Pregled posta

Priču o djevojčici iz Sibira koja je prvi put u životu vidjela žive slike na platnu, odnosno realnost suprotnu osjetu "prirodnoga" oka, sve povijesti filmske umjetnosti bilježe kao točku od koje počinje moderan doživljaj prostora i vremena. Dijete se, navodno, prestrašilo kovitlaca glava, ruku, nogu i stvari, te je panično pobjeglo iz kina ne znajući da je to samo viđenje stvarnosti, život uhvaćen iz više kutova istodobno i spojen u cjelinu koja se potom može pratiti u različitim pravcima.
Tom povijesnom zgodom započinje i zbirka 'Kuća disanja' (The House of Breathing) ugledne australske književnice Gail Jones, u kojoj se čitatelju nudi četrnaest neobičnih priča o ljudima koji su uz malo napora prodrli u najveće svjetske tajne. Ponekad i nehotice. Dovoljno je da čovjek poput junakinje priče Mračna vremena okusi pravi engleski čaj pa da se odmah prisjeti studentskih dana, kad je pisao magistarski rad o jednome poznatome povijesnom događaju. Mašta će mu u raskošnim hodnicima svjetske povijesti brzo naći poticaj za vlastitu priču ili sliku. Čarolija će potom popustiti, naravno, glumci će se povući, zastor će pasti, a pozornica opustjeti, no negdje u dubini bića trajno će se naseliti čudesno treperenje za koje dotad nije znao, nešto što bi se moglo nazvati ljepotom življenja, ljubavlju, zadovoljstvom ili nečim četvrtim.
Jer slavna ruska djevojčica iz herojskog doba filma zapravo nije doživjela šok, nego prosvjetljenje. Susret s čudom moderne tehnike svojoj dobroj babuški nije opisala zbrkano i prestrašeno, nego je, veli Gail Jones, govorila o tuljcu jarkog svjetla, bijelom prolazu lebdećih leptira, nježnih, očaravajućih, naoko transcendentalnih, "koji su možda, na kraju krajeva, nekako mistično svjedočili o prolasku anđela"…
Sve stvari na svijetu povezane su na čudesan način, poručuje Gail Jones. I možda su zaista djelo nevjerojatnih anđela.

Gail Jones (1955) jedna je od najcjenjenijih australskih književnica srednjega naraštaja. Nakon završetka studija zaposlila se na Sveučilištu Western Australia, gdje predaje književnost, film i kulturalne studije. Autorica je četiriju romana, Tamno zrcalo (Black Mirror, 2002), Šezdeset svjetala (Sixty Lights, 2004), Snovi govora (Dreams of Speaking, 2006) i Nažalost (Sorry, 2007) te dviju zbirki priča, Kuća disanja (The House of Breathing, 1992) i Životi fetiša (Fetish Lives, 1997). Za zbirku priča Kuća disanja dobila je nekoliko važnih australskih književnih nagrada, dok su joj romani nominirani za Bookerovu nagradu i nagradu Orange.