Iz tzv. bilješke o piscu romana ''Nestali ljudi'' saznajemo kako je autorica Ljiljana Filipović rođena Zagrepčanka koja je habilitirala na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta. Saznajemo također da se osim znanstvenim radom i pisanjem studija iz filozofije i psihoanalize, Ljiljana Filipović bavi i pisanjem proze te da je uz desetak radio-drama objavila i tri romana. A baš kao što junak njezina novoga romana ne uspijeva odvojiti profesionalni život od privatnoga, tako se i Ljiljana Filipović u svome romanu bavi temama kojima je zaokupljena u svome profesionalnome, znanstvenome radu.
Junak romana ''Nestali ljudi'' je neimenovani inspektor zaposlen u policijskom arhivu neriješenih slučajeva nestalih ljudi. Radi se o razvedenom usamljeniku i introvertitu koji svoj život svjesno lišava događaja i uzbuđenja, a dane provodi pišući romane, dok je jedina osoba s kojom se povremeno druži njegova kći Marka. Romane piše iz zabave, nanizao ih je već preko 140 i ne želi ih objavljivati. Romani, smatrao je inspektor, trebaju biti jednostavni, moraju čitatelju ispunjavati dušu, i lijepo završavati. Upravo je stoga specifičnost tih romana to što - nakon uspješnog razriješenja i sretnog završetka – svi njegovi glavni likovi nestaju. Inspektor čini da mu likovi neobjašnjivo nestanu, uplivom neke više sile, i to zato što se boji gledati kako nakon sretnog završetka upadaju u nekakve neprilike. Roman Ljiljane Filipović prepun je sinopsisa i fabula inspektorovih romana, među kojima ima uistinu zanimljivih ideja od kojih pojedine svakako zavrijeđuju širu razradu, ako ne romanesknu onda bar u formatu kratke priče. No, osim fabula njegovih romana, ''Nestali ljudi'' ispunjeni su i brojnim opisima inspektorovih snova, koje on, uz svoje romane, prepričava kćeri Marki. Upravo njegovi susreti s kćeri - a koji se redovito pretvaraju u ''konfuzne konverzacijske partije šaha'' - čine labav fabularni okvir u slučaju proze lišene čvrste okosnice u smislu zaokružene i dovršene radnje. Radi se, naime, o naoko prilično konfuznoj, asocijativnoj prozi izlomljene strukture i eliptičnog pripovijedanja; o romanu snolike ali povremeno mračne, kafkijanske atmosfere, prepunom nadrealnih, apsurdnih situacija na granici stvarnosti i mašte, odnosno jave i sna, pa čitatelju nije uvijek jasno svjedoči li nekom novom inspektorovu snu, njegovom umišljaju odnosno fabularnoj sekvenci njegove proze, ili se ipak radi o stvarnosti. Odnosno njegovom, vrlo specifičnom doživljavanju iste. Pri čemu je doslovno sve - pa tako čak i postojanje npr. inspektorove kćeri kao stvarnog sugovornika - vrlo upitno, i nikada jednoznačno.
Nakon što odluči pokušati riješiti barem jedan slučaj iz arhive nestalih osoba - i to onaj nestaloga antropologa – inspektorov se život sve više pretvara u presliku njegove psihe, uz očit paralelizam njegovih misli i događaja, ali i sve izraženiji upliv profesije u intimu. U svojim romanima inspektor je uvijek izričito izbjegavao pisati o sebi, dok njegovi likovi sada sve više postaju njemu nalik. Događaji na papiru i u stvarnosti počinju se pretapati, a pisac preuzima identitet svojih likova, prelazeći iz prostora aktualne stvarnosti u prostor papira, na stranice svoga romana, osvješčujući na taj način konačno i vlastitu poziciju nestale osobe. ''Nestali ljudi'' ispostavljaju se tako romanom o samoći, o ljudima ''zakopanima u život'', ''prisutnima no ne i prisustvujućima'', ponajbolje utjelovljenima u čovjeku na kojega inspektor u svojoj potrazi za nestalim antropologom nailazi, a koji, nakon što mu posjeku jablan iz dvorišta, ostaje ''bez horizonta, bez 49 godina pogleda, bez najvažnijeg dijela svoga vidika'', a bez kojega nikako ne može živjeti, jer ''kome će sad ujutro slati sjećanja na snove'', kome će pogledom prenositi ono što je vidio, što misli, čuje i osjeća?.
Osim temom samoće, autorica se bavi i uplivom nesvjesnoga u stvarnost i propusnošću granice između svijesti i iracionalnog, dok doppelgaengerskim motivom izjednačavanja pisca i lika Ljiljana Filipović progovara i o prožimanju svijeta književnog djela i piščeve stvarnosti, odnosno nesvjesnoj (premda čak možda i neželjenoj) identifikaciji autora i lika. Približavajući se kraju rukopis postaje sve teže prohodnim, sve više ispunjen simbolima, referencama i citatima, od kojih su najbrojniji oni Jamesa Joycea iz ''Mladosti umjetnika'' čije je rečenice, na način zanimljive stilske vježbe, autorica skladno učinila dijelom svoga rukopisna tkiva, značenjski ih uspješno uklopivši u svoj tekst.
U poplavi pojednostavljene, žurnalističkim jezikom pisane proze namijenjene razonodi, ''Nestali ljudi'' svakako su rijetka i dobrodošla iznimka koja traži strpljiva, intelektualnom izazovu sklona čitatelja, pripravna na opetovano iščitavanje pojedinih dionica, ako ne možda čak i čitava štiva.
(Napisao Božidar Alajbegović
objavljeno u Bibliovizoru 3. programa Hrvatskog radija, prosinac 2007.)