Prosireni komentar na raspravu kod prijatelja @Vrtlog.
Iliti, teorija struna bez jednadzbi.
Kud god da se okrenemo, dozivljavamo kozmicku pjesmu. Zvuk je samo titranje cestica zraka. Svjetlost ples elektricnih i magnetskih polja jedno oko drugog. Isto vrijedi i za cijeli spektar EM zracenja.
Otkucaji naseg srca daju nesto nalik sinusoidama. U nama se odvija bezbroj ciklickih procesa.
Jesmo li mi, u principu, titranje?
Idemo razinu nize. Cestice u nama u stalnom su gibanju. Atomi, kaotican ples elektrona oko jezgre. Stari kao Kozmos sam, neki. Neki nastali u srcima zvijezda. Neki, koji nas ne grade, u kataklizmickim kozmickim dogadjajima.
A ako se spustimo na razinu najsitnije, sto bismo vidjeli? Tesko je predociti si Planckovu duzinu. Nesto toliko sitno je van svakog naseg iskustva.
Ali mozda... Mozda je na toj razini ono najnize tek vibrirajuca struna. Koja titra u dimenzijama koje si ne mozemo predociti, ali mozemo izracunati.
U srzi svih nas je kozmicka simfonija. Vibrirajuci orkestar postojanja.
Post je objavljen 28.01.2021. u 08:53 sati.