utorak, 29.08.2017.

Aktualnosti - novinske

Zaključimo seriju sa dvije novinske aktualnosti, stare ni manje ni više...15 godina...



Koliko se, u proteklih 15 godina, promijenilo na bolje ili gore, prosuđujte sami, ali... da smo "lakši" za, 'ko će znati, koliko milijuna, to je, valjda, neupitno.

U nastavku slijedi... poanta... pa jedna davna prijava... pa zaključak uknjižbe... i tu se nekako gubi svaki trag daljnjih događanja... kiss...mah...


P.S. A kako sam, do daljnjega, "osakaćena" za mnoge programe, tako su i slike takve kakve jesu, možda malo prevelike, mada sam smanjila rezoluciju u fotoaparatu, kad već nemam gdje u kompjuteru... eek...

Oznake: zemljišnik, sud, politika, prijenos vlasništva

- 18:40 - Komentari (13) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.08.2017.

Aktualnosti - sedmi dio

nedjelja, 16.08.2009.

Tko, kako i kada će riješiti problem?


Moja draga teta kiss je živila sama u novom dijelu kuće, kojeg je svojevremeno obnovio jedan brat iz Amerike, dok je familija pokojnog brata koristila staru kuću. Takva nepisana i neformalna podjela kuće na dva odvojena kućanstva je funkcionirala prilično dobro, a sva ostala rodbina, koja je tetu i pomagala i posjećivala, uvijek je bila dobrodošla. Dosta zemlje se nije obrađivalo ni za tetina života, jer jednostavno, nije imao tko. Od sedmero djece moga pradide, i svekolikih im nasljednika, u mjestu ne osta' gotovo nitko, oran i ekonomski motiviran, sviti tu svoje gnijezdo i živjeti od zemlje. Sve radno sposobno, trbuhom za kruhom se raselilo... ratovima po amerikama, neimaštinom po gradovima, mladostima za boljim životima...

Ratovi su propast ovoga svijeta od kad je vijeka, bili, jesu i bi'će. A uz nerazumne politike obezvrijeđivanja zemlje i odvlačenja ljudi u tvornice i gradove, nestajanje zemljoradnika je bila neminovnost. Ukratko, nakon moga pradide... amerike i gradovi, tvornice i poduzeća, neimaštine i propadanja... odnijeli su sve puste i moguće zemljoposjednike, a zemlju ostavili milosti i nemilosti vremena i korova.

Slijedom toga, niti svi iz prve generacije mojih prednika nisu sa sigurnošću znali, ni gdje se nalaze sve naše parcele, ni kakva je situacija na samom terenu. U tako kompliciranim okolnostima, koje su zatekle rodbinu nakon tetine smrti, doista je bilo nemoguće očekivati, da ona sama iznađe izlaza iz tog vrzinog kola, pa čak i da su se, svi k'o jedan, oko toga složili.

Situacija suvlasništva je sama po sebi prezamršena i preteška + gordijski čvor nesređenih državnih knjiga u kojima, uz naše upise po oporukama, odricanjima, darovanjima, ostavinama... postoji još veliki broj "neznanih junaka" za koje ni sam Bog ne zna kako su se našli "na našoj zemlji"...
Od rodbine, preciznije rečeno, od svih suvlasnika, očekuje se dogovor o stvarnoj fizičkoj podjeli, ili zakonski rečeno, o razvrgnuću suvlasničke zajednice, u okolnostima kada ne znaju, sa stopostotnom sigurnošću, ni šta sve trebaju podijeliti, a još manje znaju precizan udio svake od suvlasničkih strana.
Spomenula sam već naše upise u državne knjige tj. vlasničke listove. Kreativnost tu dolazi do pravog izražaja, kada vidite te raspone brojeva u svim mogućim i nemogućim kombinacijama.
Ako ste, napr. upisani kao suvlasnik na 1/6 neke parcele, onda lako skontate, i koliko je to pripadajućih kvadrata, ali svaka parcela svoju kombinatoriku ima, i tako u nedogled, i u mali milijun kombinacija, da gotovo "pozavidite" tom "ajnštajnu" na znanju i preciznom (iz)računu dijelova... 15/120... 23/24... 1/504... 1/378... 63/288... itd... itd... itd...
Ali ni to nije sva muka. Treba uzeti u obzir još jedan važan faktor... faktor protoka vremena, bolje rečeno, generacija... i situacija tek onda postaje zapetljana do bola. To hoće reći, da je na sve gore spomenute udjele, uglavnom upisan netko od živih i/ili pokojnih prednika... pra-dida i(li) pra-baka, prva i(li) druga generacija, na redu je treća... itd... itd... itd...
Svakom novom smrću slijede novi upisi, time automatski i novi, izmijenjeni udjeli, ovisno na koliko se nasljednika prenosi vlasništvo. Situacija tako vremenom, umjesto da se raspetljava, postaje sve zamršenija. Jednostavnim rječnikom rečeno, zemljišne knjige, po mom dubokom uvjerenju, ne da se ne "čiste", već se uporno, i dalje, i još više, "šporka(va)ju".
Ja želim još jednom ponoviti, jer stvarno ne znam tko je ovdje lud, a tko zbunjen, normalnih očito nema... od rodbine tj. od svih suvlasnika se očekuje da ovaj problem riješe sami?!. Zakonskih okvira, smjernica, rokova ili bilo kakvih brzih i učinkovitih mjera kojima bi država pomogla i ubrzala postizanje dogovora, ali i zaštitila sve suvlasnike jednako, nema?!
Obrazac ponašanja je, u takvim situacijama, u najvećem broju familija sličan... oni "bezobrazniji" uzurpiraju daleko više nego ih pripada, da ne kažem sve, a oni "kulturniji" se povuku, i ostanu kratkih rukava. Tu prvenstveno mislim na kuću, jer je zemlja, barem u početku, stavljena u drugi plan.
Da sve skupa nije tragično, bilo bi komično.
Mišljenja sam, da se ni u idealnijim, jednostavnijim oblicima suvlasništva, kada je u pitanju i manje suvlasnika i manje imovine, ne može očekivati da to rodbina može riješiti sama, bez nekakve, neutralne "pomoći" ili "pritiska" sa strane. Zar brojne priče iz života to ne potvrđuju?
Država bi morala i trebala učinkovitije i aktivnije pomagati, a ne još i odmagati, birokracijom i "šumom" zakona i propisa koje svako malo mijenja, bez ikakvog vidljivog pomaka i poboljšanja. U najmanju ruku nije pravedno, da se sva odgovornost za nered u državnim knjigama svaljuje na pojedinca, da se sam "koprca" kako zna i umije, što opet znači, uz pomoć i plaćanje odvjetnika, a da se država ponaša kao da to nije njezin problem.
A pošto, u pravilu, ne podržavam ni one koji samo kritiziraju, a pri tome ne nude i nekakva rješenja, ja ću iznijeti svoje mišljenje, ma koliko da je laičko, o tome što bi mogla i(li) trebala napraviti država da se broj sudskih predmeta po diobama smanji, tj. riješi u nekom razumnom roku. Ja nisam pravnica po struci, dakle, govorim samo na osnovu svog dugogodišnjeg iskustva, pa moguće "moja rješenja" i nisu u svemu najbolja... možda ima i boljih. Međutim, da treba nešto radikalno napraviti i(li) promijeniti, u to sam posve sigurna, jer ovakvim načinom, a pogotovo tempom rješavanja procesa, ja stvarno ne vidim svjetlo na kraju tunela.
Državne institucije, počevši od lokalne zajednice, preko katastra do zemljišnika i suda, trebale bi od početka biti aktivno uključene u što brže rješavanje... i dioba, i uknjižbi. Uostalom, zar državi ne bi trebalo biti u interesu, da sporovi traju što kraće, i da neriješenih predmeta bude što manje?
Ja bih krenula od lokalne zajednice i lokalnog stanovništva. Davno prije u lokalnim sredinama su postojala "mirovna vijeća" u kojima su bili uglavnom stariji mještani, jer su oni najbolje znali situaciju u mjestu, i gdje se nalaze čije zemljišne parcele. Oni su u "kriznim" rodbinskim situacijama, nakon smrti "glave kuće", kao neovisno i neutralno tijelo bili arbitar, i pomagali u rješavanju rodbinskih dilema i problema oko zemlje. Zar i danas ne bi mogli biti od velike koristi, da postoje i aktivno (su)djeluju.
Osim toga bi se mogli, čak i morali, odrediti zakonski rokovi, napr. 1 ili 2 godine, u kojima bi suvlasnici morali postići dogovor oko razvrgnuća suvlasničke zajednice, ako ne žele sankcije... ili da im imovina "ide na bubanj", ili da im se oduzme, ili štatigajaznamšta... ali samo uz aktivno sudjelovanje i pomoć državnih institucija.
Svjedoci smo nebrojenih kuća što propadaju, i zemalja zaraslih u draču i korov, a sve zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa. A pošto imovina nije samo povlastica, već je i obaveza, moglo bi se, da je reda u državi, i kažnjavati njeno neodržavanje i zapuštanje. Ponavljam, da je reda u državi, ali nije, pa treba pojasniti... kazne ni u kom slučaju ne mogu biti opravdane ni sada, ni sve do momenta dok stanje u državnim knjigama ne bude u potpunosti sređeno. Danas je situacija još uvijek takva, da pojedinac/vlasnik/suvlasnik godinama "čeka" da legalno dođe do svoje imovine, pa bi ga država, defakto, da je prava i pravice, trebala još i obeštetiti, a ne kažnjavati.
Teško me itko može razuvjeriti, da za propadanje i zapuštanje zemlje/kuća/imovine, još uvijek nije daleko veća odgovornost i krivica na državi nego na pojedincu, jer država ima sve mehanizme u svojim rukama, da to spriječi, samo da želi.
Zaključno, ako i kada država dovede u red državne knjige, tj. vlasništvo, za što sami vlasnici, čak i da žele, nemaju moć, tek onda bi se moglo govoriti o mjerama i stimulacije i pritiska na pojedinca/vlasnika, koji bi morao biti odgovoran za svoju imovinu, uključujući i evidentiranje svake promjene u državnim knjigama.



četvrtak, 24.08.2017

P.S. U proteklih osam godina, ništa se, baš ništa, promijenilo nije. Ni za milimetar, pa napisanome nemam šta ni dodati ni oduzeti.

P.P.S. A s obzirom na obzir, hoću reći, na trenutnu situaciju i zaozbiljnu odluku o raščišćavanju i dovođenju u red ovih virtualnih važno/nevažnih podataka, paše mi da završim "izvlačenje" tematskih aktualnosti, kako bi ispričala ono što je ostalo neispričano, i manje-više, podvukla crtu pod uknjižbu. Teško je reći sretna, jer nije smjelo ni trebalo biti tako, ali zadovoljna mogu reći, jer je pravica ipak dobila, kakvu-takvu, satisfakciju.
Godinama je to iza mene, ali eto, blogu i blogoljupcima iznenađenje tek slijedi... nakon ovih, za jasnoću dosta bitnih, aktualnosti... kako opet ne bi bilo starih nejasnoća... pa zašto toliko dugo, pa zašto se tužite, pa zašto se sudite, pa kako ovo, pa zašto ono... ma, @geomir će znati bolje... naughty.


Oznake: uknjižba, zemljišne knjige, sud, politika

- 18:10 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.