nedjelja, 12.08.2012.

DubokoPlavo :)

Ne znam kako vi, ali ja uopće nemam naviku otvarati poziciju komentara u svom blogeditoru, barem je nisam imala do sada. Otkad pišem blog, dakle, u više od dvije godine... ajoooj, promakla mi obljetnica, sram me bilo, evo su upravo prošle i pune tri ... ne znam točan broj ulazaka, ali garant stanu na prste jedne ruke. Sticajem okolnosti, upravo jučer je otvorim, i iznenadim se - vidim poduži komentar od dana ranije, a znam, maločas sam bila na blogu, i nisam ga vidila... otvaram ponovo blog, vidi stvarno, nema ga ... pa otvaram ponovo editor... pa blog... pa editor... pa, 'ko je tu lud, hmm... a valjda sam ja jedini mogući kandidat ...
I da ja sad skratim priču, konačno sam se sjetila kliknuti na onu žutu kockicu za post . što je riješilo enigmu.. ajoooj, gdje li je to, i kad li sam ja to pisala . Komentar je, naime, ostavljen dan ranije, ali ispod jednog od mojih prvih postova, (na)pisanog još 05.08.2009., dakle, prije pune tri godine, gotovo na samom početku blog(ov)anja. I da jučer nisam ušla, ni sama ne znam zašto, u svoj blogeditor, komentar bi mi, lako moguće, promakao za vijeke vijekova... amen ... ili bih ga otkrila tko zna kad.
Al' dobro sad, ne bi to bila nikakva velika tragedija, samo mislim da bi bila šteta, jer komentar zaslužuje da ga se vidi i pročita, bez obzira na činjenicu, što usput i hvali moj blog, jel'te ... izvin'te, ne pušim, samo sam kulerica ...
Naravoučenje ... blogeditor ne služi samo za pisanje postova ... ...

Dragi moj DubokoPlavi
Kao prvo, zahvaljujem ti od srca što si osjetio potrebu pohvaliti moj blog, i podijeliti sa mnom svoje vlastito iskustvo... s tvojim riječima se slažem, i doista im nemam šta ni dodati ni oduzeti... možda bih samo prokomentirala ovo... jednim malim djelom cu se sloziti s tvojim obrazlozenjima... jer nisam sigurna da li si čitao cijeli blog, ili si tek na početku čitanja, gdje si i ostavio komentar... naime, mislim da bi se mi složili i puno više nego malim dijelom, jer... koliko god i ja poštujem i volim svoje pretke, i koliko god mogu razumijeti i ondašnje okolnosti, i siromaštvo, i njihovu nemotiviranost za "sređivanjem papira", dijelim tvoje mišljenje i o aljkavosti, i o nebrizi, i o raznim kalkulacijama, kako u datom momentu "prevariti državu" i izvući nekakvu financijsku korist... jednostavno rečeno, takav obrazac ponašanja vremenom je prešao u tradiciju i "normalnost", nažalost sve do današnjih dana... mislim da sam nedavno, u jednom komentaru i rekla, da mi se čini, kako smo "varajući države", u konačnici prevarili sami sebe ... a što se koštanja tiče, i meni se čini, da ću na kraju balade sve to kupiti, a ne naslijediti... i ne sumnjam, uopće, da si prošao kalvariju, jer i sama znam što prolazim godinama... veliki ti pozdrav, i još jednom, hvala od srca na iscrpnom i hvale vrijednom komentaru i

P.S. Ništa nova, ništa nova, da se izrazim riječima pjesme... sve je isto ka' i lani, pardon, ka' i prije 8 godin... ma kojih 8, božemepomozi... sve je isto, evo će još zamalo, i zadnjih 30 godin, koliko god da se vlasti i vlastodržaca obrnilo u ovoj Lipoj Našoj, mi uvik na tuku... ista meta, isto odstojanje... ma, kad još malo bo'je promislin, oli ni sve isto... još od Austrougarske, e ši... ma i gore, jerbo su oni čuda učinili s knjigami u 6 miseci, ako točno tvrdi lipi moj DubokoPlavi , a mi se još uvik štekamo na te njihove knjige, koje smo u međuvremenu samo ištracali i išporkali... a e, nismo ih u stanju ni održavat' kako spada, i kako to činu sve normalne, uljuđene i dobro uređene države, a ši...
P.P.S. Ajoooj, opet mi promakla obljetnica, sram me bilo, evo je prošlo punih 8 godina moga blog(ov)anja......

Oznake: nasljedstvo, vlasništvo, zemljišne knjige

Po životu sam tek zagrebla, sa sunčane njegove strane, jer ova zadnja rasprava barem toliko i zaslužuje. Lamentirati bi se dalo neizrecivo još, o životu lopovu i kockaru, koji iz rukava nemilice izvlači i lišine i ase, a katkad ih, eto, udijeli i istovremeno, pa igraš a da ni sam ne znaš kako. Danas odigraš tugu na sreću, sutra sreću na tugu, a kako god da izabereš, srce ti na pola živi. Ali ostavimo to za jednu drugu rundu o životu.

U okvirima mog malog života, ova rasprava je uistinu povijesni događaj, kojeg bi trebala zabilježiti dok su mi misli i osjećaji još bistri i na zbroju.

Nakon 27 godina sudske nadležnosti za diobu suvlasničke zajednice pradjedovih nekretnina... i nakon 15 godina od pravomoćnosti rješenja o diobi...

u zapisniku sa sudske rasprave od 23. rujna 2016. godine, velikim štampanim slovima piše:

... GLAVNA RASPRAVA DOVRŠENA...



a to se odnosi na čestice zemljišta (komada 8), koje su mi pripale slijedom nasljedstva od mojih prednika... pradjeda, bake, mame... ja sam, dakle, treća generacija. Aleluja!

Objava presude se zakazuje za 07. listopada 2016. godine u 7,15 sati

Prisustvo nepotrebno – to nigdje ne piše, ali je izrečeno usmeno od strane sutkinje.

To bi za sada bilo to, gledajući stvar od konca, a konac ipak djelo krasi. Sad valjda treba sačekati da skonča ovaj sudski postupak, pa da presuda postane pravomoćna, a nakon toga bi išla uknjižba. Valjda tako nekako i bude.

A sad se vratimo malo na početak. Kako kod mene gotovo ništa ne prolazi glatko i bez komplikacija, tako me je zblesilo i ovaj put, kad sam se najviše priželjkivala izvući iz svega. Nikad manje zainteresirana, mislila sam čak i ne ići, ako ne moram. Telefonski sam uspješno odradila onaj dio sa svjedokom, mislim da bez toga ne bi ni išlo, a sve ostalo sam mislila prepustiti odvjetniku. Bez puno misli. Bez specijalnih očekivanja. I bez kopanja po odvratnim papirima.
Ma, ne more mi bit... kaže odvjetnik večer prije, kako je u groznici pod visokom fibrom, i kako je javio sutkinji da neće biti na raspravi... pa tako bliže, i tako dalje, krene on meni tumačiti, a ja već pod fibrom, pardon, pod visokim tlakom... pojma nemam šta mi sve reče, ali me otpravi riječima... "ništa ne brinite, sve će biti dobro". Tako znači... sve će biti dobro, a šta meni već sad nije dobro, koga briga. Duplo mi pred očima, dupla muka na srcu, dupla nervoza u duši, dupla težina u nogama. Duplu mi ljutu još dajte vamo, pa neka gre sve lipo... uduplo!
I sad ti kamena, ni kriva ni dužna, kopaj po tim mrskim papirima, makar i ne znala šta ti uopće treba, i da li ti išta treba. Na koncu je ispalo, da je sutkinja dva ugovora od mene kopirala, uz komentar "ja ne znam zašto ti odvjetnici daju dokumente na kapaljku". Šta bi bilo u suprotnom, da ih nisam imala, i da li bi sve jednako dobro skončalo, pojma nemam. Aleluja!

Još bi samo koju rekla o svjedoku, jer je taj dio i inače težak, u situacijama kada je "pupčana vrpca" s mjestom davno prekinuta. Nama je, uz to, i dodatno bilo teže, zbog jedne davne prijave, o kojoj tek trebam napisati koju... pa slijedom mojih pretpostavki o malomišćanskoj sredini, gdje svak sve i o svakome zna... a tim slijedom i bojazni o "traženju svjedoka svijećom", u tim i takvim okolnostima... neizmjerno sam zahvalna našem susjedu koji tamo živi, i koji mi je, evo, po drugi put došao na sud za svjedoka. Sasvim je dovoljno da (po)znaje naše (zadnje živuće) pretke, da zna gdje su imali i obrađivali zemlje (koje "sada predstavljaju bušak, na kojima nije ništa rađeno već posljednjih 50 godina"), i da pamti iz djetinjstva mene, koja sam sva svoja ljeta tamo provodila, i s njegovom sestrom prijateljevala. Kako smo se mi, unutar familije međusobno podijelili, nije mu poznato, a ne treba mu ni biti. I to je cijela istina, samo istina i ništa osim istine. Amen! Aleluja!


Dubrovački Trubaduri /Dubrovački Poklisari/ - Šumi, šumi more

Oznake: rasprava, sud, nasljedstvo, uknjižba