U svojoj novoj kolumni u današnjem Novom listu riječki filozof Nenad Mišćević reagira na tko-zna-koji-već-po-redu neukusni tekst Ivana Starčevića, objavljen nedavno u istim dnevnim novinama. U tekstu koji je povod Mišćevićevoj reakciji Starčević se okomio na hrvatske televizije koje, po Starčeviću, nisu trebale objaviti izjave Bate Živojinovića i Ljubiše Samardžića ''u svezi i glede'' smrti Borisa Dvornika.
Sa Mišćevićem koji smatra neprimjerenom Starčevićevu izjavu u kojoj ovaj ''novinar'' sugerira da Dvornikovi kolege i nekadašnji prijatelji nemaju pravo iskazati svoje prijateljstvo Dvorniku na hrvatskim televizijama samo zato što su Srbi, potpuno se slažem.
Međutim, upitnima smatram završne Mišćevićeve rečenice kojima on amnestira Novi list, jer , kako kaže, svi čitatelji znaju da u svojoj kolumni Starčević izražava svoje osobno mišljenje, koje ne predstavlja i stajalište novina, ''tako da Starčevićevo ludovanje sigurno ne baca nikakvu lošu sjenu na Novi list, njegov moralni profil i dobronamjernost''.
Takav zaključak naime otvara novo pitanje : ''čemu onda služe urednici?'' , posebno u slučaju tekstova ''novinara'' poput Ivana Starčevića koji je zbog prostaštva u svojim tekstovima već bio izbačen iz jednog tjednika.
Nedavno je HDP organizirao tribinu koja se bavila urednicima u izdavačkim kućama, a zanimljivo bi bilo čuti mišljenje kompetentnih ljudi o ulozi urednika u medijima.