Konobarica s tastature
četvrtak, 08.01.2026.
Rollercoster
Pozdrav narode!
Ne bijah nešto redovito u zadnje vrijeme ovdje.
Samljeo me prosinac, ne sjećam se kada tako. Ne poradi blagdana i sveopće poznatog ludila koje tad tradicionalno zavlada, a koje jest svakako dalo svoj doprinos kaosu.
Posao, malo klimavo mamino zdravstveno stanje, Bubi, umor, mlin svakodnevice, kratki dani... U 6 ujutro odem, u 6 - 7 navečer sam ponovno doma...
Ukratko - ne ponovilo se.
Glede posla, pomalo se smiruje iako ima još administrativnih radosti koje treba pozavršavati u naredna dva tjedna. Mama je, hvalabogu nadošla, iako ju svako vanredno stanje i boljetica poprilično dezorijentiraju i bace van ravnoteže. Za 2 tjedna ući će u devedesetu. I vrlo sam svjesna svega. Svaki zajednički dan veliki nam je poklon i zahvalna sam na sve i jednom. Ipak, da konfuznih dana nemoći i bolesti bude sve manje, po mogućnosti da ih uopće ne bude, usrdno se molim. Jest, namuči se onaj koji ima zadaću biti njegovatelj i podrška, ali nitko, a osobito kad se zagazi u tako duboke godine, nije zaslužio muke i patnju. Jer dovoljno se kroz taj dugi život napatio.
Bubi više nije s nama. Nakon gotovo mjesec dana strepnje, pokušaja, želje da nam čim duže bude tu - morali smo se od njega oprostiti. Uz infuzije, što kod veterinara, što doma navukli smo još jedan zajednički Božić. Doslovno navukli. Možda malo i sebično. Ali tako smo htjeli da bude što duže s nama. Neću opisivati išta. Bubi je dobio bubrežnu infekciju koja je jako baš eskalirala. U ponedjeljak, dvadeset i devetog prosinca otpratili smo ga na neko mjesto gdje za njega više nema patnje i boli. Odveli ga zadnji put tamo gdje se tako nije volio voziti pa bi uvijek u autu obavio ritualno kakaknje, ali kad bi stigao bio je najbolji pacijent ikada. Ovaj put nije bilo nikakvog protesta. Bili smo s njim do samog kraja. Isplakali dušu. Tko god je prošao nešto slično, zna o čemu pričam.
Do njega imali smo dva mačka koji su nam došli. Njega smo baš htjeli. U međuvremenu nam je spletom okolnosti stigao i Rocky, ali mačka sa takvim karakterom niti jesmo niti ćemo ikada imati.
Kroz kojih tjedan dana trebala bi nam stići urna. Dali smo ga kremirati i bar će na neki način biti uvijek s nama.
I kako to život uvijek poravna, nakon kiše sunce i to, na prvi dan Nove godine stigla nam je predivna vijest. Točno na četvrtu godišnjicu veze Juniorka i njen dragi su se zaručili. Priznajem, nije nas mnogo iznenadilo jer stabilni su i toliko zreli svih ovih godina, on je super dečko i sve je nekako bio logičan slijed. Svu im sreću ovog svijeta i život kakav si požele od srca Zakoniti i ja želimo. Pir još nije u planu, no kako Bog da i kako si oni poslože - bit će.
I tako...Rollercoster.
Iscijedile su me sve te emocije. Iscrpile podobrano.
Naposljetku, blagdan Tri kralja, Badnjak, neradni dan u kojem je prvi snijeg lijepo zabijelo dolove i brijeg, pa tako i ovaj naš brežuljkasti grad spustio je u mene neki mir. Nakon dugo, dugo vremena bio je to dan u kojem sam istinski uživala.
Ne radila ništa osim ručka, izašla na parking na grudanje i slaganje mini snjegovića i onako pravo baš i bezobrazno uživala u miru i ljepoti tog dana.
Eto dragi moji uz nadu na češće druženje ovdje, uz jednu jedinu želju u ovoj friško načetoj godini - zdravlje i isto tako samo jednu novogodišnju odluku - više misliti na sebe, srdačno vas sve pozdravljam ovim prvim, od nadam se mnogih, postova koji će usljiediti.
