Pregled posta

KRITIKA : Ivana Sajko : 'Rio bar' (Meandar, 2006.)


Ivana Sajko (rođena 1975.g.) najuspješnija je dramska spisateljica mlađe generacije, usto još i dramaturginja, cijenjena kazališna režiserka, predavačica na Akademiji dramske umjetnosti te urednica dvaju časopisa. Nakon cijelog niza drama postavljenih u teatrima diljem svijeta (te višekratno nagrađivanih) Ivana Sajko se nedavno okušala i u pisanju romana, a 'Rio bar' je naslov njezinog vrlo uspjelog prvog romanesknog pokušaja. Iako je rukopis sastavljen od naizmjeničnog nizanja monologa triju pripovjedačica, uz malo bi se truda taj roman lako mogao u obliku monodrame transferirati na daske koje život znače. Možda su upravo javna čitanja koja već neko vrijeme autorica upriličuje diljem zemlje prvi korak u tom smjeru.

''Pisanje je za mene teritorij bijesa, teritorij borbe u kojem neprestano pokušavam izmaknuti modelima i prisilama, ne samo kroz ono o čemu pišem, već i kako pišem'' citat je iz jednog Sajkinog novinskog intervjua koji ponajbolje definira njezin stvaralački nerv i autorske postupke.
Pa krenimo od onoga o čemu Ivana Sajko u svom romanu prvijencu piše.
'Rio bar' je polifonijski tekst s tri noseća pripovjedna glasa koji iz različitih vremenskih perspektiva progovaraju o nagnjiloj, usmrđenoj ikebani neuralgičnih točaka, deformacija i anomalija hrvatskog rata i poraća. Ratni zločini (obiju strana), pretvorbeni kriminal, ksenofobija, slom gospodarstva, opća besperspektivnost i svakovrsna zapuštenost, mafijaški obračuni, stradalničke sudbine prognanih i nestalih (obiju strana, ponovo)... tek su neke od tema kojih se Sajko u romanu dotiče. Sva su tri pripovjedna glasa, naravno, ženska, s time da dvije progovaraju iz pozicije otprilike 10 godina nakon Oluje, a treća je situirana u vrijeme te oslobodilačke vojne akcije, što autorici omogućava da podjednak prostor i pažnju prida današnjici i njezinim problemima, kao i stanju i realnosti od prije 10 godina. Sva tri pripovjedna glasa dijele istu gorčinu, tjeskobu, mučninu i razočarenje, te su međusobno teško raspoznatljivi, a razlikujemo ih tek po pažljivo raspoređenim i kasnije ponavljanim detaljima, poput rane na prstu ili zavoja načinjenih od svile s vjenčanice. Dok jedna od njih u alkoholnom magnovenju i u okružju mafijaških obračuna i ksenofobije čezne za ljubavlju, a druga se pišući ''Osam monologa o ratu za osam glumica odjevenih u vjenčanice'' dotiče razorene mladosti i ugaslih nada, treća nastoji prizvati vrijeme kada joj je prva ratna granata razorila svadbeno slavlje te ju otjerala u progonstvo, a supruga na preduge popise nestalih... da bi se sve tri naposljetku stopile u jedan te isti glas bijesa i optužbe. Podudarne u istim žudnjama, željama, porivima i snovima, Sajkine pripovjedačice predstavljaju cijelu jednu generaciju, zakinutu i obespravljenu, i što je najbolnije, okljaštrenu za mladost.

Autorica ne bježi od etiketa 'političke autorice' i u intervjuima priznaje da je u pisanju vode i politički, aktivistički razlozi (jer kako kaže, 'baviti se politikom da bi se oslobodilo od njenih interesa – to smatram prvim korakom pobune...'). Zato ne čudi što romanom prevladavaju gorčina, bijes i sarkazam (u smislu gnušanja, zgražanja i gađenja) kao krajnje, radikalno sredstvo otpora odnosno najviši stupanj nepristajanja, nepomirenosti sa nametnutim stanjem. No, rukopis se također odlikuje i fragmentima izrazito lirski obojenima, autorica u cilju naglašavanja kaotičnosti često svjesno zanemaruje gramatička pravila a snažan emocionalni naboj postiže upotrebom vulgarizama i slenga. Po snazi i upečatljivosti svakako se izdvaja tzv. ''Zdravo Marijo'' dionica u kojoj se ratna stradalnica kojoj je agresorski napad uništio vjenčanje, s mješavinom gorčine i tuge direktno obraća kipu majke Božje u srušenoj crkvi, dovodeći u pitanje ideju oprosta i otvoreno se suprotstavljajući potiskivanju svijesti o istini i zatvaranju očiju pred istom. Kad smo kod toga, svakako treba spomenuti i faktografiju koju Ivana Sajko u obliku fusnota donosi na kraju knjige jer je tamo putem citata iz novina i transkripata sakupljena dokumentacija o nekim nečasnim potezima i zločinima naše strane tokom Domovinskog rata. Ti materijali, upravo uslijed dugogodišnjeg većinskog zatvaranja očiju pred istinom i faktima, ovakvom izdvojenom pozicijom na kraju knjige te dokumentarističkom objektivnošću kao kontrastu naspram subjektivnih iskaza od kojih se glavnina teksta sastoji, poprimaju neočekivani ironični predznak.

Ivana Sajko u svojim je tekstovima zaokupljena propitivanjem prostora slobode pojedinca i pobunom protiv svakog ukalupljivanja i stege, a ista se motivacijska pokretačka snaga prepoznaje u njezinom posezanju za žanrovskim hibridima i pokušajima pronalaženja novih autorskih modusa i postupaka. Nemirenje s učmalošću, nepristajanje na status quo, protivljenje konvencijama, poriv za promjenom, najkraće rečeno – bunt i subverzivnost su uvijek u temelju Sajkinog stvaralaštva, kako tematski tako i strukturalno.
U 'Rio baru' ona se na mučnu zbilju i dvonožne uzročnike iste okomljuje s mnogo više oštrine negoli se itko od njezinih suvremenih kolega po peru (tzv. neorealista i mimetičara) dosad usudio. Njezin otklon od jednoobraznosti i ustaljenih modela te spajanje žanrova i kombiniranje različitih autorskih postupaka, odnosno njezinu posvemašnju anarhičnost na planu forme možemo uzeti kao još jedan oblik aktivizma, u ovom slučaju u smislu otpora simplifikaciji koja u posljednje vrijeme obilježava sve sfere naših života.

(Napisao Božidar Alajbegović
Objavljeno u emisiji 'Bibliovizor' Trećeg programa Hrv.radija, 03.06.2006)