliku igru, špijunsku mrežu u kojoj su ubojstva, intrige, podmetanja i izdaje svakodnevica, što će utjecati na njihove živote i mnogo godina nakon rata.
'Stvoriteljeva karta' Emilija Calderóna roman je o ljubavi, slavi, politici, izdaji i vjernosti. 'Stvoriteljeva karta' briljantna je posveta Vječnom Gradu i čežnji za srećom, koju ne mogu ostvariti predmeti, već samo ljudi.

Veličanstven roman, koji se čita s užitkom i la­koćom, pruža portret jedne zadivljujuće djevojke, s kojom je zadovoljstvo dijeliti stranice.
Luis Alberto de Cuenca

Emilio Calderón, rođen u Malagi 1960., povjesničar je, izdavač i pisac. Godine 1984. diplomirao je modernu povijest na sveučilištu Complutense u Madridu, a 1989. osnovao nakladničku kuću Cirene. Nakon povijesnih eseja (Povijest velikih udesa Španjolske, Ljubavi i mržnje Filipa II. i dr.), 1995. je počeo pisati romane za mlade i pripovijetke za djecu. Otad je objavio desetak naslova, među kojima se ističu 'Mumija koja me je voljela', 'Nastavak zločina u Rimu', 'Rim ne plača izdajice', 'Zapaljeno nebo i druge zagonetke', 'Posljednji zločin u Pompejima' i 'Zagonetka zaključane sobe'.
Godine 2003. dobio je stipendiju Valle-Inclan Španjolske kraljevske akademije za boravak u Rimu. Živio je u Madridu, Rimu i Manili. Život u filipinskome glavnom gradu promijenio je njegov pogled na društvo i svijet. Mrzi društvenu nepravdu i smatra da političari nikada ne odgovaraju na istinske potrebe društva. Voli putovanja, koja za njega nisu puko mijenjanje mjesta nego prije svega, kako je rekao Anatole France, oslobađanje od iluzija i predrasuda. 'Stvoriteljeva karta' njegov je prvi roman za odrasle.

Tijekom naredna dva tjedna T-portal će na svojim stranicama objaviti intervjue s jedanaest polufinalista književne nagrade roman@tportal.hr.
Dok se očekuje odluka stručnog žirija o tome kojih će petero autora ući u finale ove najizdašnije književne nagrade u Hrvatskoj (100 tisuća kuna), polufinalisti će novinarki T-portala Miji Pavliši ispričati ponešto o svojim navikama čitanja i pisanja, iznijeti mišljenje o internetu i blogerskoj književnosti te preporučiti što se isplati pročitati. Naravno, nakon njihovog romana. Intervjui će nam također otkriti tko od intervjuiranih preskače vijaču dok čita, tko od njih nikad ne bi otvorio 'Da Vincijev kod' Dana Browna, tko otvara knjigu da vidi ima li u njoj slova, kome je Robinson Crusoe najdraži lik, a prema čijem mišljenju će Žanamari postati broj jedan hrvatske književnosti.

Tri intervjua već su objavljena :

- razgovor sa Ludwigom Bauerom pročitajte na ovome linku

- razgovor sa Ljiljanom Filipović pročitajte na ovome linku

- razgovor sa Nadom Gašić pročitajte na ovome linku

3. Međunarodni festival suvremene poezije održat će se od 15. do 17. travnja 2008. godine, u prostorima kluba "Gjuro II" i "Booksa" u Zagrebu. Ove godine Festival predstavlja ukupno 11 mladih i priznatih autora, od kojih osmero iz Italije, Nizozemske, Norveške, Njemačke, Portugala, Slovenije, Finske i Velike Britanije te troje iz Hrvatske.

3. Međunarodni festival suvremene poezije službeno će se otvoriti 15. travnja u 21 sat, nastupom svih jedanaestero autora u klubu „Gjuro II". Preostala dva dana festivala, 16. i 17. travnja 2008. godine, autori će nastupati u klubu „Booksa" u 19 sati, gdje će publika imati priliku doživjeti uživo suvremenu europsku poeziju i pobliže upoznati pjesnike.

U srijedu 16. travnja, s početkom u 19 sati, čitaju Sara Ventroni iz Italije, Sanna Tahvanainen iz Finske, Maria Barnas iz Nizozemske, Stanka Hrastelj iz Slovenije te Marko Pogačar i Dorta Jagić iz Hrvatske.

U četvrtak 17. travnja, s početkom u 19 sati, čitaju Filipa Leal iz Portugala, Silke Scheuermann iz Njemačke, Anthony Dunn iz Velike Britanije, Vilde Heggem iz Norveške i Marijana Šutić Pavlicevich iz Hrvatske.

U sklopu festivala, Brutal će u suradnji s nakladničkom kućom Kigen, objaviti knjigu pod nazivom „Perle na jeziku", u kojoj će biti objavljena poezija svih sudionika u orginalu i prijevodu inozemnih pjesnika na hrvatski i engleski jezik te hrvatskih pjesnika na engleski jezik.

Organizator 3. međunarodnog festivala suvremene poezije je Brutal - udruga za promicanje kulture i umjetnosti u suorganizaciji s udrugom Bijeli val i klubom Booksa.

Izvor : Moderna Vremena Info

Ovotjedni Književni petak u Gradskoj knjižnici Zagreb (Starčevićev trg 6) s početkom u 20 sati u znaku je poezije pa će tako biti predstavljena nova "Algoritmova" biblioteka "Na vrh jezika", "specijalizirana" za objavljivanje pjesničkih zbirki pobjednika istoimenog natječaja, koji "Algoritam" provodi u suradnji s časopisom "Vijenac".
Osim Krune Lokotara, urednika biblioteke, na tribini će još govoriti i mladi pjesnici Marija Andrijašević, Branislav Oblučar i Marko Pogačar.

U svom novom tekstu na portalu Kupus.net, u rubrici SURFAJ gdje recenziram zanimljive blogove upućujem vas na blog na kojemu možete pratiti kamo ide 20.000 kn koliko godišnje košta školovanje jednog studenta dramaturgije.

Vidi ovaj link

Danas, 10.04.2008.
s početkom u 19:30
u Profil Megastoreu
(Bogovićeva 7, Zg)
bit će predstavljena
nova knjiga
Krešimira Pintarića
'U tvom zagrljaju
zaboravljam svako
pretrpljeno zlo'

O knjizi govore
Krešimir Pintarić
Boris Beck
Ivica Prtenjača

Na ovome linku u prilici ste pročitati tekst Ede Popovića u kojemu on reagira na laži koje je Velimir Visković izrekao u TV emisiji 'Pola ure kulture' a 'u svezi i glede' Popovićevog istupanja uz članstva u HDP-u.

Od danas je na kioscima
novi broj 'Vijenca'
(samo 10,00 kn)
a u njemu
između ostaloga
i moja kritika
romana
'Grad u zrcalu'
Mirka Kovača

U četvrtak, 10.04.2008. u 19 sati,
u Basaričekovoj 24, Zagreb,
HDP i nakladnička kuća Stajer-Graf,
organiziraju promociju knjige Seada Begovića "Osvrneš se stablu (izabrane pjesme)".

O knjizi izabranih stihova od 70-ih godina naovamo, a u povodu 35 godina književnog rada,
govorit će književni kritičari Ervin Jahić i Branko Maleš (voditelj tribine).

Sead Begović (1954.) autor je petnaestak knjiga - piše prozu i kritiku, i godinama je prisutan u novinskom i časopisnom prostoru.

KRITIKA : Dražen Ilinčić - 'Berlinski ručnik' (Fokus komunikacije, 2006.)

Prije nešto više od godinu dana, sudjelujući u jednoj HTV-ovoj emisiji uživo, isprovociran homofobnim ozračjem u hrvatskom društvu ali i istim takvim ozračjem među sudionicima te emisije, Dražen Ilinčić napravio je tzv. coming-out i otvoreno se deklarirao kao homoseksualac. Isti taj četrdesetogodišnji novinar nedavno je objavio roman homoseksualne tematike koji je zapravo prvi roman te vrste u Hrvata. Koliko to govori o stanju u domaćoj nam književnosti (i njezinoj povijesti, uostalom), ali i o dosegnutom stupnju tolerancije spram drukčijih u našem društvu, ne treba posebno naglašavati. Nakon čitanja ''Berlinskog ručnika'' stječe se dojam da je autoru puno manje na pameti bio literarni uspjeh i kvalitativni dosezi, već da mu je pri pisanju romana prvenstvena namjera bila barem malo pridonijeti većoj prihvatljivosti istospolne ljubavi u hrvatskom društvu. Odnosno, pisanje ovoga romana nadaje se logičnim korakom dalje nakon autorova javnog come-outa, a u cilju smanjenja homofobnog ozračja u društvu.

Poznavatelji Ilinčićeva rada na televiziji uočit će da je ''Berlinski ručnik'' potpuno na tragu njegovih maštovitih, šarmantnih, autoironijom obojenih TV kolumni iz emisije ''Pola ure kulture''. Njegovi su TV prilozi redovito do detalja scenaristički utanačeni i često izloženi u formi svojevrsne televizijske kratke priče, a u rjeđim slučajevima, kad nisu fabularizirani, onda su izloženi u obliku kakvog mini TV-eseja. No bez obzira na izvedbeni oblik, ti su kratki klipovi uvijek u velikoj mjeri subjektivizirani (pa su često čak i snimljeni uporabom tzv. subjektivnog kadra, koji nam kroz okular kamere donosi motrište pripovjedača, odnosno autora priloga) te obilato obojani autoironijom i humorom na vlastiti račun, ali uvijek vrlo domišljati, pomno razrađeni te izloženi i prokomentirani na kultiviran, vrlo elokventan način. Iako sve te odrednice krase i njegov roman, kompozicijska struktura je u ovom slučaju ipak vrlo labava i dojam improvizacije je osjetniji nego kod Ilinčićevih TV priloga.

''Berlinski ručnik'' kroz niz kratkih fabularnih jedinica donosi brojne eksplicitne opise istospolne muške ljubavi, ali i introspektivne dionice u kojima junak kroz razne aspekte tematizira i sagledava homoseksualnost, te položaj gay pojedinaca u našem društvu, a sve to uvijek izloženo kroz pripovjedačevo prvo lice i u ispovjednom tonu. Također su česte i kratke esejističke dionice od kojih se jedan dio referira na autorove književne idole – Geneta i Houellebecqua, dok nas ostatak tih zapisa bedekerski informira o berlinskim gay punktovima ili internetskim gay portalima. Iako ispovjednog tipa, protagonistovo je izlaganje lišeno moraliziranja i optuživanja društva zbog konzervativnosti, kao što je lišeno i samosažaljenja zbog neslobode uvjetovane društvenom proskribiranošću i nerazumijevanjem okoline. Sve to Ilinčić je izbjegao oplemenjujući svoj rukopis autoironičnom humornošću koja je umnogome srodna humoru Woodyja Allena – radi se o sličnom tipu simpatične, rafalne brbljavosti, uz često direktno obraćanje čitatelju i povremene pop-kulturne reference, te uz inteligentni humor uglavnom usmjeren na samoga sebe, a koji nikako nije ziheraški i za široke mase. No optuživanja okoline i samosažaljenja u romanu nema iz još jednog razloga – protagonist je naime dobrostojeći, situirani intelektualac dovoljno debelog bankovnog računa koji mu omogućava česte izlete u rajeve i oaze berlinskih homoseksualnih sauna gdje, bar na kratko, može zaboraviti hrvatsku homofobnu rigidnost i uživati u ''slobodnoj muškoj ljubavi''. Upravo uslijed toga roman je lišen i dublje subverzivnosti, koja se u ovom slučaju ne odmiče dalje od šokantnosti koju će kod nekih možda izazvati eksplicitnost brojnih opisa homoseksualne muške ljubavi. No ipak, bez obzira na protagonistov hedonistički bonvivanski svjetonazor, a koji, kako autor objašnjava, izvire upravo iz proskribiranosti - pa kad su im, kako kaže, onemogućene ili otežane normalne veze ili brakovi, onda homoseksualci uzimaju ono što se nudi, odnosno brzi, anonimni, jednopotezni seks – ali također proizlazi i iz autorove tvrdnje da su muškarci prirodno skloniji promiskuitetu, roman je u svojoj drugoj polovici bitno obilježen i sumornijim tonovima. Povremeni tmurniji ugođaj (koji najviše obilježava sam kraj romana) prvenstveno je izraz protagonistove usamljenosti i nerealizirane težnje za stalnim partnerom, kao i njegove neutažene prirodne potrebe svakog čovjeka da voli i bude voljen, što vrlo česti ali kratkotrajni seksualni susreti ipak ne mogu kompenzirati. S time u vezi u romanu imamo i jednu suvišnu i potpuno neočekivanu epizodu pokušaja samoubojstva koja u rukopis kao da je na silu ugurana, a kako bi se odagnao eventualni dojam prenaglašene nepretencioznosti i prevelike usmjerenosti na hedonističke užitke.

Ipak, Ilinčić se svakako pokazao kao vrlo elokventan, pismen i inteligentan pisac, usudio bih se čak reći – s obzirom na odabranu tematiku – možda i previše nekonfliktan i benigni autor; a njegov izričaj odlikuje obilje iskričave duhovitosti, uz uistinu rijetke primjere nesretno odabranih rješenja (ustvari, zapazih samo jedan zbunjući primjer: ''jebozovne crne tenisice'').

Unatoč manjkavosti koje prvenstveno proizlaze iz prelabave strukture i izostanka čvršće fabularne okosnice, odnosno autorove neambicioznosti (u izvedbenom pogledu), ''Berlinski ručnik'' ipak je dobrodošao pokušaj beletrizacije u našoj književnosti gotovo pa nepostojeće tematike istospolne ljubavi.

Led je probijen i sad nam ostaje strpjeti se do nekog ozbiljnijeg i ambicioznijeg romanesknog ostvarenja gay tematike ...

(Napisao Božidar Alajbegović, studeni 2006.
objavljeno na Kupus.net-u

TREĆI PROGRAM HRVATSKOG RADIJA
EMISIJA: BIBLIOVIZOR
AUTORI: LJILJANA INA GJURGJAN, BOŽIDAR ALAJBEGOVIĆ, DUŠANKA BABIĆ
TEMA: KNJIGE JULIANA BARNESA, JEFFREYA EUGENIDESA, SAMA SHEPARDA
UREDNIK: GORDANA CRNKOVIĆ
ZA: 12. 4. 2008.
OD: 16 sati

NAJAVA
Roman «Arthur i George» Juliana Barnesa u britanskom je tisku dobio uglavnom pozitivne kritike; jesu li one dio poštovanja prema autoru «Flaubertove papige» i kasnijih remek djela postmoderne, ili je roman sam po sebi čitanja vrijedno štivo? – pita se Ljiljana Ina Gjurgjan u povodu hrvatskog prijevoda Barnesova romana, koji potpisuje Dragan Koruga, a objavila ga je kuća Celeber.

O romanu «Srednji spol» Jeffreya Eugenidesa u prijevodu Maje Šoljan i izdanju kuće Vuković i Runjić piše Božidar Alajbegović.

»Veličanstveni san o nebu» naslov je zbirke kratkih priča Sama Sheparda. Knjiga slavnog američkog glumca i pisca objavljena je u prijevodu Damjana Lalovića i izdanju Hrvatskog filološkog društva i Disputa.

Uredila Gordana Crnković

Zbirka "Tužna madona" sadrži sedamnaest kratkih priča znanstvenofantastičnog ili fantasy žanra nastalih u razdoblju od 1993. do 2007. godine. Radnja tih priča najčešće je smještena u podalju, pretežito dehumaniziranu budućnost, u zemljopisno bliske i prepoznatljive prostore domaćih gradova i sela.
Postapokaliptični je ugođaj u većini priča izvrsna scenografija za problematiziranje odnosa humanosti i društva, te slobode i totalitarizma, s vrlo izraženim motivom opstanka pojedinca ili obitelji u dehumaniziranom svijetu.
Priče Marine Jadrejčić karakterizira fascinacija Istrom i njezinim nevjerojatno bogatim humanističkim, mističnim, bajkovitim i mitološkim nasljeđem; te fascinacija znanstvenom fantastikom kao književnim medijem, što u okružju novostvorenih svjetova ispituje granice sasvim ovozemaljske ljudskosti.
Iz niza priča sjetnog, a počesto i tjeskobnog ugođaja tematski se u ovoj zbirci izdvaja kratak ciklus SF humoreski o planetu bankara-čarobnjaka kojima se ironiziraju pojavnosti potrošačkog društva i novčarske globalizacije.
Još jedan mali podciklus u ovoj zbirci čine tzv. konvencijske priče, romantične ili humoristične crtice nadahnute neponovljivom atmosferom znanstvenofantastičnih konvencija, poput pazinskog Istrakona ili zagrebačkog SFerakona.
Zbirku zaključuje novela "Jure Grando", ironično progovarajući o povijesti koja je zapisana, nama, za današnjicu sačuvala priču kako se nešto dogodilo, ali nam je možda zauvijek sakrila tisuće osobnih priča o tome kako je to proživio čovjek, pojedinac, pa bio on od budućih generacija i optužen da je vampir.

Marina Jadrejčić rođena je u Puli, a živi, radi i piše u Kanfanaru. Već petnaestak godina piše i objavljuje znanstvenofantastičnu prozu. Za priču "Tužna madona" dobila je drugu nagradu Istrakonova natječaja 2002. i godišnju nagradu Sfera 2003. godine. Za priču "Ljudi bez lica" 2003. godine dobila je treću Istrakonovu nagradu, a za priču "Zmajeve brazde" na Istrakonovu je natječaju 2005. godine dobila posebnu nagradu za najbolju obradu istarske teme. Priče su joj prevedene na njemački i engleski jezik, te objavljene u inozemnim SF časopisima. Prva priča iz njezina ciklusa novela o Istranima u svemiru, "S druge strane struje", uvrštena je u antologiju hrvatske znanstvenofantastične novele "Ad astra".
Zbirka SF&F priča "Tužna madona" prva joj je objavljena knjiga.

Naslovnicu zbirke "Tužna madona" ilustrirala je slikarica Ines Burić Šabanović iz Kanfanara.

Izvor : Naklada Zoro

Možda već znadete, a možda i ne, da je zagrebački Meandar nedavno objavio nove prijevode kultne trilogije Henryja Millera ‘Ružičasto raspeće - Sexus, Plexus i Nexus’ .

Tim povodom pozivam vas da kliknete na ovaj link gdje vas očekuju You Tube snimke Millerovog monologa u kupaonici.

Booksa je u suradnji s Milkom Valentom pokrenula Školu kreativnog čitanja proze!

O čemu se radi?

Od danas, pa svakih 14 dana, na Booksinom web-portalu Milko Valent će objavljivati dijelove svoje romaneskne proze u nastajanju nazvane 'Paučina' a čitatelji su pozvani da se upravo na tim ulomcima uče polaganom, koncentriranom i pažljivom čitanju ali i da nakon čitanja u komentarima sažeto oblikuju mišljenje o svakom nastavku ili o nekoliko njih zajedno.

Više o projektu ovdje

Prvi nastavak Valentove 'Paučine' ovdje

KRITIKA : Milko Valent - 'Playstation, dušo' (Profil, 2005.)

Milko Valent već gotovo tri desetljeća piše. Obitavajući na margini književne scene bez ikakva položaja u nekoj redakciji, nakladničkoj kući ili ustanovi, on endemski živi ponajprije za književnost (odnosno svoje pisanje) i od nje, a gotovo trideset ukoričenih naslova čine ga jednim od najproduktivnijih domaćih autora. Pritom se može pohvaliti izrazito raznolikim opusom, koji obuhvaća poeziju, prozu, dramske tekstove, filozofske i teorijske eseje i polemike te kazališne kritike, ali će ipak ponajviše biti zapamćen po tematskoj provokativnosti i porivu za šokiranjem te rušenjem seksualnih tabua. No, godine ipak nose svoje, pa tako prije tri godine objavljen Valentov roman 'Fatalne žene plaču na kamionima', a osobito aktualni 'Playstation, dušo', autora predstavljaju u mnogo nevinijem, mainstreamu bližem izdanju. Pri tome treba reći kako je novi roman književno uspješniji od prethodnika, iako ipak i dalje ne bez slabosti.

Nepročišćenost teksta
Najizrazitija slabost 'Fatalnih žena…' bila je nepročišćenost teksta, s gomilom suvišnih dionica i čestim ponavljanjem istovjetnih motivskih i fabularnih obrazaca, dok 'Playstation baby' boluje od svojevrsne nezgrapnosti i očite iskonstruiranosti. Autoru kao da se žurilo rukopis što prije predati izdavaču, pa ga je ostavio nezgrapno sastavljena od tri neprirodno srasle cjeline. U središnjem monološkom dijelu Valent nas putem autobiografskih zapisa (koje glavni junak piše tijekom bolovanja zbog loma noge) upoznaje sa četrdesetogodišnjim Robertom Pavlinovićem, novinarom tiražnog lista zaduženim za ekološke teme. Autobiografske zapise kojima Robert svakodnevno zapljuskuje ekran svog računala on naziva Valovi i u njima donosi (samo)razornu analizu vlastite osobnosti i egzistencije, iznoseći sav svoj prljavi veš te samu sebi priznavajući vlastitu ništavnost, oportunizam i kukavičluk. Riječ je o vrlo iskrenim iskazima putem kojih Robert obrazlaže razmišljanja u vezi s raznovrsnim temama, pa nam tako otkriva svoje stajalište o braku i odnosu spram supruge (koju ne voli) i djeteta (za koje baš i ne mari previše), svoj prezir prema roditeljima, reminiscencije svojih (homo)seksualnih iskustava te analizu aktualnih društveno–političkih anomalija i detalja vezanih uz vlastitu novinarsku profesiju, naglasak stavljajući na seciranje svoga lika i djela debelo obilježena oportunizmom i kukavičlukom, te vojerizmom i teškom mukom (i vjerojatno ne zadugo) prevladanim alkoholizmom.
'Valovi' kao njegov intimni fragmentarni životopis zapravo su, tribusonovski rečeno, prikaz posljednjega stadija Robertove polagane predaje, kada on konačno odustaje od bunta i nonkonformizma i prepušta se samozavaravajućoj lagodnosti malograđanske obiteljske sigurnosti, dane provodeći uz uspješnu, atraktivnu, ambicioznu i sposobnu suprugu (sklonu seksualnim izletima izvan braka, za koje je Robertu najoportunije glumiti da o njima ništa ne zna) i sedamnaestogodišnjeg sina–genijalca, prepuštena na skrb majci (uz Robertovu glumljenu brigu i fingirani angažman nekim povremenim savjetom. Čisto radi mira u kući, a bez stvarna interesa za sinove eventualne probleme). Vlastito dostojanstvo i integritet svoga ja Robert svjesno žrtvuje na oltar malograđanske obiteljske udobnosti i sitnih užitaka, u potpunosti priznavajući vlastiti poraz i definitivno pristajući na život u laži (s odušcima u gromku psovanju sebe sama, u kupaonici. Dakako, uz otvoren tuš, da susjedi slučajno ne čuju...). Tako je u Robertovoj predaji možda čak moguće iščitavati i Valentovo odustajanje od plivanja protiv struje i njegovo prepuštanje srednjestrujaškoj matrici...

Neprirodne sraslosti
Izlišno je posebno isticati kako je upravo u monološkom dijelu romana Valent ponajviše svoj na svome jer tu do izražaja dolaze njegov razorni cinizam, analitičnost, inteligencija i crnohumorna duhovitost (posebno izražena u ironijom prožetoj dionici posvećenoj ismijavanju horoskopa). Tako 'Valovi' čine kostur romana na koji su, nažalost, klimavo nakalamljena i neprirodno srasla uvodna i zaključna poglavlja. Početnim poglavljima romana Valent nas u trećem licu (za razliku od monološkog prvog iz 'Valova') upoznaje s Robertovom suprugom Suzanom i njihovim sinom Janom. Suzana je proračunata, ambiciozna, uspješna i dominantna poslovna žena, prava kučka s mudima, sa kojom je Robert u braku zbog financijske sigurnosti i Suzanine privlačnosti (kako bi, kako sam kaže, kao izraziti esteta »svoju egzistencijalnu patnju mogao utapati okružen ljepotom«), dok je Jan sedamnaestogodišnji ultrainteligentni mladac, trenutačno zaokupljen gubitkom nevinosti, što namjerava riješiti na vrlo efikasan, gotovo mehanički način (u čemu se u potpunosti očituje Suzanino genetsko nasljeđe). Iako se trudi što plastičnije ih ocrtati, Suzana i Jan ne uspijevaju zaživjeti kao punokrvni likovi, nego ostaju tek pijunima na Valentovoj fabularnoj šahovskoj ploči, nevažni koliko Robertu toliko i autoru (premda Suzanin lik Valent iskorištava za jednu sočnu erotsku scenu, koja, za razliku od ostatka njegova opusa, ostaje i jedina do kraja romana).
Promatramo li roman kao izdvojen prizor iz bračnog života, onda to opravdava autorovo zanemarivanje i nerazrješavanje nekih motiva i situacija (poput primjerice spomenuta Janova gubitka nevinosti). No, i unatoč vrlo efektnu zaključnom poglavlju s konačnim Robertovim bijegom iz života u laž virtualne egzistencije (svijeta računalnih igrica iz naslova) svakako treba žaliti što se Valent nije potrudio detaljnije razraditi priču i stvoriti slojevitiju romanesknu studiju života suvremene zagrebačke srednjostaleške obiteljske zajednice. Ovako će 'Playstation, dušo' biti zapamćen tek kao pokušaj ekscesima i provokativnostima sklona autora da se približi široj publici...

(Napisao Božidar Alajbegović,
objavljeno u 'Vijencu', prosinca 2005.)

Književne su nagrade u nas mnogobrojne (možda čak i prekobrojne), ali ona za intervju (još) ne postoji.

Imaginarnu, svoju, u toj kategoriji, ja bih dodijelio ovoj dvojici sugovornika

Četvrti Anarhistički sajam knjiga u Zagrebu
11. - 13. travnja 2008.

U Zagrebu se već četvrtu godinu za redom događa Anarhistički sajam knjiga, manifestacija koja je tijekom svog postojanja okupila i predstavila sedamdesetak izlagača te okupila nekoliko tisuća posjetitelja.
Sajam je tijekom prve tri godine organiziran na tri različite lokacije, a sada se vraća na početak - u galeriju Nova od kuda je sve krenulo 2005. godine.

Zagrebački Anarhistički sajam knjiga (ASK) postaje dugoročan projekt koji se i dalje razvija, a iz godine u godinu okuplja sve veći broj sudionika i sudionica, bilo da je riječ o izdavačkim kućama, grupama, malim projektima, promatračima i promatračicama, ili tek znatiželjnicima/ama koje zanima o čemu je tu zapravo riječ.

Prva tri sajma knjiga su bila uspješna, barem prema reakcijama sudionika i sudionica, ali i osoba uključenih u organizaciju cijelog događaja. Tijekom prve tri godine sajam je okupio sedamdesetak izdavačkih kuća i projekata, te par tisuća posjetitelja i posjetiteljica.

ASK se događa u Zagrebu, kako bi se na lokalnoj razini razvila dostupnost slobodarske i srodne literature, ali i proširile diskusije koje se vode unutar pokreta, te se dovele do zaključaka važnih za sredinu u kojoj živimo. Zato se u sklopu ove manifestacije osim samog sajma knjiga događa i popratni program koji uključuje diskusije, predstavljanja knjiga i projekata, te video projekcije.

Ideja Anarhističkog sajma knjiga je u našoj sredini stvoriti mjesto susretanja, kako na lokalnoj, tako i na međunarodnoj razini, tako će na ovogodišnjem sajmu sudjelovati grupe, projekti i izdavačke kuće iz regije, ali i Engleske, Italije, Rusije, Švicarske, Češke i Kanade.

Sajam se događa u galeriji Nova, Teslina 7, u Atriju, a popratni program u net klubu Mama, Preradovićeva 18, te dvorani Zelene akcije, Frankopanska 1.

Više informacija o ovogodišnjem sajmu i programu sajma potražite na:
www.ask-zagreb.org

Cjelovit program 4. Anarhističkog sajma knjiga dostupan na ovome linku

Na nedavno redizajniranim internetskim stranicama izdavačke kuće KruZak, osim mnoštva informacija o njihovim izdanjima moći će se čitati i novi, još neobjavljeni tekstovi KruZakovih autora.

U tu je svrhu - pod motom Neka se čuje Autorska riječ! - otvorena rubrika Autorska riječ, u kojoj je sa svoja dva nova teksta filozof Nenad Miščević na KruZakovom webu otvorio još jedno mjesto svojega javnog govora.

Miščevićeve tekstove koji tematiziraju Georgea W. Busha pročitajte na ovome linku.

Želite li se pridružiti Nenadu Miščeviću te upravo na KruZakovim internetskim stranicama otvoriti svoje govorničko mjesto, javite se Kruni Zakariji na mail kruzak@kruzak.hr

Razgovor s Robertom Perišićem, ovogodišnjim dobitnikom nagrade Jutarnjeg lista za najbolju beletrističku knjigu, čitajte ovdje

Predavanje profesora Milivoja Solara na temu 'Postmoderna, Početak ili kraj zdravog razuma' održat će se u ponedjeljak, 7. travnja u 18:30 sati u Palači Matice hrvatske, Strossmayerov trg 4, Zagreb.

Teškoće određenja moderne i postmoderne: epohe, razdoblja, duhovna stanja, kulturne orijentacije, književni pravci. Uobičajene krilatice «sve ide», «malo je lijepo», «sve je relativno» i njihove konzekvencije. Paradoksi spoznajnog, etičkog i estetičkog relativizma. Nivelacija, raznolikost, problemi identiteta i autohtonosti. Odnos prema tradiciji. Vladavina mode i tržišta.

Predavanje je organizirano u sklopu redovne aktivnosti Odjela za književnost Matice hrvatske.

KRITIKA : Suzana Abspoel Đođo - 'Vikend u Krapini' (Matica hrvatska ogranak Osijek, 2006.)

Romanom ''Vikend u Krapini'' Suzana Abspoel Đođo je 2005. godine pobijedila na natječaju osječkog ogranka Matice hrvatske, nakon čega je roman ukoričen. Bjelovarčanki s prebivalištem u Nizozemskoj to nije prva nagrada, jer je njezin prvijenac ''Snajperist'' već bio ovjenčan nagradom DHK-a za najbolji prozni prvijenac, a kao i fabula tog romana, i ''Vikend u Krapini'' obrađuje svakodnevicu prijateljica zahvaćenih ratnim vihorom. No, iako rat ponovo utječe na njihove živote, atmosfera je vedrija nego što je to bilo u slučaju prvijenca, a iz razloga što je ''Vikend u Krapini'' pisan prema obrascu ''chick-lita'' koji podrazumijeva nepretencioznost, jednostavnost i duhovitost

Fabula ''Vikenda u Krapini'' prati četiri prijateljice - Mare, Agata, Višnja i Lenka, sve pri sredini svojih dvadesetih - koje u osvit rata polažu zadnje fakultetske ispite, ili pak već rade. No, društveni ili profesionalni status njima je puno manje važan od uspjeha u traganju za Onim Pravim – svakodnevnoj zanimaciji u koju ulažu sve svoje napore. I nade. Svaka od njih, dakako, naposljetku i doživi žuđenu (bračnu) sreću, ali put do tog ostvarenja autorica popločava problemima tipičnim za hrvatske devedesete.
Pri tome se ne ustručava dotaknuti i nekih prešućivanih i rijetko beletriziranih tema poput izbjegavanja mobilizacije ili problema miješanih brakova. Međutim, društveno-socijalna i politička kontekstualizacija u ovom je slučaju sprovedena bez kritičke ostrašćenosti, već uz obilne doze humora i ironije jer je autoričina prvenstvena namjera čitatelja zabaviti i opustiti. Unatoč tome,''Vikend u Krapini'' ipak i zahtjevnijoj publici ima što za ponuditi.

Naime, Suzana Abspoel Đođo svjesno nadilazi uske okvire odabranog žanrovskog obrasca obogaćujući svoj izričaj metanaracijom, povremenim izravnim obraćanjima čitatelju te pop-referencijalnošću i citatnošću, uz već spomenute komentare političke, socijalne i društvene zbilje s početka devedesetih u koje smješta radnju svoga djela. Autorica se pritom neprestano služi ironijom uperenom kako spram fabularnih situacija i zbivanja, tako i u odnosu na odabrani populistički žanrovski okvir. Najbolja potvrda potonjeg upravo je specifičan zafrkantski svršetak romana kojim se spisateljica ironično poigrava, ali i ismijava uvriježene postavke chick-lit žanra.

Fabula romana teče linearno, lišena reminiscencijskih vraćanja u prošlost i praznog hoda, a osim dinamizmom radnje i fabularnom zanimljivošću čitljivost je potencirana i formalnom rascjepkanošću romanesknog tkiva na vrlo brojna i kratka, zaokružena poglavlja. Autoričin je stil jednostavan i cijepljen od cifranja i velikih gesti, dok su dijalozi uvjerljivi i životni, te prepuni šarma i duhovitosti.
Tražimo li zamjerke, prigovoriti možemo zanemarivanju likova Višnje i Lenke budući autorica puno više truda ulaže u karakterizaciju likova Mare i Agate, dok Višnja i Lenka ostaju tek nedovoljno oslikanim statistima, pa se stječe dojam da su one tu isključivo poradi kontekstualizacije, odnosno dubljeg sidrenja priče u društveno-političku i socijalnu stvarnost devedesetih. S obzirom na odabrani žanrovski okvir povremena je melodramatičnost bila neizbježna. Međutim, happyendovsku kičastu sladunjavost autorica je pomoću zafrkantskog ironičnog epiloga u potpunosti izbjegla, a time je i dodatno potencirala vlastitu pripovjednu osviještenost.

Sve u svemu, riječ je o laganom, zabavnom, nepretencioznom i šarmantnom romanu koji se uspješno odmiče od tipične chick-lit limunade, ali i dalje ostaje idealnim štivom za opuštanje i razbibrigu. Ipak, i unatoč dobivenim nagradama Suzana Abspoel Đođo ni debitantskim romanom ''Snajperist'', ali ni ''Vikendom u Krapini'' još uvijek nije realizirala sve svoje literarne potencijale pa s nestrpljivošću treba iščekivati njezine nove uratke.

(Napisao Božidar Alajbegović,
objavljeno u 'Vijencu', prosinca 2006.)

KRITIKA : Liljana Filipović - 'Nestali ljudi' (Profil, 2007.)

Iz tzv. bilješke o piscu romana ''Nestali ljudi'' saznajemo kako je autorica Ljiljana Filipović rođena Zagrepčanka koja je habilitirala na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta. Saznajemo također da se osim znanstvenim radom i pisanjem studija iz filozofije i psihoanalize, Ljiljana Filipović bavi i pisanjem proze te da je uz desetak radio-drama objavila i tri romana. A baš kao što junak njezina novoga romana ne uspijeva odvojiti profesionalni život od privatnoga, tako se i Ljiljana Filipović u svome romanu bavi temama kojima je zaokupljena u svome profesionalnome, znanstvenome radu.

Junak romana ''Nestali ljudi'' je neimenovani inspektor zaposlen u policijskom arhivu neriješenih slučajeva nestalih ljudi. Radi se o razvedenom usamljeniku i introvertitu koji svoj život svjesno lišava događaja i uzbuđenja, a dane provodi pišući romane, dok je jedina osoba s kojom se povremeno druži njegova kći Marka. Romane piše iz zabave, nanizao ih je već preko 140 i ne želi ih objavljivati. Romani, smatrao je inspektor, trebaju biti jednostavni, moraju čitatelju ispunjavati dušu, i lijepo završavati. Upravo je stoga specifičnost tih romana to što - nakon uspješnog razriješenja i sretnog završetka – svi njegovi glavni likovi nestaju. Inspektor čini da mu likovi neobjašnjivo nestanu, uplivom neke više sile, i to zato što se boji gledati kako nakon sretnog završetka upadaju u nekakve neprilike. Roman Ljiljane Filipović prepun je sinopsisa i fabula inspektorovih romana, među kojima ima uistinu zanimljivih ideja od kojih pojedine svakako zavrijeđuju širu razradu, ako ne romanesknu onda bar u formatu kratke priče. No, osim fabula njegovih romana, ''Nestali ljudi'' ispunjeni su i brojnim opisima inspektorovih snova, koje on, uz svoje romane, prepričava kćeri Marki. Upravo njegovi susreti s kćeri - a koji se redovito pretvaraju u ''konfuzne konverzacijske partije šaha'' - čine labav fabularni okvir u slučaju proze lišene čvrste okosnice u smislu zaokružene i dovršene radnje. Radi se, naime, o naoko prilično konfuznoj, asocijativnoj prozi izlomljene strukture i eliptičnog pripovijedanja; o romanu snolike ali povremeno mračne, kafkijanske atmosfere, prepunom nadrealnih, apsurdnih situacija na granici stvarnosti i mašte, odnosno jave i sna, pa čitatelju nije uvijek jasno svjedoči li nekom novom inspektorovu snu, njegovom umišljaju odnosno fabularnoj sekvenci njegove proze, ili se ipak radi o stvarnosti. Odnosno njegovom, vrlo specifičnom doživljavanju iste. Pri čemu je doslovno sve - pa tako čak i postojanje npr. inspektorove kćeri kao stvarnog sugovornika - vrlo upitno, i nikada jednoznačno.

Nakon što odluči pokušati riješiti barem jedan slučaj iz arhive nestalih osoba - i to onaj nestaloga antropologa – inspektorov se život sve više pretvara u presliku njegove psihe, uz očit paralelizam njegovih misli i događaja, ali i sve izraženiji upliv profesije u intimu. U svojim romanima inspektor je uvijek izričito izbjegavao pisati o sebi, dok njegovi likovi sada sve više postaju njemu nalik. Događaji na papiru i u stvarnosti počinju se pretapati, a pisac preuzima identitet svojih likova, prelazeći iz prostora aktualne stvarnosti u prostor papira, na stranice svoga romana, osvješčujući na taj način konačno i vlastitu poziciju nestale osobe. ''Nestali ljudi'' ispostavljaju se tako romanom o samoći, o ljudima ''zakopanima u život'', ''prisutnima no ne i prisustvujućima'', ponajbolje utjelovljenima u čovjeku na kojega inspektor u svojoj potrazi za nestalim antropologom nailazi, a koji, nakon što mu posjeku jablan iz dvorišta, ostaje ''bez horizonta, bez 49 godina pogleda, bez najvažnijeg dijela svoga vidika'', a bez kojega nikako ne može živjeti, jer ''kome će sad ujutro slati sjećanja na snove'', kome će pogledom prenositi ono što je vidio, što misli, čuje i osjeća?.

Osim temom samoće, autorica se bavi i uplivom nesvjesnoga u stvarnost i propusnošću granice između svijesti i iracionalnog, dok doppelgaengerskim motivom izjednačavanja pisca i lika Ljiljana Filipović progovara i o prožimanju svijeta književnog djela i piščeve stvarnosti, odnosno nesvjesnoj (premda čak možda i neželjenoj) identifikaciji autora i lika. Približavajući se kraju rukopis postaje sve teže prohodnim, sve više ispunjen simbolima, referencama i citatima, od kojih su najbrojniji oni Jamesa Joycea iz ''Mladosti umjetnika'' čije je rečenice, na način zanimljive stilske vježbe, autorica skladno učinila dijelom svoga rukopisna tkiva, značenjski ih uspješno uklopivši u svoj tekst.

U poplavi pojednostavljene, žurnalističkim jezikom pisane proze namijenjene razonodi, ''Nestali ljudi'' svakako su rijetka i dobrodošla iznimka koja traži strpljiva, intelektualnom izazovu sklona čitatelja, pripravna na opetovano iščitavanje pojedinih dionica, ako ne možda čak i čitava štiva.

(Napisao Božidar Alajbegović
objavljeno u Bibliovizoru 3. programa Hrvatskog radija, prosinac 2007.)

Priču o djevojčici iz Sibira koja je prvi put u životu vidjela žive slike na platnu, odnosno realnost suprotnu osjetu "prirodnoga" oka, sve povijesti filmske umjetnosti bilježe kao točku od koje počinje moderan doživljaj prostora i vremena. Dijete se, navodno, prestrašilo kovitlaca glava, ruku, nogu i stvari, te je panično pobjeglo iz kina ne znajući da je to samo viđenje stvarnosti, život uhvaćen iz više kutova istodobno i spojen u cjelinu koja se potom može pratiti u različitim pravcima.
Tom povijesnom zgodom započinje i zbirka 'Kuća disanja' (The House of Breathing) ugledne australske književnice Gail Jones, u kojoj se čitatelju nudi četrnaest neobičnih priča o ljudima koji su uz malo napora prodrli u najveće svjetske tajne. Ponekad i nehotice. Dovoljno je da čovjek poput junakinje priče Mračna vremena okusi pravi engleski čaj pa da se odmah prisjeti studentskih dana, kad je pisao magistarski rad o jednome poznatome povijesnom događaju. Mašta će mu u raskošnim hodnicima svjetske povijesti brzo naći poticaj za vlastitu priču ili sliku. Čarolija će potom popustiti, naravno, glumci će se povući, zastor će pasti, a pozornica opustjeti, no negdje u dubini bića trajno će se naseliti čudesno treperenje za koje dotad nije znao, nešto što bi se moglo nazvati ljepotom življenja, ljubavlju, zadovoljstvom ili nečim četvrtim.
Jer slavna ruska djevojčica iz herojskog doba filma zapravo nije doživjela šok, nego prosvjetljenje. Susret s čudom moderne tehnike svojoj dobroj babuški nije opisala zbrkano i prestrašeno, nego je, veli Gail Jones, govorila o tuljcu jarkog svjetla, bijelom prolazu lebdećih leptira, nježnih, očaravajućih, naoko transcendentalnih, "koji su možda, na kraju krajeva, nekako mistično svjedočili o prolasku anđela"…
Sve stvari na svijetu povezane su na čudesan način, poručuje Gail Jones. I možda su zaista djelo nevjerojatnih anđela.

Gail Jones (1955) jedna je od najcjenjenijih australskih književnica srednjega naraštaja. Nakon završetka studija zaposlila se na Sveučilištu Western Australia, gdje predaje književnost, film i kulturalne studije. Autorica je četiriju romana, Tamno zrcalo (Black Mirror, 2002), Šezdeset svjetala (Sixty Lights, 2004), Snovi govora (Dreams of Speaking, 2006) i Nažalost (Sorry, 2007) te dviju zbirki priča, Kuća disanja (The House of Breathing, 1992) i Životi fetiša (Fetish Lives, 1997). Za zbirku priča Kuća disanja dobila je nekoliko važnih australskih književnih nagrada, dok su joj romani nominirani za Bookerovu nagradu i nagradu Orange.

Dobitnica nagrade Booker,
Kiran Desai u Hrvatskoj!

Od 7. do 11. travnja

Algoritam i British Council s velikim zadovoljstvom
pozivaju vas na promociju knjiga:

"HALABUKA U VOĆNJAKU GUAVA"

i

"NASLJEĐE GUBITKA"
dobitnik prestižne nagrade Booker


RASPORED GOSTOVANJA:
7. travnja - Zagreb
8. travnja - Split
9. travnja - Dubrovnik
10. travnja - Varaždin
11. travnja - Zagreb

Profil Megastore i Biakova
pozivaju
na predstavljanje
knjige

Nediljko Bekavac Basić
'Utisak bez otiska'

u petak 04.04. u 19 h
u Profil Megastore
(Bogovićeva 7, Zg)

O knjizi govore
Darija Žilić
Siniša Nikolić
Dubravka Bouša

Zaručnička pisma što ih je mladi Sigmund Freud pisao "svojoj kraljevni" Marthi Bernays od 1882. do 1886. godine dojmljivo svjedoče o nježnoj i brižnoj ljubavi, na literarno lijep način dnevnički izvješćuju o njegovu životu i radu, te istodobno otvaraju put k razumijevanju ranih Freudovih znanstvenih istraživanja.
Freudova pisma poprimaju osobito značenje želimo li pobliže upoznati čovjeka koji za sobom namjerno nije ostavio dostatnu količinu informacija o sebi koje bi olakšale posao njegovim biografima. Uostalom, Freudu je – to saznajemo upravo iz ovih pisama – pomisao na njegove buduće biografe bila zazorna. Tako ono što je od njegovih intimnih misli i osjećaja te osobnih doživljaja postalo dostupno čitateljskoj publici potječe ponajprije iz velikog broja pisama.
U četiri duge zaručničke godine Freud je svojoj odabranici napisao oko 1500 pisama, od kojih je njegov sin Ernst kasnije za ovu knjigu odabrao šezdesetak sadržajem i mislima najbogatijih. Autobiografski gledano, ona su najiscrpniji izvor informacija o Freudu kao osobi i mladom znanstveniku, i to upravo iz onoga perioda njegova života u kojem se presudno počeo formirati kao budući utemeljitelj psihoanalitičke teorije.

Gradska knjižnica u Zagrebu, na Starčevićevom trgu br. 6, u petak, 4. travnja s početkom u 20 sati ugostit će u 1192. izdanju tribine Književni petak pazinsko-riječkog književnika Željka Maurovića, uz predstavljanje njegove nove zbirke pripovijedaka Mentalne mape u izdanju Naklade ZORO.
Uz autora, o knjizi će govoriti njen urednik Davor Šišović, te voditelj tribine Boris Perić.

Više o knjizi ovdje

Dobitnik ovogodišnje nagrade Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo 2007. je Robert Perišić za roman "Naš čovjek na terenu", a nagrade koja se dodjeljuje za najbolje publicističko djelo, Slavko Goldstein za "1941. : Godina koja se vraća".

Više o tome ovdje

Da je poznati hip-hoper Marchelo de Facto objavio roman prvijenac 'Zajedno sami' nedavno vas obavijestih (vidi ovdje ) a sada ću vas razveselit viješću koja kaže da ovih dana izlazi i hrvatsko izdanje njegova romana, u nakladi zagrebačkog Algoritma.

O tome više ovdje

Društvo za promicanje književnosti na novim medijima (DPKM) objavilo je u okviru projekta 'Besplatne elektroničke knjige' novi naslov: pjesničku zbirku 'Mačje pismo' Branislava Oblučara.

Za rukopis 'Mačje pismo' Branislav Oblučar 2006. godine nagrađen je Goranom za mlade pjesnike. Trenutno je na mrežnim stranicama projekta 'Besplatne elektroničke knjige' dostupno 75 naslova.

Više o autoru i knjizi ovdje

O nedavno objavljenom 'Abecedariju arhitekture' autora Krešimira Rogine (izd. Meandar) opširnije se možete informirati na ovome linku

Gradsku knjižnicu Umag već sam više puta na ovome mjestu hvalio, ali izgleda da ću morati ponovo :
Gradska knjižnica Umag odnedavno ima svoju "televiziju"!

Odnosno, otvorili su novi multimedijalni odjeljak svoje web stranice - knjižničnu televiziju koju sami uređuju i pune interesantnim video sadržajima.

Želite li "snimiti" gestikulaciju aktualnih književnika (i možda ih bolje razumijeti) imate priliku na jednom mjestu odgledati: Salmana Rushdieja kako čita 'Sotonske stihove', Irvinea Welsha kako čita iz 'Trainspottinga,' Pasolinija kako razgovara s Ungarettijem, Kerouaca kako čita 'Na cesti' uz klavirsku pratnju, intervju s Jergovićem, Alešom Čarom, Filipom Davidom, Basarom, Farukom Šehićem...

Sve to i još mnogoštošta na
ovome linku

Štoviše, uz književni dio, još opsežniji je glazbeni i filmski dio njihovog TV programa, a omogućeno vam je da arhivu obogatite i svojim video-klipom.

Izdavačka kuća Disput upravo je objavila knjigu 'O jeziku', koja na 720 stranica donosi dvadeset devet temeljnih studija Romana Jakobsona, jednoga od najznačajnijih jezikoslovaca XX. stoljeća. Priređivačice knjige i njegove suradnice Linda Waugh i Monique Monville-Burston u knjizi su (izvorno objavljenoj 1990. pod naslovom On Language) sabrale Jakobsonove ponajvažnije tekstove s područja općega jezikoslovlja, fonologije i gramatike u širem smislu riječi, ponudivši uvjerljiv pregled izuzetno plodnog i razgranatog opusa jezikoslovca koji je predlagao radikalne inovacije u mnogim domenama lingvističke teorije.
Pored opsežna instruktivnog uvoda, u kojemu su priređivačice dale iscrpan pregled razvoja Jakobsonovih lingvističkih gledišta, knjiga se sastoji od sedam tematskih cjelina. U prvome su dijelu ogledi u kojima Jakobson podastire svoja opća stajališta o znanosti o jeziku. U drugi su dio uvršteni njegovi izvanredni doprinosi lingvističkoj metateoriji na područjima strukture i funkcije. Treći je dio naslovljen "Dimenzije jezika: invarijante i varijante kroz vrijeme i prostor", a četvrti sadrži članke s područja fonološke teorije, u kojoj je Jakobson ostavio vjerojatno najdublji trag. Ogledi u petome dijelu usredotočuju se na problematiku značenja u jeziku, a u šestome dijelu na međuodnos glasa i značenja. Završna tri ogleda obrađuju raznovrsne odnose između lingvistike i humanističkih te prirodnih znanosti, potvrđujući Jakobsonove preokupacije koje su mu priskrbile titulu interdisciplinarna mislioca. Knjiga je upotpunjena iscrpnom autorovom bibliografijom i opširnim popisom citiranih djela, te imenskim i pojmovnim kazalom.

Prijevod takva meritornog izbora bio je prijeka potreba za našu sredinu već i zbog toga što je Roman Jakobson jedan od najzanimljivijih i najsvestranijih znanstvenika prošloga stoljeća ne samo u području jezikoslovlja nego u cijelom području humanističkih znanosti. Njegove rasprave interdisciplinarnoga karaktera još će vrlo dugo ostati nenadmašene, a njegovi prinosi općem jezikoslovlju, gramatičkim univerzalijama, afaziji ili proučavanju jezika književnih djela još su uvijek u pravom smislu riječi aktualni. Knjiga 'O jeziku' stoga popunjava jednu veliku prazninu jer su Jakobsonovi radovi o odnosu između jezika i književnosti i dosad dosta prevođeni, ali su malo ili uopće nisu prevođeni njegovi fundamentalni prinosi općem jezikoslovlju i gramatici, a upravo su takvi prinosi u ovoj knjizi u prvom planu. Stoga je objavljivanje ove knjige važan događaj za hrvatsku znanost.

Prijevod knjige plod je dvogodišnjega intenzivnoga timskog rada prevoditelja Damjana Lalovića, redaktorice prijevoda anglistice i fonetičarke prof. dr. Višnje Josipović Smojver, zatim recenzenata i lektora prof. dr. Ive Pranjkovića i prof. dr. Josipa Silića, te urednika izdanja prof. dr. Josipa Užarevića.

Roman Jakobson (1896-1982), rusko-američki je jezikoslovac i književni teoretičar, autor čiji su teorijski doprinosi danas nezaobilazan dio lingvističkih analiza. Mnogi su ustvrdili da je Jakobson pridonio dosad nezabilježenoj raznolikosti znanstvenih disciplina i da je po svojoj erudiciji, briljantnosti, širini i dubini učenosti, odvažnosti ideja te kreativnosti bio tipičan predstavnik onoga najboljeg u znanosti XX. stoljeća.
Rođen je u Moskvi i od rane se dobi intenzivno zanimao za jezik. Polazeći od dvojezične osnove ruskoga i francuskoga, za života je naučio mnoge jezike, fascinirala ga je avangardna umjetnost, osobito poezija. Kao student bio je istaknut član Moskovskoga lingvističkog kruga. Upoznat s radom Ferdinanda de Saussurea, razvio je pristup koji odstupa od tada prevladavajuće lingvističke metode mladogramatičara, usredotočujući se na način kako sama struktura jezika omogućuje komunikaciju. Godine 1920. zbog političkih previranja u Rusiji odlazi u Prag, gdje je s Nikolajem Trubeckojem i nekolicinom drugih suradnika osnovao Prašku lingvističku školu. Praških se godina poglavito bavio pitanjima strukture i funkcije jezika. Početkom Drugoga svjetskog rata odlazi iz Praga u Skandinaviju, a potom u SAD. Od 1949. do kraja života predavao je na harvardskom sveučilištu. Postupno je u središte njegova zanimanja sve više dolazila interdisciplinarna problematika, pa je razmatrao jezična pitanja polazeći od međuodnosa lingvistike i, među ostalima, biologije, teorije komunikacije i neurolingvistike.
Jedan je od pokazatelja iznimno važne uloge koju je Roman Jakobson imao u svjetskome jezikoslovlju činjenica što je njegov rad definirao samu znanost o jeziku. O njemu su napisane brojne knjige i članci, djela su mu prevedena na sedamnaest jezika, a na skoro isto toliko jezika objavljene su zbirke njegovih najvažnijih članaka. Dodijeljeno mu je dvadeset šest počasnih titula; bio je počasni član tridesetak znanstvenih društava i profesor-gost pri brojnim znanstvenim institucijama.

Najvažniji su mu radovi: Contribution to the General Theory of Case: General Meanings of the Russian Cases, 1936; Preliminaries to Speech Analysis (s G. M. Fantom i M. Halleom), 1952; Aphasia as a Linguistic Topic, 1955; Two Aspects of Language and Two Types of Aphasic Disturbances, 1956; Linguistics and Poetics, 1960; Linguistics in Relation to Other Sciences, 1969; Questions de poétique, 1973; The Sound Shape of Language (s L. R. Waugh), 1979; The Framework of Language, 1980; Dialogues (s K. Pomorskom), 1980.

U četvrtak, 03. 04. 2008. u 19 sati,
u sjedištu HDP-a, Basaricekova 24, Zagreb,
u ciklusu tribina "Grički dijalog"
razgovarat će se o temi

"Urednici - nužno zlo ili prijeka potreba nakladništva?"

Na tribini će se raspravljati o "vrućim" pitanjima kao što su:

Koja su prava i odgovornosti urednika prema tekstu, autoru, čitatelju? Jesu li urednici odgovorni za loše prijevode i šlampavo proizvedene knjige?
Stoji li iza svakog dobrog (ne nužno i tržišno uspješnog) pisca dobar urednik? Kako urednici stvaraju tzv. "kućne pisce"?
– Zašto u nas zaposlenici u redakcijama počesto zapravo rade posao literarnog agenta ili skauta, a potpisuju se na knjige kao urednici? Zašto u impresumima naših knjiga uvijek postoji mnoštvo imena, dok se na Zapadu urednici ne potpisuju?
Koliko se urednici u velikim nakladničkim kućama moraju boriti između dvije često nespojive kategorije: kvalitete i profita? Mora li urednik danas ujedno biti i stručnjak za marketing?
 Ima li danas u nas "brand" urednika i kako su to postali? Zašto su transferi urednika iz jedne u drugu nakladničku kuću postali medijski interesantni?
 Mjeri li se danas uspješnost uredničkog posla količinom potpisanih knjiga, a ne njihovom kvalitetom?
– Koliko urednici osmišljavaju knjige za koje uvide potrebu na tržištu i potom ih naručuju od kompetentnih autora? Koliko pak urednici sami moraju biti kompetentni za ono što uređuju?

O tim i drugim temama razgovarat će moderatorice
Jadranka Pintarić i Jagna Pogačnik
te njihovi gosti, ugledni urednici od formata:
Kruno Lokotar, Mirjana Paić Jurinić, Seid Serdarević, Roman Simić Bodrodžić, Nives Tomašević

Razloge istupanja iz članstva u HDP-u Delimir Rešicki i Edo Popović iznose ovdje

"Čadež je smrdljivi lažljivi pizdek, vrijedan edukativnog javnog batinanja" riječi su Renata Baretića iz teksta (klikaj ovdje ) u kojemu splitski pisac odgovara na sramotan Čadežov tekst objavljen u Jutarnjem listu, nabrajajući mnoge netočnosti iz Čadeževe gnjusne pisanije.

Od 4. do 6. travnja Poreč će biti domaćin novog oblika popularizacije knjige i čitanja, manifestacije BOOKtiga, 1. međunarodnog festivala pročitanih knjiga.
Festival pročitanih knjiga održat će se na Maraforu, najstarijem antičkom trgu u Poreču, a sudjelovanje na BOOKtigi su potvrdili vodeći antikvarijati iz Rijeke, Zagreba, Kopra i Ljubljane.
Uz prodaju, razmjenu i darovanje pročitanih knjiga, BOOKtiga festival u suradnji s posjetiteljima, u sva tri dana festivala traga za najstarijim knjigama.

'Osnovna misao vodilja BOOKtige je da na jedinstven i originalan način pruži svim posjetiteljima mogućnost uživanja u sadržajima koji su vezani uz djelovanje Gradske knjižnice Poreč, a isto tako da vrijeme provedeno na festivalu iskoriste za odmor i izvrstan provod', kazala je direktorica festivala Irides Zović.

Osim knjige festival će obogatiti i glazbeni nastupi 'Kraljeva ulice' i zagorski bluzeri pod vodstvom frontmena Tomislava Golubana.
Organizator BOOKtiga 1. međunarodnog festivala pročitanih knjiga je Gradska knjižnica Poreč, pokrovitelji Istarska županija i Grad Poreč, a supokrovitelj Turistička zajednica Grada Poreča.

Program festivala na ovome linku