Booksa je u suradnji s Milkom Valentom pokrenula Školu kreativnog čitanja proze!
O čemu se radi?
Od danas, pa svakih 14 dana, na Booksinom web-portalu Milko Valent će objavljivati dijelove svoje romaneskne proze u nastajanju nazvane 'Paučina' a čitatelji su pozvani da se upravo na tim ulomcima uče polaganom, koncentriranom i pažljivom čitanju ali i da nakon čitanja u komentarima sažeto oblikuju mišljenje o svakom nastavku ili o nekoliko njih zajedno.
Milko Valent već gotovo tri desetljeća piše. Obitavajući na margini književne scene bez ikakva položaja u nekoj redakciji, nakladničkoj kući ili ustanovi, on endemski živi ponajprije za književnost (odnosno svoje pisanje) i od nje, a gotovo trideset ukoričenih naslova čine ga jednim od najproduktivnijih domaćih autora. Pritom se može pohvaliti izrazito raznolikim opusom, koji obuhvaća poeziju, prozu, dramske tekstove, filozofske i teorijske eseje i polemike te kazališne kritike, ali će ipak ponajviše biti zapamćen po tematskoj provokativnosti i porivu za šokiranjem te rušenjem seksualnih tabua. No, godine ipak nose svoje, pa tako prije tri godine objavljen Valentov roman 'Fatalne žene plaču na kamionima', a osobito aktualni 'Playstation, dušo', autora predstavljaju u mnogo nevinijem, mainstreamu bližem izdanju. Pri tome treba reći kako je novi roman književno uspješniji od prethodnika, iako ipak i dalje ne bez slabosti.
Nepročišćenost teksta
Najizrazitija slabost 'Fatalnih žena…' bila je nepročišćenost teksta, s gomilom suvišnih dionica i čestim ponavljanjem istovjetnih motivskih i fabularnih obrazaca, dok 'Playstation baby' boluje od svojevrsne nezgrapnosti i očite iskonstruiranosti. Autoru kao da se žurilo rukopis što prije predati izdavaču, pa ga je ostavio nezgrapno sastavljena od tri neprirodno srasle cjeline. U središnjem monološkom dijelu Valent nas putem autobiografskih zapisa (koje glavni junak piše tijekom bolovanja zbog loma noge) upoznaje sa četrdesetogodišnjim Robertom Pavlinovićem, novinarom tiražnog lista zaduženim za ekološke teme. Autobiografske zapise kojima Robert svakodnevno zapljuskuje ekran svog računala on naziva Valovi i u njima donosi (samo)razornu analizu vlastite osobnosti i egzistencije, iznoseći sav svoj prljavi veš te samu sebi priznavajući vlastitu ništavnost, oportunizam i kukavičluk. Riječ je o vrlo iskrenim iskazima putem kojih Robert obrazlaže razmišljanja u vezi s raznovrsnim temama, pa nam tako otkriva svoje stajalište o braku i odnosu spram supruge (koju ne voli) i djeteta (za koje baš i ne mari previše), svoj prezir prema roditeljima, reminiscencije svojih (homo)seksualnih iskustava te analizu aktualnih društveno–političkih anomalija i detalja vezanih uz vlastitu novinarsku profesiju, naglasak stavljajući na seciranje svoga lika i djela debelo obilježena oportunizmom i kukavičlukom, te vojerizmom i teškom mukom (i vjerojatno ne zadugo) prevladanim alkoholizmom. 'Valovi' kao njegov intimni fragmentarni životopis zapravo su, tribusonovski rečeno, prikaz posljednjega stadija Robertove polagane predaje, kada on konačno odustaje od bunta i nonkonformizma i prepušta se samozavaravajućoj lagodnosti malograđanske obiteljske sigurnosti, dane provodeći uz uspješnu, atraktivnu, ambicioznu i sposobnu suprugu (sklonu seksualnim izletima izvan braka, za koje je Robertu najoportunije glumiti da o njima ništa ne zna) i sedamnaestogodišnjeg sina–genijalca, prepuštena na skrb majci (uz Robertovu glumljenu brigu i fingirani angažman nekim povremenim savjetom. Čisto radi mira u kući, a bez stvarna interesa za sinove eventualne probleme). Vlastito dostojanstvo i integritet svoga ja Robert svjesno žrtvuje na oltar malograđanske obiteljske udobnosti i sitnih užitaka, u potpunosti priznavajući vlastiti poraz i definitivno pristajući na život u laži (s odušcima u gromku psovanju sebe sama, u kupaonici. Dakako, uz otvoren tuš, da susjedi slučajno ne čuju...). Tako je u Robertovoj predaji možda čak moguće iščitavati i Valentovo odustajanje od plivanja protiv struje i njegovo prepuštanje srednjestrujaškoj matrici...
Neprirodne sraslosti
Izlišno je posebno isticati kako je upravo u monološkom dijelu romana Valent ponajviše svoj na svome jer tu do izražaja dolaze njegov razorni cinizam, analitičnost, inteligencija i crnohumorna duhovitost (posebno izražena u ironijom prožetoj dionici posvećenoj ismijavanju horoskopa). Tako 'Valovi' čine kostur romana na koji su, nažalost, klimavo nakalamljena i neprirodno srasla uvodna i zaključna poglavlja. Početnim poglavljima romana Valent nas u trećem licu (za razliku od monološkog prvog iz 'Valova') upoznaje s Robertovom suprugom Suzanom i njihovim sinom Janom. Suzana je proračunata, ambiciozna, uspješna i dominantna poslovna žena, prava kučka s mudima, sa kojom je Robert u braku zbog financijske sigurnosti i Suzanine privlačnosti (kako bi, kako sam kaže, kao izraziti esteta »svoju egzistencijalnu patnju mogao utapati okružen ljepotom«), dok je Jan sedamnaestogodišnji ultrainteligentni mladac, trenutačno zaokupljen gubitkom nevinosti, što namjerava riješiti na vrlo efikasan, gotovo mehanički način (u čemu se u potpunosti očituje Suzanino genetsko nasljeđe). Iako se trudi što plastičnije ih ocrtati, Suzana i Jan ne uspijevaju zaživjeti kao punokrvni likovi, nego ostaju tek pijunima na Valentovoj fabularnoj šahovskoj ploči, nevažni koliko Robertu toliko i autoru (premda Suzanin lik Valent iskorištava za jednu sočnu erotsku scenu, koja, za razliku od ostatka njegova opusa, ostaje i jedina do kraja romana).
Promatramo li roman kao izdvojen prizor iz bračnog života, onda to opravdava autorovo zanemarivanje i nerazrješavanje nekih motiva i situacija (poput primjerice spomenuta Janova gubitka nevinosti). No, i unatoč vrlo efektnu zaključnom poglavlju s konačnim Robertovim bijegom iz života u laž virtualne egzistencije (svijeta računalnih igrica iz naslova) svakako treba žaliti što se Valent nije potrudio detaljnije razraditi priču i stvoriti slojevitiju romanesknu studiju života suvremene zagrebačke srednjostaleške obiteljske zajednice. Ovako će 'Playstation, dušo' biti zapamćen tek kao pokušaj ekscesima i provokativnostima sklona autora da se približi široj publici...
(Napisao Božidar Alajbegović,
objavljeno u 'Vijencu', prosinca 2005.)