Aktualnosti - deveti dio
27.08.2017.ponedjeljak, 08.03.2010.
O istoj nepravdi iz tuđeg pera
U pravilu slabo čitam dnevnu štampu, a manuelno... ono, pljuni u prste pa listaj... gotovo nikako... ne da mi se... ili je crnilo, ili žutilo... crnilo ionako nađe put do mene i bez štampe... tv, radio, okolina... a na žutilo i "tko-s kim-gdje-kamo-zašto" likove ne želim trošiti vrime... uglavnom popratim i pročitam samo nešto ciljano, što me zanima, kao što su i ove nedavne afere.
Slučajno, onako retrogradno, uzmem subotnju Slobodnu, baš manuelno, i nabasam na fantastičan članak o sređivanju zemljišnih knjiga, o čemu sam i sama elaborirala u prethodnom postu, osvrtom na "brački slučaj-slučaj Domić". Članak na drugačiji način potvrđuje iste teze, i na tragu je mog razmišljanja (ili ja njegovog), a pošto ga nema u internetskom izdanju, u cijelosti ću ga prepisati. Ako ništa, zaslužuje moju pažnju, bespomoćnosti i ogorčenosti usprkos. Jer, koliko god to bilo mrsko štivo, bolje ga je znati. Više znanja daje veće mogućnosti izbora. Nisam za traženje opravdanja u neznanju, koliko god to (ne)znanje, u ovoj zemljišno-knjižno-sudskoj problematici, prečesto tako malo znači, i gotovo nije od pomoći. Presudno sigurno nije.
Ove retke, članke, misli... bilježim radi sebe, čija je uknjižba u fazi rješavanja, a i radi onih koji će posjetiti moj blog. Možda nekome ove informacije budu značajne u poduzimanju određenih koraka na vrijeme, a ja, eto, želim samo dnevnički pratiti stvarno stanje, pa moguće i do njegovog raspetljavanja, tko zna.
subota 6.3.2010.
SPEKTAR
PIŠE MARIJO KAVAIN
Državi ne smeta sređivanje zemljišnih knjiga nepravdom
Presude zbog izostanka u tužbama oko vlasništva nad davno zaboravljenim zemljištima postale su najčešći način sređivanja stanja u zemljišnim knjigama, ali i nesaglediv potencijal radnji na rubu, ili s druge strane zakona. Bitno je samo imati nekog u katastru ili zemljišniku tko će ti namignuti kad pronađe neku zapuštenu zemljicu
Presuda kojom je sutkinja Ivana Domić oslobođena optužbi da je sudjelovala u otimanju zemljišta vlasnicima na Braču presudama zbog izostanka, ako ostane potvrđena, zasigurno će se višestruko odraziti u praksi domaćih sudova. Naime, presude zbog izostanka u tužbama oko vlasništva nad davno zaboravljenim zemljištima posljednjih su godina postale najčešći način sređivanja stanja u zemljišnim knjigama, no u isto vrijeme postale su i nesaglediv potencijal radnji na rubu, ili s druge strane zakona.
Broj ovih tužbi porastao je posljednjih godina proporcionalno rastu cijena zemljišta u priobalju, proporcionalno gradnji autocesta u zaleđu. Zemljišne knjige, desetljećima zanemarivane, postale su naglo predmet općeg zanimanja svakoga tko je, barem u davna vremena, računao na neki komadić zemlje koji se preko noći našao na trasi autoceste ili je smješten negdje uz more. No, istodobno s porastom ovih tužbi, u potpunosti je izostala bilo kakva reakcija zakonodavca, čak i nakon afere na Braču. Institut tužbe za utvrđenje prava vlasništva tako je ostao isti kakav je desetljećima, što je onda otvorilo i veliki manevarski prostor onima koji su bili spremni za priliku da ugrabe tuđe.
Cijeli taj mehanizam temelji se na dobroj vjeri i savjesti suca. U osnovi, svatko može tužiti bilo koga s tvrdnjom da je vlasnik određene nekretnine, pri čemu bi to vlasništvo trebao dokazati nekom pravnom osnovom. No, do tog dokazivanja neće doći ako se tužena strana ne odazove pozivu suda. Sudac će u pravilu tada imenovati pravnog zastupnika tuženoj strani, koji objektivno i nema nekog interesa za zastupanje pa se neće ni pojaviti na sudu. Sudac to može protumačiti kao priznanje tužbenog zahtjeva - i u pravilu će se to, naravno, i dogoditi. Kad pravi vlasnik dozna što se dogodilo, već je kasno. Može ustati tužbom, što će, nasuprot prethodnom postupku, trajati godinama. Dakle, cijeli je sustav koncipiran na način da vlasnik nekretnine mora stalno dežurati u strahu da se netko na nju ne uknjiži, pri čemu je unaprijed bespomoćan, jer kad se tuđinac uknjiži, već je kasno.
Osnovno je jamstvo sigurnosti u ovom slučaju savjest suca, sudskog dostavljača i pravnog zastupnika kojeg imenuje sud. Da to ne funkcionira, ne pokazuje samo slučaj Domić.
Već je ranije, krajem 90-ih, u splitskom sudu protiv više službenika pokrenut postupak, jer su u jednom sličnom postupku - a bila je riječ o nekretnini kod restorana Šumica - falsificiranjem potpisa na dostavnicama omogućili protupravno knjiženje Mirku Bradariću, vlasniku restorana. Sličnih je slučajeva bilo još, no ono što presuda sutkinji Domić poručuje jest - sudac može biti miran. Nemoguće mu je dokazati da je počinio kazneno djelo - možda je samo pod pritiskom ispunjavanja norme bio malo nepažljiv. Budući da, s druge strane, zakonodavac ne čini ništa, niti pokazuje interes za cijeli problem, cijela priča podsjeća na osvajanje Divljeg zapada. S tom razlikom da je u ovoj našoj verziji priče bitno samo imati nekog u katastru ili zemljišniku tko će ti namignuti kad pronađe neku zapuštenu zemljicu čiji su vlasnici ili u inozemstvu, ili je vlasništvo raspršeno na stotine dijelova.
U neku ruku, čini se da praksa sutkinje Domić državi u osnovi i ne smeta , da je to cijena koja se mora platiti u procesu sređivanja zemljišnih knjiga - očito manja u odnosu na dobit koju će na koncu država imati. Jer, kako inače ljude natjerati da se brinu o svojoj imovini? Stoga, možda bi sutkinji Domić trebalo ponuditi mjesto savjetnika u Ministarstvu pravosuđa za projekt sređivanja katastra i zemljišnih knjiga. Ionako je, prema presudi šibenskog suda, bila samo previše marljiva, pa zašto onda tu marljivost ne iskoristiti na pravi način? Svojim entuzijazmom zasigurno bi brzo riješila taj problem, jedan od najvećih na hrvatskim sudovima.
Osim toga, država bi joj se trebala i ispričati, vratiti joj sve plaće koje ne prima otkad je razriješena dužnosti, a ne bi bilo loše ni da je angažiraju na pravosudnoj akademiji kako bi sucima neposredno prenijela svoja dragocijena iskustva u vođenju bračkog Općinskog suda.
NAPOMENA: Za bolje razumijevanje problema, poželjno je pročitati i prethodni post.
nedjelja, 27.08.2017
P.S. ... Cijeli taj mehanizam temelji se na dobroj vjeri i savjesti suca... čista je i živa istina, koja se i nama, ni krivima ni dužnima, obila o glavu, pa neka smo pod sudskom ingerencijom još od bivše države. Jer, ova sudska "pila", iznimno je oštra s obje strane, pa zbog te, gotovo nemoguće misije, dokazivanja prave namjere uknjižbe, zakonski su moguće obje varijante... i da prevarant izigrava poštenjačinu, i da se poštenoga proglasi lopovom
. S jedinom razlikom, što o ovima drugima mediji ne pišu, a broja... broja se, po svoj prilici, ne zna, ni jednima ni drugima 
. Toliko o sposobnosti, funkciji, ali i znanju, naših velebnih sudova i nedodirljivih sudaca...
. Zatrpani parnicama koje to nisu, i premečući smeće iz jednog kantuna u drugi, gore nego li Sizif ono svoje kamenje, zapitaju li se ikada, kao školovani ljudi, kakav to posao rade!?... 
.Oznake: sređivanje zemljišnih knjiga, nepravda, nered, Drava, sud, pravosuđe
komentiraj (5) * ispiši * #
O istoj nepravdi iz tuđeg pera
08.03.2010.U pravilu slabo čitam dnevnu štampu, a manuelno... ono, pljuni u prste pa listaj... gotovo nikako... ne da mi se... ili je crnilo, ili žutilo... crnilo ionako nađe put do mene i bez štampe... tv, radio, okolina... a na žutilo i "tko-s kim-gdje-kamo-zašto" likove ne želim trošiti vrime... uglavnom popratim i pročitam samo nešto ciljano, što me zanima, kao što su i ove nedavne afere.
Slučajno, onako retrogradno, uzmem subotnju Slobodnu, baš manuelno, i nabasam na fantastičan članak o sređivanju zemljišnih knjiga, o čemu sam i sama elaborirala u prethodnom postu, osvrtom na "brački slučaj-slučaj Domić". Članak na drugačiji način potvrđuje iste teze, i na tragu je mog razmišljanja (ili ja njegovog), a pošto ga nema u internetskom izdanju, u cijelosti ću ga prepisati. Ako ništa, zaslužuje moju pažnju, bespomoćnosti i ogorčenosti usprkos. Jer, koliko god to bilo mrsko štivo, bolje ga je znati. Više znanja daje veće mogućnosti izbora. Nisam za traženje opravdanja u neznanju, koliko god to (ne)znanje, u ovoj zemljišno-knjižno-sudskoj problematici, prečesto tako malo znači, i gotovo nije od pomoći. Presudno sigurno nije.
Ove retke, članke, misli... bilježim radi sebe, čija je uknjižba u fazi rješavanja, a i radi onih koji će posjetiti moj blog. Možda nekome ove informacije budu značajne u poduzimanju određenih koraka na vrijeme, a ja, eto, želim samo dnevnički pratiti stvarno stanje, pa moguće i do njegovog raspetljavanja, tko zna.
subota 6.3.2010.
SPEKTAR
PIŠE MARIJO KAVAIN
Državi ne smeta sređivanje zemljišnih knjiga nepravdom
Presude zbog izostanka u tužbama oko vlasništva nad davno zaboravljenim zemljištima postale su najčešći način sređivanja stanja u zemljišnim knjigama, ali i nesaglediv potencijal radnji na rubu, ili s druge strane zakona. Bitno je samo imati nekog u katastru ili zemljišniku tko će ti namignuti kad pronađe neku zapuštenu zemljicu
Presuda kojom je sutkinja Ivana Domić oslobođena optužbi da je sudjelovala u otimanju zemljišta vlasnicima na Braču presudama zbog izostanka, ako ostane potvrđena, zasigurno će se višestruko odraziti u praksi domaćih sudova. Naime, presude zbog izostanka u tužbama oko vlasništva nad davno zaboravljenim zemljištima posljednjih su godina postale najčešći način sređivanja stanja u zemljišnim knjigama, no u isto vrijeme postale su i nesaglediv potencijal radnji na rubu, ili s druge strane zakona.
Broj ovih tužbi porastao je posljednjih godina proporcionalno rastu cijena zemljišta u priobalju, proporcionalno gradnji autocesta u zaleđu. Zemljišne knjige, desetljećima zanemarivane, postale su naglo predmet općeg zanimanja svakoga tko je, barem u davna vremena, računao na neki komadić zemlje koji se preko noći našao na trasi autoceste ili je smješten negdje uz more. No, istodobno s porastom ovih tužbi, u potpunosti je izostala bilo kakva reakcija zakonodavca, čak i nakon afere na Braču. Institut tužbe za utvrđenje prava vlasništva tako je ostao isti kakav je desetljećima, što je onda otvorilo i veliki manevarski prostor onima koji su bili spremni za priliku da ugrabe tuđe.
Cijeli taj mehanizam temelji se na dobroj vjeri i savjesti suca. U osnovi, svatko može tužiti bilo koga s tvrdnjom da je vlasnik određene nekretnine, pri čemu bi to vlasništvo trebao dokazati nekom pravnom osnovom. No, do tog dokazivanja neće doći ako se tužena strana ne odazove pozivu suda. Sudac će u pravilu tada imenovati pravnog zastupnika tuženoj strani, koji objektivno i nema nekog interesa za zastupanje pa se neće ni pojaviti na sudu. Sudac to može protumačiti kao priznanje tužbenog zahtjeva - i u pravilu će se to, naravno, i dogoditi. Kad pravi vlasnik dozna što se dogodilo, već je kasno. Može ustati tužbom, što će, nasuprot prethodnom postupku, trajati godinama. Dakle, cijeli je sustav koncipiran na način da vlasnik nekretnine mora stalno dežurati u strahu da se netko na nju ne uknjiži, pri čemu je unaprijed bespomoćan, jer kad se tuđinac uknjiži, već je kasno.
Osnovno je jamstvo sigurnosti u ovom slučaju savjest suca, sudskog dostavljača i pravnog zastupnika kojeg imenuje sud. Da to ne funkcionira, ne pokazuje samo slučaj Domić.
Već je ranije, krajem 90-ih, u splitskom sudu protiv više službenika pokrenut postupak, jer su u jednom sličnom postupku - a bila je riječ o nekretnini kod restorana Šumica - falsificiranjem potpisa na dostavnicama omogućili protupravno knjiženje Mirku Bradariću, vlasniku restorana. Sličnih je slučajeva bilo još, no ono što presuda sutkinji Domić poručuje jest - sudac može biti miran. Nemoguće mu je dokazati da je počinio kazneno djelo - možda je samo pod pritiskom ispunjavanja norme bio malo nepažljiv. Budući da, s druge strane, zakonodavac ne čini ništa, niti pokazuje interes za cijeli problem, cijela priča podsjeća na osvajanje Divljeg zapada. S tom razlikom da je u ovoj našoj verziji priče bitno samo imati nekog u katastru ili zemljišniku tko će ti namignuti kad pronađe neku zapuštenu zemljicu čiji su vlasnici ili u inozemstvu, ili je vlasništvo raspršeno na stotine dijelova.
U neku ruku, čini se da praksa sutkinje Domić državi u osnovi i ne smeta , da je to cijena koja se mora platiti u procesu sređivanja zemljišnih knjiga - očito manja u odnosu na dobit koju će na koncu država imati. Jer, kako inače ljude natjerati da se brinu o svojoj imovini? Stoga, možda bi sutkinji Domić trebalo ponuditi mjesto savjetnika u Ministarstvu pravosuđa za projekt sređivanja katastra i zemljišnih knjiga. Ionako je, prema presudi šibenskog suda, bila samo previše marljiva, pa zašto onda tu marljivost ne iskoristiti na pravi način? Svojim entuzijazmom zasigurno bi brzo riješila taj problem, jedan od najvećih na hrvatskim sudovima.
Osim toga, država bi joj se trebala i ispričati, vratiti joj sve plaće koje ne prima otkad je razriješena dužnosti, a ne bi bilo loše ni da je angažiraju na pravosudnoj akademiji kako bi sucima neposredno prenijela svoja dragocijena iskustva u vođenju bračkog Općinskog suda.
NAPOMENA: Za bolje razumijevanje problema, poželjno je pročitati i prethodni post.
Oznake: sređivanje zemljišnih knjiga, Drava, nepravda, afere
komentiraj (12) * ispiši * #
: