DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO
REPUBLIKE HRVATSKE

I Z J A V A

Predmet: Kaznena prijava za prijevaru, podnesena protiv mene, od strane dvije fizičke osobe, braće SZ i JZ, pok. N iz Z.

Ja, Kamena rođ. Kamenita, pok. N i pok. V, s prebivalištem u Splitu, osobno ne poznajem podnositelje kaznene prijave protiv mene, izuzev mog saznanja, da se radi o potomcima iste loze prednika kojima i sama pripadam, loze Z, nadimka K, iz mjesta P na otoku Braču, jer gore navedena braća nisu smatrala za shodno, prije podnošenja kaznene prijave, saslušati i drugu tj. moju stranu priče, mada mislim, da su imali, ili su barem mogli imati, određena saznanja od svoje majke gđe L, koju pamtim i znam iz djetinjstva, a s kojom sam se u par navrata od lani i čula i vidjela, već su svoj sud donijeli jednostrano, zlonamjerno, a što je najvažnije, i neistinito.

Kaznena prijava za prijevaru, u svezi je diobe suvlasničke zajednice nekretnina i sređivanja stanja u zemljišnim knjigama, u kojem predmetu sam ja tek jedna od suvlasničkih strana, i ne samo što nema nikakve osnove ni uporišta u činjeničnom sudskom, ponavljam i naglašavam, sudskom slijedu događanja, već je, po mom dubokom uvjerenju, potpuno abnormalna i apsurdna, i da nije tragična bila bi komična.

Vjerujte da naš slučaj, a time i moj, poštovana gospodo, i vrišti i kriči do samog neba od nepravde sudskog (ne)postupanja, i zasigurno bi bio "svijetao" primjer rubrike "Vjerovali ili ne", jer je u nadležnosti i odgovornosti Suda još iz vremena bivše države, ili da budem potpuno precizna, iz 1989.godine.

Ako smijem biti slobodna primijetiti, po meni bi pravo pitanje za Vas bilo, zašto je do ove kaznene prijave uopće i došlo, i tko bi za to trebao snositi odgovornost, ali to nemojte pitati mene, jer ja sam tek "pijun" ove obiteljske "trakavice", ja sam tek jedan običan "Jernej", koji još uvijek uporno čeka svoju pravicu, ja sam tek jedna od mnogih poniženih i obespravljenih građanki i građana ove Lijepe Naše.
I koga li sam ja to prevarila, pokrala i oštetila, pitam ja Vas, kad sam do sada potrošila "kišu para" na sudske i odvjetničke troškove, a da još uvijek nisam uknjižena gotovo pa na ništa, ni od onoga svoga, što me naslijeđem pripada, a kamo li tuđega, što se vrlo lako da i provjeriti? Možete li Vi uopće pojmiti, poštovana gospodo, koliko je "jobovske" snage za sve ovo potrebno? I trebam li Vam ja uopće tumačiti, koliki je i kakav moj utjecaj, svih ovih godina, na sudska i odvjetnička (ne)postupanja u "čišćenju papira"?

Kratka povijest događanja:
ZMK, pok. N iz P na otoku Braču, rođen 1862.g., umro 1944.g., čije smo nekretnine dijelili, ma gdje se one nalazile, i u ma kakvom stanju danas bile, moj je pradjed. Ja sam, dakle, već treća generacija neživljenja u mjestu, i nekorištenja i neobrađivanja zemlje, a zagazila sam u sedmo desetljeće ovozemaljskog života.
Prijedlog za diobu suvlasničke zajednice pradjedovih nekretnina nosi pečat Općinskog suda u Supetru, primljeno 20.oct.1989., a predlagatelji su neki od mojih prednika po istoj lozi, dakako, iz prve generacije, i naravno, svi od reda pokojni. Nakon punih 12 godina, za koje vrijeme nemam saznanja da se s našim prijedlogom išta događalo, osim što je "ležao" i "skupljao prašinu" u sudskim ladicama, 2001.g. smo se, uz angažman odvjetnice, gđe MK, a koristeći pritom obiteljsku dokumentaciju - rješenja o nasljeđivanju, oporuke, i sl., kao i zemljišnoknjižno i katastarsko stanje, koje je u ingerenciji Suda, konačno sudski podijelili, i dobili pravomoćno rješenje o diobi.

Mislim da je tu jako važno još reći, kako ja u to vrijeme nisam niti razmišljala o familiji gore spomenute braće, s kojom nikada u životu i nisam bila u kontaktu, i ne znajući o njima ništa više od puke činjenice, da pripadamo istoj lozi prednika, a kamo li da sam mogla i slutiti, kako njihov prednik ima potpuno iste osobne podatke (ime, prezime, nadimak i ime pok. oca), kao i moj pradjed.

Uglavnom, mojoj sreći tada nije bilo kraja, jer sam naivno vjerovala, kako smo mi "svoj dio posla odradili", a sve ostalo oko uknjižbe i sređivanja stanja u zemljišniku i katastru, odradit će Sud po svojoj službenoj dužnosti, u nekom razumnom roku, kada dođemo na red, ili će me, u najgorem slučaju, barem obavijestiti, da znam šta mi je dalje činiti. Očito je to bila samo moja iluzija pravne države, jer svih ovih godina... nitko nikada ništa ne govori... a sve stoji.

Ne znam točno, kada se je dogodilo, da je više naših, između kojih i jedna moja, čestica zemalja (neke od njih su u mjestu, gotovo do samog mora, pa procijenite sami koliko mogu vrijediti) uknjiženo na NZ iz Z, pokojnog oca gore spomenute braće, ali zato jako dobro pamtim osjećaj jada, šoka i nevjerice, izazvanih u meni tim saznanjem, do kojeg sam došla sasvim slučajno, 2006.godine, zahvaljujući e-izvatku.
Ja tada, za razliku od njih danas, nisam apriori zaključila, da su oni lopovi, koji se žele okoristiti mojom, ili našom imovinom, već da je, iz ne znam kakvog razloga, i ne znam čijom krivicom, vjerojatno sudskom, došlo do pogreške. Danas pak, oni mene optužuju za prijevaru, i sumnjiče me za krađu zemlje. Pa, ako to nije apsurd, do kojeg nas je dovelo sudsko (ne)postupanje, onda Vi meni kažite, poštovana gospodo, što to jest!!!

Nakon ovog šokantnog otkrića, da je Sud nekog drugog uknjižio kao vlasnika moje, ili naše zemlje, ja baš i nisam imala nekog velikog izbora, pa sam otišla istoj odvjetnici, gore spomenutoj gđi MK, koja je već bila upoznata s našim "slučajem", i potpisala joj punomoć, kako bi mi pogrešnu uknjižbu čim prije ispravila, a ujedno, da za naš dio nasljedstva (tada je to još bila moja mama, danas pok. VŠ, od koje sam ja imala punomoć), do kraja sredi zemljišnoknjižno i katastarsko stanje.

I kako bi tada, poštovana gospodo, tako je i sada... gotovo pa se, svih ovih pustih godina, i nismo makli dalje od samog početka, upravo k'o oni pačići mali iz dobro poznate dječje pjesmice... učio ih učio, od srijede do petka, al' se nisu makli dalje od početka... izuzev ove kaznene prijave, koja mi je baš došla k'o šlag na tortu, ili još bolje rečeno, k'o kruna mog ogromnog truda, bezgranične ljubavi i bolesne upornosti, da otrgnem zaboravu barem jedan komadić zapuštene djedovine. Kakve li farse!!! Kakvog li apsurda!!!

Nemojte mi zamjeriti, i nemojte se iščuđavati, a znam da mi najvjerojatnije nije niti pametno, niti svrsishodno, Vas pitati za odgovor na jedno vrlo jednostavno pitanje, koje ja još ne uspijevam dokučiti... Čemu mi je, ili nam je, svih ovih godina služio Sud, kada niti u jednom segmentu ove dugogodišnje obiteljske "trakavice", nije bio od pomoći? Pa, zar i ova kaznena prijava to ne dokazuje?
Činjenica je da sam ja danas, ni kriva ni dužna, osumnjičena za prijevaru u predmetu koji je od 1989.g. pod ingerencijom Suda. Činjenica je da sam se našla u ovoj "pat-poziciji", da se, figurativno rečeno, "krvim sa svojom krvlju", jer ipak smo mi, i ja i braća koja me prijavljuju, iste loze list. Samim tim, ogromna je šteta već učinjena, mimo moje volje i krivice, i neovisno o samom ishodu ove kaznene prijave. A to je, po meni, poštovana gospodo, tragično i žalosno do bola.
Možda mi Vi, poštovana gospodo, znate reći, tko nas je, sve skupa, do ovdje doveo? Pa, nije valjda moja uloga da određujem pravo vlasništva, a nisam valjda niti na pazaru, da se cjenkam oko istoga, a još ponajmanje trebam ikome vjerovati na riječ, ako mi kaže da je nešto njegovo, a mene odvjetnica uvjerava da je moje. I gdje je u svemu tome uloga i odgovornost Suda, koji je već odavno trebao presuditi po pravu i pravici, pa do ove apsurdne situacije sa kaznenom prijavom danas ne bi niti došlo?

Možete li Vi vjerovati, poštovana gospodo, da bi itko normalan, ako takvih još uopće i ima u Lijepoj Našoj, gotovo punih 30, ili u blažoj varijanti, 12 godina, rasipao nemale novce (a zanemarimo sad živce i frustraciju, koja na dane graniči i sa samim ludilom, i koje mi nikakvi novci ne mogu niti vratiti, niti platiti), u nekakvoj suludoj i potpuno neizvjesnoj namjeri prijevare bilo koga?

Možete li Vi vjerovati, poštovana gospodo, da bi jedna umirovljenica, koja živi od svoje mirovine, i gazi, kako već rekoh, sedmo desetljeće života, "bacila u vjetar" gotovo 3.000,00 kn za sudski očevid na licu mjesta, za česticu zemlje za koju ne vjeruje, na temelju odvjetničkog i sudskog postupanja, da joj naslijeđem i pripada?
Ili ipak možete vjerovati, kako ja iz sebe crpim i zadnje atome snage, na dane ni sama ne znajući gdje ih više nalazim, u jednostavnoj želji da konačno dođem u posjed svoje, ponavljam i naglašavam, samo svoje a nikako ne i tuđe, djedovine.

Znači li Vam nešto, poštovana gospodo, ako Vam kažem, kako sanjam kamenu "kućicu u cvijeću", kakvu pamtim iz djetinjstva, i kako taj moj san traje ni manje ni više, od 1984.g., kada je otišla moja draga teta (sestra moje none), FZ, uz koju me vežu samo lijepe uspomene? A sanjam je legalno, a još uvijek nemam vlasnički list, shvaćate li Vi to? I treba li se onda još itko čuditi, što nam je gotovo cijela Lijepa Naša ilegalna?

I da rezimiram... nesporna je činjenica, da je naš predmet Sud rješavao od samog početka, i riješio ga u nekom razumnom i ljudskom vijeku prihvatljivom roku, dok je još bila živa prva generacija mojih prednika, koja je u svakom slučaju, znala puno više o zemljama svojih otaca, do ove apsurdne kaznene prijave za prijevaru protiv mene, danas ne bi ni došlo. A ja se ipak radujem ovoj kaznenoj prijavi, i pozdravljam je, koliko god da je uperena protiv mene, i koliko god to Vama, možda, bilo teško pojmiti.
Naime, kako god ja, svih ovih godina, molim Boga da doživim svoju "kućicu u cvijeću", makar Vam je i to možda teško pojmiti, tako sada molim Boga, da ova kaznena prijava poluči barem jedno dobro... da konačno i Sud ozbiljno odradi svoj dio posla, u korist svih potomaka poštene loze ZK, i da ova 30-godišnja farsa, u koju je "slučaj" naše obitelji pretvoren, već jednom dođe svom poštenom i sretnom kraju... pa da, ako ništa drugo, barem mogu mirne duše otići na onaj svijet, ne ostavljajući "repove" i četvrtoj generaciji... makar i svoj san odnijela sa sobom na drugi svijet...
Naši stari su još govorili... svako zlo za neko dobro... a ja se mogu samo ufati, da će se ova moja velika želja i obistiniti. Tražim li previše, poštovana gospodo?

Sretno Vam bilo u donošenju odluke!

S poštovanjem!

Kamena Kamenita
21000 Split

PRILOZI:
1.Općinski Sud Supetar - Prijedlog radi diobe suvlasničke zajednice nekretnina od 20.oct.1989.
2.E-izvadak, z.k.uložak od 05.06.2006. (pogrešna uknjižba)

U Splitu, 11.07.2013.

Oznake: izjava, državno odvjetništvo, kaznena prijava, sud, zemljišnik, katastar, uknjižba

Kratko ponavljanje je neophodno za povezivanje događaja, mada će ona "izlivena duša" na koncu štorije o uknjižbi, biti rezime i kronološki će objasniti sve.

Uknjižba, jer o toj se fazi govori svih ovih godina, moguća je na dva načina, barem iz našeg iskustva. I jedan i drugi način, sudskim je putem, ili preko suda, kako hoćete, jer su zemljišne knjige, olitiga, zemljišno-knjižni odjeli, koji to rade, pod ingerencijom suda. I tako je stalno... "sve u rukama suda"... štono bi često znala reći druga strana medalje, olitiga, odvjetnička. Da li uvijek i realno, ili ponekad i u svrhu "pranja svojih ruku" i zaključenja diskusije, teško je pitanje.

Naše uknjižbe "sporovozno voze" od davnih... 2001.g. ili 2006.g, kako se uzme, pa sve do 2012.g... jednim od dva moguća načina, međusobnim tužbama. To su takozvane "fiktivne" tužbe, gdje svatko svakoga od suvlasnika, koji su se pravomoćnim rješenjem o diobi podijelili, tuži za svoje čestice i parcele. Ostali suvlasnici se, slijedom znanja da to nije njihovo, oglušuju o te i takve, nazovi-tužbe, pa sud, u konačnici, prihvaća tužbeni zahtjev podnosioca, kako bi vlasnik, na temelju te i takve sudske presude, mogao skinuti sve dojučerašnje, što žive što mrtve, "uljeze", i dobiti čisti vlasnički list. Ovakav sudski način je, barem iz našeg iskustva, dugotrajniji i mukotrpniji, ma u svakom slučaju jeftiniji, jer se plaćaju samo eventualne sudske pristojbe (cca 150,00 - 450,00 kn), a s odvjetnikom već kako ste se dogovorili. Pa da ni to ne ostane posve obavijeno velom tajne, ja naše u tom segmentu držim korektnima, jer se od početka, svih ovih godina, drže dogovora plaćanja po okončanju tužbe, u nekakvom procentu vrijednosti. Svaka čestica je svoja tužba, naravno, ali nikakva plaćanja unaprijed, a posebno ne po raspravama. Eto. I takvim je načinom sud "vozio" naše uknjižbe svih tih godina, a da se je odmakao malo ili ništa od samoga početka. Pa sad zaključite i sami, tko nam je "pojeo" više novaca, sud (država) ili odvjetnik.

U veljači 2012-te sud odjedanput mijenja taktiku, pa na snagu stavlja drugi način uknjižbe, zvani pojedinačni ispravni postupak. E, taj postupak je već daleko brži i daleko skuplji, a ujedno je, po mom uvjerenju, valjda i uveden ili izmišljen, kako bi sud "oprao ruke" (hmm, svi nešto peru ruke) i prebacio sav rizik (ne)znanja i dokazivanja na tužioca. Laičkim riječnikom rečeno, sud tužitelju određuje da uplati trošak očevida na licu mjesta, gdje treba dokaz(iv)ati, uz pomoć jednog ili više svjedoka, da je to doista njegovo. Drugim riječima, sud (u čijoj su ingerenciji zemljišne knjige, stoljećima, i gdje se od Austrougarske i Franje Josipa nije pomakao ni za milimetar), po pojedinačnom ispravnom postupku, ne samo da ne mora znati, on već odavno sve manje zna, o realnom vlasništvu i stvarnim vlasnicima. I upravo stoga je na snazi, već odavno, zakon divljeg zapada. To može biti samo moje uvjerenje, ali je to i moje iskustvo. Plati pa dokazuj! Ako ne uspiješ, tko ti je kriv, piši propalo! A gdje su, u svemu tome, sudske knjige i uloga suda, ja i dalje pojma nemam! Zato sam i rekla, kroz one aktualnosti, da su zakonski moguće obje varijante... i da prevarant izigrava poštenjačinu... i da se poštenoga proglasi lopovom...

Ja sam bila prvi pokusni kunić... u veljači 2012.g. mi je sud zakazao očevid na licu mjesta, za koji sam uplatila 3.000,00 kn, i to je bilo iskustvo kojega ne bih poželjela ni najcrnjem neprijatelju. Sva sreća pa se ne dam gaziti i vrijeđati, ali je žalosno da sam se trebala pravdati i braniti sama, da bi sutkinja tek onda odreagirala i ušutkala mladog i nadobudnog umješača. Da, ako niste znali do sada, umješač je prav(n)i naziv za osobu ili osobe, koje nisu stranke u postupku, ali imaju pravni interes da sudjeluju u tuđoj parnici. Tako su se u naše međusobne tužbe umiješala dva brata Taratajeva, pardon, djeca u daljnjem rodu, iste loze list, ali izvan osobnih poznanstava i kontakata, tvrdeći, valjda, da smo dijelili njihove zemlje, i da smo, naravno, svi od reda i lupeži i lažovi, i ovakvi i onakvi. Kada je sud, tamo negdje između 2001.g. i 2006.g. uknjižio njihovog pokojnog oca na naše zemlje, mi smo mislili i odreagirali drugačije, nismo vrijeđali ni optuživali, ali eto. Nismo svi isti, a sada smo, zahvaljujući patuljcima koji pojma nemaju, pardon, našem jednako nadobudnom sudstvu, propali svi skupa u dno dna paklenih krugova.

Dva brata Taratajeva su, u međuvremenu, protiv nas podnijeli kaznenu prijavu Državnom odvjetništvu, što je bio razlog telefonskog poziva policije, a nakon toga i "randevu-a" u postaji.

Nastavlja se...

Oznake: uknjižba, zemljišne knjige, sud, umješač, fiktivne tužbe, pojedinačni ispravni postupak

Bila je to presudna godina našeg sudovanja, u borbi za čistim papirima zapuštene didovine. Da li je i koliko, kumovala konačnom raspetljavanju gordijskog čvora vlasničkih listova, mislim da je. Nisam tražila odgovore, jer me je dugogodišnja, dobro poznata, igra gluhih telefona, te godine konačno dotukla i ubila u pojam. Znala sam da (s njima) ništa nema smisla. Znala sam da Nitko (od njih) Nikada Ništa Ne govori, ma koliko ja 'lajala na mjesec', pa što bi i sada bilo drugačije.

Pa sam, u konačnici, samo tako izlila dušu na papir. Istresla istinu, samo istinu, i ništa osim istine. I poslala na pravu adresu. Bez odgovora, naravno. Ali s nekakvim efektom, vjerujem. Jer su se stvari, vremenom, krenule raspetljavati.

Padaju mi i sad na pamet one riječi sutkinje: 'Ja bi ovo završila'. Ma da, a možda je i voda već došla do grla. Možda ih je netko i 'oprao' dobro, i neka je. Možda. Ne znam, niti ću ikada (sa)znati što se tih godina događalo iza sudbenih kulisa, ali sam na koncu i sama povezala končiće, pardon, razloge odjedanputnih sudskih izmjena u postupanju, još punu godinu ranije, točnije, u veljači 2012-te.

Zato bih ja ovu godinu, 2013-tu, koliko god je bila i teška i mučna, nazvala i dobrom prekretnicom. Tuga te godine i blogom se je razlila, samo joj se tada nije znalo pravog razloga.

... zaplakala je pisma ...
... okrenula je bura ...
... u paklenim se krugovima (za)vrtila duša ...

A početkom ljeta te presudne godine, 2013-te, ili sasvim precizno, 28. lipnja... znam, jer je ostalo zapisano u rokovniku... zazvonio je telefon... a telefon k'o telefon, zvonca li ga zvonca, ionako, u sve bložje ure, pa sam se i tada nonšalantno javila, uvjerena ćuti kakav poznati glas.

Kad tamo, s druge strane žice, ozbiljan ženski glas je krenuo službeno s nabrajanjem podataka... 2. policijska postaja... kaznena prijava... Državno odvjetništvo... po čl. 236. st. 2 kaznenog zakona... trebate doći u postaju radi uvida u predmet i obavijesnog razgovora... zemljo, profundaj se...

I tako smo nas dvije razmijenile riječ na riječ, i za nekakvih tjedan dana dogovorile 'randevu' u policijskoj postaji.

Nastavlja se...

Oznake: sud, sudstvo, pravosuđe, zemljišne knjige, uknjižba

nedjelja, 16.08.2009.

Tko, kako i kada će riješiti problem?

Moja draga teta je živila sama u novom dijelu kuće, kojeg je svojevremeno obnovio jedan brat iz Amerike, dok je familija pokojnog brata koristila staru kuću. Takva nepisana i neformalna podjela kuće na dva odvojena kućanstva je funkcionirala prilično dobro, a sva ostala rodbina, koja je tetu i pomagala i posjećivala, uvijek je bila dobrodošla. Dosta zemlje se nije obrađivalo ni za tetina života, jer jednostavno, nije imao tko. Od sedmero djece moga pradide, i svekolikih im nasljednika, u mjestu ne osta' gotovo nitko, oran i ekonomski motiviran, sviti tu svoje gnijezdo i živjeti od zemlje. Sve radno sposobno, trbuhom za kruhom se raselilo... ratovima po amerikama, neimaštinom po gradovima, mladostima za boljim životima...

Ratovi su propast ovoga svijeta od kad je vijeka, bili, jesu i bi'će. A uz nerazumne politike obezvrijeđivanja zemlje i odvlačenja ljudi u tvornice i gradove, nestajanje zemljoradnika je bila neminovnost. Ukratko, nakon moga pradide... amerike i gradovi, tvornice i poduzeća, neimaštine i propadanja... odnijeli su sve puste i moguće zemljoposjednike, a zemlju ostavili milosti i nemilosti vremena i korova.

Slijedom toga, niti svi iz prve generacije mojih prednika nisu sa sigurnošću znali, ni gdje se nalaze sve naše parcele, ni kakva je situacija na samom terenu. U tako kompliciranim okolnostima, koje su zatekle rodbinu nakon tetine smrti, doista je bilo nemoguće očekivati, da ona sama iznađe izlaza iz tog vrzinog kola, pa čak i da su se, svi k'o jedan, oko toga složili.

P.S. U proteklih osam godina, ništa se, baš ništa, promijenilo nije. Ni za milimetar, pa napisanome nemam šta ni dodati ni oduzeti.

P.P.S. A s obzirom na obzir, hoću reći, na trenutnu situaciju i zaozbiljnu odluku o raščišćavanju i dovođenju u red ovih virtualnih važno/nevažnih podataka, paše mi da završim "izvlačenje" tematskih aktualnosti, kako bi ispričala ono što je ostalo neispričano, i manje-više, podvukla crtu pod uknjižbu. Teško je reći sretna, jer nije smjelo ni trebalo biti tako, ali zadovoljna mogu reći, jer je pravica ipak dobila, kakvu-takvu, satisfakciju.
Godinama je to iza mene, ali eto, blogu i blogoljupcima iznenađenje tek slijedi... nakon ovih, za jasnoću dosta bitnih, aktualnosti... kako opet ne bi bilo starih nejasnoća... pa zašto toliko dugo, pa zašto se tužite, pa zašto se sudite, pa kako ovo, pa zašto ono... ma, @geomir će znati bolje... .

Oznake: uknjižba, zemljišne knjige, sud, politika

Po životu sam tek zagrebla, sa sunčane njegove strane, jer ova zadnja rasprava barem toliko i zaslužuje. Lamentirati bi se dalo neizrecivo još, o životu lopovu i kockaru, koji iz rukava nemilice izvlači i lišine i ase, a katkad ih, eto, udijeli i istovremeno, pa igraš a da ni sam ne znaš kako. Danas odigraš tugu na sreću, sutra sreću na tugu, a kako god da izabereš, srce ti na pola živi. Ali ostavimo to za jednu drugu rundu o životu.

U okvirima mog malog života, ova rasprava je uistinu povijesni događaj, kojeg bi trebala zabilježiti dok su mi misli i osjećaji još bistri i na zbroju.

Nakon 27 godina sudske nadležnosti za diobu suvlasničke zajednice pradjedovih nekretnina... i nakon 15 godina od pravomoćnosti rješenja o diobi...

u zapisniku sa sudske rasprave od 23. rujna 2016. godine, velikim štampanim slovima piše:

... GLAVNA RASPRAVA DOVRŠENA...



a to se odnosi na čestice zemljišta (komada 8), koje su mi pripale slijedom nasljedstva od mojih prednika... pradjeda, bake, mame... ja sam, dakle, treća generacija. Aleluja!

Objava presude se zakazuje za 07. listopada 2016. godine u 7,15 sati

Prisustvo nepotrebno – to nigdje ne piše, ali je izrečeno usmeno od strane sutkinje.

To bi za sada bilo to, gledajući stvar od konca, a konac ipak djelo krasi. Sad valjda treba sačekati da skonča ovaj sudski postupak, pa da presuda postane pravomoćna, a nakon toga bi išla uknjižba. Valjda tako nekako i bude.

A sad se vratimo malo na početak. Kako kod mene gotovo ništa ne prolazi glatko i bez komplikacija, tako me je zblesilo i ovaj put, kad sam se najviše priželjkivala izvući iz svega. Nikad manje zainteresirana, mislila sam čak i ne ići, ako ne moram. Telefonski sam uspješno odradila onaj dio sa svjedokom, mislim da bez toga ne bi ni išlo, a sve ostalo sam mislila prepustiti odvjetniku. Bez puno misli. Bez specijalnih očekivanja. I bez kopanja po odvratnim papirima.
Ma, ne more mi bit... kaže odvjetnik večer prije, kako je u groznici pod visokom fibrom, i kako je javio sutkinji da neće biti na raspravi... pa tako bliže, i tako dalje, krene on meni tumačiti, a ja već pod fibrom, pardon, pod visokim tlakom... pojma nemam šta mi sve reče, ali me otpravi riječima... "ništa ne brinite, sve će biti dobro". Tako znači... sve će biti dobro, a šta meni već sad nije dobro, koga briga. Duplo mi pred očima, dupla muka na srcu, dupla nervoza u duši, dupla težina u nogama. Duplu mi ljutu još dajte vamo, pa neka gre sve lipo... uduplo!
I sad ti kamena, ni kriva ni dužna, kopaj po tim mrskim papirima, makar i ne znala šta ti uopće treba, i da li ti išta treba. Na koncu je ispalo, da je sutkinja dva ugovora od mene kopirala, uz komentar "ja ne znam zašto ti odvjetnici daju dokumente na kapaljku". Šta bi bilo u suprotnom, da ih nisam imala, i da li bi sve jednako dobro skončalo, pojma nemam. Aleluja!

Još bi samo koju rekla o svjedoku, jer je taj dio i inače težak, u situacijama kada je "pupčana vrpca" s mjestom davno prekinuta. Nama je, uz to, i dodatno bilo teže, zbog jedne davne prijave, o kojoj tek trebam napisati koju... pa slijedom mojih pretpostavki o malomišćanskoj sredini, gdje svak sve i o svakome zna... a tim slijedom i bojazni o "traženju svjedoka svijećom", u tim i takvim okolnostima... neizmjerno sam zahvalna našem susjedu koji tamo živi, i koji mi je, evo, po drugi put došao na sud za svjedoka. Sasvim je dovoljno da (po)znaje naše (zadnje živuće) pretke, da zna gdje su imali i obrađivali zemlje (koje "sada predstavljaju bušak, na kojima nije ništa rađeno već posljednjih 50 godina"), i da pamti iz djetinjstva mene, koja sam sva svoja ljeta tamo provodila, i s njegovom sestrom prijateljevala. Kako smo se mi, unutar familije međusobno podijelili, nije mu poznato, a ne treba mu ni biti. I to je cijela istina, samo istina i ništa osim istine. Amen! Aleluja!


Dubrovački Trubaduri /Dubrovački Poklisari/ - Šumi, šumi more

Oznake: rasprava, sud, nasljedstvo, uknjižba