Intervju s predsjednikom Hrvatskog društva pisaca Velimirom Viskovićem, koji donosimo u nastavku, rađen je u petak, 4. travnja u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža. Povod je bio demonstrativno istupanje Zvonka Makovića iz Upravnog odbora HDP-a zbog «sabotaže potpredsjednika HDP-a Nenada Popovića na sajmu u Leipzigu», odnosno razgovor koji sam radila za Slobodnu Dalmaciju, a u kojemu Maković za probleme u Društvu proziva i Viskovića.
Tijekom dvadesetminutnog razgovora u LZu, Visković je - povremeno se, doduše, buneći zbog njihova polemičkog tona - odgovorio na gotovo sva moja pitanja. Nakon što je zatražio da mu intervju pošaljemo na autorizaciju te saznao da ćemo to rado učiniti, ali bez mogućnosti da naknadno mijenja smisao izgovorenog, prekinuo je razgovor.
Prije nego što sam pismenu formu intervjua poslala u Split, još jednom sam Viskoviću ponudila autorizaciju, što je on rezolutno odbio, najavivši kako će «porazgovarati» s mojim urednicima. To je, očito, i učinio: intervju nikada nije objavljen u «Slobodnoj», a odbili su ga i neki web-portali. Zašto? Odgovor na to pitanje možda može dati popis funkcija koje Visković obnaša: predsjednik Hrvatskog društva pisaca, urednik književnog časopisa na državnim jaslama, urednik biblioteke u jednoj od najutjecajnijih nakladničkih kuća, član mnogih žirija, stalno zaposlen u Leksikografskom zavodu, gotovo vječni član Vijeća za knjigu i nakladništvo Ministarstva kulture...
Vesna Laušić


Kako komentirate nedavnu najavu Zvonka Makovića da izlazi iz Hrvatskog društva pisaca, kao i činjenicu da i Vas proziva zbog problema u Društvu?
Primam znanju njegovu izjavu: na to se više ne može utjecati. Ne znam samo što se tu ima najavljivati? Maković je, između ostalog, u delegaciji Društva pisaca koja je upravo (bila, op.a) u Japanu; vjerojatno će nakon povratka podnijeti ostavku.
Mislite da zbog odlaska u Japan Maković nije već na skupštini istupio iz HDP-a?
Ne znam, ali ne znam ni zašto bi to inače odgađao.
Možda je očekivao raspravu o problemima u Društvu?
Rasprava je već bila, čuli ste je: na skupštini je raspravljalo pet ili šest ljudi, i on je bio sam. A i o čemu bismo mi to raspravljali?
Među ostalim, o činjenici da je iz HDP-a u kratkom vremenu izišlo šest relevantnih članova, mahom osnivača Društva?
Meni je žao što su ti ljudi izišli, među njima ima i dobrih pisaca. Ali, ja ne mogu zaustaviti nekoga poput, recimo, Slobodana Prosperova Novaka, koji kaže da neće biti u istom društvu s Predragom Matvejevićem?! Valjda bi ga zadovoljilo da mi izbacimo Predraga Matvejevića? Ili, ne mogu zaustaviti Edu Popovića koji je rekao da neće biti u istom društvu s Vedranom Rudan.
Nije li važnije pitanje zašto svi ti ljudi nemaju razloga da ostanu u Društvu?
Postoje dva društva; oni mogu izabrati i Društvo hrvatskih književnika.
Ne bi li to još uvijek nešto govorilo i o HDPu?
Čuli ste na skupštini koliko smo prošle godine napravili - osobno nemam razloga da se osjećam nezadovoljno djelatnošću HDP-a. Svi pokazuju izniman interes da uđu u Društvo: nema, recimo, jednog mladog pisca koji se obratio DHK a ne HDPu.
Društvo ima 203 člana. Jedan od razloga zbog kojih su osnivači HDP-a napustili DHK bio je i njegova pre(ko)brojnost; no, ako HDP nastavi ovim tempom, uskoro će imati više članova nego DHK.
Mi smo do sada već mogli imati 500 članova; međutim, trudimo se da ostanemo na što manjem broju. Prošle godine se natjecalo oko stotinu ljudi, primili smo ih 26. Ja nisam kriv što je od pedesetih do osamdesetih godina u prosjeku bilo objavljivano po pet romana, a u zadnje vrijeme ih se objavljuje 30 do 40, dok zbirkama pjesama nema ni broja. Tako da se za članstvo vrlo često natječu ljudi koji imaju po 15-20 knjiga, a ni ja, koji se bavim književnom kritikom, praktički nisam čuo za njih. Naprosto je došlo do demokratizacije izdavanja knjiga. Jako veliki broj ljudi iza sebe ima impresivne bibliografije, a na nama je da procijenimo da li su ti opusi toliko relevantni da njihovi autori uđu u HDP.
Da li biste Vi osobno ostali član društva pisaca iz kojega je demonstrativno istupio Miroslav Krleža, ili Ranko Marinković?
Iz našeg društva je Krleža istupio?
Pa, ostao bih, ako mi odgovara to društvo, ako se slažem s njegovom djelatnošću i ako za sebe vidim mogućnost za realizaciju.
Što bi to govorilo o tom društvu?
Ja ne vjerujem, dapače - vjerujem da bi Krleža bio član našeg društva da postoji ta mogućnost. Vi hoćete reći da, ako je Zvonko Maković istupio, onda to društvo ne vrijedi?
Delimir Rešicki je također istupio iz HDP-a. Ni on nije relevantan autor?
Delimir Rešicki je do prije godinu dana bio član Društva hrvatskih književnika i još uvijek član DHK. Meni je bilo drago kad je on ušao; ali, on je u članku Tomislava Čadeža našao razlog da se naljuti na HDP i podnio nam je ostavku, čak je mene osobno izvrijeđao. Ne znam čime sam to zavrijedio?
Vi ste taj članak, u kojemu se Rešickog proziva zbog izgleda njegove glave, nazvali duhovitim.
Jesam, ali to ne znači da se s time slažem. Ja sam samo rekao da je taj članak duhovit.
Ako vi hoćete neki moj osobni sud o hrvatskom nastupu ili radu Alide Bremer u Njemačkoj i Leipzigu: ja mislim da je njezin rad vrlo koristan. Nisam bio tamo, ali vjerujem da je to čak bilo dosta reprezentativno. Ali, nije moja dužnost, a pogotovu ne dužnost predsjednika PENa, koji se mora boriti za slobodu javne misli, da zabranjuje suprotno mišljenje i da traži od mene da ne dopustim našem potpredsjedniku odlazak u Leipzig.
Mislite da bi se PEN trebao zalagati za vrijeđanje ljudi? Ne bi li se, jednako kao i za slobodu, PEN treabo zalagati i za odgovornost tiska?
Prvo za što se PEN mora zalagati je borba za slobodno iskazivanje mišljenja. A to «odgovornost» znači zalaganje za mišljenje koje meni odgovara.
Naravno da ne: već dugo postoje određena profesionalna pravila, ali i univerzalna humanistička načela na osnovu kojih se može procijeniti odgovornost. I sloboda može biti «sloboda».
Nemojte me dovoditi u poziciju da postanem zastupnik Tomice Čadeža! Uopće neću raspravljati o Čadežu. Mislim da bismo trebali razgovarati o radu Društva, koje je svojom aktivnošću nadmašilo ono od prije pet godina.
Što je točno postignuto?
Između ostalog, izdajemo i pet vrlo kvalitetnih časopisa.
Kolika je njihova čitanost?
Vi mislite da su oni loši? Ja Vas nemam namjeru uvjeravati u suprotno. Moje mišljenje je da su to izuzetno dobri časopisi. Po mom sudu i svemu onom što znam, mislim da su izuzetno čitani.
O kojim se brojkama radi?
Časopisi idu u biblioteke, idu na slavističke katedre… Kako ja mogu procjeniti koliko ih tamo ljudi posudi u čitaonicama? Mislim da su to najrelevantiniji časopisi koji izlaze u Hrvatskoj.
Mislite da su svi ti časopisi primjereni vremenu u kojemu živimo, promjenama koje se događaju u književnosti, društvu, medijima…?
Apsolutno mislim. Ne bismo ih izdavali da ne mislimo da su dobri. Uostalom, o tome treba razgovarati s njihovim urednicima. Ali, idemo dalje: održali smo prošle godine i 90 tribina. Neke su bile više posjećene, neke manje. Održali smo i četiri simpozije o Stanku Lasiću i Nedjeljku Fabriju, kao i susrete Vladana Desnice, a bili smo i suorganizatori simpozija o Zagorki. Imali smo i festival Književnost uživo, putovali smo i primili goste iz dvadesetak zemalja.
Koji je smisao tih putovanja? Možete li navesti neki konkretan prijevod ili kontakt koji je na taj način uspostavljen?
Smisao je da ljudi upoznaju kolege, da uspostave kontakte s agentima i izdavačima, što s vrlo često i radilo na tim gostovanjima. Naša gostovanja nisu posjeti hrvatskim gastarbajterskim enklavama i katoličkim misijama, nego su to bila uvijek putovanja i predstavljanja pred stranom publikom i kontakti sa stranim prevoditeljima i izdavačima. Mislim da je to itekako korisno hrvatskoj književnosti.
Nije li ipak jedan od najvažnijih razloga osnivanja HDPa bio poboljšanje društvenog i materijalnog statusa pisaca, koji je i dalje sve gori, barem za autore koji žive samo od knjiga?
Postoje, između ostalog, stipendije za pisce – to je jedna od naših inicijativa.
Stipendije mogu pomoći, no ne rješavaju problem vrednovanja autora.
Trudimo se koliko znamo: nisam čuo niti jednog boljeg prijedloga od ovoga što smo već napravili. Pitanje honorara nije samo stvar volje HDPa, to je stvar raspoloženja izdavača, ali još više volje Ministarstva kulture da zaštiti rad pisaca. Osim toga, nešto će tek biti postignuto - bilo da to pravo bude dato HDPu ili drugom društvu - postići ćemo to da se zaštite prava posudbe.
Zašto je HDP odbio poziv Alide Bremer da sudjeluje u organizaciji hrvatskog nastupas u Leipzigu?
Kad smo je odbili? Nikad! Alida Bremer se nije nikada meni osobno obratila; da mi se obratila, ja bih joj vrlo rado pomogao oko svega. Ona je određena da bude kurator, i što bih se ja tu miješao?
Zvonko Maković tvrdi drugačije. Možda se obratila Nenadu Popoviću?
Ja to ne znam.
Ali, Vi ste predsjednik Društva?
Nije mi rekao. Vjerojatno mu se nije obratila, ako mi nije rekao.
Nenad Popović je prije sajma tvrdio da postoji alternativni program nastupa u Leipzigu?
Ne znam da je postojao alternativni program. Znam samo da je prije godinu dana Nenad Popović tražio sredstva od Ministarstva kulture, kao i svake godine.
Zašto ga niste pitali kako to da HDP ne sudjeluje u suorganizaciji sajma?
Pa, mi smo sudjelovali, koliko sam vidio: 90 posto ljudi koji su bili tamo su naši članovi.
Zar onda ne bi bilo logično da je HDP bio suorganizator nastupa?
Ako je meni povjereno da radim neku antologiju za inozemstvo – zašto bih se ja obraćao društvima književnika da me konzultiraju u tomu kakav izbor ću napraviti? Ako se negdje osjećam nesigurno, onda ću se svakako obratiti nekom čovjeku za kojeg mislim da dobro poznaje neki segment književne produkcije, pa ću odlučiti hoću li njegov savjet prihvatiti ili neću. Alida Bremer očito misli da dobro poznaje hrvatsku književnost. Ako baš hoćete, pokušao sam joj preko jedne zajedničke prijateljice sugerirati da ne bi bilo dobro da ispusti iz svoga izbora ljude poput Slobodana Šnajdera, na što je ona otprilike dala izjavu da nju Slobodan Šnajder ne zanima, da će inzistirati na mlađim piscima.
Razgovarala : Vesna Laušić