Više od osam godina "udrobljenog" piskaranja, "progutalo" je dosta tematskih događanja i zapisa, pa ovih devet (plus dvije) starih aktualnosti... shvaćam @Grunfa, @Lastavicu i ostale neznane, kojima je prikoviše ... meni je tek kap u moru. Kompletno izdvajanje bi nalikovalo... izvrtanju nekoliko kontejnera u potrazi za vrijednim prstenom... eto meni asocijacije na davnu stvarnost moje tete beogradske , iz čuvenja znane, što ne umanjuje težinu pothvata i slika koje mi i danas stvore u glavi. Ako je točno, da konac djelo krasi, onda je sjaj brilijanta u ruci vrijedio tog smrada i kopačkog truda, koliko god mu i fjasko bila varijanta.

Pa reflektirajući asocijaciju na tematiku, moguće bi bilo, da, riječ na riječ, i riječ po riječ, secirati sve ispisano, ali ne, to definitivno ne bi bilo vrijedno takvog i tolikog truda, čak ni meni samoj, kad i bez dugogodišnje ispisanih paranormalnosti, znam i mogu izvući poantu i prezentirati postignuto. Koliko jasno, e, to je već pitanje svih pitanja, okolo kojega se sapliću misli već neko vrijeme. U stvaranju još ovo malo tekstova do, kakvog-takvog, uknjižbenog raspleta.

A čemu onda i ove aktualnosti? Pa upravo radi boljeg razumijevanja, a možebitno i obrnuto, zbog iskazanog nerazumijevanja u nekim starim komentarima, koji me još uvijek "grebu". Znam da znam... zakukuljiti do neprepoznatljivosti... zapetljati i samu sebe, a di neću čitaoca... zamutiti i bućkurijadu, i čušpajziju, i koliko već teško probavljivu tekstovinu . Ljudskoj nezainteresiranosti za jednu od mrskih, ako ne i najomraženijih, tema usprkos. Kud ću ja, ako ne u koprive .
Kako je da je, ako i nisam dovoljno jasna, barem sam uporna k'o mazga . Valjda i toliko svijesna, da nije važno (samo) znati, da je možda i vrijednije znati prenijeti. Uz nekakav već minimum interesa, je l' .
A nekakav već rezime, ovoliko dugačkog i kompliciranog sudovanja, zaslužio bi barem toliko, da ga se većinski razumije, koliko god mu i fjasko bila varijanta.

Pa na tragu boljeg razumijevanja, promišljam, kako bi poantu ovih aktualnosti trebala izdvojiti zasebno, jer do nje, u prethodnom postu, mnogi najvjerojatnije nisu ni stigli . Pa eto, neću sad ni brisati-lijepiti, nego kopi-pejstati, pa neka stoji i tamo i 'vamo, ionako je prevažna za neispričani dio koji slijedi u nastavku:

... Cijeli taj mehanizam (a misli se na diobene i zemljišno-knjižne sudske radnje) temelji se na dobroj vjeri i savjesti suca... čista je i živa istina, koja se i nama, ni krivima ni dužnima, obila o glavu, pa neka smo pod sudskom ingerencijom još od bivše države. Jer, ova sudska "pila", iznimno je oštra s obje strane, pa zbog te, gotovo nemoguće misije, dokazivanja prave namjere uknjižbe, zakonski su moguće obje varijante... i da prevarant izigrava poštenjačinu, i da se poštenoga proglasi lopovom . S jedinom razlikom, što o ovima drugima mediji ne pišu, a broja... broja se, po svoj prilici, ne zna, ni jednima ni drugima .
Toliko, s moje strane, o sposobnosti, funkciji, ali i znanju, naših velebnih sudova i nedodirljivih sudaca . Zatrpani parnicama koje to nisu, predugo čak i da bi mogli o vlasništvu neprikosnoveno suditi, pa premečući svo to smeće iz jednog kantuna u drugi, gore nego li Sizif ono svoje kamenje, zapitaju li se ikada, kao školovani ljudi, kakav to posao rade!? .

P.S. Nadam se da sam bila dovoljno kratka, jasna i dosadna ..

Oznake: uknjžba, zemljišne knjige, sud, pravosuđe, nepravda, nered

Zaključimo seriju sa dvije novinske aktualnosti, stare ni manje ni više...15 godina...

Koliko se, u proteklih 15 godina, promijenilo na bolje ili gore, prosuđujte sami, ali... da smo "lakši" za, 'ko će znati, koliko milijuna, to je, valjda, neupitno.

U nastavku slijedi... poanta... pa jedna davna prijava... pa zaključak uknjižbe... i tu se nekako gubi svaki trag daljnjih događanja... ......

P.S. A kako sam, do daljnjega, "osakaćena" za mnoge programe, tako su i slike takve kakve jesu, možda malo prevelike, mada sam smanjila rezoluciju u fotoaparatu, kad već nemam gdje u kompjuteru... ...

Oznake: zemljišnik, sud, politika, prijenos vlasništva

ponedjeljak, 08.03.2010.

O istoj nepravdi iz tuđeg pera

U pravilu slabo čitam dnevnu štampu, a manuelno... ono, pljuni u prste pa listaj... gotovo nikako... ne da mi se... ili je crnilo, ili žutilo... crnilo ionako nađe put do mene i bez štampe... tv, radio, okolina... a na žutilo i "tko-s kim-gdje-kamo-zašto" likove ne želim trošiti vrime... uglavnom popratim i pročitam samo nešto ciljano, što me zanima, kao što su i ove nedavne afere.

Slučajno, onako retrogradno, uzmem subotnju Slobodnu, baš manuelno, i nabasam na fantastičan članak o sređivanju zemljišnih knjiga, o čemu sam i sama elaborirala u prethodnom postu, osvrtom na "brački slučaj-slučaj Domić". Članak na drugačiji način potvrđuje iste teze, i na tragu je mog razmišljanja (ili ja njegovog), a pošto ga nema u internetskom izdanju, u cijelosti ću ga prepisati. Ako ništa, zaslužuje moju pažnju, bespomoćnosti i ogorčenosti usprkos. Jer, koliko god to bilo mrsko štivo, bolje ga je znati. Više znanja daje veće mogućnosti izbora. Nisam za traženje opravdanja u neznanju, koliko god to (ne)znanje, u ovoj zemljišno-knjižno-sudskoj problematici, prečesto tako malo znači, i gotovo nije od pomoći. Presudno sigurno nije.

Ove retke, članke, misli... bilježim radi sebe, čija je uknjižba u fazi rješavanja, a i radi onih koji će posjetiti moj blog. Možda nekome ove informacije budu značajne u poduzimanju određenih koraka na vrijeme, a ja, eto, želim samo dnevnički pratiti stvarno stanje, pa moguće i do njegovog raspetljavanja, tko zna.

P.S. ... Cijeli taj mehanizam temelji se na dobroj vjeri i savjesti suca... čista je i živa istina, koja se i nama, ni krivima ni dužnima, obila o glavu, pa neka smo pod sudskom ingerencijom još od bivše države. Jer, ova sudska "pila", iznimno je oštra s obje strane, pa zbog te, gotovo nemoguće misije, dokazivanja prave namjere uknjižbe, zakonski su moguće obje varijante... i da prevarant izigrava poštenjačinu, i da se poštenoga proglasi lopovom . S jedinom razlikom, što o ovima drugima mediji ne pišu, a broja... broja se, po svoj prilici, ne zna, ni jednima ni drugima .

Toliko o sposobnosti, funkciji, ali i znanju, naših velebnih sudova i nedodirljivih sudaca... . Zatrpani parnicama koje to nisu, i premečući smeće iz jednog kantuna u drugi, gore nego li Sizif ono svoje kamenje, zapitaju li se ikada, kao školovani ljudi, kakav to posao rade!?... .

Oznake: sređivanje zemljišnih knjiga, nepravda, nered, Drava, sud, pravosuđe

nedjelja, 07.03.2010.

Sve po zakonu, a nemoralno

Ne, ne, neću o pretvorbi i privatizaciji... ako ste promislili, krivo ste mislili... samo bi mi još i to falilo, malo mi je muke sa nepremostivim zidovima državnih institucija... uostalom, šta bi se tu i moglo više reći kad je sve rečeno, sve se zna, dijagnoza postavljena "ko je jamio, jamio", operacija uspjela, pacijent na umoru, bolest se svakodnevno širi novim i sve težim žarištima, a lijeka niotkud...

A koliko god se taj zakon najbolje preslikava u mom naslovu, i koliko god postao njegovim sinonimom, sigurno je da nije jedini. Namjera mi je približiti, meni blisku, problematiku vlasništva, ili preciznije, problematiku ispravki pogrešnih upisa u vlasničkim listovima. Činjenica je da mi danas u Hrvatskoj imamo tri kategorije vlasnika:

1. zemljišno-knjižni vlasnici (vlasnički listovi)

2. katastarski vlasnici-posjednici (posjedovni listovi)

3. izvanknjižni vlasnici

Osim što su sve tri kategorije u potpunom neskladu, 20-godišnje nerješavanje ovog problema, svakodnevno povećava broj treće, najspornije kategorije - izvanknjižnih vlasnika. I dok moderne europske države uopće ne poznaju pojam izvanknjižnog vlasništva, kod nas je to realnost, koja se ne smanjuje.

A da problem bude veći, kod sređivanja vlasništva u zemljišnim knjigama, zakonska rješenja su takva, da je u sudskoj praksi moguće da sve bude po zakonu, a ujedno i nemoralno, i nepošteno, i nepravedno. Sve učestalije afere oko sumnjivih uknjižbi prava vlasništva dokazuju, barem meni, da nešto debelo ne štima ni sa zakonima, ni sa sudskom praksom. O tome svjedoče:
- "rogoznički slučaj" ili "slučaj Svaguša", kojeg sam nedavno spominjala...
- "drniški slučaj" iz 1997.g., gdje je stotinu nasljednika zaseoka Dučići u Siveriću proglašeno mrtvima...
- "brački slučaj" ili "slučaj Domić", jedan od najinteresantnijih i medijski najviše (po)praćenih, koji je nedavno dobio i svoj sudski epilog...

Ukratko, brački je slučaj postao aktualan 2004.g. za vrijeme ministrice Vesne Škare-Ožbolt, koja je sutkinju Domić tada razriješila dužnosti predsjednice suda u Supetru, a ujedno je podignuta optužnica protiv nje i još 12-orice suoptuženika za malverzacije prilikom utvrđivanja i knjiženja brojnih zemljišnih parcela na otoku Braču, čime je mnogima omogućeno nelegalno stjecanje vlasništva nad nekretninama.

Sudski spor je, dakle, trajao 6 godina, a završio je oslobađajućim presudama za sve optužene.

- Mislim da je donesena jedina moguća presuda u postupku koji je započeo bez materijalnih dokaza koji bi upućivali na osnovanost optužnice. Kao čovjek, pravnik i prijatelj mnogih optuženih sretan sam da su oni i njihove obitelji dočekali kraj ove farse. Činjenica od koje su svi pobjegli jest da je ‘96. stupio na snagu novi Zakon o vlasništvu koji je težište vlasništva pomaknuo sa katastra na upis u zemljišnik. Do tada je u Dalmaciji bio običaj da ljudi vjeruju u katastar, a tek nakon rata došlo je do potrebe raspolaganja nad zemljištima i radi toga su ljudi počeli rješavati svoja zemljišno-knjižna stanja - kazao je Nediljko Ivančević dodajući - kako u postupku niti jedan optuženik nije imao razlog vjerovati da njemu sporna nekretnina ne pripada te da su svi rješavali nekakvo svoje vlasničko stanje.

- Oni koji govore njoj u prilog kažu kako razrješenje nije u vezi s počinjenjem kaznenog djela, nego je vezano uz nepoštovanje sudskog poslovnika.
- Osobe iz struke sklone Ivani Domić kažu kako je njezin najveći grijeh želja da što prije ispuni normu i poboljša statistiku riješenih predmeta.
- Tko je u pravu, u konačnici će odlučiti Vrhovni sud.

Oslobađajuće presude mene, nažalost, nisu iznenadile, jer sam u takav ishod bila gotovo sigurna od samog početka. Nažalost je tako, ali ne iz razloga što stvarni vlasnici nisu prevareni i razvlašćeni, već stoga, što su sve te radnje obavljene i napravljene po zakonu, a vlasnike od "vlasnika" dijeli tanka nit (ne)dobre vjere, koja je upitna i teško dokaziva. Stvarni će vlasnici, što je u svemu najtragičnije, sada morati privatnim tužbama dokazivati vlasništvo, kako bi vratili svoju imovinu, djedovinu, što li već, jednako kao i u svim gore spomenutim slučajevima.

A GLAVNI PROBLEM JE U LOŠEM ZAKONSKOM RJEŠENJU.

Jer, ista takva "rastezljiva" sudska praksa, koristila se je, i koristi se još uvijek, na svim sudovima, desetljećima jednako, i sve je po zakonu, jer da nije tako, ne bi smo odnedavno imali "slučaj Svaguša", i ne bi se slični slučajevi opetovano ponavljali.

- Riješila sam na stotine, čak i tisuće istovrsnih predmeta u kojima je zbog izostanka stranke presuđeno u korist tužitelja. Na isti način radili su i sudovi i suci u Makarskoj, Solinu, Trogiru, Hvaru, Korčuli, Šibeniku, Zadru... – tvrdi I. Domić, i navodi - kako su predmeti optužnice parnični spisi koji se odnose na sređivanje zemljišno-knjižnog stanja na otoku Braču, te da je opće poznato da je zemljišno-knjižno stanje na tom otoku, ali i na ostalim otocima nesređeno, a da Općinski sud u Supetru inače ima oko 80 do 90 posto predmeta ovakve naravi.

- Za osuđujuću presudu za ta djela - dodala je Biga Milutin - bilo je potrebno ostvariti dva bitna elementa koja optužnica nije imala, odnosno dokazala: svijest i namjeru prvooptužene da pribavi protupravnu imovinsku korist jednima, odnosno da nanese štetu drugim osobama.

Ova izjava najviše revoltira, što je i razumljivo, ali baš ona i dokazuje da je problem u zakonu i sudskoj praksi, jer ako se to isto radi u dobroj vjeri, ne krši se zakon .

Naime, onaj koji misli i tvrdi da je stvarni vlasnik, da bi se uknjižio, mora tužiti sve ostale, žive i mrtve, znane i neznane, koji su se u zadnjih 100-injak godina, iz raznoraznih razloga, našli na "njegovom" vlasničkom listu. I svi naši sudovi su pretrpani takvim "formalnim" tužbama, kojima se izvanknjižni vlasnici pokušavaju uknjižiti, a problemi su posebno izraženi na našim otocima i u Dalmaciji općenito. Najveći broj ovih "parnica", koje to ustvari i nisu, završava se, ili na temelju priznanja, ili na temelju izostanka tuženika, ili na temelju ogluhe, odnosno, nereagiranja tuženoga.

Zakonske mogućnosti... "izostanka tuženika"... ili... "postavljanja privremenog zastupnika", jer su tuženici nepoznatog boravišta i prebivališta... to su "rješenja", koja su i dovela do svih ovih afera, jer se na taj način tužbe za uknjižbu rješavaju mimo znanja i sudskih pozivanja stvarnih vlasnika, ili stvarnih nasljednika. Ove "parnice", u stvarnosti, omogućavaju zaobilaženje postupka nasljeđivanja, jer tužitelj, koji može biti stvarni vlasnik, ali isto tako i prevarant, sam označava nasljednike, što onda sudovi nekritički (bez provjere) prihvaćaju.

Najbolje ću objasniti apsurdnost ove sudske prakse na vlastitom primjeru - svi mi u familiji, koji smo diobom dobili svoje nekretnine (jednako nekritički od strane suda), da bi se uknjižili, moramo se međusobno tužiti... i sad tu svak svakoga od rodbine tuži, svi znamo da je to u svrhu sređivanja stanja vlasništva, i svi se oglušujemo na međusobne tužbe i dobivamo "sporove" na temelju ogluhe... i to traje već 9 godina, i ne vidi se kraja.
I sad recite da to nije, najblaže rečeno, suludo , a za državu i samoubilačko . Apsurd je tim veći, da to nikome od nadležnih institucija ne smeta (barem ih se ne čuje, da se itko na ikoga žali), ako ni zbog čega drugog, onda stoga što blokira njih same. Ako ih već nije briga što time ogromnoj masi ljudi totalno koče i blokiraju svaki daljnji korak i postupanje, ukoliko su lojalni građani koji se drže zakona.

Zato sam ja uvjerena, da je "slučaj Domić" imao posve drugu, političku, pozadinu. Lako je moguće "iskočila" iz direktive sporosti i netalasanja, troškove šestogodišnjeg sudovanja će ionako, kao i uvijek, platiti porezni obveznici, a još lakše je moguće, da sad sutkinja Domić tuži državu zbog izgubljene časti i dobiti, i zbog pretrpljenih duševnih boli, pa budemo platili i daleko više.

Građani za ovakve presude uglavnom bacaju "drvlje i kamenje" na pravosuđe, što je i razumljivo, jer ono, kao neovisno, mo'š mislit', presuđuje, dok se politika, koja donošenjem zakona, pravosuđu utire put, skriva iza te "neovisnosti". Pa se, neizbježno, nameće pitanje, kako to, da se ni jedna strana ne buni, i kako to, da se nikoga glasno ne čuje, ni suce ni političare? Izgleda da to, iz nekih razloga, paše i jednima i drugima... kao da imaju neki "big deal"... suci ne napadaju političare, a političari ne napadaju suce... kako to reče odvjetnik Ivić ... "fikcija da je struka odgovorna dobro je došla struci da bi dobila na važnosti, a politici da bi se oslobodila odgovornosti"... Ne znam je li to sva istina, kao što ne znam ni čija je slika u očima građana lošija, slika sudaca ili slika političara.

Nije mi jasno ni zašto je problematika stanja vlasništva od svih toliko marginalizirana, čak i od medija površno praćena, samo u slučaju ovakvih i sličnih afera, čiji broj bi, bojim se, mogao samo rasti. Čista situacija s vlasništvom, u svakoj normalnoj državi zaslužuje prioriret nad prioritetima, jer nesređeno i kaotično stanje vlasništva lančano uzrokuje probleme u svim ostalim segmentima društva, da i ne govorimo o mogućnostima zloupotreba. Uostalom, da se ovaj problem barem počeo rješavati odmah iza 90-ih, kao što je trebalo, vjerojatno ne bi bilo ni ovako sramotne pretvorbe i privatizacije, a ni ovoliko zapuštene domovine.

Oznake: krive uknjižbe, afere, zemljišnik, pravosuđe

nedjelja, 16.08.2009.

Tko, kako i kada će riješiti problem?

Moja draga teta je živila sama u novom dijelu kuće, kojeg je svojevremeno obnovio jedan brat iz Amerike, dok je familija pokojnog brata koristila staru kuću. Takva nepisana i neformalna podjela kuće na dva odvojena kućanstva je funkcionirala prilično dobro, a sva ostala rodbina, koja je tetu i pomagala i posjećivala, uvijek je bila dobrodošla. Dosta zemlje se nije obrađivalo ni za tetina života, jer jednostavno, nije imao tko. Od sedmero djece moga pradide, i svekolikih im nasljednika, u mjestu ne osta' gotovo nitko, oran i ekonomski motiviran, sviti tu svoje gnijezdo i živjeti od zemlje. Sve radno sposobno, trbuhom za kruhom se raselilo... ratovima po amerikama, neimaštinom po gradovima, mladostima za boljim životima...

Ratovi su propast ovoga svijeta od kad je vijeka, bili, jesu i bi'će. A uz nerazumne politike obezvrijeđivanja zemlje i odvlačenja ljudi u tvornice i gradove, nestajanje zemljoradnika je bila neminovnost. Ukratko, nakon moga pradide... amerike i gradovi, tvornice i poduzeća, neimaštine i propadanja... odnijeli su sve puste i moguće zemljoposjednike, a zemlju ostavili milosti i nemilosti vremena i korova.

Slijedom toga, niti svi iz prve generacije mojih prednika nisu sa sigurnošću znali, ni gdje se nalaze sve naše parcele, ni kakva je situacija na samom terenu. U tako kompliciranim okolnostima, koje su zatekle rodbinu nakon tetine smrti, doista je bilo nemoguće očekivati, da ona sama iznađe izlaza iz tog vrzinog kola, pa čak i da su se, svi k'o jedan, oko toga složili.

P.S. U proteklih osam godina, ništa se, baš ništa, promijenilo nije. Ni za milimetar, pa napisanome nemam šta ni dodati ni oduzeti.

P.P.S. A s obzirom na obzir, hoću reći, na trenutnu situaciju i zaozbiljnu odluku o raščišćavanju i dovođenju u red ovih virtualnih važno/nevažnih podataka, paše mi da završim "izvlačenje" tematskih aktualnosti, kako bi ispričala ono što je ostalo neispričano, i manje-više, podvukla crtu pod uknjižbu. Teško je reći sretna, jer nije smjelo ni trebalo biti tako, ali zadovoljna mogu reći, jer je pravica ipak dobila, kakvu-takvu, satisfakciju.
Godinama je to iza mene, ali eto, blogu i blogoljupcima iznenađenje tek slijedi... nakon ovih, za jasnoću dosta bitnih, aktualnosti... kako opet ne bi bilo starih nejasnoća... pa zašto toliko dugo, pa zašto se tužite, pa zašto se sudite, pa kako ovo, pa zašto ono... ma, @geomir će znati bolje... .

Oznake: uknjižba, zemljišne knjige, sud, politika

Nije svijet stao, koliko god da je nisko pao. Istina, ne bi ni njemu škodilo iz početka, kad od puste (mu) znanosti sve manje ima pameti.
Nisam ni ja ona od jučer, ali još se ne da glava, koliko god da je okrugla ili ravna.
Šest dana s glavom na ramenu, a obezglavljena.
U najkraćim crtama, to bi bilo to.

Od uvečer do ujutro, od šatiranja do statiranja, pardon, od šatdauniranja do startapiranja, "crk'o maršal". Eto.
Od uvečer do ujutro, sav nikakav, komatozan, više mrtav nego živ, štatigajaznam, samo (se) vrti u krug i ponavlja:
... windows is loading files...
... start up repair is checking your system for problems...

Daj učitaj se više, pliiiz... repariraj se, kvragu... digni se već jednom, eeej... ne budali, slikica mi mojih, pa zapisa, dopisa, čegasvegane... svih recepata novih, nove li mene... sjeti'ću se ja još koječega, znam...

Zovi mama doktora, da ga rastavi i sastavi, u dušu mu zaviri, ako triba i na aparate skopča, al' krpice mi moje spasi.

Pa prođe dan, prođu i dva... kvraguc i tava i jaja, šta mu je... pa sam i kuću uglancala, pa sam i knjige nešto brzo pročitala i zamjenila novima, pa sam se svačim nečim bavila u stvarnosti...

A onda se, trećeg dana, konačno oglasio doktor/meštar od informatike... žao mi je, ne mogu spasit' podatke, otiša' mu je posve mozak/disk, sve mu se u glavi/ploči pomišalo, ne da se ništa (iš)čitat'... ne znam koliko vam je vridno velikoga plaćanja, ima ih šta se bave i takvim spašavanjem, pa rastave cijeli disk na proste faktore, izvade mu i dušu i tilo/"gramofonske ploč(ic)e", pa ga tako nekako, "na silu", pod prijetnjom pištoljem, valjda, pročitaju... ne reče usput i koliko velikoga, ma nisam ni pitala...

Sve u svemu, za malo mu plaćanje ugradio polovni, zamjenski, disk, podigao windowse, isprobao sve skupa, vratio mi stari disk, za uspomenu i dugo sjećanje, pa sam od jutros sva u korisničkim imenima, lozinkama, brojevima, adresama, spremanjima (sva sreća pa je to bar na svome mjestu, u jednoj tekici)...

I evo, malo po malo se dižem ja, kad već ne htjede on, na nogice lagane, početničke...

Iskreno, nema totalne štete, jer, kad je zadnji put poblesavio i polupao lončiće, izvadila sam mu sve iz "glave" i prebacila na vanjski disk, ali fali... svašta (mi) nešta fali... svako malo se, prekapajući po moždanim ćelijama, nečega sjetim, šta je... jučer bilo, danas se spominjalo... otišlo u nepovrat... ili ipak nije!?... ima sin nekog znalca, pa kaže, uzmi stari disk, možda bude spasa. Slamka spasa, kad se vrati, možda...

Svemu dođe kraj, pitanje je (samo) vremena. Izdurao je sa mnom punih šest godina, a da ne bi i duže, da ga svojevremeno nisam svojski, k'o najljućeg neprijatelja, zalila sokom, vjerojatno bi. Valja meni štagod novoga, a dotle... za prvu će pomoć durat i ovi stari, a e... đekna još nije umrla, a ka'će ne znamo...

Danas je tako kako je, a sutra je novi dan, ne vrijedi plakati...


Jacques Houdek - Ne vrijedi plakati

Oznake: tehnička, informatika, laptop, prozor u svijet, #novi početak

petak, 07.08.2009.

O diobi iz mog kuta

Dioba ili razvrgnuće suvlasničke zajednice je jako težak proces, tim teži što ima više suvlasnika i što je prošlo više godina od smrti početnog vlasnika, čija se imovina dijeli. Namjera mi je objasniti srž problema, ukazati na činjenicu da se familije u diobi, u pravilu, godinama iscrpljuju nepotrebno, ali rekla bih i neizbježno, da bi na kraju, ipak bili prisiljeni napraviti ono što su trebali na samom početku, a to je sjesti i dogovoriti se. U našem slučaju je, barem, bilo tako.

Naime, za diobu je potrebno pregovarati, što znači, davati i uvažavati prijedloge i protu-prijedloge, pristajati na kompromise, ne ukopavati se samo u svoje početne stavove i od njih ne odstupati. Svi suvlasnici bi trebali biti spremni razgovarati, ako treba i u nedogled, saslušati sve i svakoga, razgovarati, razgovarati i ponovno razgovarati, ako treba danima i mjesecima . Za pregovaranje je potrebno jako puno umijeća, strpljenja, dobre volje i želje da se postigne dogovor, i to od strane svih suvlasnika. Recite mi da to nije Sizifov posao, gotovo pa nemoguća misija!!! .
A kad govorimo o diobi imovine predaka, pregovaranje je daleko teže iz jednostavnog razloga što se radi o rodbini. U svaki razgovor i diskusiju uključeno je toliko mnogo različitih emocija svakog suvlasnika ponaosob, toliko isprepletenih rodbinskih odnosa, toliko mogućih trauma i nepravdi iz djetinjstva, koje onda, iz vrlo banalnih razloga, mogu u čas dovesti do nerazumnih i teško dokučivih izljeva bijesa, mržnje, vrijeđanja . Obično se to i dogodi već na samom početku, tako da razgovori i pregovori još nisu kako treba ni započeli, a već su se pretvorili u svađu i zlu krv . Mislim da je to, u većini slučajeva, gotovo nemoguće izbjeći, a činjenica je da svim suvlasnicima nanosi ogromnu i nepopravljivu dugoročnu štetu. Tamo gdje započinje svađa, tu završava svaki razgovor, podiže se nepremostivi zid i ulazi se u slijepu ulicu iz koje je teško izaći .

Konačan rezultat svega, gore navedenoga, je da vaša dioba može trajati godinama, skupljati i prašinu i paučinu u sudskoj ladici, a opet će i jedino završiti ako se dogovorite. To je jednostavno tako iz razloga što vam u sudskom procesu rješavanja diobe, nitko u društvu neće pomoći. Ni lokalnu zajednicu, ni sudove, ne zanimaju vaši međurodbinski odnosi, vaše svađe i razmirice i nemogućnost dogovora, po njima se doslovno možete i ubiti , to je samo vaš problem. Ja mislim da bi mogli i trebali pomoći, jer je i u interesu društva da sudski procesi traju što kraće. Stoga ću se posebnim člankom vratiti na ovaj problem.

Da potkrijepim sve gore izrečeno, mogu reći, da je naša dioba, o kojoj će još biti govora, formalno trajala 17, a službeno 12 godina, i možda bi još skupljala prašinu i paučinu u nekoj sudskoj ladici da se, uz angažman i pomoć odvjetnice , na kraju, ipak, nismo dogovorili.

Pametnome dosta .

Oznake: rodbina, dioba, suvlasništvo, razvrgnuće

utorak, 09.02.2010.

Provjerite vlasnički list...svake godine!!!

U današnjem izdanju SD objavljen je novi članak o "sumnjivim" uknjižbama u Rogoznici, a kao reakcija na prethodni iz mog posta od 06.02.10.
Nakon što sam pročitala članak, kao i komentare građana, zaključila sam da je važno uključiti ga u cijelu priču, jer dokazuje da problem itekako postoji. Naime, sama reakcija Ministarstva pravosuđa jasno pokazuje da u zemljišno-knjižnom segmentu našeg pravosuđa postoji problem, koji omogućava zloupotrebe ogromnih razmjera.

Da je njihova tvrdnja, o nemogućnosti ilegalnih uknjižbi točna, onda ne bi savjetovali građanima da svake godine provjeravaju svoje vlasništvo... ... a što samo dokazuje koliko su građani (ne)zaštićeni.
A glavni je razlog u onome što prešućuju, i što je najveći kamen spoticanja zemljišno-knjižne problematike... veliki broj pokojnih vlasnika, bilo zbog suvlasništva i neriješenih dioba, bilo zbog sporosti uknjižbi, koje "običnim smrtnicima" traju godinama. Što je najgore, uvjerenja sam, kako se, postojećim zakonima i postojećom sudskom praksom, broj takvih još i dodatno povećava. Iz godine u godinu. Pa ti sad vidi, kakav je to posao. Sizifov posao, to je to... ...

A dok oni prvi dočekaju svoj red, ovi drugi preskoče... cilu generaciju, ili dvi... ...

Troje građana je to isto iščitalo i reklo u svojim komentarima, pa sam ih izvukla iz mase drugih:

Komentar od: cajaaa @ 9. veljača 2010 11:28
Ljudi moji ovo je prava sprdačina naših pravosudnih organa.
citat:
...U Ministarstvu pravosuđa smatraju da do ilegalne uknjižbe ne može doći.....
... No, neslužbeno savjetuju da svaki vlasnik jednom godišnje provjeri je li im se netko uknjižio u vlasništvo.......
Moram li ovo još komentirat ili je sve jasno. Dodat ću samo ovo.
Moraju li gradjani sami preuzet ulogu kontrolera sudskih organa?
E pa ako je tako - onda evala nam.

Komentar od: SToper @ 9. veljača 2010 16:08
A jadna majko, da provjerit vlasnički list svake godine. sve rečeno, žalosno..

Komentar od: LUZERICA @ 9. veljača 2010 19:24
Sve će ovo riješiti PRAVNA država, a dotle svako malo skoknite do suda vidjet jel vas tko ZASKOČIO na upisu vlasništva.

Na koncu želim kazati, da su posve nebitne i lokacije i akteri ovakvih afera, koje iskrsavaju kao gljive poslije kiše, jer se jako dobro mogu staviti u kožu oštećenih, bilo koje od njih. Ujedno sam i zahvalna na njima, koliko god to može grubo zvučati, jer dodatno dokazuju moje tvrdnje i moje muke. Ne pada baš lako, kada i sam proživljavaš slično, da ne govorim koliko je teško, o svemu pisati hladne glave.

Dodatak: SD dana 16.02.2010. objavila je još jedan članak o "rogozničkom slučaju", pa ću doda(va)ti linkove na temu, dok bude medijski praćena. Ovaj članak govori o udruživanju oštećenih građana u cilju povrata svoje didovine i o upitnosti procjene i (ne)plaćanja poreza na kupljenu i uknjiženu imovinu.
Masa interesantnih komentara puno govori o pravosudnim labirintima i katakombama, i gotovo je sažetak cjelokupne zemljišno-knjižne problematike. Kada izuzmemo, od onih "puno razloga zbog kojih se stvarni vlasnici do 1990. nisu knjižili", upravo suvlasništva i probleme oko dioba, pa na to dodamo dugogodišnje uknjižbe zbog nesređenih zemljišnih knjiga, to je nesavladivo golem teret, koji je "u paketu" svaljen na leđa samih stranaka u postupku, a bez adekvatne, zakonodavno-sudske, podrške i pomoći od strane države.

Komentar od: Dom57 @ 16. veljača 2010 11:22
nisto mi nije jasno...kako se more placat ili utajit porez na imovinu kojoj prodavatelj nije vlasnik???
ocu rec ako je ovi proda Svagiju kartusinu kako to da pravi vlasnici moredu pritit tuzbama da nije placen porez na nesto ca u njihovon vlasnistvu i nisu prodali Svagiju!!!???

Komentar od: musuratakid @ 16. veljača 2010 11:58
@Dom57
Porez je trebao biti plaćen na imovinu koju je Grbić prodao Svaguši - Vlasnici/Posjednici koji se bune da su im narušena vlasnička prava su velikim dijelom sami krivi zbog zavrzlame jer se godinama nisu knjižili na imovinu za koju tvrde da je njihova. Sada će to morati dokazivati na Sudu - a Grbić može mrtvo-hladno tvrditi da on nije imao pojma da su njegovi baba i dida nešto prodavali, kao i da to nije mogao znati ako su se novi vlasnici bili lijeni uknjižiti u zadnjih 70 godina - i što je najgore, bit će u pravu!

Komentar od: brokvica @ 16. veljača 2010 13:25
@musuratakid
nije to baš skroz točno, zašto taj grbić nije uknjižen na tu zemlju, da je to i dalje bilo u vlasništvu njegove obitelji nakon ost. rasprave bilo bi zavedeno na njegovo ime.
zašto nije "ometa" te ljude u posjedu tih 70 god... kako je svaguša obiša nekretnine koje je navodno kupija, a u njima nije primjetija stanare? pa ti vještaci i procjene?
za ovako nešto napravit triba bit upetljan cili niz različitih službi i službenika. u svakom je slučaju nevjerojatno da je nešto ovako moguće, pa i u hrvatskoj.

Komentar od: milodite @ 16. veljača 2010 21:16
I jeste i niste u pravu,kako se uzme.
Zemljisne knjige za podrucje Rogoznice spadaju medju nesredjenije,to je tocno.Do 1990.iz puno razloga,stvarni vlasnici se nisu uknjizavali,a uglavnom stoga sta sudski troskovi,geometri i sl.i nisu tako jeftini.Ali,jedno je sigurno,do tada i nije bilo poznato da bi netko posegnuo za tudjom zemljom.Postivali su se i ugovori potvrdjeni tek rukovanjem,pred svjedocima.Takvi su tada bili ljudi.
Ovaj hohstapleraj je novijeg datuma,ovo su neki novi "ljudi",koji ne postuju bas nista,pa se prave da ne znaju da je dida,u stvari,davno svoje proda i koriste postenje ( sad se to zove naivnost i nemar) starijih generacija za ubrat koji eur.Nemoralno i neposteno,ali tako je to danas.Jednostavno,biti nemoralan danas je normalno.
Ovaj sta je Svagusi prodava sigurno zna istinu ( ili ne zna ko mu je dida),Svagusa takodjer zna o cemu se radi,na sudu su dokazali neprekinuti niz vlasnistva jer se stvarni vlasnici nisu uknjizili,OK,sad ce se dokazivati svjedocima i kojecim i to ce trajati i kostati do besvjesti,ali ljudi moji,ostaje cinjenica : svi sudionici u ovoj suludoj prici znaju sve,prodavac i kupac se prave blesavi,lovi se u mutnom...pa kako ispadne.
Di je sram,di je respekt prema svojim starima,di je strah od boga,di je obicna ljudska cast...e to je vec druga prica.
Ponoviti cu,jer mislim da ima smisla - do 90.g.ovakva storija bila je nezamisliva,postenje i cast su nesto znacili,a sta se u medjuvremenu desilo ,to neka definira svako za sebe.Ja znam.

SD od 23.02.2010. donosi članak o osnivanju inicijativnog odbora 30-ak rogozničana u borbi za povrat imovine na koju se uknjižio splitski poduzetnik...

Oznake: pravosuđe, zemljišne knjige, afere, diobe, uknjižbe

subota, 06.02.2010.

(NE)Reforma pravosuđa na hrvatski način?

ili: TKO I KAKO (NE)SREĐUJE ZEMLJIŠNE KNJIGE?
ili: KOME (NE)ODGOVARA (IZ)NERED U ZEMLJIŠNIM KNJIGAMA?
ili: KOLIKO JE POKOJNIH (NE)VLASNIKA U ZEMLJIŠNIM KNJIGAMA?
ili: ČEMU ILI KOME POKOJNI (NE)VLASNICI SLUŽE?
ili: ZAŠTO SMO I NAKON 20 GODINA JOŠ NA POČETKU?
ili: ZAŠTO MOĆNIMA NE SMETA NERED U ZEMLJIŠNIM KNJIGAMA?

Sva nanizana pitanja, a niz bi, vjerujte, mogao dugo trajati... inspirirana su i izazvana današnjim člankom u SD, ali ovaj put ne kao mali odmor od teških tema, već kao sol na staru ranu, koja, nažalost, nikako da zaraste:

EKSKLUZIVNO POBUNA VLASNIKA: JOŠKO SVAGUŠA SE UKNJIŽIO NA "POLA ROGOZNICE"!

I nije ništa novo da nam alarmi u državi zvone na sve strane, na svim poljima, ali ovo je jedno od najvažnijih... jer tako će nam završiti i pola hrvatske didovine... zemlje koju su naši preci obrađivali, i za koju su se krvavo mučili i umirali... tamo nekim Svagušama, Pašalićima i njima sličnim likovima, koji teško da znaju i za pravi rad, a kamo li za lopatu...

I ne mogu a da ne postavim još neka pitanja:
GDJE JE TOME KRAJ?
GDJE SU GRANICE LJUDSKE POHLEPE?
KAKO SE TO SVAGUŠA UKNJIŽIO NA 80 PARCELA ZA SAMO 1 GODINU, A MI PUNO MANJE PARCELA NE MOŽEMO UKNJIŽITI NI ZA 10 GODINA?

Pa mi dođe da predložim... da odaberemo njih 2000 (200 bi bilo malo), stavimo ih u jednu arenu i kažemo: eto vam sve, sve je vaše, cijela država, pa se lijepo dijelite i podijelite, ali nas ostavite na miru, dajte nam da živimo i radimo, da se osjećamo kao netko, a ne kao nitko, ne pijte nam svaki dan krv na slamčicu, ne pravite od nas budale i majmune... i možda bi nam uspjelo da se sami između sebe istrijebe do zadnjega... ha, ha, ha... mora da sam i ja prolupala... sva sreća da sam jutros morala familiju nahraniti i kuću dovesti malo u red, jer da sam sjela za kompjuter odmah nakon pročitanog teksta, tko zna šta biste sve sad ovdje čitali... lako moguće bi i policiju i psihijatra sebi na vrat navukla...

A onda gledam ovog "jadnička", mrtvog ozbiljnog, kojem se zasigurno svi smiju, i smijat' će se, pa se mislim, kakve li nepravde... kao da čovjek nije u pravu... ...


pravosudje.kobajagrande.com - pitalica

Spominjala sam već dilemu druma i šume. Ma, kakva šuma, ljudi moji, mi smo u dubokoj, dubokoj prašumi... bez staze, puta... kako ono dalje... povazdan luta...
Ima naš narod jednu dobru izreku "okrenuti pilu naopako", a naša politika, dakle, država, radi upravo to, okreće pilu naopako. Jer, kako drugačije nazvati donošenje zakona o poljoprivrednom zemljištu i zakona o golfu, da ne govorim o tko zna koliko još brzopoteznih zakona i propisa, u uvjetima "zemljišnog smeća". Da se htjelo znati što ide prije, a što poslije, danas sigurno ne bi imali poharanu i popljačkanu lijepu našu, i ne bi nam ovaj gordi izraz ostavljao tako gorak okus u ustima.

A na sva, gore postavljena, pitanja, ne mogu, ne znam, niti sam mjerodavna, davati odgovore, mogu samo iznijeti, u kratkim crtama, svoje osobno iskustvo, pa zaključujte sami, možda i iznjedrite kakav odgovor.
Ja, recimo, pojma nemam o kakvoj se tu reformi priča, jer, iz mog iskustva i primjera, reforma nije niti započela, a kamo li da je završavamo, kako reče naš vrli predsjednik na odlasku, Stipe Mesić.
Mi smo jedna od familija, za koju se baš ne može reć', da nije vodila računa, i da nije htjela srediti svoju didovinu... obiteljske svađe, pravdu i nepravdu ostavimo sad po strani, jer...

- činjenica jest, da je "Prijedlog radi diobe suvlasničke zajednice nekretnina" predan u ruke državnog pravosuđa 1989.g., prije više od 21 godine...

- činjenica jest, da nas je država, blago rečeno, zavlačila punih 12 godina; SAMI smo se na kraju, uz pomoć odvjetnice, podijelili, a da država, čitavo to vrijeme, ne samo da nije prstom makla, nego nam je, na svakom koraku, dodatno zagorčavala život...

- činjenica jest, da imamo pravomoćno rješenje o diobi iz 2001.g., a SAMI sređujemo uknjižbu, svojim živcima i svojim novcima, čime istovremeno "ČISTIMO I DRŽAVNO SMEĆE", a da država i opet ne radi ništa, da barem pomogne, nego i dalje, na svakom koraku, podmeće noge i usporava, jer da nije tako, ne bi proticala i 10-ta godina, a da se našim uknjižbama ne nazire kraj...

To su činjenice, pa mi sad pada na pamet još sijaset pitanja (rekoh da bi se niz mogao nizati), koja imaju veze i sa mojim postom od 30.09.2009....

-KOLIKO MILJARDI SMO DOBILI OD EU-a ZA SREĐIVANJE ZEMLJIŠNIH KNJIGA?
-TKO ZAPRAVO SREĐUJE ZEMLJIŠNE KNJIGE?
-AKO IZUZMEMO INFORMATIZACIJU, KOJI SE TO PROJEKTI FINANCIRAJU IZ TIH SREDSTAVA?
-NA KOJI NAČIN ĆE SE UKNJIŽITI HILJADE I HILJADE HEKTARA ZEMLJE ONIH KOJI NE ZNAJU, FINANCIJSKI NE MOGU, ILI JEDNOSTAVNO NEMAJU VOLJE I ŽIVACA PROLAZITI TRNOVIT PUT SREĐIVANJA VLASNIČKIH LISTOVA?...

Možda se scenarij zna još od početka, da te zemlje završe, bilo u državnom, bilo u odabrano privatnom vlasništvu...

Pošto imam čast biti na Almost-cool listi, nadam se da su me neki od blogera-političara, a ima ih, možda i zapazili... bilo bi mi drago da neki "zalutaju" na moj blog i "prosvijetle me", kako reče kolega bloger-graditelj, nekim konkretnim, smislenim odgovorima... neka samo ne kažu, kako pravosuđe ne radi svoj posao, neka ima i toga... pravosuđe je takvo kakvim ga je politika (država) napravila... amen...

JER TUŽNO JE KAD BOG SAM SUDI

Boa i Josipa Lisac - Pravda

... kada vidim to što vidim sada,
mislim da i nemam oči...
... kada čujem to što slušam stalno,
zvuk tišine bolje zvuči...

... ali znam za krivo, znam za pravo,
ni'ko mi to nije dao...
... samo tužno je kad Bog sam sudi,
prekasno za puno ljudi...

... da vjerujem sada...
... kažu, pravda će doći...

... da li postaje sve isto,
zlo je dobro, dobro je zlo čisto...
... samo ravna crta postojanja,
bijesna igra održanja...

... da li umorni smo od svih nada,
od svojih ili tuđih jada...
... da li mirim se sa očajanjem,
možda mrtva sam, ali ipak trajem...

... da vjerujem sada...
... kažu, pravda će doći... pravda će doći...

A opet, teško je i sve teže, biti optimist, a ujedno znati, da za pravdom se vapije odvajkada... da traži se, i čeka, i priziva... otkad je svijeta i vijeka... i hoće li ikada doći?...

Treba biti na čistu, glupi Sokrate, da je pravednik prema nepravedniku svuda na šteti... rekao je, davno još, Platon.

Budite mi zdravi i veseli, dok ja malo odmorim živce, pa se čujemo... ...


subota, 12.08.2017

P.S. I nakon više od sedam godina, situacija nije bitno drugačija, zemljišne knjige su nam i dalje u rangu kontejnera, da ne kažem, smeća, EU unatoč... jedina bi razlika mogla biti, nadam se barem, da ja konačno presječem "pupčanu vrpcu" i sa sudstvom i sa odvjetništvom, a onda... daleko im kuća moja... Držite mi fige, da tako bude, i da bude što prije... ...

Oznake: reforma pravosuđa... zemljišne knjige... pravda...

subota, 08.08.2009.

"Sveto pismo"

Danas ću, neplanirano, u cijelosti prepisati članak iz današnjeg Spektra SD jer ga, nažalost, nema u internetskom izdanju. Članak je "sveto pismo" svega što naša familija proživljava više od 20 godina, članak ima dodirnih točaka i sa mojim postovima od 05. i 07. kolovoza ove godine, pa, bez obzira što se više odnosi na uknjižbu, nego na samu diobu, mislim da je više nego značajan za moj blog općenito.

Otvoreno: šibenski odvjetnik Zdravko Ivić o neredu u prostoru
Piše Marijan Džambo/Epeha
Snima Nikša Stipaničev/Cropix

"U ZEMLJIŠNICIMA JE SMEĆE"

Dosta nam je neodgovorne države, neodgovornih političkih vlasti koje nasumice proizvode zakone i stvaraju razne poslove i obveze od kojih je i do 70 posto, ne samo iracionalnih i nekorisnih, već za građane i gospodarstvo štetnih. Dosta nam je sveopćeg nereda u državi kojeg smo svjedoci na svakom koraku, od pravosuđa, uprave, stanja u prostoru, katastru, zemljišnim knjigama. Želimo odgovornu državu koja će svima zbog loših zakona, propisa i neodgovornih službenika nadoknađivati prouzročenu štetu. To je tek dio temelljnih polazišta Pokreta za odgovornu državu (www.pokret.com.hr), a čiji je inicijator šibenski odvjetnik Zdravko Ivić.

**Otkud ideja i hrabrost za tako ozbiljne zadatke?

Oznake: zemljišnik, odgovornost države, nered

nedjelja, 12.08.2012.

DubokoPlavo :)

Ne znam kako vi, ali ja uopće nemam naviku otvarati poziciju komentara u svom blogeditoru, barem je nisam imala do sada. Otkad pišem blog, dakle, u više od dvije godine... ajoooj, promakla mi obljetnica, sram me bilo, evo su upravo prošle i pune tri ... ne znam točan broj ulazaka, ali garant stanu na prste jedne ruke. Sticajem okolnosti, upravo jučer je otvorim, i iznenadim se - vidim poduži komentar od dana ranije, a znam, maločas sam bila na blogu, i nisam ga vidila... otvaram ponovo blog, vidi stvarno, nema ga ... pa otvaram ponovo editor... pa blog... pa editor... pa, 'ko je tu lud, hmm... a valjda sam ja jedini mogući kandidat ...
I da ja sad skratim priču, konačno sam se sjetila kliknuti na onu žutu kockicu za post . što je riješilo enigmu.. ajoooj, gdje li je to, i kad li sam ja to pisala . Komentar je, naime, ostavljen dan ranije, ali ispod jednog od mojih prvih postova, (na)pisanog još 05.08.2009., dakle, prije pune tri godine, gotovo na samom početku blog(ov)anja. I da jučer nisam ušla, ni sama ne znam zašto, u svoj blogeditor, komentar bi mi, lako moguće, promakao za vijeke vijekova... amen ... ili bih ga otkrila tko zna kad.
Al' dobro sad, ne bi to bila nikakva velika tragedija, samo mislim da bi bila šteta, jer komentar zaslužuje da ga se vidi i pročita, bez obzira na činjenicu, što usput i hvali moj blog, jel'te ... izvin'te, ne pušim, samo sam kulerica ...
Naravoučenje ... blogeditor ne služi samo za pisanje postova ... ...

Dragi moj DubokoPlavi
Kao prvo, zahvaljujem ti od srca što si osjetio potrebu pohvaliti moj blog, i podijeliti sa mnom svoje vlastito iskustvo... s tvojim riječima se slažem, i doista im nemam šta ni dodati ni oduzeti... možda bih samo prokomentirala ovo... jednim malim djelom cu se sloziti s tvojim obrazlozenjima... jer nisam sigurna da li si čitao cijeli blog, ili si tek na početku čitanja, gdje si i ostavio komentar... naime, mislim da bi se mi složili i puno više nego malim dijelom, jer... koliko god i ja poštujem i volim svoje pretke, i koliko god mogu razumijeti i ondašnje okolnosti, i siromaštvo, i njihovu nemotiviranost za "sređivanjem papira", dijelim tvoje mišljenje i o aljkavosti, i o nebrizi, i o raznim kalkulacijama, kako u datom momentu "prevariti državu" i izvući nekakvu financijsku korist... jednostavno rečeno, takav obrazac ponašanja vremenom je prešao u tradiciju i "normalnost", nažalost sve do današnjih dana... mislim da sam nedavno, u jednom komentaru i rekla, da mi se čini, kako smo "varajući države", u konačnici prevarili sami sebe ... a što se koštanja tiče, i meni se čini, da ću na kraju balade sve to kupiti, a ne naslijediti... i ne sumnjam, uopće, da si prošao kalvariju, jer i sama znam što prolazim godinama... veliki ti pozdrav, i još jednom, hvala od srca na iscrpnom i hvale vrijednom komentaru i

P.S. Ništa nova, ništa nova, da se izrazim riječima pjesme... sve je isto ka' i lani, pardon, ka' i prije 8 godin... ma kojih 8, božemepomozi... sve je isto, evo će još zamalo, i zadnjih 30 godin, koliko god da se vlasti i vlastodržaca obrnilo u ovoj Lipoj Našoj, mi uvik na tuku... ista meta, isto odstojanje... ma, kad još malo bo'je promislin, oli ni sve isto... još od Austrougarske, e ši... ma i gore, jerbo su oni čuda učinili s knjigami u 6 miseci, ako točno tvrdi lipi moj DubokoPlavi , a mi se još uvik štekamo na te njihove knjige, koje smo u međuvremenu samo ištracali i išporkali... a e, nismo ih u stanju ni održavat' kako spada, i kako to činu sve normalne, uljuđene i dobro uređene države, a ši...
P.P.S. Ajoooj, opet mi promakla obljetnica, sram me bilo, evo je prošlo punih 8 godina moga blog(ov)anja......

Oznake: nasljedstvo, vlasništvo, zemljišne knjige

subota, 07.01.2012.

Džabe nam sve

Ono "zemljište iz četiri koraka", koje još dugujem objasniti, malo ću nadograditi sa još par "pričica" slične tematike, što bi u sveukupnosti trebalo činiti jedan mozaik našeg sveukupnog vlasničkog s*anja, kojim, nažalost, tonemo sve dublje i dublje. Barem ja to tako vidim, a vidim i da sam se u'vatila ovog s*anja, k'o pijan plota .

A kako bi sav taj bućkuriš tema i uspjela privesti kraju, bez ostavljanja novih dugova, krenula sam, kao što vidite, "direkt u glavu", i pokušat' ću zadržati svoje misli čvrsto na lancu, kako se slučajno ne bi otele kontroli .

Ja bi to ukratko rekla ovako, u ženskom stilu... a ne, neću praviti krompir-salatu, nego jedan ljuti fiš-paprikaš, recimo to tako, po slavonsku, u kojem će se krčkati svega pomalo... od toga, kako lako doći do tuđe zemlje, i kako još lakše izgubiti svoju zemlju... pa ću dodati malo gradnje naše svagdašnje, i njoj pripadajućih, uporabnih, dozvola... i na kraju sve začiniti sa dosta poreza na nekretnine, kako bi fiš-paprikaš bio što ljući. Frigaš paprikaš koji ljut nije, rekli bi baranjci, a apropo fiš-a, malo mi je falilo da tražim vatrogasni aparat, svojevremeno, kad sam ga prvi put probala, a još rekoše, da su napravili blagi, radi nas dalmatinaca .

Pa, idemo redom... od tuđe zemlje, na kojoj možete zaraditi i do milijun eura... vrlo lako, i sve po zakonu... u četiri koraka:

1. Pregledom zemljišnih knjiga i katastarskih evidencija utvrditi suvlasnike parcela, za koje je po datumu uknjižbe očito da su rođeni u 19. stoljeću, te da su davno umrli, ali nakon smrti nije vođen ostavinski postupak.

2. Potom sastaviti tužbu za 'stjecanje vlasništva dosjelošću', kojom tvrdite da je 'knjižni vlasnik odsutan i(li) nepoznatog boravišta'.

3. Premda kao tužitelj ne živite ni blizu navedenog zemljišta, navedite da parcele koristite godinama... skupljanjem drva, branjem majčine dušice i ljekovitog bilja, ili pak, branjem šparoga, svejedno... te će, na temelju dosjelosti, biti presuđeno u vašu korist.

4. Ubrzo nakon toga, zemlju možete dobro prodati... za golf igralište, napr.

A za detaljnije informacije, više pročitajte u... Slobodnoj Dalmaciji... Večernjem listu... Dubrovačkom vjesniku...

S moje strane još samo, ono najvažnije:
Pouka o pravnom lijeku: Ne pokušavajte ovo sami, bez potrebne logistike!

Druga strana ove medalje govori, kako na isti način, vrlo lako, možete i ostati bez svoje zemlje, mada je koristite godinama, i mada je generacijama u posjedu vaše familije.
Nije mi namjera suditi o konkretnom slučaju iz Slobodne Dalmacije, iako sam, po napisanome, sklona misliti, da je zemlja u posjedu familije generacijama, ali se još uvijek vodi kao narodna ili općenarodna imovina, ma što to danas više i značilo. Takve imovine, zasigurno, u zemljišniku još ima puno, a službeno se garant i ne zna koliko. Apropo, za ono na što želim ukazati, potpuno je nebitno, da li su se sadašnji "vlasnici" pokušali uknjižiti ili ne, jer je lako moguće, da ne bi niti uspjeli, pošto su se Hrvatske šume, nakon 50 ili 100 godina "sjetile" da je to "narodno" ili "općenarodno", sasvim svejedno, upravo i baš njihovo.
Sličnih primjera već sad ima dosta, uvjerena sam, a u budućnosti bi ih moglo biti sve više.


Mišo Kovač - Poljubi zemlju

Sada ubacimo malo nedavnih izmjena Zakona o gradnji, i obaveznim uporabnim dozvolama, koje su svojevremeno digle puno prašine, jer su agencije za prodaju nekretnina tvrdile, da ovim izmjenama nijedna nekretnina u Hrvatskoj nema potrebne papire, za trgovanje na tržištu. Kakva je danas situacija, ne znam i ne zanima me, ali nije za vjerovati da se nešto drastično popravilo u manje od pola godine. Osvrt na ovu temu je dat' u članku iz rujna prošle godine, mislim da mu nije potrebno ništa, ni dodati ni oduzeti, a prenosim ga u cijelosti:

Džabe nam borba protiv hajdučije

Svuda u civiliziranom svijetu gradnja teče ovako: objekt se podiže sukladno izdanim dozvolama, koje se moraju poštovati tijekom radova, a je li sve napravljeno kako spada, potvrđuje inspekcija, koja pregledava dovršenu kuću ili zgradu, pa sve to amenuje ili ne, uporabnom dozvolom. E, sad, kako se i u naš vilajet spremila zakoračiti EUropa, brzoplet netko, očito je prepisao zakone Njemačke ili Austrije, pa ih pustio u proceduru. No, umjesto da se stane na kraj hajdučiji, evo novog problema: na koji način preko noći isposlovati uporabne dozvole za sve objekte koji su građeni nakon 1968. godine, i zašto se sa zakonom stupa na snagu odmah, umjesto da se dao razumni rok, u kojem bi vlasnici kuća, zgrada i gospodarskih objekata, mogli isposlovati potrebne dokumente.

Ono što je u zapadnoj Europi konstanta nekih stotinu ili dvjesto godina, za nas ovdje je, nažalost, nešto čemu se tek učimo, i što nije lako, tek tako usvojiti, pa je opći dojam, da se s nečim, što je hvalevrijedno, ipak požurilo.

Nego, ne bi li bilo logično prvo natjerati raju da konačno legalizira na divlje izgrađene objekte, pa da se onda krene i s procesom izdavanja uporabnih dozvola, ako se one uopće izdati mogu, jer kod građenja na crno nije se razmišljalo ni o statici, ni o količinama materijala, ni o koječemu drugom što je struci važno, a Mate i Jure o tome nisu vodili konta? Eto, kako vam izgleda uvođenje reda u zemlju nedodžiju, gdje ga nikada nije bilo: pokušaš namjestiti jedan kamen na svoje mjesto, a drugi ti padne po nozi.
/napisao: Saša Ljubičić, Slobodna Dalmacija, 22.09.2011./

I na kraju, da začinim ovaj naš fiš-paprikaš... porezom na nekretnine... E da, baš krasan početak Nove... i nove. A uvjeravaju nas novi... treba nam porez na nekretnine, to imaju sve uljuđene zemlje... ma da, slažem se ja s njima, samo nešto mislim... a kako bi bilo, da mi ipak najprije postanemo uljuđena zemlja, pa ćemo onda lako sa svim, pa i sa porezom...
I da ne studiram puno, a ipak kažem šta mislim, poslužit' ću se gornjim tekstom o gradnji i uporabnim dozvolama, uz donekle izmijenjeni tekst:

Ono što je u zapadnoj Europi konstanta nekih stotinu ili dvjesto godina, za nas ovdje je, nažalost, nešto čemu se tek učimo, i što nije lako, tek tako usvojiti, pa je moj dojam, da se s nečim što je hvalevrijedno ipak požuruje.

Nego, ne bi li bilo logično prvo srediti stanje zemljišnih knjiga, i riješiti se pokojnih i vanknjižnih vlasnika, kojih je na tisuće, a službeno im se niti ne zna broja, pa da se onda krene i s procesom uvođenja poreza na nekretnine... i mogu li uopće te nove porezne škare biti imalo pravedne, u uvjetima katastrofalno kaotičnog stanja vlasništva, što naše zasigurno jest.

Ovako sve nešto mislim, kako bi mnogi vlasnici mogli proć' "lišo bez punta", a to nikako ne bi smjeli, dok bi, s druge strane, "buletu" mogli platiti, napr. vlasnici stanova, velikim dijelom umirovljenici... naši roditelji, djedovi, bake... a i mom pokojnom pradidi, koji je umro još tamo neke davne godine devetnaestog stoljeća, mogla bi osvanuti uplatnica za plaćanje poreza. Pa da, red je da i on plati, zar nije još uvijek ponosni vlasnik svoje rodne grude... i svog mukotrpnog rada... i svojih žuljeva...
Zato, svi vi vanknjižni, gdje sam uglavnom i sama, stojte di jeste, tu u "zakonskoj rupi" vam je puno bolje. Zar da rasipate živce i novce na uknjžbu? Samo kako bi ste platili porez?. Osim toga, ako su graditelji na crno privilegirani u odnosu na legalne graditelje, što to ne bi bili i vanknjižni vlasnici u odnosu na one knjižne.
A samo sam htjela reći, kako ja nisam apriori protiv poreza na nekretnine, ali sam protiv nepravde, i protiv toga, da plaćaju uvijek i jedino "gologuzi majmuni". Samo, tko još brine o pravednosti, pa zvala se ona... neka nova... ili neka stara. U čemu je razlika?

Eto, tako vam izgleda uvođenje reda u zemlju nedodžiju, gdje ga nikada nije bilo: pokušaš namjestiti jedan kamen na svoje mjesto, a drugi ti padne po nozi.


srijeda, 09.08.2017

P.S. malo sam se dala povući za jezik, pa ću, u kontekstu po drugi put najavljenog, pa friško odgođenog, uvođenja poreza na nekretnine, izroniti par starih, ali još uvijek aktualnih zapisa, koji se bave, po meni, osnovnim i glavnim problemom Lijepe naše... nesređenim zemljišnim knjigama... gdje se svih ovih pustih godina nismo pomakli ni za milimetar... ista meta, isto odstojanje...
P.P.S. malo puno me i život zadnjih godina poklopio s drugim, daleko važnijim, problematikama, pa, sve to skupa slegnuvši, ipak, na neki mirniji nivo, moguće budem od volje, u nastavku repriznih aktualnosti, dovesti i svoju štoriju do kraja, jer će tek to, nerečeno i neispričano, pokazati pravo svijetlo, pardon, pravu tamu naše zakonodavne i sudbene vlasti, pa uzročno-posljedično, i stanja zemljišnih knjiga....

Oznake: staro a novo... aktualno... opet... i još uvijek