Un beau soleil interieur
četvrtak, 29.03.2018.
Atmosfera filma poprilično je tmurna..
Očekivala sam vrckavo i bezbolno traženje tipova po predivnom Parizu, a dobila sam ..ženu gladnu ljubavi i poprilično očajnu.
Realno i nimalo uljepšano. Europski film.
Al Juliette je tako lijepa! Oči joj sjaje onom iskričavom strašću i zaljubljenošću u život, da ne mogu uopće zamisliti autentičniju glumicu za ulogu Isabelle..
Isabelle je rastavljena samohrana majka, koja izlazi s pogrešnim tipovima, pa na svakom koraku nailazi na pravu salvu razočarenja.
Draga je i emotivna, slikarica, živi u nekom svom filmu, u kojemu su muškarci također bića željna ljubavi, a ne s njom samo radi zadovoljenja seksualne požude.
U zamjenu za toplinu muškog zagrljaja, ona spava s takvim ružnim likovima..i psihički i fizički, da sam ne jednom čula iz mraka male dvorane Miller u okviru Europa kina, duboke i teške ženske uzdahe.
Baš su birali ružne muške glumce.Tendenciozno. A ona sjaji..
Zbog njenih krivih izbora, također, tako sam se prenajela kokica s maslacem, da mi je ostatak večeri bilo muka:-))
Triput sam si skoro i zub strgala na onom neraspuknutom kukuruzu.
Zadnja scena u filmu mi je najdomljivija, ja bih recimo tom scenom započela film. U tim zadnjim kadrovima Isabelle posjećuje bioenergetičara Gerard Depardua, koji je upravo netom, bolno prekinuo s komadom.
On joj objašnjava da mora biti svoje vlastito sunce..i shvatiti da će upoznati još puno, puno muškaraca..i da ne shvaća to tako tragično.
Razdoblje mi je ovnova. Sjajim i privlačim, iako mi uopće nije stalo. Zabavljam se. Volim svoj mir, svaka ljubavna dramaturgija, sad mi se čini isuviše teškom. Samo se smijem i družim.
S mojom crvenokosom Jean.
U Katranu mi prvi prilaze oženjeni. Na divan i asertivan način, odbijam ih i ostavljam s upitnicima iznad glava. Mora da je lejzba:-))
Mislim da sam već zrela napisati priručnik o zauzetim, oženjenim muškarcima. Što oblače, kako osvajaju, što govore, što im to točno nedostaje doma sa ženama.
Ne ljutim se, oguglala sam. I dosadni su mi dozlaboga sa svojim jednim te istim spikama.
Osjećam kako mi moje vlastito sunce sjedi na glavi, maše nogama i veseli se životu.
Otkrila sam neki dan pjesmu Jure Stublića iz 92, koja mi je nekim čudom tada promakla.
Dođi gola, dođi bosa..samo dođi..
Netko me mjesecima gledao u busu.
Zna sve moje ruževe i haljine.
Ak nije uvijek prekrasan, život je..barem interesantan.
Stoti post ..ovdje;-))
komentiraj (26) * ispiši * #
