Jeka tisine

nedjelja, 31.01.2021.

Tjeskoba

Nocni napadaji tjeskobe su se prelili i na dan.
Drzim se rutine s terapijom, ubacim tu i tamo koji misar preko dana da se odrzim u funkciji.
Osjecam se izmoreno. Koliko god spavala. Kretnje su mi teske, refleksi nikakvi. Pusim daleko previse.

Najgora stvar je da to ne mogu izbaciti van. Nemam nikog za pricanje. Svi ocekuju da nesto budem, nesto odradim... Moji ne mogu ni uspavati bebu bez mene. U cetiri mjeseca svega par puta nisam ja mijenjala pelenicu ili hranila Malecku.
Da nema nje, prijavila bih se u bolnicu na lijecenje istog casa.

Osjecam se samo. Tesko je uopce pojmiti koliko mozes biti sam u punoj prostoriji. Ipak, jesam. Ne mogu reci da ne volim svojeg muza i obitelj... Ali ocekuju previse od mene. Ne mogu. Povremeno se moram isplakati.

Treba mi toplina. Zagrljaj. Nesto...
Treba mi da se opet osjecam zivo.

petak, 29.01.2021.

Neinspirirana

Ponekad se osjecam kako izgaram od inspiracije. Doslovce sve oko mene mi je zanimljivo, vrtim u glavi tisuce pitanja sve dok ne shvatim kako i zasto.
Danas nije takav dan.

Odradjujem obaveze na autopilotu. Pusim vani tek toliko da se dimi. Probudim se iz tog stanja za Voljenog i Malecku, ali opcenito, nista me ne zanima ni uzbudjuje.

Raspolozenje ravna crta, bez varijacija. Znam da je to i terapija i varijacija u tlaku (niskotlakas sam, osjetljiv na vrijeme vani) i umor... Mozda mi samo treba odmora.

Stvar je u tome da obicno i kad kao odmaram, zapravo ne odmaram. Vrtim visoke okretaje u glavi. Snovi, kad sanjam, uvrnuti su i cudni. Budim se umornija nego sam zaspala.

Mozda si mogu dozvoliti dan-dva neaktivnosti. Tek toliko da skupim snage za dalje. Onda se vracam s pregrstom novih ideja. Lepezom emocija. Igrom rijeci.

četvrtak, 28.01.2021.

Dodir

Osjet dodira je cisti elektromagnetizam. Doduse, vi fizicki nikad ne mozete dotaknuti drugu osobu. Elektronska polja dviju osoba, oba nabijena negativno, odbijaju se. Tako da izmedju dvije osobe u zagrljaju ipak bude neki mali prostor, praznina. Sudjeno nam je da nikad uistinu ne taknemo drugu osobu, samo da dodjemo do ruba njena elektronskog polja.

A i taj dolazak do ruba izaziva vatromete.

Zivci na povrsini koze se pobudjuju. Elektricni signal putuje nepojmljivom brzinom do mozga. On potom tumaci toplinu necijeg zagrljaja. Teksturu koze. Silu kojom ste zagrljeni. I tek onda mnostvo kemikalija kola mozgom. Ako je zagrljaj dobar, oslobadjat ce se tri kemikalije. Vatromet kemikalija.

Dopamin. Ili Uzbudjenje.
Serotonin. Ili Sreca.
I meni najdrazi, oksitocin. Bliskost.

Buduci da s prva dva imam ozbiljnih problema, razvila sam svojevrsnu ovisnost o oksitocinu. Osoba sam koja treba puno kontakta. Koja voli zagrljaj. Ali samo od odabranih. (Zazirem od dodira osoba koje mi nisu drage.)

Mislim da je zanimljivo to sto smo istodobno osudjeni da nikad doista ne dotaknemo voljenu osobu, sto ce izmedju nas uvijek postojati barem ta mala praznina... Medjuprostor... A opet, cim je osjetimo blizu svog polja sve u nama treperi, proizvodi mjerljivu struju i odredjene molekule.

Mozda je jedini nacin na koji mozete uistinu nekoga dodirnuti... Jest srcem. (Ne fizickim organom, nego onim dijelom vas koji voli.)

Kozmicka pjesma

Prosireni komentar na raspravu kod prijatelja @Vrtlog.
Iliti, teorija struna bez jednadzbi.

Kud god da se okrenemo, dozivljavamo kozmicku pjesmu. Zvuk je samo titranje cestica zraka. Svjetlost ples elektricnih i magnetskih polja jedno oko drugog. Isto vrijedi i za cijeli spektar EM zracenja.
Otkucaji naseg srca daju nesto nalik sinusoidama. U nama se odvija bezbroj ciklickih procesa.
Jesmo li mi, u principu, titranje?

Idemo razinu nize. Cestice u nama u stalnom su gibanju. Atomi, kaotican ples elektrona oko jezgre. Stari kao Kozmos sam, neki. Neki nastali u srcima zvijezda. Neki, koji nas ne grade, u kataklizmickim kozmickim dogadjajima.

A ako se spustimo na razinu najsitnije, sto bismo vidjeli? Tesko je predociti si Planckovu duzinu. Nesto toliko sitno je van svakog naseg iskustva.

Ali mozda... Mozda je na toj razini ono najnize tek vibrirajuca struna. Koja titra u dimenzijama koje si ne mozemo predociti, ali mozemo izracunati.
U srzi svih nas je kozmicka simfonija. Vibrirajuci orkestar postojanja.

srijeda, 27.01.2021.

Glazba

Neobicno je to kako odredjene faze zivota vezemo uz odredjenu glazbu, kao podlogu za odredjene dogadjaje, poligon za raspustanje emocija, ponekad i hranu za um.

Moje djetinjstvo obiljezile su Balaseviceve pjesme. Zahvaljujuci tati. Nas troje malih igramo se na podu dnevne sobe, dok iz tatove radione prodiru zvukovi sivace masine i Balasevicevih pjesama. Po jednoj od njih sam i sama dobila ime.

Odrastanje je bilo teska alternativa. Otpor prema svijetu i odredjenim dijelovima drustva, pa i sebe, rezultirao je trazenjem. Alternativni zanr je dovoljno raznolik da je neko vrijeme zadovoljavao moju potrebu za drukcijim i novim.

Dolaskom na fakultet i kasnije, upoznavanjem Zakonitog, sve vise sam u metalu. On slusa trash i death varijantu, ja progresivni. Pogotovo dobro dodje kad moram nesto zahtjevno obaviti, stavljam slusalice, uzivljavam se u ritam, radim...

Nikad nisam bila za nesto narodno, turbofolk i njegove nove varijante, pop mi je plitak. Dobar rock znam cijeniti. Jazz za opustanje, klasika kad se osjecam emotivno. Ali spomenute zanrove ne vezem za bitne dogadjaje, mozda tek odredjene pjesme.

I tako... Ovo je malo laksi post ;)
Sto vi slusate?

utorak, 26.01.2021.

Malecka

Palim cigaretu na vecernjoj hladnoci. Ne smeta mi, iako temperatura ide prema minusu. Malecka spava cvrsto na toplom. Bilo je neobicnih nekoliko dana. Kao da smo obje nekako nemirne.

Da, bilo je i puno njezinih osmijeha i gugutanja, ali i zvukova visih decibela. Imam jako glasno dijete.

A cini se da ce i biti jako razgovorljiva. Gugucemo mi tako, oponasamo jedna drugu. Ona vice kad zeli cuvanje, hranu ili spavati. Prepoznajem po zvuku vec koje od toga zeli.

I dani prolaze. Nekako ne stignem uzeti predaha sve dok je budna ili kad moj muz ili moja mama malo preuzmu.
Malo dijete je fizicki, psihicki, emocionalno i financijski zahtjevno. A zelim joj dati sve sto mogu.

Ona ce vjerojatno biti jedinica. Ne znam usudjujem li se opet na redukciju doza, sto sam ucinila kad sam nju nosila. Bojim se da iz te redukcije imam posljedice, ali barem je ona rodjena zdrava. Savrsena.

I zelim joj... Da bude sretno dijete. Da odraste u sretnu djevojku, a onda i zenu. Onu koja ce znati i pruziti i primiti ono najbolje.

Cesto me strah za nju. Nosi polovicu mog genetskog zapisa. Nadam se, ne onu prokletu polovicu. Neka naslijedi prirodnu znatizelju, otvoren pogled, sklonost prema pomoci drugima. Ostalo neka ima od njezinog tate. Stalozenost. Smirenost. Toplinu.

Znam da na to ne mogu utjecati. Znam i da pruzanjem ljubavi i topline mogu protiv dijela genetike. Znam sve o interakcijama gen-okolina, na teorijskoj razini... Ali praksa...

Nekad se bojim da cu zakazati kao roditelj. Valjda se toga svi roditelji boje. Ali za Nju, spremna sam pustiti svoje limite po strani. Voljeti je bezgranicno. Moje Maleno.

ponedjeljak, 25.01.2021.

Razbacane misli

Moja dva voljena bica su zaspala. Na strazi sam opet jer je Malecka navecer opet imala jaki refluks. Spava sad izmedju nas. Gledam ih tako i mislim kako mu iz dana u dan vise slici. Ona je velika i jaka i cvrsta. Svijetle puti i kose. Nadam se da ce naslijediti i njegovu mirnocu i stalozenost.

Zadnjih dana vrtim neke ideje, osobna razmisljanja i stvari koje sam pokupila obrazovanjem. Bolje to nego iz dana u dan objavljivati zapise iz pakla depresije. Ljudima je tesko objasniti kako se osjecas, pogotovo ako spadas u kategoriju visokofunkcionalnih.

"Ali, ti si lucidna/sredjena/salis se/radis/imas obitelj..." Da, jesam. Sto ne znaci da se ne raspadnem pa skupim bezbroj puta dnevno. Stvar je odrzavanja i nepustanja.

Bolest ima mnoga lica, moje ne odaje njezine znakove. Nije samo dobra kamuflaza, nego... Neka vrsta brutalne discipline. Necu plakati kad me moje dijete treba. Kad mi muz dolazi s posla gladan. Kad me ucenici zovu za pomoc. Kad roditelji ocekuju da se drzim u redu. Necu i gotovo. Za to je neko drugo mjesto i vrijeme.

Kad svi spavaju. Noci su najteze, obicno zaspim cvrsto tek pred jutro. Moji osobni demoni ispuzaju... Borim se koliko mogu. Dok mogu. Cesto pobijedim, nekad ne. Nekad ih zagrlim, pa se utisaju. Nekad ih ignoriram. Mijenjaju strategiju svaki dan, pa moram i ja.

Pa pisem... O onome sto me opusta. Ovih dana su to svemirske misli... Nekad su to price o Ljubavi. Nekad o prijateljstvu. Svemu onome sto je lijepo i vrijedi.

Te misli ostavljam ovdje. Nekad od njih motam paucinastu mrezu. Nekad ih slazem poput slagalice. A nekad ih, kao sad, ostavljam razbacane.

(Dis)Harmonija

Ovo je zapravo razmisljanje nad komentarom blogerice @Mikitarije.

Moze li kaos postati toliko kaotican da stvori harmoniju?

Dugo sam razmisljala o tome. Onda sam shvatila da se to redovito dogadja. I da je to mozda mehanizam iz kojeg sve nastaje.

U pocetku bijase Kaos. I Potencijal. Potencijal za stvaranje. Poligon za Kreaciju.
Kaos je kao... Mnostvo razlicitih tonova, neopisivo puno vibracija. Kao orkestar nad orkestrima u kojem svaki sudionik svira svoju melodiju.

A onda... Na trenutak (treptaj oka u kozmickim skalama) u neredu je stvorena najljepsa pjesma. Harmonija.

Ta Harmonija, ta pjesma, nas je Svemir, nase titranje. Ono je utkano unutar njega, i unutar njega kakofonija cesto stvara divnu harmoniju, kao presliku nekadasnjeg Stvaranja.

Zasto smo tako uvjereni da je nasa pjesma jedina moguca? Nije li bahato misliti da smo Jedni i Jedini?

Mozda je pjesma Drugih nesto Drukcija. Razliciti zakoni fizike, razlicite prirodne konstante. Ali i dalje je Pjesma. I dalje je Harmonija. I dalje je Postojanje.

Ovo je moj pokusaj objasnjenja teorije multisvemira, nepotvrdjene, ali ipak... Toliko privlacne, a opet zastrasujuce. Nekad se moramo odreci naseg Ega koji nam govori da moramo biti posebni zato sto smo Jedini.

Ne, nasa posebnost nije u tome. Posebnost je u tome da u sebi nosimo trenutak stvaranja, drevnu pjesmu, Harmoniju. Utkanu u nase bice.

Entropija i obrasci u kaosu

U meni se uvijek nesto komesa. Prelijeva. Mice kaoticno u svim smjerovima. Izvana, imam neki svoj zacrtani put. Medjutim, on je rezultat tek obrazaca u kaosu.

Osjecam kako me nosi entropija.
Neuredjenost Svemira uvijek raste.
Nisam savrsen kristal, zamrznut do razine da u meni postoji tek ples elektrona oko jezgara svih mojih atoma.
Nakupina sam, heterogena koliko mogu biti. I moji atomi titraju... I titraju... I titraju...

Rezultat sam igre slucaja. Da su se parametri samo mrvicak drukcije poslozili, to ne bih bila ja.
Cak razlikujem zivote unutar zivota.
Svaki od njih ugasen je nakon sagorijevanja u cistom kaosu.

I ponovno sam, iz kaosa, rodjena. Igra sansi.
Rezultat entropije. Obrazac koji se slucajno pojavio.
Obrisi slike nastale iz pepela proslog.

Voljela bih nekad da sam mir. Nekad i budem umirujuca. Ali samo za one koji doista znaju razornu snagu unutrasnjeg titranja... Za one, koji su, poput mene, svjesni da su tek obrazac u moru neuredjenosti.

nedjelja, 24.01.2021.

Self help

Bit cu iskrena do bola. Imam ogromnu averziju prema self help savjetima. Valjda zato sto smatram da je svaka osoba Svemir za sebe i da je gurati nekoga u svoj kalup pogresno.

Ok, ti si kao neko savrseno, prosvijetljeno bice.
Sto ti onda treba necija paznja, necije vrijeme, a cesto i neciji novac?

Bila sam los vjernik, a jos losiji meditant. Ne mogu slijediti upute koje bi me vodile u raj/vise stanje svijesti. Sve u meni se opire uopce toj ideji.

Ne zelim u raj. I ne zelim biti prosvijetljena.

Zelim... Zelim da moji bliznji stignu u neko stanje liseno brige i bola. Da ih Netko ili Nesto cuva, kad ja ne budem mogla.

Ne zelim prestati osjecati bol. Ona mi govori da sam jos ziva, jos prisutna, jos tu, da disem i borim se. Da jos imam nesto za obaviti tu dok ne nestanem.

Jer, to zelim jednog dana. Totalno gasenje.

Jednom sam obecala (Nebu?) da cu biti tu za one koji me trebaju. Ali ne s pozicije viseg stanja. Dijelit cu njihovu bol uz njih, rame uz rame. Drzim se tog obecanja.

Zato mi nemojte, molim vas, prodavati price mistika i gurua i njima slicnih. Meni te price ne trebaju.

Trebaju mi price stvarnih ljudi. Sto te razveselilo danas? Nad cim sad razmisljas? Osjecas li ljubav oko sebe?

Sitnice i detalji... Nikako ne obecanja grandioznosti.

Sila je masa puta akceleracija

I to vrijedi posvuda u Svemiru. Bez iznimke.

Doduse, tek nedavno smo shvatili sto masa jest.
A mjeriti akceleraciju u dinamickim sustavima nije lako.
Ali jednadzba jos stoji.

Sile trenja i razlicite vrste inercije zele sprijeciti masu da se giba. Na kraju, kretanje ili gibanje, stvar je samo toga koja ce sila (ili njihov zbroj) biti najjaca.

Nakon kratke poduke iz fizike, upirem svu svoju (za zensko, poprilicnu) masu da se natjeram da krenem dalje. Put nije ravan, zapinjem o svaki kamencic i neravninu. Troma sam.

Ali nije li to samo znak da postujem zakone koji podupiru ovaj Svemir?

Da, inercija i trenje me ponekad zele rastrgati kad god se pokusavam pokrenuti silom.
Mozda je u tome i poanta.
Ili koristiti jacu silu ili zbroj manjih.

Znam koja je jedina sila koja se tako ponasa, a nije uvrstena na listu Velikih Cetiri.
Ona najjaca, koja prozima Prostor-vrijeme.
Djeluje na ogromne udaljenosti i to je jaca sto se vise dijeli.

S punim pravom (barem u mojem kutku Svemira), odgovorno tvrdim da je najjaca sila ipak Ljubav. I ona, samo ona me moze pomaknuti s mrtve tocke.

subota, 23.01.2021.

Krpanje

Ovo sto imam je problem. Kazu da je priznati problem prvi korak, ali ipak idem korak dalje. Dizajnirana sam za rjesavanje problema. Svasta sam u zadnje vrijeme radila krivo. Pa radim listu.

Previse sam se zatvorila u sebe opet. Osoba sam koja treba puno kontakta. A ja bjezim od svake prilike da se otvorim ljudima.

Pijem. Doduse, ne puno. Odricem se i onog povremenog pica navecer. Alkohol i terapija se ne mijesaju. I tocka.

Premalo se krecem. Od osobe koja je znala napraviti po 10 000 koraka u jednoj setnji, svela sam kretanje po kuci. Domet su mi stepenice vani.

Nabila sam dosta kilaze. Doduse, ubrzo nakon poroda sam se vratila u stanje da mogu obuci traperice. Ali i dalje sam preteska. Vjezbanje i pravilna prehrana.

Pokusati smijati se vise. Pokusati voljeti vise. Traziti pomoc kad je potrebna. Nisam svemoguca i ne mogu ovo sama.

I... Iskazati duboku zahvalnost za sve one koji su tu za mene. Moj muz, moja obitelj, svi vi ovdje koji navijate za mene. Veliko HVALA.

petak, 22.01.2021.

Ona je Razlog

Nocne epizode sve jace pogadjaju. Osjecam... Bol i hladnocu. I onda nistavilo. Prve dvije stvari jos nekako toleriram. Nistavila se bojim. Nistavilo je opasno.

Nakon tri sata plakanja u komadu, dok su svi ostali spavali, trazila sam razloge zasto se uopce boriti s ovim. Nije me uspio smiriti ni zagrljaj voljenog.

Pustila sam ga da spava dalje. Ovo nije njegova bitka. Nadam se da on nikad nece proci ovo prokleto stanje. Ne postoje rijeci kojima bih objasnila.

Iz zipke tad zacujem meskoljenje i tihi plac mog djeteta. I u istom trenutku pustam po strani to sto sam slomljena u komadice.

Stavljam je na krevet izmedju nas. Spremam joj bocicu hrane. Hranim je i ususkavam. Ubrzo drijema poput malog andjela.

I shvacam... Ona je taj Razlog koji me jos drzi. Ona me treba i za nju sam spremna uciniti sto god bude potrebno. Slomit cu se tisucu puta, ali cu se i dici. Boriti, tako da mogu paziti na Nju.

Trebat ce vremena da se izvucem. Ali ona to nece znati. Imat ce majku koja je voli i pazi.
Gledam svog usnulog andjela.
Ona ni ne zna da zapravo cuva mene.

Impuls

Moja neobično mirna osobnost nekad doživi nešto izvan uobičajenog.
Ničim izazvan, adrenalin počne kolati krvotokom.
Misli lete, povezuju se u mreže. Neuroni stvaraju nove sinapse.
Mišići spremni za borbu ili bijeg. Osjećam se... Kao impuls.

I osjećam se kao da sam više od sebe. Jača od sebe.
Kao da me ništa ne može slomiti. Skupljam se i ustajem.

Bojim se nepredvidljivosti impulsnih stanja.
Nekad iz njih mogu učiniti nešto lijepo. Stvaram.
A istodobno sam svjesna moći vlastite destrukcije.
Znam da mogu rušiti svjetove. Rušila sam ih prije.

Trošim energiju koja ne izvire iz mog izvora.
Onda je zračim u svim smjerovima.

A onda me impuls napušta. Spuštam se.
U stanje najniže energije. Mirovanje. Hibernaciju.
Pokušavam shvatiti što sam to zapravo doživjela.
Vraćam se u tišinu. U mir.

četvrtak, 21.01.2021.

Spartanka

Proslo je neko vrijeme otkad sam vidjela svoju karmicku sestru. Ima vise od godine. Javi se ponekad, prica mi o zivotu kojeg sam ostavila u Zagrebu. Kaze, spasila sam se. Svi guraju isto i po starom. Nedostaje mi ona. I moj sareni ostatak ekipe s fakulteta. Samo da popijemo kavu i popusimo koju cigaretu zajedno. Meni dovoljno.

A popile smo cijelo more kava zajedno. Popusile pola atmosfere. Dijelile jednu krafnu jer nismo imale za dvije. Mucile se s Visedimenzijskom nuklearnom magnetnom rezonancijom, spinskom jekom, zvjezdanim nebom i magicnim kutom.

Ona je moj Micko, ja sam njezin Ftic. Ona je pricljivi ekstrovert s mracnim smislom za humor. Ja sam totalni introvert, cesto ni na nebu ni na zemlji. Ali imamo zajednicku crtu. Borimo se, kad sve vristi da nesto ne mozemo, tek tad grizemo.

A da nas je zivot sibao, sibao nas je. Ima onaj pogled u ljudima koji se zapravo nikad ne upoznavaju, nego prepoznavaju. Ona zna kompletnu moju pricu (jedna od rijetkih), ja znam kompletnu njenu (i znam kad je humorom pokusava olaksati).

I ona je mozda u pravu, ima nesto sto nas duboko veze, iako smo sad udaljene. Nekako ovih dana mislim na Nju. Molim Svemir da mi je cuva. Onda tipkam poruku. Cekam odgovor. Budi dobro, Micko Spartanski.

Kalkulirani rizik

Dakle, ovih dana se vodi zucna rasprava o cijepljenju protiv virusa COVID19. Ovdje cu vam objasniti, iz znanstvene i ljudske perspektive zasto se osobno hocu cijepiti, kad za to dodje vrijeme.

Vecina vas nije svjesna da se upravo dogadja najveci eksperiment na planetu Zemlji. Vojska ljudi je sekvencirala genom smrtonosnog virusa, otkrila kako se siri i ponasa, te u manje od godine dana proizvela ne jedno, nego nekoliko cjepiva. Mozemo spasiti zivote. Necijih baka i djedova. Necijeg djeteta koje je prebolesno da samo primi cjepivo. Necije majke i oca, koji su igrom slucaja oslabljenog imuniteta.

Postoji strah. Jasno da postoji strah. Vecina nas ne voli unositi u sebe djelice nepoznatog virusa. Ali volim to zvati kalkuliranim rizikom. Da, mozda se ja osobno razbolim. Postoje nuspojave. Njih ce vam ljubazno objasniti svaki bolji lijecnik. Ali... Ali... Mozda vama, mozda nekom drugom, to spasi zivot.

Mi smo imali koronu u drugom valu. Moji roditelji, oboje blizu sezdesetih, jos uvijek osjecaju posljedice bolesti. Hipertonicari, srcani i plucni bolesnici. Ne zelim im to opet. Ili barem da im simptomi budu blazi, dodje li neki drugi soj. I zato sam spremna:
1. Informirati se
2. Procijeniti rizik
3. Cijepiti se ukoliko vidim da korist premasuje rizik.
Buduci da mi je zivot roditelja neprocjenjiv, cijepit cu se. Za njih i za sve one koje cjepivo ne moze primiti.

Muce vas kemikalije? To mi je struka. Da vam idem listati sve stetne i kancerogene tvari koje s uzitkom unoste, ne biste ni jeli, ni pili, a i disali biste s oprezom.

Ne kazem da u povijesti medicina i farmacija nisu grijesile. Googlajte Talidomid i spremite se na slamanje srca. Zbog toga je kontrola kvalitete svih lijekova, a i cjepiva, stroza nego ikad.

Skoro ce doci vrijeme da moja Malecka primi redovito cjepivo za dojencad. I primit ce ga. Pedijatrica objasnila da moze imati reakciju. Opet, ova tri gornja koraka. Zelim da odraste zdrava i da ne bude siritelj neke teske bolesti.

Istrazite. Informirajte se iz relevantnih izvora, ne sa stranica teoreticara zavjere. Pratite statistiku. Razmisljajte svojom glavom i srcem.

Znam da mozete bolje.

srijeda, 20.01.2021.

Auti i dobrota neznanaca

Imam traume od auta. Mozda i s pravom. Izgubila sam dva prijatelja iz djetinjstva u dvije razlicite prometne. I sama sam se dvaput slupala, jednom kao vozac, jednom kao suvozac.

Jutro je pocelo normalno, nakon teske noci. Rutina. Doduse, malecka se upiskila po sebi i bila malo razdrazljiva. Presvlacanje bebe. Dorucak za nju, pa mene. Kava, tus.
Isla sam na pregled kod ginekologa nakon poroda.

Vozim za grad, slusam stojedinicu. Usred grada propustam neku bakicu preko zebre prije jako prometnog raskrizja. Pokusavam krenuti. Propadne mi kuplung.

Sad, ja sam panicar. Ali pokusavam sve moguce da pokrenem auto. Palim onda dva 4. Trazim trokut. Vjetar odnosi trokut (ovdje puse prilicno jak jugoistocnjak). Drzim trokut i zovem tatu.

Onda se zaustavlja neki covjek. Pokusava on pokrenuti auto. Kaze, u suprotnom cemo jos nekoga zaustaviti pa gurati. Treba mu neko vrijeme, ali nekako uspije otkociti auto. Preparkirava ga na prvi parking. Gleda pod haubu. Kaze, vjerojatno je hidraulicko ulje nisko.

I onda nestaje. Ne znam jesam li se uspjela zahvaliti. Ovom prilikom, Neznance, hvala.
Inace, nalazi pregleda su u redu, osim tlaka, koji je bio do neba. Dosla sam doma. Zagrlila i uspavala svoju malecku. Popila tabletu za smirenje.

I shvatila da je moj strah od voznje jos veci. Mislim si,sto bi bilo da je kuplung otisao u voznji. Kako bi se onda snasla? Uglavnom, dobro sam. Samo se podsjecam da:
1) stvarno mrzim voziti
2) ljudi u principu jesu dobri i spremni pomoci.
Tocku 2) podcrtavam.

utorak, 19.01.2021.

Zarobljena

Osjecam duboke oscilacije ovih dana.
Cas sam neranjiva, cas mi se stare rane otvaraju same.
Cas osjecam golemu ljubav, cas njezinu suprotnost.
Ne mrznju. Gore je od toga. Ravnodusnost.

I onda pucam pod silama uslijed oscilacija.
Temelji se ruse u dubini sebe.
Osjecam se... Zarobljeno.

Zarobljeno u ovom zacaranom krugu iz kojeg ne mogu van. Zarobljeno u ovom tijelu, zarobljeno u ludom baletu mojih neuroreceptora i kemikalija koje unosim da ih drzim u redu.

Ponekad isijavam. Gorim. Zracim.
Onda uslijedi trenutak u kojem se hladim, gasnem i padam u mrak.

Znam koliko je to opasno. Disciplinirano uzimam terapiju. Kad shvatim da je otislo predaleko, i danju tableta misara za smirenje.

Umorna sam. Voljela bih nekad da ovaj krug prestane, da pokidam te lance koji me sputavaju.
A dobro znam... Nosit cu ih sve dok disem.

ponedjeljak, 18.01.2021.

Kriva slika

Svasta pokusavamo prodati pod svojim likom i djelom. I prije obaveznih maski, maskenbal. Na kraju, ljudi vide samo onu stranu naseg lica koju okrecemo svjetlosti.

A ipak smo mnogo vise... Mnogo vise od lose iluzije koju pokusavamo projicirati. Nekad sam namjerno pokusavala prodrijeti u te skrivene dubine u ljudima.

Prestajem. Prestajem jer ih sad instinktivno vidim, prije iluzije, prije maske. Neobicno je, prepoznati neke stvari u ljudima koje sami nikad ne bi priznali.

A ipak, tu su... Prodiru kroz pazljivo aranzirane slojeve. Nesigurnosti. Strahovi. Potisnute zelje. Nekad sapcu u mraku. Nekad vriste.

Bivanje s ljudima me umara sve vise. Ne zato jer pokusavam odrzati vlastitu iluziju (iako i to nekad radim). Nekad samo zelim reci da se ne skrivaju.

Slika koju ponekad vidim veca je i ljepsa od bilo kakve iluzije, titranje svjetla i mraka. Sve te maske, sve te projekcije... Zapravo su los odraz ljepote. Kriva slika.

Osobni Prometej

Nosim vatru u ruci. Izgara sustecim plamom.
Nosim je... Ona baca svjetlost na sve moje tmine.
Ova vatra nije ukradena bogovima, ne.
Skupljena je iz Srca Ljudi. Zovu je... Mnogim imenima.
Ja cu je uvijek zvati Ljubavlju.

Uzimam vatru iz Srca Zvijezda.
Osjecam cestice koje se spajaju i plesu.
Osjecam kako zrace. Vibriraju. Preobrazavaju se.
Znam da ta vatra nije moja, da pripada svima.

Ona daje Zivot. Ona daje Svjetlost. I da...
Ona daje Mrak. Izvor Svjetla i Tame isti su.
Tek kroz Tminu mozes spoznati sto Svjetlost jest.
Tek kroz njihov ples i borbu, nastaje Svijet.

Sirim plamen dalje. Plamen Ljubavi.
Plamen Znanja. Plamen Spoznaje.
Znajuci da cu zato biti kaznjena. Okovana.
Na hladnoj stijeni. I tad... Pretvorit cu se...

U cistu Svjetlost.

nedjelja, 17.01.2021.

Nedostajes mi

Ne znam kad si mi toliko nedostajao.
Znam da ovo citas. Lakse je nego pitati kako sam.
A mozda mi bas to treba u ovom trenutku.

Dijelimo isti krevet, a kao da se uvijek mimoilazimo.
Ne, ne treba mi da mi skuhas jutarnju kavu.
Ionako je necemo popiti zajedno.
Ili cemo je popiti zureci svatko u svoj mobitel.

Ne trebas mi kupovati stvari. Nikakve.
Samo mi to daje osjecaj ovisnosti, a ne ljubavi.
Trebam poljubac ujutro. Zagrljaj.
Povremeno da mi sapnes da ce sve biti dobro.

Jer... Nestabilna sam i titram na sve strane.
Osjecam se samo. Ne trazim te da shvatis.
Samo da budes tu. Uistinu. Barem na tren.

subota, 16.01.2021.

Slagalica

Gledam razbijene komade mojih proslih zivota.
Sad izvana, kao promatrac... Nevezana.
Ostavljam emocije po strani. Otvaram oci. Disem.
Shvacam samo jedno, tako je moralo biti.

Moralo je jer sam odabrala prije osvjestavanja odluke.
Zapisala duboko negdje u sebi.
Prihvatila da sam samo komadic, dio price...
Onaj komadic slagalice kojem se dugo trazi mjesto.

Ne mogu reci da zalim za proslim.
Previse varijabli van moje kontrole.
Ne birate koga i sto cete voljeti.
Ali zato birate komu cete otvoriti vrata svog zivota.

Ili ih zatvoriti. Tiho, ali odlucno. Zauvijek.
Razbijeni komadici se rastacu pod mojim pogledom.
Svi komadici slagalice nalaze svoje mjesto.
Tek je Ljubav slici dala istinski smisao.

16.1.2016.

Prije pet godina dogodila se jedna stvar koja je promijenila tok mog života.
Dakle, u to vrijeme sam se tek izvlačila iz još jedne epizode.
Tražila posao u struci (u Zagrebu). Upisala autoškolu.
I... Dotipkavala se s dotičnim gospodinom (koji će mi kasnije postati muž).

Prije pet godina izašli smo prvi put. Bio je hladan dan, poput ovog danas.
Izašli smo u pub. (Danas se volimo i volimo pivo.)
Pa na kavu u gradsku kavanu. Šetali do auta.
Negdje usred parka pao je prvi poljubac (On bolje zna koje je točno mjesto.)

I tako se promijenio jedan cijeli život. Ostala sam u svom gradu.
Zaposlila se kao profesorica, a ne kao inženjerka.
Položila sam onu autoškolu. (Doduše, pala vožnju tri puta).
Mi smo se zaručili. Vjenčali. Dobili Malecku.

I sad... Čudno mi je gledati kako bi izgledao moj život,
Da se te zimske večeri nije dogodio naš prvi dejt.
Znam da ovo čitaš, Tata Medo. Nikad nisam zažalila.
Ni trenutka. Opet bih sve ponovila. Za Nas. Za našu Malecku.

srijeda, 13.01.2021.

Gravitacija Ljubavi

Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.

Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.

Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.

Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.

Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.

utorak, 12.01.2021.

Analiticko razmisljanje i znanstvena pismenost

Popodne imam ponovno instrukcije. Moja djeca mi se vracaju. Nisam sad neka turbo profesorica, ali jednu stvar radim veoma dobro. Komplicirane stvari cinim jednostavnim.

Ne postoji problem koji ne mogu razloziti na niz malih koraka prema rjesenju. Cak ako i sama ne znala konacan odgovor. Doci cemo do njega zajedno.

Tako pristupam i ovom svojem problemu. Da, imam shizotipni. Da, imam tesku povratnu depresiju. Ali i to je problem kao i svaki drugi. Moze se razlomiti na segmente i rjesavati dio po dio. Lakse je nego se nositi s cjelokupnom njegovom tezinom istovremeno.

Rad mi pomaze. Ukljucuje mi taj analiticki dio mozga. A i bavim se tad onim sto istinski volim. Poucavanjem znanosti.

Odgovorno tvrdim da su vecina mojih ucenika znanstveno pismeni. Ne da znaju sve o svakoj grani znanosti. Neki su odabrali kasnije prirodoslovne smjerove, neki nisu. Dobar dio onih iz strukovne nisu ni upisali fakultet. Ali oni znaju jednu stvar...

Znaju razlikovati znanstvenu cinjenicu od teorije zavjere i ciste gluposti. Da, naucila sam ih da sumnjaju i provjeravaju. Pa cak i da sumnjaju u mene.

Sad, radila sam s razlicitim profilima ucenika. S onima koji gutaju sve o znanosti pa do onih totalno nezainteresiranih. Dvije godine sam radila i s adventistima (kreacionisti po vjeri). Njima sam jednostavno rekla da ne nijecem Boga, samo ih ucim mehanizme kojima On djeluje.

Jer, to doista i radim... Ucim i razlazem mehaniku stvari. Uvijek. A razlog, pa cak i onaj ultimativni... To je na svakome od nas da sam otkrije

ponedjeljak, 11.01.2021.

Visi okretaji

Postoji jedan nacin na koji se mogu dignuti iz bilo cega.
Da, imam dosta ruznu postporodjajnu depresiju. Imala sam i predporodjajnu.
Ali nisam bespomocna.

Vidite, spadam u kategoriju visokofunkcionalnih.
Mi se samosazaljevamo mrvicu manje, a gazimo mrvicu vise. Pa sad necemo plakati.
Necemo jer... Postoje ljudi kojima je gore. Postoje ljudi koji nas trebaju.

I zato si ne dozvoljavam pasti.
Odlucila sam raditi stvari koje znam najbolje.
Uciti djecu i pisati. Uz redovne kucanske poslove i brigu za malecku.

Jedna moja bivsa ucenica me zamolila da je spremam za maturu. Prihvatila sam. Kaze da im nedostajem.
I oni nedostaju meni. To su moja djeca.

Uz to, pruzila mi se prilika da svoj hobi s pisanjem i citanjem pretvorim u honorarni posao. Doduse, na stranim jezicima, ali hej, imam ja C1 diplome iz dva razlicita.

Kad se zelim opustiti, puno citam. O znanosti.
Gledam i PBS SpaceTime. Imaju kvalitetnih kratkih videa, taman ono malo da zagolica onaj dio koji zeli znati vise. Uroniti dublje u to.

Tako da, ne brinite se za mene. Jaka sam.
Samo se trebam opet ubaciti u vise okretaje.

Sve vas voli, M.

nedjelja, 10.01.2021.

Nisam dobro

Neko vrijeme vec imam nocne napadaje tjeskobe.
Danju se odrzavam u pokretu. Zatrpam se obavezama. Radim po kuci, brinem se za malecku. Ucim nove stvari.
Padne noc, dezintegracija. I to uz jaku terapiju.

Izlazim svako malo van, pusim cigaretu za cigaretom.
Placem. Osjecam bol kakvu nisam vec dugo.
Osjecam kako me napusta snaga da se borim.

Nekako zaspim. Budim se. Smrvljena.
Puno mi treba da se ubacim u pokret.

Oko mene je sad sve u redu. Je li ovo tek zakasnjela reakcija na sav stres nakupljen od cijele prosle godine?

Promatram muza i malecku kako spavaju. Oni ne znaju.
Dopustam si jos malo dezintegracije.
Cekam da me terapija obori. Umorna sam.

I tako iz noci u noc. Postajem sve umornija.
Iskreno ne znam koliko ce trebati da se izvucem ovaj put. Imam sav smisao za zivot tu kraj sebe.
A jedan dio mene, onaj prokleti, zapravo i ne zeli zivjeti.

Kruha i igara

Puscifer: "Bread And Circus"

Here we are in the middle of our existential reckoning
Long ago we all traded, regretfully abdicated
Our voice and our light
Self-sovereignty
Charge our command and means
Trade it all for Bread and Circus

Here we are in the middle of our existential reckoning

The pawns and powers that be
Play checkers, chess and Monopoly
(The pawns and powers that be
Play checkers, chess and...)
For keeps, for life, for all
To the death, for our servility

Acquiescent and idling
Predestinated circling
Romulus and Remus paradox
Trade it all for nothing more than

Concessions, fireworks
Pageantry and glitter
Gladiators and jesters, just entertainers
Bread and circus

Here we are in the middle of our existential reckoning
Acquiescent and idling
Predestinated circling
Here we are in the middle of our existential reckoning
Acquiescent and idling
Predestinated circling

Puscifer: Bread and circus


Slušam novi album od Puscifera (izašao krajem prošle godine). Nekako me ova pjesma asocirala na nešto o čemu sam već pisala.
Naime, doista jesmo u jednom čudnom vremenu. Vremenu "kruha i igara", više negoli u vremenu kad je izraz skovan.
I da, mijenjali smo... Svoju neovisnost. Sposobnost da razmišljamo. Da slobodno djelujemo. Za što?

Osvrnem se oko sebe i često vidim... Eto. Lažno blještavilo. Pogotovo ono koje zrači s društvenih mreža. Lažno savršeni životi.
Konzumiramo i konzumiramo i konzumiramo. Gutamo. Dobri smo potrošači. Loši stvaratelji.

Jer, tu sposobnost stvaranja prvu smo dali. Proglasili je nepotrebnom. Suvišnom.
Zatim smo dali sposobnost razlučivanja neispravnog od ispravnog. Dobrog i lošeg.
Jer... Sive zone popunile su onaj prostor gdje smo oduzeli boje.

Neka, dobili smo mi bezvrijedan sjaj. Kič.
Neosnovan osjećaj sigurnosti u stadu.
Kruh i igre.

subota, 09.01.2021.

Ne znam

Prije 5 godina bila sam mlada nastavnica, frisko s fakulteta. Mislim da nikakavo predavanje ili vjezba ne pripremi na onaj sok prvog dozivljaja realne ucionice.

Znam i o cemu sam odrzala svoj prvi sat. Treci razred dvojezicne gimnazije. Anorganska kemija. Tehnicki vazni metali.

Ne pomogne puno ni to da je anorganska moje podrucje... Opsesivno sam se spremala za svaki sat, trudila se imati sve tocne i provjerene informacije.
Naime, mene je bilo sram reci da nesto ne znam.

Mislila sam da moram znati apsolutno sve. Grozila sam se da ce netko postaviti neko pitanje, a da ja necu znati odgovor.

Nakon 5 godina, shvatila sam da djeca zbilja mogu pitati svasta. Ali sad volim izazovna pitanja. Naime, sama sam ih ucila da propitkuju i sumnjaju. I u mene.

Vise cijenim te dvije rijeci. Ne znam. Sad.
Ali mogu ti pokazati kako do te informacije.
Mogu ti provjeriti. Zajedno cemo istraziti.
U ovom trenu nitko to ne zna, tvoja generacija ce to mozda otkriti.

Vidite, praviti se sveznajuci nije korektno. Prema vama samima prvenstveno. Prema onima koji vas slusaju. I prema onima koji su nasli ili traze odgovor na to pitanje.

U cast svih onih koji otkrivaju, divova znanosti i vojske neimenovanih...

petak, 08.01.2021.

Kucanica

Ne, nisam dizajnirana da budem kucanica. Nije mi problem skuhati, pocistiti, oprati, ispeglati... Cak sam u nekima od tih stvari poprilicno dobra.
Ali... Ali... Znam da to zapravo nisam ja. Mogu sve to, uz nesto izazovnije.

Bolest mi je dala mali poklon. Mozak sposoban za intenzivno rjesavanje problema. I ne staje. Dok ga ne rijesi. Nekad sanjam jednadzbe. Nekad svemirska prostranstva. Nekad se pretvorim u vakuum.

I tako... Dok kuham, razmisljam o spojevima koje osjecam u mirisu hrane. Dok peglam, razmisljam o mehanici cestica u oblaku pare. Mogu ocistiti bilo sto koristeci bazicnu kemiju.
Dar ili prokletstvo?

Uglavnom, odlucila sam da trazim posao. Bilo kakav, koji mogu raditi od doma. Nije pomoglo ni to da su mi financije zbog porodiljnog trenutno uzasne. Ne zelim razmisljati mogu li nesto priustiti mojoj kceri. Ili hocu li sutra imati za kutiju cigareta da se malo smirim.

Znam, i majka sam sad. Ali malena puno spava. Dosta mi uskacu i moji doma. Mislim da cu biti i bolja majka ako mi to ne bude jedina uloga. Stvorena sam za multitasking.

Neki dan, naucila sam jedno dijete u sat vremena sve sto nije shvatilo cijelo polugodiste. I nekako sam opet bila ona stara ja. Osoba koja nije samo kucanica.

A onda sam uspavala svoju malenu saptajuci joj o Svemiru.

srijeda, 06.01.2021.

Cuvar snova

Dan je bio neobicno dug. Jos uvijek se ne gasim, iako dvije moje srece do mene odavno spavaju.
Osluskujem im disanje. Njegovo, dugo i pravilno. Njeno, nesto brzeg ritma, visih tonova.

Sve u svemu, njih dvoje su moj mir.
A ja sam cuvar njihovih snova.

Znam da me jedna tableta vise moze oboriti, ali ostajem budna. Jos koji trenutak. Jos samo malo...
Zvuk koji ispunjava sve moje tisine.

utorak, 05.01.2021.

Odjel 5

Zadnjih noci spavam nemirno. Budim se u cudna vremena. Gledam malecku i muza kako spavaju. Iskradam se na cigaretu. Pijem tablete.

Cudna stvar, ali prosle noci sam se mogla zakleti da sam se probudila na Odjelu 5. Kao jedne zime prije mnogo godina. Odjel 5 su shizoafektivni poremecaji.

Zapravo je jedan od ugodnijih odjela, dvokrevetne sobe, dva dnevna boravka s televizorom i kuhalima za kavu, jedan za pusace, jedan za nepusace. U onog za pusace dolaze i nepusaci jer je druzenje ovdje bolje.

Ostavila sam ogroman komad sebe u 8 mjeseci tamo. Ostavila sam jedan zivot. Posve drukciji. I u tom zivotu je bilo i ljubavi i dobrote i lijepog. Ali nedovoljno da me spasi. Nedovoljno da nastavim zivjeti to sto sam zivjela.

Doduse, dosla sam tamo u poluzivom stanju, sjena neceg sto je nekad bilo osoba. Ondje su me skrpali dovoljno da mogu graditi dalje.

I gradila sam. Nisu vjerovali da cu moci. Lako sam mogla biti jedna od onih kojima je to samo jedna od brojnih hospitalizacija. Ali nije.

Od proljeca te godine, kad sam imala otpust, radila sam sve da se ne vratim. I nisam.
Dogodila se linija dogadjaja koja me vodila do mojeg malog andjela. Nista od toga mi nije bilo poklonjeno.
Izborila sam se. Platila svoj dug u suzama.

Neobicno, toliko dugo se nisam htjela sjecati... Zaklela sam se da se necu vratiti... I onda se vratim. U snovima.

<	siječanj, 2021					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.

2018.

----------------------------------

----------------------------------

Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.

Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.

Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.

Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.

Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).

I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.

Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.

Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.

Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.

Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.

Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.

2019.

----------------------------------

----------------------------------

Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.

Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.

Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.

Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.

Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.

Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.

Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.

I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.

2020.

----------------------------------

Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.

Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.

Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.

Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.

Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.

I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.

2020.

----------------------------------

Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.

Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.

Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.

Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.

Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.

2021.