Vila moja zaspala, k'o Trnoružica... trnjem okružena, u zamku zatočena... a može i uhvaćena, hmm... duuugo, duuugo spava, i snovima brodi... dobre vile i vilenjake sanja, dvore stare i ohole im gospodare, momke naočite, što dvorima se vilinskim šepure... i začarana posve sa dva oka bistra i zelena, u dubinama se njihovim sretna utapa... a buđenjem se sjutra, proviđenju nekom nada... da l' s Neba ili Zemlje, il' Planete neke... da l' od Boga ili Zemljana, il' Zelenog nekog Malog... ma, može i od Vile dobre s kopitima konjskim...

A uvik kontra, uvik kontra... nakon duuugog, duuugog zagropavanja, i nakon duuugih, duuugih kiša, sunca mi treba, sunca mi dajte... da oživim malo... i preživim nekako... I tako to krene sa suncem, koje me probudilo, i u prirodu izmamilo, dušu zagrijalo ljepotom i milinom, a srce napunilo novom energijom... dugine mi boje pred očima još titraju, a u duši spokoj neki... od modrine i dubine... zelenila i ljepote... od daha starine i legendi sjaja... i čudo je živo, što odolih trenutnom zovu slika, i ipak se odlučih za tematiku, al' eto, svako zašto ima i svoje zato... I tematika mi bježi, pa bi bilo dobro da je malo uhvatim, a ovaj "zov sunca" svakako zaslužuje više od tek suhoparnog nabacivanja slika, pa će pričekati osmišljavanje nekih zamisli u začetku... u krajnjem slučaju, budem se ja vratila suncu svom, kada kontaminacija tematskih plinova prijeđe prag tolerancije i granicu normalnog disanja...

A ratom ovim, i početkom njegovim na mom škoju, neću vas ovaj put u kino voditi, a neću vas, evo obećajem, ni mantati onako dugo k'o zadnji put . Iskreno, možda ga se ni sjetila bila ne bi, a kamo li ga još i u naslov stavila, da u arhivu nisam malo "zaronila"... sva sreća pa sam, eto, redove konsolidirala ... a kad sam ga već i najavila bila, pred više od godinu dana, onda nek' i bude tako...
A rekoh tada, 07.01.2012., između ostalog: "... i samo bi najavila rasvjetljavanje jedne, još uvijek neispričane priče... moje osobne priče... nakon koje će biti puno jasnije zašto sam pisala, i još uvijek pišem, o nekim zemljišno-knjižnim slučajevima i aferama... recimo to ovako, kako je počeo rat na mom otoku... ma ne, nisam pogriješila, dobro ste pročitali... o ratu se tu radi... ali o ratu za uknjižbu..."


Pustite me da pivan o njoj - Klapa Kumpanji

I trebalo bi se sad vratiti u davnu dvijeiprvu godinu, mada je pravi rat počeo koju godinu kasnije... i trebalo bi se prisjetiti mog ponosa i zadovoljstva postignutim dogovorom, kojeg su konačno, u sudskoj nazočnosti, svi suvlasnici i potpisali... a trebalo bi se prisjetiti i onog osjećaja sreće i ushita kada sam napokon u ruci i držala pravomoćno rješenje o diobi... iz današnje perspektive, mogla bi samo dodati... o lijepe, o drage, o slatke li naivnosti... il' ludosti... il' bogtepitajčegali... al' bilo je to takvo vrijeme, i ako se danas smatram pravnim laikom, a dakako da se smatram, onda doista ne bih znala reći što sam bila tada, u vrijeme kada sam bila duboko uvjerena, kako smo mi svoje odradili, a sve dalje šta treba do uknjižbe, odradit' će sud po službenoj dužnosti... ako nešto i bude potrebno, sporno, upitno, ili štatigajaznamšta, sud će valjda pitati, tražiti, zvati ... ahaaa, da ne bi... a možda nam je netko mogao ili trebao odmah nešto i reći u svezi i glede toga... a možda će nam netko nešto i reći kada dođemo na red za uknjižbu... ahaaa, da ne bi... a možda je sve u redu, kad nitko ništa ne govori, ne pita, ne zove... ahaaa, samo što nisu... a možda... a možda sam ja pala s kruške... ma, možemo mi po njima triput živjeti, triput umrijeti, i još se triput roditi, a u neznanju i u zabludi ostati... kako god bilo il' ne bilo, dok mi skužimo igru, oni tajno kolo oko nas vode... štono bi u istoimenom filmu reklo momče mlado iz vojarne... "će da naje**** i ti i mi i ja skupa sa mnom"...

A pravila igre smo skužili koju godinu poslije, zahvaljujući e-izvatku, možda ipak srećom, jer uvijek postoji mogućnost da je od gorega moglo biti i gore, i da smo još i duže mogli živjeti u zabludi, kako Sud sporo, ali ipak nekako, radi svoj posao, slijedom čega će nas u dogledno vrijeme i uknjižiti, jer mu je to, valjda, i posao... ahaaa, malo sutra će... i mogli smo mi komodno i do Sudnjeg dana čekati svoje vlasničke listove, da ne bi spomenutog e-izvatka, koji nam je otkrio nešto, u što do tada nisam niti vjerovala da je moguće...
Mislila sam kako mi možemo biti, manje ili više, nesigurni gdje je i što sve naše, i kako može biti upitno, koliko nas u toj nesigurnosti opravdava protek više generacija nekorištenja zemlje, ali sam bila uvjerena, kako upravo zato imamo Sud... Sud će uknjižiti točno kako spada, jer ima relevantne informacije, na osnovu kojih zna, ili bi barem trebao znati, a ako im nešto i bude sporno, valjda će nas pozvati... Sud ima i nadležnost i odgovornost nad zemljišnim knjigama od Austro-Ugarske do danas, slijedom čega ne bi trebalo niti malo dvojiti i sumnjati u njihovo znanje i stručnost, a još manje u podatke iz „njihovih“ vlasničkih listova...

Eventualna mogućnost, da Sud na nešto naše ne uknjiži nas, već nekog drugog, po meni je tada zadirala u sferu čiste fantastike... al' očito smo mi fantastikus neka ekipa, kad nam se, eto, upravo to i dogodilo... na određenoj lokaciji, na više čestica koje smo diobom dijelili, a za koje smo čak i stoposto znali da ne mogu biti ničije nego naše... Sud je uknjižio druge... da, da, dobro ste čuli... Sud je lijepo uknjižio druge... jest da je uknjižio naše loze "list", ali krivi... i šta sad... i kud i kamo... da ne spominjem svu lepezu osjećaja i upitnika... od početnog šoka i nevjerice, preko zbunjenosti i neshvaćanja, do doslovno panike i pitanja trista, što se roje... i kako i zašto... i zar je nešto takvo doista moguće... nakon sveg našeg truda i muke oko dogovora, zar još i to da nam se desi... i posebno taj neki osjećaj jada... kao da sve nam bješe uzalud i nizašta... kao da smo mjesecima tek kamenje vukli uzbrdo pa nizbrdo, bez razloga, smisla i svrhe... kao da nam je sve to odjednom u vjetar otišlo...

A činjenica da je Sud u našem slučaju pogriješio, a očito je pogriješio, jer će u doglednoj budućnosti svoju grešku i ispraviti... i sama ta činjenica da može pogriješiti... da može uknjižiti pogrešnu osobu za vlasnika (i tu mislim na redovne uknjižbe, u dobroj vjeri)... da može imati krhko znanje, a istovremeno biti tako neprikosnoven... ta činjenica je bila tek prvi potez u nizu kasnijih, koja je poljuljala moju vjeru, kako Sud čvrsto drži kontrolu nad vlasništvom, i kako mu se bezrezervno može vjerovati...

A tako to bješe, i tako to jest, u "poskokovoj dragi", na brdovitom balkanu... di smo, kud smo, i kuda bauljamo... s evropom ili bez... iskreno, pojma nemam ...

Oznake: uknjižba