Marketing
Aktualnosti - šesti dio
petak, 07.08.2009.
O diobi iz mog kuta
Dioba ili razvrgnuće suvlasničke zajednice je jako težak proces, tim teži što ima više suvlasnika i što je prošlo više godina od smrti početnog vlasnika, čija se imovina dijeli. Namjera mi je objasniti srž problema, ukazati na činjenicu da se familije u diobi, u pravilu, godinama iscrpljuju nepotrebno, ali rekla bih i neizbježno, da bi na kraju, ipak bili prisiljeni napraviti ono što su trebali na samom početku, a to je sjesti i dogovoriti se. U našem slučaju je, barem, bilo tako.
Naime, za diobu je potrebno pregovarati, što znači, davati i uvažavati prijedloge i protu-prijedloge, pristajati na kompromise, ne ukopavati se samo u svoje početne stavove i od njih ne odstupati. Svi suvlasnici bi trebali biti spremni razgovarati, ako treba i u nedogled, saslušati sve i svakoga, razgovarati, razgovarati i ponovno razgovarati, ako treba danima i mjesecima 
. Za pregovaranje je potrebno jako puno umijeća, strpljenja, dobre volje i želje da se postigne dogovor, i to od strane svih suvlasnika. Recite mi da to nije Sizifov posao, gotovo pa nemoguća misija!!! 
.
A kad govorimo o diobi imovine predaka, pregovaranje je daleko teže iz jednostavnog razloga što se radi o rodbini. U svaki razgovor i diskusiju uključeno je toliko mnogo različitih emocija svakog suvlasnika ponaosob, toliko isprepletenih rodbinskih odnosa, toliko mogućih trauma i nepravdi iz djetinjstva, koje onda, iz vrlo banalnih razloga, mogu u čas dovesti do nerazumnih i teško dokučivih izljeva bijesa, mržnje, vrijeđanja 
. Obično se to i dogodi već na samom početku, tako da razgovori i pregovori još nisu kako treba ni započeli, a već su se pretvorili u svađu i zlu krv 
. Mislim da je to, u većini slučajeva, gotovo nemoguće izbjeći, a činjenica je da svim suvlasnicima nanosi ogromnu i nepopravljivu dugoročnu štetu. Tamo gdje započinje svađa, tu završava svaki razgovor, podiže se nepremostivi zid i ulazi se u slijepu ulicu iz koje je teško izaći 
.
Konačan rezultat svega, gore navedenoga, je da vaša dioba može trajati godinama, skupljati i prašinu i paučinu u sudskoj ladici, a opet će i jedino završiti ako se dogovorite. To je jednostavno tako iz razloga što vam u sudskom procesu rješavanja diobe, nitko u društvu neće pomoći. Ni lokalnu zajednicu, ni sudove, ne zanimaju vaši međurodbinski odnosi, vaše svađe i razmirice i nemogućnost dogovora, po njima se doslovno možete i ubiti 
, to je samo vaš problem. Ja mislim da bi mogli i trebali pomoći, jer je i u interesu društva da sudski procesi traju što kraće. Stoga ću se posebnim člankom vratiti na ovaj problem.
Da potkrijepim sve gore izrečeno, mogu reći, da je naša dioba, o kojoj će još biti govora, formalno trajala 17, a službeno 12 godina, i možda bi još skupljala prašinu i paučinu u nekoj sudskoj ladici da se, uz angažman i pomoć odvjetnice 
, na kraju, ipak, nismo dogovorili.
Pametnome dosta 
.
Knjiga Anele Borčić: "Garbin, zao vjetar"
malomišćansko štivo (otok Vis), u kojem će se pronaći svi oni, što muku muče s diobom u familiji
ponedjeljak, 14.08.2017
P.S. Ovdje nemam šta pametnoga ni dodati ni oduzeti, a mislim da ni danas nije bolje nego jučer... dioba je prvi i najteži kamen spoticanja, na kojem se većina familija odmah spotakne, da ne rečen, međusobno zavadi. I tu onda teško pomaže itko, pa i sud, ako među suvlasnicima nema dobre volje za dogovorom i kompromisom. U naše vrijeme nije čak postojala ni mogućnost sudskog mirenja (danas ima zakon, mislim), mada ne vjerujem da bi nam i ono pomoglo, jer i oko njega trebaju biti suglasni svi, što je i opet teška misija.
Vrzino je to kolo, kako god okreneš, pa mislim da bi u tom (prvom) segmentu država mogla i trebala odrediti nekakve zakonske rokove, koji bi "prisilili" suvlasnike na dogovor, jer, obično tu i bude tek jedan nerazuman, ili barem najnerazumniji, koji onda koči i sve ostale u dogovoru.
O tome, malo opširnije, u slijedećem nastavku.
Post je objavljen 14.08.2017. u 19:09 sati.