Comic sans
četvrtak, 15.03.2018.Ima tako nekih dana,
kada mi sve oko mene izgleda tako malo, majušno.
Kao da sam iznenada narasla, onako ko Alica u zemlji čudesa, pa odjednom ne stanem više u autobus, Medvednicu bih mogla prekoračiti, ili barem taknuti malim prstom, osjetiti svježinu i miris zaostala snijega, pa se primiti za grane i visjeti tako do dole,
do gornjeg grada, ljuljati se i paziti da ne porušim zvonike, više zgrade...
Čini mi se tada da su i oblaci nekako neobično blizu, kao da mi dotiču kosu dok hodam, osjećam kad mi okrznu tjeme, takvoj predimenzioniranoj.
I svi strahovi su mi smiješni onda, i moje strepnje, i tuga mi izgleda besmislena ko i tuđa nesigurnost,
i kao da tada spoznam svu silnu odgovornost
za vlastiti život, moje su ruke ogromne,
dok mi kroz onaj otvor u nebu opet govoriš, kako ovakva mogu sve..ali sve..čuješ li..
La vita e bella..principessa..
Mojoj šefici takva divovska, govorim da si za rješenje problema na poslu, odabere Šprajca ili Provjereno.
Glas si ne prepoznajem, urlam, pa velika sam!
A stav..a držanje...
Ona bude tako mala i jadna tada, da je još i požalim.
I sve želje moje plamne i strasne, pulsirajuće i tople, raspuknute poput nara, izgledaju tada mi ostvarljive lako, samo se usredotočiš, kucneš petama u sumrak ljubičasti, nasmješiš se neznancu ne mičući pogleda.
I mirisi su intenzivniji.
I znam napipati tugu, usnama dotaknuti radost, oblikovati rukama uvalu u kojoj smo se ljubili.
Nosim svoju malu veliku Trojku na leđima, nakon mog posla igramo nogomet, klupe su nam golovi i blatni smo do guzica.
Sve mi je blizu takvoj velikoj i uopće nisam umorna
kad brzo svladavam tim ogromnim koracima kilometre.
I vremenski sve stižem, i družim se, i ne zijevam u 22.30, premda spavam malo cijela dva tjedna, jer nama ogromnima i ne treba sna.
Gledam takva velika sinoć Comic sans, sasvim dobar hrvatski film, osvježenje je, vrijedi ga pogledati.
I takva ogromna, jedva sam uvučena u dvoranu kina, pored moje isto tako velike Jean koja se široko smije i sve joj je moguće, dok sa svojim crvenim kariranim šalom i crvenim pletenicama, jedri na biciklu prečicama gradskim, a pred njom preplašeni uzmiču puteljci, ona je moja superwomen, znamo se iz nekoliko prošlih života, a u neposredno prošlom, bile smo one fine pariške kurtizane..pisat ću o tome, bože mi prosti..
A ima i onih drugih dana.
Kad se smrzavam, upravo izašla ti iz džepa košulje.
Kad ti tako mala, opet poželim usta, zaplačem za glasom.
Kada se smanjim na veličinu dvočetvrtinske note, prolazeći pored jednog našeg ugla, a s mobitela se u tom trenu, ničim izazvan, u slušalicama odvrti onaj naš valcer.
Ima tako dana...
https://youtu.be/oc2aMNmXtiM
komentiraj (13) * ispiši * #